petak, 03.06.2016.

Poštenje i političari




Vidite li, dame i gospodo, ovu travu? Čini se da je ona zelene boje, ali pričekajmo da o tome odluči Povjerenstvo za boje u prirodi.

Otprilike ovakvom izjavom u posljednje nas vrijeme gotovo svakodnevno obasipaju ugledni i vrlo ozbiljni ljudi s televizijskih ekrana i stranica dnevnih novina.

I dok neki od nas u nevjerici odmahuju glavom odbijajući, pored zdravih očiju, povjerovati da trava može biti ikakve druge boje doli zelene, drugi oprezno upozoravaju da ništa ne treba prejudicirati jer će Povjerenstvo možda utvrditi da je trava nedvojbeno – ljubičasta.

Desetljećima tretirani kao daltonisti, mnogi će od nas na kraju i sami uvjeriti da boje vide pogrešno – iako su nam zdrave oči, ponekad se čini, jedino što nam je preostalo.

Većina nas, koji svakodnevno moramo biti na svom radnom mjestu i pošteno i naporno raditi za svoju plaću, osjećamo se, svatko na svoj način, izrabljivano i potplaćeno. Znamo da nam je država u krizi i maštamo o nekom preokretu ili čudu koje će društvu donijeti boljitak, ekonomiji blagostanje, a svima nama omogućiti pristojan i ugodan život.

Oni koji se zasigurno nemaju razloga tako osjećati; koje smo zadužili da nam takvu budućnost omoguće – političari – ne rade baš najbolje taj posao. Zapravo, čini se da oni uopće ne rade. Ništa.

Kaže li vam dijete da bi željelo istraživati atome ili proizvesti novi lijek, savjetovat ćete mu da bude znanstvenik. Želi li liječiti bolesne ljude, savjetovat ćete mu da postane liječnik. Želi li, međutim, ne raditi ništa i za to primati vrlo visoku novčanu naknadu, najbolje ga je uputiti da nastoji postati političar. Preciznije rečeno, hrvatski političar.

Hrvatski sabor vjerojatno je jedino radno mjesto u Hrvatskoj na kojem nije potrebno raditi. Zapravo, nije potrebno ni dolaziti na posao. Plaću ćete – vrlo visoku, svejedno dobiti.

Moj se muž ne može dovoljno načuditi slikama prazne hrvatske sabornice, olakom uzimanju slobodnih dana; posve mu je nevjerojatan ležeran način na koji se većina hrvatskih saborskih zastupnika odnosi prema svom poslu.

Zastupnici u nizozemskom parlamentu, naime, vrlo su zaposleni ljudi. Nije dovoljno samo pojavljivati se na svom radnom mjestu (ta je obaveza minimum koji se podrazumijeva); nizozemski parlamentarni zastupnici osim toga svakodnevno drže brojne govore, sudjeluju na raznim skupovima i konferencijama, objavljuju članke u novinama. Njihova politička karijera posao je s punim radnim vremenom. U parlamentu su svi redom aktivni i angažirani – ponašaju li se kojim slučajem pasivno i nedovoljno angažirano, riješit će ih se vlastita stranka – po kratkom postupku jer od takvih fikusa nema nikakve koristi.

Za sve to primaju vrlo pristojnu, ali ne i previsoku plaću za nizozemske standarde – većina bi zarađivala puno više izvan politike. Nizozemski sustav smatra da čovjek ne bi smio ulaziti u politiku radi novca – to je potpuno pogrešan motiv i zato se nijedan nizozemski političar neće obogatiti. Iako su javne i medijske osobe, mnogi od njih žive prilično skromno – u skladu s nizozemskim mentalitetom koji svaku razmetljivost smatra nepristojnom.

Najbolji primjer za to je nizozemski premijer Mark Rutte koji živi u istom, nimalo luksuznom, stanu već dvadeset godina i posjeduje petnaest godina star automobil srednje klase koji, doduše, često ne koristi jer svakodnevno na posao putuje – biciklom.

Iako nizozemski političari sve što se tiče njihove privatnosti, pa tako i religiju, vole držati za sebe, novinari su jednom prilikom, na veliko iznenađenje svih, saznali da je Mark Rutte religiozan čovjek. Pitali su ga o tome.

„Da, istina je. Ja sam kršćanin, „ priznao je. „Ali, nažalost, zbog brojnih poslovnih obaveza, ne idem često u crkvu.“
„Jeste li na Božić bili u crkvi?“
„Pa, mislim da bi ići u crkvu samo za Božić bilo malo licemjerno,“ odgovorio je.

Kad sam čula njegovo razmišljanje, nisam se mogla ne prisjetiti hrvatskih visokih političara koji se redovito guraju u prve crkvene redove na sam Božić – ravno ispred objektiva televizijskih kamera. Čak i ako im je to jedini odlazak u crkvu u čitavoj godini; čak i ako su nepošteni, korumpirani, i ako su protiv njih podignute optužnice.

Da ne bi bilo zabune – nisu ni svi nizozemski političari sveci – svi se još uvijek sjećaju kako je novinar Charles Schwietert, davne 1982. izabran za zamjenika ministra, lagao u svojoj biografiji – iznio je lažni podatak o svojoj diplomi i činu koji je stekao u vojsci (tvrdio je da je u vojsci bio poručnik, a zapravo je bio samo vodnik).

Taj je zamjenik ministra, međutim, čim su njegove laži izišle na vidjelo – tri dana nakon stupanja na dužnost, dao hitnu i neopozivu ostavku. Nitko mu nije „čuvao leđa“ – svi su s gnušanjem odbili pomisao da na bilo koji način podrže nepoštenje.

Ostavku je 2005. godine podnijelo čak dvoje nizozemskih ministara – kad je u zatvoru za ilegalne imigrante na amsterdamskom aerodromu izbio požar u kojem je poginulo jedanaest zatvorenika. Bio je to nesretan slučaj – nitko za to nije bio izravno kriv, ali ministar pravosuđa Hein Donner i ministrica prostornog uređenja i okoliša Sybilla Dekker osjetili su se odgovornim za tragediju i podnijeli ostavke.

Ta me priča nehotice podsjetila na našu kornatsku tragediju u kojoj je život izgubilo dvanaest vatrogasaca; nijednom hrvatskom ministru tada nije palo na kraj pameti zbog toga podnijeti ostavku. Ni ministru, ni bilo kome drugom.

Od svih mi je ipak najbizarniji razlog zbog kojeg je zastupnik Jack de Vries 2010. godine podnio ostavku u nizozemskom parlamentu; on je, naime, ostavku podnio zato što je – prevario ženu. To se u javnosti doznalo i on se osjetio obaveznim odstupiti.

U nizozemskom su parlamentu zastupnici i ministri obavezni govoriti samo istinu – i to nije samo puka fraza. Dozna li se da je netko lagao – o bilo čemu i bilo kada, taj mora odstupiti.


Teško da se išta od moralnog i etičkog kodeksa vrijednosti nizozemskih političara može primijeniti na hrvatske. U Hrvatskoj se podrazumijeva da su političari ljudi sumnjiva poštenja i morala, korumpirani, koji u politiku ulaze iz osobne koristi.

Svi mi to nekako bespogovorno prihvaćamo. Zašto?

Nemalo sam se iznenadila, čitajući hrvatske forume, vidjevši koliko ljudi osuđuju kriminal, nepotizam, korupciju i općenito svaki oblik nepoštenja političara s čijom se ideologijom ne slažu, a istovremeno su skloni pronaći izliku, progledati kroz prste i opravdati to isto političarima koji su im ideološki bliski.

Zašto jednostavno ne osudimo nepoštene političare? Sve?

Odgovor se nameće sam po sebi: zato što smo im slični. Svi mi koji izdajemo robu bez računa ili ga ne tražimo, koji lažemo o primanjima da bismo manje platili dječji vrtić ili otvaramo lažna bolovanja – svi bismo mi na mjestu političara bili isti kao oni.

Svi vučemo u svoj mravinjak ono što možemo otkinuti – veliki puno, a mali malo.

Želimo li doista pokrenuti zemlju i omogućiti svojoj djeci svjetliju budućnost, nije dovoljno promijeniti samo političare – moramo se promijeniti svi.

To je čudo koje će društvu donijeti boljitak, ekonomiji blagostanje, a svima nama omogućiti pristojan i ugodan život.

U trenutku kad nepoštenje prestanemo nazivati snalažljivošću, znat ćemo da smo na dobrom putu.
- 23:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2016.

Škrtice i rasipnici






Prije sedam godina rodilo se naše prvo dijete.

To je najznačajniji događaj u životu svakog roditelja; oduševljena rodbina i prijatelji požurili su s čestitkama i obasuli dijete darovima.

Bliski ljudi s nizozemske strane uglavnom su mu poklanjali nove stvari - i pokoju rabljenu; Igor, prijatelj mog muža, poklonio mu je plišanog Artisa de Partisa – maskotu amsterdamskog zoološkog vrta, kojom se njegova desetogodišnja kći igrala kad je bila malena, a od Debbie, muževe kolegice s posla, donio je nizozemskog "psića sveznalicu" kojeg je njezino dijete preraslo pa ga je uredila, očistila i poklonila našemu.

Od većine je dobio slikovnicu ili igračku, od nekolicine odijelce, a bilo je i novčanih darova - od muževih ujaka, tetaka i stričeva pristizale su kuverte s novcima, a u svakoj bi se našlo – deset ili dvadeset eura.

Hrvatski je klan samo frknuo nosom i sažalno odmahnuo glavom na taj bijedni sitniš i pokazao zapadnim cicijama kako se darivaju djeca: naš je sin dobio garderobu dovoljnu za pet beba, svakojaku opremu koju sami još nismo bili nabavili – od njihaljke na baterije do anatomskih uložaka za kadicu, a iz brojnih kuverti ispadale su stotine eura.

Moj se muž nije mogao dovoljno načuditi tolikoj darežljivosti.

„Zašto su nam donijeli tri poklona – posteljinu, odjelce i igračku?“ pitao bi nakon posjete ne baš bliskih prijatelja.

„Zato što nisu Nizozemci,“ odgovarala bih mu, rugajući mu se i aludirajući nizozemsku škrtost utjelovljenu i u jednoj međunarodnoj frazi.

Dutch treat – nizozemsko čašćenje – ustaljeni je međunarodni izraz za plaćanje u kafićima i restoranima na način da svatko plati svoj dio. Dutch treat prakticira se diljem svijeta, ali – sudeći po nazivu – izumili su ga upravo Nizozemci.

Moram ipak priznati da nisam primijetila da je taj običaj u Nizozemskoj zastupljen u prevelikoj mjeri – u restoranima, doduše, računi se obično dijele. Ali u kafićima i noćnim klubovima obično svatko plaća „turu“, a budući da su Nizozemci oslobođeni svake lažne obzirnosti, nije nimalo neobično da jedan prijatelj kaže drugom: „Hej, odi nam po pivo!“

Istina je, međutim, da Nizozemci doista paze na svaki cent – što je, navodno, obilježje njihova protestantskog mentaliteta. Na blagajni u nizozemskim trgovinama uvijek se čeka ostatak – ma kako sitan on bio. Uvijek se gleda na cijenu i ništa se ne baca. Na svemu se štedi.
Jednom je, sjećam se, mom mužu brat dao žeton u vrijednosti od 50 centi za neki javni WC na njemačkoj autocesti – s izrazom sreće i olakšanja što će se neiskorišteni žeton kojeg mjesecima čuva u novčaniku - možda ipak iskoristiti.

U Hrvatskoj, s druge strane, vlada mentalitet rasipništva i nema lošije i pogrdnije osobine od škrtosti. Hrvati daju bogate i velikodušne darove – novopečeni mladenci mogu novcem „zarađenim“ na vjenčanju opremiti stan ili započeti gradnju kuće.

U Hrvatskoj se ljudi međusobno velikodušno časte, ostavljaju obilne napojnice i s prezirom gledaju na sitniš.



Nakon nekoliko godina života u Zagrebu, oduševljenje moga muža hrvatskom velikodušnošću počelo se polako topiti.

Najprije je upoznao „šalji dalje“ poklone: moja nam je sestrična jednom prilikom poklonila neki posve beskoristan i prilično ružan ukrasni predmet.

„Stavit ću ga pored kontejnera, možda ga netko uzme,“ predložio je moj muž nakon što je poklon, još uvijek u orginalnom pakiranju, nekoliko mjeseci stajao u ladici.

„Jesi lud? Nećemo ga bacati, poklonit ćemo ga nekome!“

Muž se zaprepastio – zar zaista želim nekome pokloniti nešto što sam sama dobila na dar, a tako mi je ružno da ga ne želim izložiti u vlastitoj kući?
Objasnila sam mu mirnim glasom da ga je moja sestrična vjerojatno također od nekoga dobila i da je to jedan od onih poklona koji se prosljeđuju, Bio je, doduše, toliko ružan da mi je bilo neugodno bilo kome ga pokloniti (na kraju sam ga dala mami, a ona ga je proslijedila nekoj tetki).

Slično je bilo i s novom dječjom odjećom koja nam je bila višak i duplim igračkama koje nismo raspakirali.

„Zašto jednostavno ne kažeš ljudima da smo to već imali kod kuće?“ pitao me muž, a ja bih kolutala očima jer nikako nije razumio ono što se činilo očitim: prosljeđivanje poklona nešto je što svi rade, ali priznati da je poklon koji daješ „proslijeđen“ – bila bi sramota.

„Zašto si danas, pružajući poklon, rekla da je to samo sitnica kad uopće nije sitnica?“ pitao me drugom prilikom, ništa ne shvaćajući, a ja sam mu strpljivo pokušala objasniti da se, darujući nešto, ne možeš hvaliti nazivajući poklon poklonom, nego, bez obzira koliko velik i skupocjen bio, trebaš skromno pripomenuti: „To je samo sitnica.“ To je u Hrvatskoj - bonton.

Moj muž to nikako nije mogao razumjeti; Nizozemci, naime, i sitnice nazivaju poklonima (ili eventualno „poklončićima“); jednom je, sjećam se, moja svekrva tražila u torbi poklon koji je našoj djeci iz Nizozemske poslala tetka. Mi smo stajali pored nje s iščekivanjem dok konačno sa širokim smiješkom nije izvukla – plastičnu tubicu sa sapunicom za puhanje balončića.

Nizozemci poklanjaju sitnice, a poklanjanje razmetljivo skupih darova graniči s nepristojnošću.
Hrvati se, suprotno tome, vole razmetati skupim poklonima, Savršen im je poklon ipak - priznajmo – onaj koji je jeftin, ali izgleda kao da je skup.

Uskoro je i velikodušne poklone na hrvatskim svadbama moj muž počeo gledati drugačijim očima: vidio je da moja mama radi dugačak i nevjerojatno detaljan popis darova koji je moj brat dobio za vjenčanje – sve to, dakako, treba točno i precizno vratiti.

„To nije poklon, to je kredit,“ komentirao je.

Shvatio je da Hrvati nisu baš toliko nehajni prema novcu koliko se trude pokazati.

U Hrvatskim kafićima, kao i u Nizozemskim, ljudi se časte - kavama, sokom pivom. Samo što Nizozemci vrlo precizno prate kad je čiji red za plaćanje, a Hrvati se – pretvaraju da ne prate. Jer nikome, naravno, do toga nije stalo. A ukoliko netko, slučajno ili namjerno, izbjegava platiti, nitko mu od onih u čijem je društvu neće jednostavno reći da ode po piće – kao što će to napraviti Nizozemci. Nego će šutjeti, vaditi novčanik, i kasnije ga s velikim zadovoljstvom tračati iza leđa.

Osjećaj srama, neugodnosti kad tražimo svoj vlastiti novac, kad pokazujemo da nam je stalo do novca (i istovremeno olako proglašavanje ljudi škrcima) – to je ono što određuje naš mentalitet. Konobar vam je u restoranu butelju vina naplatio dvostruko? Prodavačica u trgovini obračunala vam je haljinu po punoj cijeni iako je na sniženju (a zato ste je i kupili)? Neki će, zbunjeno i u nelagodi, kao da su sami za to krivi, tražiti da se propust ispravi. A mnogi neće reći ništa.

Prije nekoliko dana vidjela sam u trgovini starijeg gospodina koji je prilično dugo birao mineralnu vodu – vidjela sam da proučava cijene koje su se razlikovale u lipama i vjerujem da je kupio najjeftiniju. A kasnije, na blagajni (stajao je ispred mene), nehajno je odmahnuo rukom na ostatak („Ma, pustite te žute!“), ostavivši prodavačici ono što je uštedio birajući mineralnu.

Zašto je, zaboga, to napravio?

Da prodavačica (koju ne poznaje) ne pomisli da mu je stalo do lipa? Da je ŠKRT?

Jer to se, čini se, krije iza naše lažne velikodušnosti: iskazati se. Ne ispasti škrt. A između biti i ispasti stoji golema razlika.

Nizozemcima se možemo smijati, nazivajući ih škrtima, ali, pogodite što – njih za to uopće nije briga. Jer opterećenost glavnim balkanskim pitanjem „što će selo reći“ ne zauzima mjesto u njihovu mentalnom sklopu. Zato su opušteniji i, rekla bih, - sretniji.

Voljela bih da nas nauče kako se to radi.

- 16:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.05.2016.

Vrijeme za spavanje





Davno je to bilo kad smo moj današnji muž i ja tek počeli otkrivati sve kulturološke razlike koje su odredile naš način razmišljanja i sustav vrijednosti.

U vrijeme kad sam se ja smijala nizozemskom ručku i snebivala nad bosim nogama nizozemske djece, moj je budući muž bio gotovo šokiran prizorima hrvatske djece, budne, na ulicama, u kasnim večernjim satima.

Sjedili bismo, recimo, ljeti, na trgu nekog romantičnog starog primorskog grada i sat na zvoniku otkucavao bi ponoć. Pored nas bi prolazila gomila ljudi, a njihov žamor miješao bi se s cikom i vriskom djece koja su se igrala.

„Kad sva ova djeca idu na spavanje?“ pitao bi zapanjeno moj muž, posve zatečen neobičnim prizorom.

„Ne znam,“ odgovarala bih, posve nezainteresirana za temu; nisam u tome vidjela ništa neobično. „Pa ljeto je.“

Nije mi trebalo dugo da se uvjerim da je na ulicama nizozemskih gradova takav prizor nemoguće vidjeti, čak i ljeti; kasno navečer na nizozemskim ulicama lakše ćete pronaći plavonogu blunu nego dijete.

Djeca u Nizozemskoj rano idu na spavanje, barem po hrvatskim mjerilima: tijekom godine uglavnom su u krevetu već u sedam sati. Na praznicima roditelji znaju biti popustljiviji i ponekad dopuštaju svojoj djeci da ostanu budni do nevjerojatno kasnih – devet.

Glavno načelo po kojem nizozemski roditelji odgajaju svoju djecu poznato je pod kraticom "tri R" - Rust, Reinheid en Regelmaat (Odmor, Čistoća i Rutina); da bi djeca bila zdrava i sretna, potrebno im je dovoljno odmora, higijenske navike i dnevna rutina.

Odlazak djece na spavanje najvažniji je dio dnevne rutine koji u nizozemskim obiteljima zauzima osobito značajno mjesto; taj polusatni ritual „stavljanja djece na spavanje“ – koji se obično sastoji od kupanja i čitanja priče/pjevanja pjesmice/razgovora o najvažnijim događajima toga dana u smirujućem polumraku djetetove spavaće sobe – previše je važan da bi je se u bilo kakvim okolnostima poremetio ili skratio. Pozove li vas prijatelj koji ima malu djecu na večeru, očekujte da će vas u jednom trenutku zamoliti da se pola sata sati sami zabavite čitanjem novina ili nečim drugim, dok on stavlja djecu na spavanje.

Statistike kažu da nizozemska djeca spavaju jako puno u odnosu na djecu u mnogim drugim zemljama. "Spavaju najviše na svijetu," rekao nam je jednom u polušali naš prijatelj Hein, a mene su njegove riječi odmah potaknule da se zapitam ne spavaju li hrvatska djeca možda – najmanje na svijetu.

Po hrvatskim mjerilima, naime, dijete predškolske ili mlađe školske dobi koje ide na spavanje u devet sati – ide rano na spavanje; rijetka djeca će zaspati prije, a mnogobrojna poslije, čak i ako ujutro moraju rano ustati kako bi krenula u vrtić ili školu.

U razredu mog starijeg sina, koji pohađa prvi razred osnovne škole, dvojica dječaka – ispričale su mi njihove mame - idu na spavanje u ponoć, a bude se u šest sati! "Njima je to dovoljno, takav im je bioritam" uvjeravaju me njihove mame.

Kako je to moguće? Da je riječ o jednom dječaku, povjerovala bih da se radi neobičnom prirodnom fenomenu, poput Napoleona, ali dvojica u jednom razredu? A tko zna koliko ih je još. Kako se njihovi roditelji ne zabrinu, pitam se. Čak ni ja, odrasla osoba, ne bih mogla normalno funkcionirati sa šest sati sna dnevno.

„Ljudi u Hrvatskoj ne stavljaju djecu na spavanje,“ izrekao je jednom moj muž skandaloznu činjenicu koju je osvijestio, istim zapanjenim tonom kakvim sam ja govorila da Nizozemci puštaju djecu bosu po pločicama.

To je istina - nizozemsku rutinu „stavljanja djece na spavanje“ primjenjuju samo rijetki hrvatski roditelji; većina ih čeka da se djeca naprosto onesvijeste od umora igrajući se ili gledajući televiziju pa ih samo prenesu u krevet ili ih puste da sjede budni do kasnih sati - i onda ih ujutro teškom mukom bude.

Nijedno dijete ne voli spavati - spavanje je dosadno; na roditelju je, međutim, da svom djetetu osigura dovoljno sna. Moje je razmišljanje vođeno jednostavnom logikom: ako dijete ujutro treba buditi iz dubokog sna ili ako se nakon buđenja osjeća umorno, to znači da nije dovoljno spavalo. Zato moj školarac odlazi na spavanje već u sedam i trideset.

Sudeći po začuđenim reakcijama na tu činjenicu mnogih u našoj okolini, moja su djeca neobični i egzotični pospanci.

Nedavno sam na jednom internetskom portalu u rubrici „mame“ pročitala članak pun savjeta o tome kako lakše ujutro probuditi dijete za vrtić ili školu; članak je bio prepun kreativnih ideja – od puštanja glazbe do buđenja djeteta mirisom kakaa. Ono što je mene, međutim, zapanjilo je da ni jedan od savjeta nije glasio: „stavite dijete ranije na spavanje jer ako ga teško ujutro probuditi, znači da jednostavno ne spava dovoljno!“ To se autoru ili autorici članka nije činilo očitim.

Čini se da je svijest o važnosti djetetova sna nedovoljno prisutna u čitavom našem društvu.

Znanstvena istraživanja pokazuju kako nedostatak sna dovodi do pada imuniteta i čini organizam podložnijim virusima kao što su prehlada i gripa – dijete će se, dakle, puno vjerojatnije prehladiti zbog premalo sna nego zbog famoznog balkanskog propuha.

Zašto se onda roditelji u Hrvatskoj toliko brinu oko propuha i bosih nogu, a nimalo ne mare spavaju li im djeca dovoljno?

Odgovor na to pitanje ostao mi je nepoznanica.

Kad svoje mlađe dijete vodim ujutro u vrtić, često vidim djecu umornih očiju koja vape za snom; njihovi se roditelji ponekad drugima žale kako su im djeca stalno bolesna i razlog za to pronalaze u otrcanoj urbanoj legendi o vrtićkim tetama koje rade propuh kako bi imale manje posla.

Nekoliko puta poželjela sam se umiješati i nešto im reći, ali svoju sam želju odmah zatomila. Čemu se truditi? Ionako me ne bi slušali.
- 13:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.04.2016.

Moja kućica, moja slobodica




U svojim davnim studentskim godinama živjela sam pravim nomadskim životom i stekla šaroliko iskustvo sa zagrebačkim podstanarskim sobama i stanovima.

Moja prva podstanarska soba bila je malena i jednostavna, u skromnom stanu jednog starijeg bračnog para.

Odmah mi je upalo u oči da u sobi nema grijanja. „Nema veze,“ rekli su mi vlasnici, „peć je u hodniku, odmah pored sobe. Držiš li vrata otvorena, sva toplina ulazi u sobu.“ Podrazumijevalo se, dakle, da vrata držim uvijek otvorena. Napomenuli su mi i da hladnjak moraju držati u mojoj sobi jer drugdje nema mjesta. Činilo se da privatnost nije bila visoko na listi prioriteta koje sam ovdje mogla očekivati. A moj gazda i gazdarica su, po svemu sudeći, očekivali da živimo u sretnom zajedništvu.

Od mene su tražili sitne usluge i počela sam se pomalo osjećati kao katica za sve. Čini se da su oni osjećali isto jer su me počeli zvati „Katica.“

„Katice, počinje!“ dovikivali bi mi iz dnevne sobe dok bih se ja na svom krevetu (budući da radni stol nisam imala) probijala kroz Huizinginu Jesen srednjeg vijeka. Čuvši poziv, smjesta bih zatvarala knjigu i odlazila k njima.

Volim te, Eden. I ja tebe, Cruz, željela bih da ovaj trenutak potraje vječno. - čitala bih im, trudeći se da to bude izražajno, titlove s TV ekrana, dok bi moji gazda i gazdarica s izrazima ganuća naginjali glave u stranu.

Naš suživot potrajao je pola godine – kada se išijas moje gazdarice pogoršao pa joj je postalo teško raditi kućanske poslove. Nekoliko puta natuknula mi je kako od mene očekuje da im operem prozore i očistim pod. Tada sam se osvijestila – nisam imala namjeru raditi kao družbenica i sluškinja dvoje usamljenih starih ljudi, i uz to im plaćati najamninu.

Potom sam se uselila u stan u kojem su živjele majka i njezina kći - obožavateljica Vlatke Pokos. Majka je iznajmljivala sobu studenticama ne bi li pozitivno utjecale na njezinu kćer koja je napustila srednju školu i zaposlila se kao konobarica. Ali nije upalilo – kći je zaradu trošila na odjeću i izlaske, a najveći smisao života vidjela je u oponašanju svoga, tada još mlađahnog, idola; čupala bi obrve, češljala se i oblačila ne bi li joj bila nalik. Očajna majka tražila je od kćeri da počne sudjelovati u kućanskim troškovima; kći je zahtjev shvatila ozbiljno pa je kupila električno cjedilo za naranče – isto onakvo kakvo se pojavljuje u jednom spotu Vlatke Pokos.

Žalila sam što im nisam mogla pomoći i osjećala sam određene simpatije i razumijevanje prema objema, ali bilo mi je drago kad sam se odselila.

Idućih godina promijenila sam mnoge zagrebačke adrese – na Podolju iznad Ilice s prijateljicom sam živjela u trošnom tavanskom stanu jedne prastare kuće; kad bi ispred kuće prolazilo vozilo veličine kombija, činilo se da je potres; danas mislim da smo imale sreće što nam se krov nije srušio na glavu. Iz limenke u Zapruđu pobjegla sam pod najezdom žohara. Na Trešnjevci sam bila kod jedne vrlo drage bakice.

Najdulje sam vremena ipak provela u studentskim domovima i to mi je općenito bilo najsretnije studentsko razdoblje. Danas se, doduše, – iz pozicije udobnog života žene na pragu četrdesete – čudim kako sam mogla živjeti u tako sićušnom kvadratu s često posve nepoznatom osobom.

Od mnogobrojnih cimerica s kojima sam živjela, neke su mi i dan danas jako dobre prijateljice. S nekima sam imala dobro iskustvo, s drugima ne baš toliko dobro – jednom je jedna otvorila poslovnu American Express karticu na moje ime i opljačkala ih, pa me je American Express sudski gonio.

Nakon što sam diplomirala i kad je postalo jasno da se ne namjeravam vratiti u svoj rodni grad, moji roditelji su se isprsili – skupili su svu svoju ušteđevinu, zadužili se i kupili mi krasnu garsonjeru u novogradnji na dobroj lokaciji. Bilo im je posve jasno, rekli su, da od svoje prosvjetne plaće ne mogu plaćati najam stana.

Bio je to prvi put u mom životu da sam imala komfor samostalnog života u vlastitom stanu koji me, moram priznati, prilično razmazio. Moje podstanarske pustolovine činile su mi se kao davna prošlost.

Nekoliko godina kasnije, moj dečko iz Nizozemske doselio se u moju zagrebačku garsonjeru. Živjeli smo u njoj godinu dana i polako nam je postajalo tijesno.

„Kad namjeravaš ići na spavanje?“ pitala bih ga, pokušavajući zaspati, dok bi bi on gledao televiziju.

„ Možeš li, molim te, ugasiti muziku? Moram se skoncentrirati na ovaj mail,“ govorio bi on meni.

Shvatili smo da bi bilo dobro imati više prostora.

„Zašto ne bismo,“ predložio je moj dečko, „iznajmili ovaj stan i unajmili veći?“

Mene je na te riječi zahvatio val nelagode i panike. Ne! Ne želim opet u podstanare! Ali nakon kratkog razmišljanja shvatila sam da je njegov prijedlog zapravo vrlo razuman.

Uselili smo se u dvostruko veći stan i iznajmili svoj, plaćajući malu razliku u cijeni. Bila je to jako dobra odluka. U tom smo stanu živjeli punih pet godina i dobili prvo dijete.

Ali tada je po mom mišljenju došlo vrijeme da – uvriježenim socijalističkim izrazom iz pedesetih rečeno – riješimo stambeno pitanje.

„Moramo početi razmišljati o tome da kupimo stan,“ rekla sam svom, tada već, mužu.
„Zašto?“
„Ne možemo biti podstanari zauvijek.“
„Zašto ne?“
„Nećemo valjda s osamdeset još uvijek plaćati najamninu gospodinu Mariju svakog petog u mjesecu?“
„Zašto ne?“
„Ima li možda još neka riječ koju znaš reći?“ prosiktala sam ljutito. Ništa nije razumio!

Moj je muž, naime, od prvog dana svog života živio kao podstanar. Kuća u kojoj je s roditeljima, bratom i sestrom živio do punoljetnosti bila je velika: osim četiri spavaće sobe i velikog dnevnog dijela, imali su ogromnu dodatnu sobu – koja je služila samo kao dječja igraonica, a radna soba njegova oca bila je veća od dnevne sobe i blagovaonice mojih roditelja zajedno. Kuća je, k tome, bila lijepa i na elitnom mjestu.

Ali nije bila njihovo vlasništvo.

Za razliku od hrvatskih gradova u kojima – osim rijetkih endema – svi imaju vlastite kuće i stanove, u Amsterdamu svega trideset posto stanovnika posjeduje vlastitu nekretninu, a sedamdeset posto ih stanove unajmljuje.

Kvadrati u dobroj četvrti skupi su poput suhog zlata; načelno ih samo dobrostojeći ljudi mogu priuštiti, i to tek kad zađu u srednje godine. Ali posjedovanje vlastite nekretnine općenito se ne smatra nekim životnim prioritetom.

Roditelji moga muža živjeli su u „svojoj“ kući i nakon što su im se djeca odselila – to je bio njihov dom. Nakon muževe smrti, moja je svekrva nastavila živjeti u istoj kući još dvije godine, a onda se preselila u manju kuću od osamdesetak kvadrata – taman za jednu osobu (njihovo se poimanje prostranosti i kvadrature očito razlikuje se od hrvatskog).

Moji su roditelji nekoliko puta znali prokomentirati kako muževi „nisu ništa stekli“; to je bilo njihovo viđenje činjenice da nisu posjedovali vlastitu nekretninu.

U Hrvatskoj je neposjedovanje vlastite nekretnine sinonim životnog neuspjeha – ljudi će čitav život provesti u „dužničkom ropstvu“ i trideset godina svakodnevno razvlačili kauč u svom sićušnom kvadratu jer bolje je to nego biti podstanar. Ovako su barem nešto stekli.

Nizozemci ne smatraju posjedovanje vlastite nekretnine nekom osobitom životnom stečevinom; roditelji moga muža bili su uspješni ljudi i imali sretan i ispunjen život. Cjeloživotno podstanarstvo nitko ne bi smatrao obilježjem nečijeg neuspjeha, čak ni u materijalnom smislu; mnogi vrlo imućni ljudi žive kao podstanari.

Podstanari u Nizozemskoj zaštićeni su kao lički medvjedi – vlasnik stana u kojem žive ne može ih ni na koji način istjerati (osim u iznimnim slučajevima, ako se, na primjer, ozbiljno ogriješe o zakon). Ne može odlučiti prodati svoju nekretninu. Ne može povisiti stanarinu, osim u dogovoru s podstanarom – ako mu, recimo, zamijeni sve prozore čime će podstanar bitno uštedjeti na grijanju.

Froukje, prijateljici moga muža, vlasnik stana u kojem je živjela ponudio je dvadeset tisuća eura (!) da se iseli kako bi stan mogao prodati. Pristala je; mogla je isto tako odbiti i nastaviti živjeti u tom stanu još trideset godina – možda bi joj u tom slučaju ponudio pedeset.

Sve sam to razložno i potanko objasnila svom mužu, nastojeći ga uvjeriti kako moramo kupiti vlastitu nekretninu.

„Podstanari su u Hrvatskoj građani drugog reda,“ tumačila sam mu, „i stanovi u najmu su pravo crno tržište – podstanare gotovo nitko ne prijavljuje.“
„Sigurno ima i onih koji podstanare prijavljuju.“
„Ima. Ali čak i takvi te mogu izbaciti iz stana kad god požele jer je stan njihov.“
„Uvjeren sam da nas gospodin Mario nikad ne bi tek tako izbacio.“
„Govorim općenito…“

Počela sam se petljati jer nisam mogla iznijeti glavni razlog koji je odzvanjao u mojoj hrvatskoj glavi: moramo kupiti stan jer moramo imati stan. To nije zvučalo kao argument.

„Dobro,“ rekao je muž. „Mora biti u ovom kvartu, mora biti dovoljno velik i prostran, mora imati vrt ili veliku terasu i mora nam biti cijenom dostupan.“

To je zvučalo kao nemoguća misija, ali ipak sam se – osjećajući se pomalo kao onaj lik iz bajki kojem kralj daje zadatak da donese prsten iz zmajeva gnijezda kako bi dobio njegovu kćer za ženu – bacila u potragu.

Iako je recesija već bila započela, kvadrati stanova u ovom kvartu bili su suludo skupi; zato sam našla zemljište s ruševnom kućicom po relativno pristupačnoj cijeni i upustili smo se – u gradnju kuće. Bila je to avantura o kojoj ću možda nešto napisati nekom drugom prilikom.

Sada već tri godine živimo u vlastitoj kući – ne prevelikoj, ali s dovoljno mjesta, čak i po nizozemskim mjerilima. Dok muž sjedi na suncu, a djeca se igraju u (nevelikom) vrtu, ja ponosno gledam u naše vlastite zidove, a moji roditelji konačno mogu s olakšanjem ispričati susjedima kako im je kći - nešto stekla u životu.
- 11:50 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.04.2016.

Farma koza




Kad sa svojim starijim sinom moram dugo sjediti u kakvoj čekaonici, autu ili bilo kojem za djecu dosadnom mjestu, često vrijeme kratimo igrajući pogađanje životinja. Pravila su jednostavna: netko zamisli životinju, a drugi, postavljajući da-ne pitanja, pogađa koja je.

„Živi li ta životinja u džungli?“ pitala sam ga jednom.
„Ne.“
„U pustinji? U savani?“
„Ne.“
„Može li je se vidjeti u zoološkom vrtu?“
„Ne.“
„Živi li možda na farmi?“
„Da.“
„Znači, to je domaća životinja. Je li veća od psa?“
„Mislim da nije.“
„Je li to koza? Ovca? Svinja? Predajem se. “
„To je krava.“

Šokirala sam se: moje bistro petogodišnje dijete – koje dobro zna što je džungla, što pustinja, a što savana – ne zna da je krava veća od psa! Živimo u blizini zoološkog vrta - zebru, lava, devu i krokodila vidio je barem deset puta. Ali nikad u životu nije vidio kravu.

Nešto mi se naopako i neprirodno činilo u tom slijedu zbivanja.

„Zna li možda netko gdje se u Zagrebu ili okolici mogu vidjeti domaće životinje?“ raspitivala sam se po internetskim forumima. Moram djetetu pokazati kravu!

Ja sam, naime, u njegovim godinama jako dobro znala kako izgleda krava – moja baka imala je jednu. Same se krave maglovito sjećam, ali sjećam se jako dobro kako je baka radila sir – napravila bi veliku bijelu kuglu i kidala mi komadiće. Bio je to najukusniji sir koji sam u životu jela.

Malo tko tada u mojoj generaciji nikad nije vidio kravu – u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća svi smo, na bilo koji način, imali dodir sa selom.

Zemlja nam se u posljednjih nekoliko desetljeća zacijelo urbanizirala, zaključila sam tada.

Ali moj zaključak bio je – sasvim pogrešan. Hrvatska statistički još uvijek spada među najslabije urbanizirane europske države sa svega 60% gradskog stanovništva.

Naša povezanost sa selom i zemljom još uvijek je vrlo snažna, čak i najurbanijima među nama. Prehrana nam se – i mediteranska i kontinentalna – uglavnom temelji na sezonskim namirnicama: u hrvatskoj ćete trgovini, bez obzira na široku paletu uvoznog i egzotičnog voća i povrća, rijetko naći jagode ili mladi krumpir usred zime. Nabaviti ih ne bi bilo teško, ali bilo bi teško za njih naći kupca – u našim je glavama još uvijek duboko usađena svijest o tome koju je hranu prirodno jesti u kojoj sezoni.

Na hrvatski tržnicama brojni seljaci prodaju vlastite proizvode, a nije zanemariv broj ni onih koji se – imaju li okućnicu ili kakav „grunt“ izvan grada – odlučuju proizvoditi rajčice, mrkvu, jabuke, vino, med, za vlastite potrebe.

Koliko je naša povezanost sa zemljom i prirodom još uvijek snažna, vjerojatno nikada ne bih osvijestila da nisam upoznala nizozemsko društvo.

Nizozemska je već stotinu godina visoko urbanizirana zemlja - i to se pri već prvom susretu s njihovim društvom jasno vidi.

Prosječan Nizozemac nema apsolutno nikakvog pojma o tome koje namirnice dozrijevaju u kojoj sezoni; njegova je prehrana, bez obzira na sezonu, uvijek ista. U nizozemskoj je kući, recimo, sasvim uobičajeno jesti salatu od rajčice ili kolač od svježih jagoda usred zime – ionako sve ima isti, plastični, okus, bez obzira na godišnje doba. Hrana već odavno ne dozrijeva na suncu, a brojnim kemijskim postupcima nastoji je se učiniti ljepšom, otpornijom i jeftinijom.

Na nizozemskoj tržnici nećete naći ni jednog jedinog seljaka koji prodaje svoje vlastito voće ili povrće; uostalom, nikome ne bi ni pala na pamet apsurdna ideja da jabuke ili špinat kupuje na tržnici. Sve se kupuje u velikim trgovačkim lancima ili, sve češće, naručuje. Nema hodanja od kumice do kumice i gledanja čije su mahune svježije – čemu ih uopće gledati, lakše ih je jednostavno naručiti – ionako su sve iste.

U posljednje vrijeme osobito popularna trgovačka usluga u Amsterdamu je Hello fresh. Hello fresh je tvrtka koja se bavi dostavom namirnica, ali i kombiniranjem i planiranjem dnevnih i tjednih jelovnika svojih kupaca. Sve što trebate je dohvatiti telefon, nazvati i reći koliko dana i za koliko osoba želite kuhati. Ostalo je na njima. Dobit ćete jednostavne i zanimljive recepte međunarodne kuhinje (tradicionalna nizozemska kuhinja nije osobito popularna) i sve sastojke potrebne za njihovu pripremu.

To je to; nema razmišljanja o tome što ćete kuhati, nema hodanja okolo i kupovanja - samo trebate uzeti iz frižidera vrećicu na kojoj piše ponedjeljak, izvaditi iz nje recept i namirnice i utrošiti pola sata na kuhanje. Nije li to nevjerojatno praktično i prikladno?

S druge strane, mnogi su Nizozemci postali svjesni svog dubokog otuđenja od prirodnog, iskonskog načina života i instinktivno osjećaju da s njihovim suvremenim načinom života nešto nije u redu – tom se nelagodnom osjećaju nastoji doskočiti biologish hranom.

Hrana iz organskog uzgoja i u Hrvatskoj je u posljednjih desetak godina uzela maha, ali u Nizozemskoj je prerasla u životni stil – apsolutno svaku vrstu hrane u najobičnijoj samoposluzi možete naći iz organskog uzgoja. Čokolada? Keksi? Voćni jogurt? Juha iz vrećice? Sve to i još koješta drugo postoji s oznakom biologish – oznakom koja kupcima daje barem iluziju prirodnog; vjerojatno nema ništa manje prirodno od juhe iz vrećice, ali ako je krasi oznaka biologish, onda joj se ništa ne može prigovoriti.

Oznaka biologish ima cijelu četu svojih sljedbenika i unijela je pravu podjelu u nizozemsko društvo – jedni se kunu u biologish hranu i kupuju apsolutni sve iz organskog uzgoja, drugi misle da to nije osobito važno jer nikakve stvarne prednosti biologish hrane nisu dokazane i smatraju prvu skupinu razmetljivim snobovima.

Nedavno je najveći nizozemski samoposlužni lanac Albert Heijn počeo svojim kupcima besplatno dijeliti sjemenje za samostalno uzgajanje povrća u teglama na balkonu – ne bi li se bar malo vratila odavno izgubljena veza otuđenih nizozemskih građana s nečim tako prirodnim kao što je uzgajanje vlastite hrane. Ideja je naišla na priličan entuzijazam, ali većina pokušaja uzgoja nečega iz tog sjemenja neslavno je propala – ljudi bi se čudili kako im usred zime ne uspijevaju krastavci.

Netko je drugi došao na puno bolju ideju - domaće bi životinje trebalo približiti gradskim ljudima; kad smo djeca, muž i ja posljednji put bili u Amsterdamu, otišli smo posjetiti nevjerojatno popularnu Farmu koza.

Usred Amsterdamske šume (Amsterdamse Bos) - golemog parka uz autocestu pored Amsterdama umjetno napravljenog 1937. godine - smjestila se Farma koza (Geitenboerderij) – mali ograđen prostor u koji posjetitelji mogu ući i družiti se s kozlićima i mladim kozama. Prostor je bio prepun gradskih obitelji s djecom, a kozlići su im, očito posve navikli na gomilu ljudi, ležali u krilu, žvakali vezice na cipelama i jeli suhu travu iz ruku. Za pedeset centi mogla se kupiti bočica na dudu s mlijekom za hranjenje koza, ali bilo je pravo umijeće uspjeti ih nahraniti tom bočicom jer su koze bile posve nezainteresirane. Nasred dvorišta stajao je mali tobogan s kućicom u kojoj su se u simpatičnoj interakciji, valjajući se i preskačući jedni preko drugih, miješala djeca i kozlići.

Moram priznati da smo se odlično zabavili igrajući se s kozama; stariji sin uspio je čak nekoliko njih nahraniti na bočicu (dok ih je mlađi, frustriran što mu to ne polazi zarukom, u jednom trenutku počeo jednostavno zalijevati mlijekom!). U blizini se nalazila izvrsna palačinkarnica i proveli smo sjajno popodne.

Ipak, nisam se mogla otresti neugodnog osjećaja da je čitav prizor u kojem smo se našli posve izvrnut i apsurdan. Učiniti od običnih koza egzotičnu atrakciju – koju horde napornih ljudi gnjave gurajući im dječju bočicu u gubicu – stvara iluziju povratka prirodi, a zapravo je običan kič. Čini se da "domaće“ životinje više doista ne zaslužuju taj pridjev, a i riječ "farma" polako poprima drugo značenje.

Usput rečeno, moj - danas sedmogodišnji - stariji sin još uvijek nije izbliza vidio kravu. Uspjeli smo, osim koza, pronaći ovce, kokoši, svinje, konje, čak i magarca. Ali kravu nismo. Ako netko kojim slučajem zna gdje se u blizini Zagreba može naći ova neobična, egzotična životinja, molim da mi javi.
- 18:56 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.04.2016.

Zlatne godine




Moji su roditelji umirovljenici i njihova ukupna mjesečna primanja jedva prelaze šest tisuća kuna. Skromno žive: ne putuju na godišnje odmore, ne izlaze u restorane, kafiće ni kina, slabo troše na odjeću. Imaju mali vrt u kojem uzgajaju nešto voća i povrća; žive na moru pa ulove tu i tamo koju ribu. Ne žale se previše: sretni su što ne moraju skupljati boce po kontejnerima kao brojni njihovi vršnjaci koji nemaju drugog izbora.

Moji roditelji radili su pošteno i naporno gotovo četiri desetljeća i zaslužili su mirovinu koja bi im omogućila pristojan i dostojanstven život bez novčanih briga – ne luksuzan i raskošan, samo pristojan i dostojanstven – život u kojem se ne moraju brinuti oko računa za grijanje. Ali to nisu dobili. U državi u kojoj žive, sva desetljeća njihova rada ne znače ništa; u njoj se podrazumijeva da umirovljenici žive na rubu prosjačkog štapa. Političari im u predizborno vrijeme znaju baciti pokoju kost u obliku sto kuna božićnice. Kažu da će mojoj generaciji biti i puno gore.

Iako su u mirovini, dani mojih roditelja ispunjeni su poslom: imaju dvoje djece i petero unučadi oko kojih se vrti cijeli njihov život. Moja se mama osobito brine da su svi oko nje dobro nahranjeni: kad se najstariji unuk vrati iz škole, dočeka ga ručak, ako sin slučajno navrati usred radnog dana, mora imati serviran obrok. Često kuha za cijelu obitelj. Tata se brine za kućne popravke i razvoženje unuka na brojne obaveze. Brinu se i za nas u Zagrebu: šalju nam pakete s povrćem, ribom i maslinovim uljem – boje se da nam se djeca nedovoljno zdravo hrane.

Njihov način života tipičan je i posve uobičajen; na sličan način – skromno živeći od male mirovine i brinući se za djecu i unuke – živi više od milijun hrvatskih umirovljenika.

Nizozemski su umirovljenici, za razliku od hrvatskih, oslobođeni novčanih briga; njihove su mirovine pristojne i omogućuju im udoban život. Udovci i udovice smiju birati – žele li primati svoju mirovinu ili mirovinu preminulog supružnika pa redovito, naravno, biraju onu koja je veća.

Mnogi nizozemski umirovljenici, slično kao i hrvatski, vode aktivan i ispunjen život - ali aktivan i ispunjen na nizozemski način.

Sjećam se kada me moj sadašnji muž, a tadašnji dečko, želio upoznati sa svojom mamom koja se upravo bila vratila s odmora u Francuskoj. Bila je srijeda i on ju je nazvao na telefon. Očekivala sam da ćemo isti dan otići k njoj, ili eventualno sutradan, ali dogovorili su se tek za subotu navečer. Mama nije mogla ranije: u četvrtak je imala obaveze u crkvenom odboru i navečer sastanak književnog kluba, petkom je podučavala nizozemski jezik dvije doseljenice iz Maroka, a navečer je imala dogovorenu večeru u restoranu s prijateljima; subotom je ujutro unuku Julijanu pomagala oko školskog gradiva iz nizozemskog.

Odmah mi je bilo jasno da dečkova mama ima vrlo bogat društveni život.

Iako su većini nizozemskih umirovljenika njihova djeca i unuci na prvom mjestu, njihov se život ne vrti samo oko njih.

Brojnim mojim poznanicima u Hrvatskoj roditelji u mirovini čuvaju djecu jasličke ili mlađe vrtićke dobi, svaki radni dan po devet ili deset sati – dakle, puno radno vrijeme. To je nešto što se samo po sebi razumije – naravno da će pomoći svojoj djeci. U Nizozemskoj ne znam ni jedan takav slučaj.

Vrtići u Nizozemskoj znaju biti jako skupi, osobito ljudima s iznadprosječnim primanjima. Kad su naši prijatelji, Hein i Petra, imali dvoje djece vrtićke dobi, shvatili su da će cijelu jednu plaću morati izdvajati za vrtić. U njihovoj situaciji mnoge majke daju otkaz na poslu, ali Petra se nije željela odreći svoje karijere i postati kućanica. Na kraju su se uspjeli drugačije organizirati: svatko će od njih raditi četiri dana tjedno (u Nizozemskoj je vrlo lako to dogovoriti s poslodavcem) i jedan dan biti kod kuće s djecom. Dva dana tjedno djeca će ići u vrtić, a jedan dan čuvat će ih baka. Hein i Petra bili su vrlo zahvalni Heinovoj mami što je pristala na tu veliku uslugu. Ne bi ni u ludilu tražili više od toga – baka ima pravo na svoj život i ne bi bilo nimalo fer tražiti od nje da se cijelog svog života odrekne kako bi služila njima kao servis i ispomoć.

Nizozemci, naime, smatraju da je mirovina vrijeme kad se čovjek konačno može, posve zasluženo, odmoriti. Odradio je svoj posao, othranio djecu i sada ima pravo uživati u životu i nadoknaditi propušteno: baviti se aktivnostima ili hobijima kojima se uvijek želio baviti, ali nije stigao (koliko je želio), imati bogat društveni život i putovati na godišnje odmore izvan sezone, kad su manje gužve i nema velikih vrućina.

Njihova im djeca takav način života ni najmanje ne zamjeraju; sretna su što njihovi roditelji imaju ispunjen život i ne provode vrijeme sjedeći u naslonjaču i čekajući njihov posjet.

Takav aktivan život starijih ljudi, naravno, ne može trajati vječno – u jednom trenutku dođe vrijeme kad se više ne mogu u potpunosti brinuti sami o sebi i trebaju pomoć. U Hrvatskoj se tada gotovo u pravilu useljavaju u domove svoje djece. U Nizozemskoj obično ostaju živjeti u svojoj vlastitoj kući sve dok su sposobni sami, recimo, podgrijati ručak i skuhati čaj. Državna pomoć starijim osobama izvrsno je organizirana – svakog dana doći će netko tko će im pomoći da se obuku, donijeti im svježe skuhan obrok i pospremiti kuću. Žive li im djeca u istom gradu i imaju li određen krug prijatelja, takvi ljudi još uvijek mogu imati sasvim udoban život u vlastitom domu.

Za starije ljude kojima je potrebna cjelodnevna skrb, sagrađena su čitava naselja s malim stanovima prilagođenim slabo pokretnim osobama; iako pod neprestanom stručnom skrbi, u takvom stanu čovjek može u miru primiti višednevnu posjetu svog prijatelja, sestre, djece ili unuka i imati koliko-toliko privatan život. Klasični starački domovi u Nizozemskoj nisu osobito popularni.


Posljednji put kad smo muž, djeca i ja bili u Amsterdamu, posjetili smo muževu najdražu tetku – tante (tetu) Greet koja nas je pozvala na večeru.

Tante Greet ima osamdeset šest godina i nema vlastite djece. Nekoć omiljena sveučilišna profesorica, još uvijek je u kontaktu s brojnim svojim bivšim studentima i ima širok krug prijatelja. Tante Greet ima nevjerojatnu sposobnost odmah se povezati s najrazličitijim tipovima ljudi – od dvogodišnjaka do stogodišnjaka. Izrazito je empatična i zna jako dobro slušati. Iako hoda sa štapom, još uvijek vozi auto, putuje, bavi se znanstvenim i dobrotvornim radom i izrazito je bliska sa svojom braćom i sestrama i njihovom djecom. Njezin je život sretan i ispunjen. Rado bi nas posjetila u Zagrebu, odgovara na naš poziv. Možda na jesen, kad prođu velike vrućine?

Nisam se mogla ne zapitati kako bi život tante Greet izgledao u Hrvatskoj – gdje ljudi njezine dobi život posvećuju samo i isključivo vlastitoj djeci, a oni bez djece redovito žive tužno, isprazno i usamljeno. Bi li u Hrvatskoj mogla imati tako ispunjen život i biti sretna?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje, ali jedno je sigurno: umirovljenici u Hrvatskoj i umirovljenici u Nizozemskoj žive posve drugačijim životom. Koliko je razlog tome materijalno blagostanje/siromaštvo, a koliko razlika u mentalitetu, vjerojatno nikad nećemo saznati.

Ipak, nekako mi se čini da bi moja mama, da kojim slučajem prima dva, tri ili četiri puta veću mirovinu, još uvijek provodila svoj život za štednjakom, kuhajući sarme. Samo što više ne bi gledala koliko košta kiseli kupus.

- 14:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 05.04.2016.

Bosonogofobija





Nou, nećakinju svoga muža (danas četrnaestogodišnju svojeglavu tinejdžericu) prvi sam put vidjela dok je još bila beba. Bilo je to na onom velikom obiteljskom ručku na kojem smo jeli sendviče.

Preslatka plavokosa i plavooka beba još nije bila prohodala. Bilo je ljeto i ona je, samo u peleni, puzala – po kuhinjskim pločicama!

Vidjevši taj uznemirujući prizor, odmah sam otišla upozoriti njezinu majku.
„Noa puže u kuhinji!“
Svi su me gledali upitno i sa smiješkom, očekujući nastavak.
„Po pločicama!“
I dalje upitan pogled.
„Pločice su…hladne.“
Nisu me razumjeli. Stvarno me nisu razumjeli.
„Ljeto je. Sigurno joj nije hladno,“ rekla je Noina mama.

Tada sam prvi put shvatila da za općepoznatu alarmantnu frazu bos-po-pločicama Nizozemci nikad nisu čuli!

U Hrvatskoj sam, srećom, svuda oko sebe nailazila na razumne ljude s kojima sam jedva dočekala podijeliti ovo skandalozno saznanje.

„Oni puštaju djecu bosu po pločicama!“ govorila bih svakome tko bi me htio slušati dok bi moja mama, prijateljica, susjeda ili kolegica s posla šokirano odmahivala glavom.

Ništa više nije bilo potrebno reći. Oni su ludi.

U idućim godinama moje je strpljenje neprestano bilo na kušnji.

Sjedili bismo, recimo, s prijateljima na terasi – u jaknama, dok bi se njihova djeca oko nas igrala u kratkim rukavima, kratkim hlačama i – bosa.
„Zar im nije hladno?“ nisam mogla izdržati.
„Kaat, Rees, je li vam hladno?“ pitao bi ih otac.
„Ne.“.
I tu bi razgovor završio.

Mene bi takva reakcija samo još više uzrujala (Zašto ih uopće pita je li im hladno umjesto da im jednostavno kaže da se obuku?), ali prisilila bih se ne reći više ništa.

Na amsterdamskim dječjim igralištima djeca bi skidala čarape i cipele i igrala se bosa - pod odobravajućim pogledima svojih roditelja. Oni nisu normalni.


Jedna činjenica mi je, međutim, bila posve nelogična. Nizozemske bolnice nisu bile pune djece s upalom pluća ili nekim drugim teškim posljedicama pothlađenosti. Zapravo, činilo se da nizozemska djeca nisu ništa češće bolesna ni prehlađena od hrvatske, uvijek obuvene i brižno utopljene. Kako?


Moj muž, s druge strane nikad nije potpuno razumio što ja to trabunjam o bosim nogama i oblačenju, čak ni nakon što se doselio u Hrvatsku.

U nevjerici je odmahivao glavom kad je vidio da moj brat brani sinu da trči (da se ne uznoji!) ili da moj bratić NIKAD ne otvara prozor u autu jer mu kći od otvorenog prozora svaki put dobije upalu uha.

Sumnjičavo je slegnuo ramenima čak i kad mu je urolog kojeg je jednom posjetio, propisujući mu antibiotike, napomenuo: „I ne hodajte bosi po pločicama.“

Jer on, naime, cijeli svoj život hoda bos po pločicama. I izlazi van potpuno mokre kose, čak i zimi.

Nikad zbog toga nije dobio upalu uha ni upalu pluća. Zapravo, gotovo nikad nije bio ni prehlađen.

Nisam to mogla nikako razumjeti – meni bosa noga na hladnoj podlozi izaziva nelagodu usporedivu sa strujnim udarom. A mokre kose ne bih izašla van ni u ludilu – za to su se dobro pobrinuli moji roditelji koji i dan danas, kad se nađu kod nas, pipaju moju kosu nakon što je operem da provjere jesam li je dobro osušila..

Naravno, odrasla sam uz rečenicu uz koju su sva hrvatska djeca odrasla:

"Obuci se, prehladit ćeš se!"

Naše prvo dijete mogla sam, na sreću, odijevati u skladu sa svojim hrvatskim roditeljskim nagonima, dok nije navršilo godinu dana, kada sam se trebala vratiti na posao. Nismo ga upisali u jaslice. Dok sam ja na poslu, čuvat će ga tata.

Iako s određenom dozom sumnjičavosti i bojazni, strpljivo i potanko dala sam mužu opsežne upute o tome kako dijete treba obući.

Ali obistinile su se moje najcrnje slutnje – po povratku s posla nalazila sam dijete slabo obučeno i često bosonogo.

Muž je imao traljave izlike:
„Htio sam ga obući, ali mi je pobjegao.“
Ili još traljavije:
„Znao sam da ga moram bolje obući prije nego što se ti vratiš, ali sam zaboravio.“

Jednom sam bila na rubu suza vidjevši kako u kasnu jesen muž gura sina u kolicima bez štramplica. Bilo je hladno i vjetrovito, a njegove tanke pamučne hlačice povukle su se iznad koljena, ostavljajući gole nožice.
Počela sam vikati.

„Ali nije mu hladno!“ rekao je moj muž.
Na trenutak sam stala i - razmislila o tim riječima. Pogledala sam dijete koje se veselo smijalo i mahalo ručicama.

Zaista, osjećaj hladnoće izaziva tjelesnu nelagodu; da mu je zbilja hladno, ne bi li to nekako pokazao, a ne bio tako opušten i veseo?

Osjećaj topline i hladnoće subjektivan je i fiziološki uvjetovan. Zašto mi, hrvatski roditelji, odbijamo prihvatiti da je dijete samo sposobno osjetiti tjelesnu nelagodu – poput hladnoće i više vjerujemo vlastitoj procjeni nego njegovu urođenom instinktu?

Shvatila sam da je pitanje „Je li ti hladno“ - umjesto jednostavne naredbe djetetu da se obuče – možda sasvim na mjestu.

Moji čvrsti i nepokolebljivi stavovi o odijevanju i bosim nogama počeli su se polako mijenjati.


Prošlo je šest godina i danas su moja djeca rijetki endemi u Hrvatskoj koji (ni zimi!) ne nose papuče.

Osvijestila sam jednu vrlo jednostavnu istinu: ako je meni hladno, to znači da se trebam obući (ili obuti) ja, a ne moja djeca. Ona se trebaju obući kad je njima hladno.

„Zar ti nije hladno nogama?“ ponekad ih pitam, čisto iz navike, iako već znam odgovor.

Čini se da sam se svoje fobije donekle riješila.

Donekle, kažem, ili u prijevodu: uspjela sam svoju mentalnu granicu pomaknuti s papuča na čarape. Dalje od toga ne ide. Ali ne libim se više ustati i glasno i jasno priznati:

ja sam hrvatska mama i ja sam bosonogofob.

Nadam se da ću svoju fobiju jednom uspjeti potpuno izliječiti.
- 16:43 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 22.03.2016.

Kako mi je dijete postalo protestant




Katolici i protestanti u Nizozemskoj su stoljećima ratovali.

Jedan od meni najdražih muzeja u Amsterdamu (koji sam davno otkrila sa svoje dvije drage prijateljice) je Amstelkring – „skrivena crkva.“ Godine 1661., dok je gradom vladalo protestantsko gradsko vijeće i branilo službe u katoličkim crkvama, jedan je bogati prodavač čarapa na tavanu svoje zgrade izgradio veliku impresivnu tajnu crkvu do koje se dolazi iz kuće, skrivenim stepenicama.

Trebale su stotine godina da katolici i protestanti u Nizozemskoj nauče živjeti u miru i slozi; blagi antagonizam među njima zadržao se sve do modernog doba.

Moj muž potječe iz prilično religiozne protestantske obitelji: njegov je otac svakog dana poslije večere naglas čitao ulomak iz Biblije, a čitava je obitelj svake nedjelje išla u crkvu.

Ipak, moj je muž, jednako kao njegov pet godina stariji brat i dvije godine starija sestra, pohađao katoličku isusovačku gimnaziju koja je bila na glasu kao dobra. Sjeća se da su mu profesori fizike i francuskog bili svećenici.

„Mama, Hans psuje!“ vikao bi zaprepašteno bogobojazni sedmogodišnji dječak, moj današnji muž, slušajući svog brata koji je ulazio u pubertet.
„To je zato što ide u katoličku školu,“ odgovarala bi mu majka.

Do svoje dvanaeste godine moj je muž je svake nedjelje odlazio crkvu i, s pjesmaricom u ruci i uz pratnju orgulja, zdušno i pobožno pjevao u prvoj klupi.
A onda je, kad je navršio dvanaest, zaključio da su to sve bajke u koje on ne vjeruje i odlučio da u crkvu više – ne ide.

Roditelji su mu bili vrlo žalosni, ali poštovali su njegova uvjerenja.

Danas je u Nizozemskoj svega 17 posto vjernika – pripadnika bilo koje vjere. Svi se ostali izjašnjavaju kao ateisti, agnostici ili „nesigurni.“.

Čini mi se da većina Nizozemaca na religiju gleda kao na stvar prošlih generacija; među mnogobrojnim prijateljima moga muža nema ni jednog jedinog vjernika iako su gotovo svi odrasli u kršćanskim obiteljima, a dvoma od njih očevi su protestantski pastori.

Nakon muževe smrti moja je svekrva nastavila odlaziti u crkvu, sama. Kao pravoj vjernici, nije bilo lako prihvatiti činjenicu da ni jedno njezino dijete nije ostalo privrženo Crkvi; najstariji sin, liječnik i znanstvenik izjavljivao je da vjeruje jedino u „majku znanost,“ a kći pravnica nije ni u što vjerovala bez dokaza. Kći se, k tome, udala za argentinskog židova, a najmlađi sin odselio se iz zemlje zbog neke male katolkinje iz Hrvatske.

Ovo potonje probudilo je u njoj nadu: možda bi ga ta cura iz Hrvatske mogla, nekako, preobratiti – bolje da bude katolik, nego ateist. Upoznavši me, međutim, izgubila je gotovo svaku nadu: shvatila je da se moje katoličanstvo uglavnom svodi na odlazak u crkvu na Božić i Uskrs.

I ja se, kao 86% Hrvata, izjašnjavam kao katolik. Kad promišljam o svojim religioznim stavovima, zaključujem da sam definitivno teist, a katolička religija jednostavno mi je najbliža jer sam u njoj odrasla.

Ali to ne znači da, recimo, mislim kako su homoseksualci grešnici ili da nemam određeno mišljenje o svećenicima koji na jumbo plakatima poručuju kako komunizam i tarot uzrokuju pedofiliju, tvrde da su tetovaže izričaj sotone ili s propovjedaonice upućuju svoju pastvu za koga da glasa na izborima.
Takvi su vjerojatno jedan od razloga zašto ne pohađam crkvu češće.

Moja je svekrva ipak od mene imala nekakve koristi: onih par puta, kad smo se za Božić našli u Amsterdamu, nagovorila sam muža da odemo s njom u crkvu. Znala sam da je pomalo tužno ići na Božić sam u crkvu i vidjela sam da muževoj mami to puno znači.

Nepoznati obred u nepoznatoj crkvi na nepoznatom jeziku nije me se previše dojmio. Ipak sam strpljivo i uljudno sjedila do kraja i čak pokušavala nešto pjevati uz pomoć teksta. Bilo mi je, međutim, vrlo neobično vidjeti svećenicu – ženu(!), a jedan mi se detalj osobito urezao u pamćenje: na početku mise svećenica se sa smiješkom obratila mladoj crnkinji u prvom redu i uputila joj nekoliko rečenica. Pitala sam muža što joj je rekla.

„Rekla je kako je doznala da je njezina župljanka počela živjeti zajedno sa svojim dečkom, čestitala joj je i poželjela puno sreće i ljubavi u novom zajedničkom životu.“

Ostala sam šokirana. „Čestitala joj je – umjesto da osudi što živi u grijehu s čovjekom za kojeg nije udana?!“

Muž je kasnije mami preveo moju reakciju pa su se oboje nasmijali. Čini se da Protestantska Crkva svoje stavove nastoji prilagoditi modernom dobu.

Između mog muža i mene religija nikad nije predstavljala nikakav prijepor – vjenčali smo se na brzinu u gradskoj vijećnici, a crkveno smo se planirali vjenčati jednog dana u nekom malom selu u Francuskoj – ni jedno od nas ne voli klasične velike svadbe. A onda su došla djeca pa je uvijek bilo stotinu važnijih stvari.

Kad nam se rodilo prvo dijete, odlučili smo ga krstiti, tj. ja sam odlučila, a muž nije imao ništa protiv. Međutim, pojavio se problem: većina svećenika jednostavno je odbijala krstiti dijete čiji roditelji nisu vjenčani u crkvi.

Na kraju smo ga krstili – preko veze, zajedno s djetetom mog brata koji je dobro poznavao svećenika, u mom rodnom gradu. Svećenik je vodio dugačak razgovor sa mnom ispitujući me zašto živim u grijehu.

Muž i ja odlučili smo da ćemo prema našem djetetu uvijek biti iskreni i poštovati njegov vlastiti put – za koji god da se odluči.

Nedavno smo tako imali prvu teološku raspravu.
„Mama, postoji li Bog?“ pitao me iznebuha.
„To nitko ne zna. Neki ljudi vjeruju da postoji, a neki ne.“
„Znači li to da je Bog nevidljiv?“
„Pa, možemo i tako reći.“
„A vjeruješ li ti da postoji Bog?“
„Da.“
„I ja isto.“
„Čini se da imamo malog vjernika,“ nasmijao se moj muž.
„A ti, tata?“
„Ja ne vjerujem. Ali ne mogu biti siguran.“

Kad nam se rodilo drugo dijete, najprije smo ga namjeravali krstiti u Zagrebu. Već sam zamolila svoju dragu prijateljicu da mu bude kuma; uselili smo se u novu kuću i spremala sam se otići na razgovor u obližnju crkvu. Ali taj razgovor neprestano sam odgađala: znala sam da će svećenik najvjerojatnije naprosto odbiti krstiti dijete jer mu roditelji nisu crkveno vjenčani, a postojala je mogućnost i da će imati stavove slične onome s jumbo plakatima koji povezuje horoskop i pedofiliju. Što ako, recimo, kaže da ga neće krstiti jer su po njegovu mišljenju Nizozemci narod grešnika?

Približavao se Božić i mi smo otišli u Amsterdam provesti ga s muževom mamom. Ona je upravo doznala da boluje od vrlo teške bolesti i pokušala se pomiriti s neizbježnim. Bili su to vrlo tužni blagdani za sve.

Tada mi je na um pala ideja.

„Zašto ne bismo,“ predložila sam svom mužu, „krstili dijete u crkvi tvoje mame?“
Muž se odmah složio. Mama je ideju primila s velikim uzbuđenjem. Odmah je nazvala jednog od članova crvenog odbora.

Ja to tada nisam znala, ali vijest je izazvala neopisivu radost i pomutnju. „Dijete će se krstiti u našoj crkvi!“ obavještavali su jedni druge. „I to na Božić!“

„Jesi li sigurna da ga ne želiš krstiti u katoličkoj crkvi?“ pitala me svekrva. „Ima jedna u susjedstvu, odmah iza ugla. I oni će, sigurna sam, biti jako sretni da dobiju priliku krstiti dijete.“

Čini se da je crkvama u Amsterdamu prilika da krste dijete rjeđa od dobitka na lotu.

„Sigurna sam,“ odgovorila sam. „Želimo ga krstiti u Vašoj crkvi.“

Navečer je došla mlada svećenica (biciklom, naravno!) i uz šalicu čaja objasnila kako će izgledati krštenje. Pitala nas je imamo li kakvih posebnih želja i prohtjeva. Sa sobom je donijela Bibliju s obilježenim ulomkom koji nam je, čini se, namjeravala pročitati, ali vjerojatno je zaključila da nismo osobito plodno tlo za duhovnu riječ.

Božić je protekao u svečanom ozračju. Našeg sina baka je, sva ozarena, donijela do oltara. Bili smo okruženi pažnjom; svećenica se s vremena na vrijeme obraćala posebno meni, prevodeći mi dijelove službe na engleski ili najavljujući ono što slijedi kako bih mogla pratiti ceremoniju.

Za moju svekrvu taj dan imao je posebnu vrijednost: sva njezina djeca, snahe, zet i unuci okupili su se na Božić u njezinoj crkvi! Argentinski zet neprestano je hodao okolo i škljocao svojim svemirskim foto-aparatom.

Navečer su mužev brat Hans i njegova žena Marije priredili veliku svečanu večeru za širu obitelj.

„Bio je ovo predivan Božić,“ rekla je sutradan pomalo sjetno moja svekrva. „Baš onakav kakav Božić treba biti.“

To joj je bio posljednji Božić.

Bila je fascinantna žena i jedina istinska vjernica koju sam upoznala: njezina vjera davala joj je snagu i hrabrost doslovno do posljednjeg daha.

Mojim roditeljima nije bilo osobito drago što im se unuk krstio u protestantskoj crkvi, iako su razumjeli naše razloge. Možda bi se mogao opet krstiti – u katoličkoj? Raspitali su se kod jednog svećenika.

„Ne!“ odgovor je bio nedvosmislen i nimalo ohrabrujući. „Čovjek se ne može dva puta krstiti. Ako je kršten, kršten je.“

I tako danas imamo u kući dvoje djece: jednog katolika i jednog protestanta.

Sedmogodišnji katolik smatra ispovijed osobito važnom („Mama, moram ti priznati što se danas dogodilo u školi.“), veliku značenje pridaje osobnoj žrtvi („Uvijek sam ja za sve kriv!“) i olako se odnosi prema novcu (za rođendan je zaželio play station).
Trogodišnji protestant, s druge strane, pokazuje sklonost štedljivosti (može ga se usrećiti autićem iz kioska od deset kuna), promišlja o novcu (najdraži su mu slatkiši čokoladni novčići) te iskazuje progresivne i moderne stavove: recimo, protivi se diskriminacijskoj podjeli poslova na muške i ženske time što se igra kuhanja po cijele dane.

Katolik i protestant ponekad ratuju. Ali trude se živjeti u miru i slozi, uglavnom.
- 09:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 15.03.2016.

Apsurd na bolnički način i jedna slomljena noga




Prije dvije i pol godine moj muž, djeca i ja bili smo u jednom od naših uobičajenih posjeta Amsterdamu; ovaj posjet bio je osobito tužan i pun emocija jer je muževa mama bila teško bolesna.

Moja svekrva bila je smještena u jednom bolničkom hospiciju i, koliko god mi se takve trivijalnosti u tim trenucima činile nebitne, ostala sam gotovo šokirana oblikom medicinske skrbi u tom hospiciju.

„Kad su posjete?“ pitala sam muža.
„Kako to misliš?“
„U hospiciju. Od koliko do koliko sati smijemo posjetiti tvoju mamu?“
„To nije određeno. Smijemo doći kad želimo i ostati koliko želimo.“

Stigli smo u kasnim jutarnjim satima, poslije doručka.

Soba u kojoj je bila smještena moja svekrva bila je velika i svijetla; besprijekorno uređena i ukusno namještena. Osim kreveta, u sobi se nalazio moderan kauč, stolić i fotelja, televizor s dvd playerom i mala čajna kuhinja u kutu. Na zidu su visjele slike iz svekrvine kuće – osoblje bolnice poticalo je bolesnike da sobu ukrase svojim osobnim predmetima kako bi se što više osjećali kao kod kuće.

Čim smo došli, na vrata je nenametljivo pokucao netko od osoblja (medicinska sestra?); nasmiješena gospođa ljubazno je zapitala može li nas ponuditi kavom ili čajem, a djecu sokom. Donijela je pladanj s napicima, a zatim nas pustila da se u miru družimo.

Nakon otprilike pola sata stigao je kuhar kako bi pacijenticu pitao što želi jesti za večeru. Dao je nekoliko prijedloga i brzo su se dogovorili.
„Primijetio sam da nikad je naručujete ribu. Niste ljubitelj?“ zapitao ju je.
Svekrva mu je priznala da doista nije ljubiteljica ribe – voli jedino dimljenu jegulju.
„Vidjet ću što mogu učiniti,“ rekao je kuhar zapisujući njezinu želju, ljubazno nas pozdravio i izišao.

Moja svekrva boravak u tako komfornom hospiciju djelomično je plaćala sama, ali ipak ga je najvećim dijelom pokrivalo njezino zdravstveno osiguranje.

Vidjevši kako izgleda zdravstvena skrb u Nizozemskoj, postala sam malo tolerantnija prema vječitim prigovorima svoga muža koje neprestano upućuje zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj.

„Zašto moraš najprije ići po uputnicu pa onda na pregled; zar nije jednostavnije da tvoja liječnica uputnicu pošalje specijalistu mailom?“

„Nije mi jasno - imali smo zakazan pregled u osam; već je skoro deset i još nismo došli na red?!“

„Ovako su u Nizozemskoj izgledale bolnice šezdesetih godina dvadesetog stoljeća“ (Tim riječima komentira gotovo svaku bolnicu koju vidi!)

Najviše se ipak prestrašio u trudničkoj ambulanti smještenoj u suterenu bolnice koja je izgledala kao podzemno sklonište u Drugom svjetskom ratu: na redovnom pregledu polegli su me u hodniku na krevet i prikopčali na CTG. Slušajući jednolični zvuk stroja, buljila sam u žbuku koja je pod depresivnim neonskim svjetlima opadala sa zidova i stropove prekrivene zahrđalim cijevima.
„Jesi li sasvim sigurna da želiš ovdje roditi?“ pitao me muž kasnije u autu, pokušavajući prikriti svoju prestrašenost.

„Ovo je Hrvatska!“ odgovarala sam na njegova pitanja, sliježući ramenima.
Možda je organizacija ponekad loša, medicinsko osoblje neljubazno i otresito, bolnički interijeri mogu prouzročiti depresiju u osoba koje su joj sklone, a bolnička hrana anoreksiju, ali preživjela sam u ovom zdravstvu jednu operaciju, dva poroda i jednu kroničnu bolest - i još sam živa i zdrava. Čvrsto sam vjerovala u naš zdravstveni sustav.


I onda sam se tog mračnog zimskog jutra, spremajući se za posao, poskliznula na stepenicama i slomila nogu.

Stigli smo na hitnu u bolnicu koja nam je najbliža – jednu od najvećih i najglasovitijih bolnica u zemlji. Sve je bilo besprijekorno organizirano, bez dužih čekanja i muž nije imao čemu ovaj put prigovarati.

Primio nas je mladi liječnik koji me je obzirno obavijestio da sam slomila gležanj i savjetovao mi operaciju.
„To je mala, gotovo rutinska operacija i može se obaviti već danas.“

Nakon početnog šoka pristala sam da me smjeste u sobu na odjelu. Nisam pitala tko će me operirati. I nisam se brinula.

„Dobar dan i dobro došli!“ dočekali su me na odjelu, sa smiješkom, bolničar i dvije bolničarke. Molim?!
„Nadamo se da ćete se kod nas osjećati ugodno. Imate li ikakvih posebnih želja i prohtjeva oko prehrane?“
„Ovaj, ne volim crveno meso,“ promucala sam, sva u čudu.
„Bez crvenog mesa,“ zapisao je bolničar, ne skidajući smiješak s lica.

Soba je bila svijetla, nova, besprijekorno čista i dobro opremljena. Hrana je (bez crvenog mesa!) bila – gotovo fina. Svi su bili jako ljubazni. Wow!

Ostala sam u bolnici tri dana. Sve je prošlo u najboljem redu. Operirao me je mladi liječnik čije ime nikako nisam mogla zapamtiti. Longetu ću morati nositi 3-4 tjedna. Na kraju su me samo sa žaljenjem izvijestili da ću, budući da nisam imala policu dopunskog zdravstvenog osiguranja, operaciju i boravak u bolnici morati platiti tisuću i četiristo kuna. „U redu.“

„Jesi li mu dala što novaca?“ pitali su me roditelji koji su, čim su čuli što se dogodilo, odmah doletjeli svom ubogom tridesetdevetogodišnjem čedu.
„Kome?“
„Pa – kirurgu koji te je operirao!“
„Nisam.“ Zar sam trebala?

Čula sam, naravno, za korupciju u hrvatskom zdravstvu, ali sama nikad liječniku nisam dala novce; pomisao na tako nešto protivila se svim mojim principima. Jedini poklon koji sam ikad odnijela bilo kojem liječniku bila je knjiga koju sam kupila endokrinologu čija sam pacijentica bila godinama, kad je odlazio u mirovinu. Znala sam da voli čitati i brižljivo sam birala knjigu koja bi mu se mogla svidjeti, kao što bih učinila za bliskog prijatelja.

Sama pomisao davanja novaca mladom kirurgu koji me operirao činila mi se apsurdna. Čak i da je korumpiran, ne bi valjda, iz ljutnje što nije dobio novce, namjerno sabotirao operaciju?

Nakon četiri tjedna otišla sam u bolnicu na kontrolu i skidanje longete.

Ovaj se put ništa nije činilo besprijekorno ni zapadnoeuropski. U prepunoj čekaonici sjedili smo satima. Moj muž je izgledao smiješno sa svojim laptopom u krilu, pokušavajući iskoristiti vrijeme za rad na nekom prijevodu.

Bilo je predbožićno vrijeme i svi su oko nas imali u rukama ukrasne vrećice za boce s nečim unutra. Činilo mi se i da svi ulaze prije nas, čak i oni koji su došli kasnije.
„Oprostite,“ pitala sam sestru, „bila sam na WC-u pa sam htjela pitati jeste li me u međuvremenu možda prozvali.“
„Ne!“ zarežala je.
Liječnik koji me je primio izgledao je kao da mu je odavno bilo vrijeme za mirovinu i djelovao je potpuno nezainteresirano za moj gležanj.
„Jedan vijak koji vam je ugrađen na operaciji pomakao se. Produžit ćemo gips na još tri tjedna.“
„Molim?!“
„To je sve. Pozovite sljedećeg.“

Počela sam osjećati strah. Sa sljedećeg pregleda, za tri tjedna, vratili su me kući jer im nije radio rendgen pa pregled nije bio moguć. Rekli su mi da nazovem sutradan.

„Dobro jutro, ja zovem da pitam je li vam proradio rendgen?“
„Nije. Nazovite sutra u osam.“
„Dobro jutro, je li vam proradio rendgen?“
„Nismo još dobili informaciju. Nazovite za pola sata.“
„Dobro jutro, ja sam zvala prije pola sata. Je li vam proradio rendgen?“
„Nije. Nazovite u ponedjeljak.“
„Dobar dan, možete li mi reći koja je cijena rendgenske snimke gležnja u vašoj poliklinici?“

Sa snimkom iz privatne klinike otišla sam u bolnicu. Tamo me dočekao novi liječnik – onaj od prošlog puta otišao je u mirovinu. Gležanj mi nije dobro, rekao je. Vijci su se pomaknuli i kost ne zacjeljuje dobro. On bi mi preporučio novu operaciju.

Kad su čuli što je doktor rekao, moji roditelji stali su sumnjičavo klimati glavama – točno su znali.

Uhvatila me paranoja. Bila sam dovedena do ruba očaja i spremna tražiti vezu ili dati bilo kakvo mito bilo kome bilo kako – samo da mi noga bude dobro.

Moja prijateljica od svoje je prijateljice liječnice dobila ime znamenitog ortopeda koji mi je preporučio izvrsnog kirurga u specijaliziranoj bolnici. On je, videći sliku moga gležnja, stao u nevjerici odmahivati glavom, zatim je pozvao kolegu pa su se obojica čudila i smijala ne vjerujući što su mi u drugoj bolnici napravili.

Potrebna je operacija, rekao mi je kirurg. Treba izvaditi vijke i staviti pločicu jer prva operacija nije izvedena kako treba. „Javite se na odjel.“.

„Ovako su u Nizozemskoj izgledale bolnice šezdesetih godina dvadesetog stoljeća,“ rekao je moj muž kad je vidio odjel; osoblje je bilo grubo i otresito, hrana nejestiva, jedini ženski tuš na odjelu bio je slomljen – sve se činilo u najboljem redu.

Ovaj put nisu mi stavili gips ni longetu, a na nogu sam nepunom težinom stala dan nakon operacije.

Opet nisam imala dopunsko i opet sam morala platiti operaciju i boravak u bolnici tisuću i četiristo kuna.

Ali - iako sam bila na to posve spremna – ni ovaj put nikome nisam dala nikakvo mito.

Prošlo je od tada mjesec i pol dana. Prije tjedan dana krenula sam na fizikalnu terapiju. Počela sam uplaćivati dopunsko, ali od toga više nemam nikakve koristi jer fizikalnu terapiju plaćam sama:

„Dobar dan, ja bih se naručila na fizikalnu terapiju.“
„Na uputnicu ili plaćate sami?“
„Na uputnicu.“
„Imamo slobodno u sedmom mjesecu.“
„Pa to je za četiri mjeseca!“
„Žao mi je, ništa prije nam nije slobodno.“
„A ako sama plaćam…?“
„O, onda možete početi već danas.“
„Hm, može onda sutra?“
„Može. U koliko sati?“
„Kad vam se slobodno?“
„Sve nam je slobodno.“



Znam da možda zvuči čudno (i apsurdno), ali ja, i nakon svega, još uvijek vjerujem u hrvatski zdravstveni sustav. Jednu sam pouku, međutim, ipak izvukla - pacijent u tom sustavu nikad ništa ne smije prepustiti slučaju.
- 14:53 - Komentari (29) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.03.2016.

Kako se rađaju djeca?




Mora da je neizrecivo teško na porodu izgubiti dijete; s ljubavlju i iščekivanjem pripremati se za dolazak novog člana obitelji, kupovati krevetić ili nostalgično bojati svoj vlastiti iz djetinjstva, pažljivo birati posteljinu, prematalicu, kolica; s nježnošću prati, glačali i slagali u ladice minijaturnu odjeću, a na prvu naznaku trudova otrčati u bolnicu iščekujući trenutak kad ćeš konačno upoznati svoje čedo.

I onda se, nakon proživljene noćne more, vratiti među benkice i odjelca pripremljene s tolikom nježnošću – bez djeteta.

Duboko suosjećam s mladom ženom iz Vinkovaca kojoj se to nedavno dogodilo.

„Bez suradnje rodilje ne možemo provesti porod,“ izjavio je ginekolog koji je vodio taj porod. Po njegovu mišljenju, suradnju s rodiljom liječnik postiže vrijeđanjem i verbalnim zlostavljanjem; nazvati ženu u porođajnim bolovima glupačom sigurno je dobar način za „provesti porod.“

Dobro mi je poznat pristup rodiljama u hrvatskim bolnicama ; iza sebe imam dvostruko iskustvo. Sretna sam što danas imam dvoje žive i zdrave djece.

Na temelju vlastitog iskustva mogu reći da hrvatski zdravstveni sustav na trudnoću gleda kao na bolest, a na porod kao na medicinsku operaciju.

Trudnica se mora čuvati. Trudnica se mora odmarati. Trudnica mora mirovati.

Trudnoća je u Hrvatskoj sama po sebi indikacija za bolovanje, a šifra „komplikacije u trudnoći“ u većini slučajeva naprosto znači „trudnoća.“

Žene koje nastavljaju raditi i tijekom trudnoće uglavnom to rade iz financijskih razloga - u slučaju da im je plaća puno veća od naknade koju bi primile za „komplikacije.“
Za tako „hrabar“ čin redovito će naići na osudu okoline. „Mislite na svoju bebu,“ reći će trudnici u uredu tiho starija kolegica krijući iza svojih tihih riječi nedvosmislenu osudu: trudnica koja radi ne misli na svoju bebu. I nije dobra majka.

Uredna trudnoća kontrolira se kod ginekologa svaka četiri tjedna s obaveznim ultrazvukom (o čijoj mogućoj štetnosti znanost još uvijek nije stvorila nedvojbeno mišljenje).

Asortiman tableta koje uzimaju mnoge trudnice s urednom trudnoćom može se usporediti s asortimanom tableta osamdesetogodišnje srčane bolesnice. S reumom. I hipertenzijom. Uz obavezne vitaminske pilule trudnici se često i olako, propisuju hormoni, tablete za smirenje i štošta drugo.

Medicinskih pretraga koje se u trudnoći moraju obaviti svakim je danom sve više, a dijagnoze nekakvog posebnog medicinskog stanja u trudnoći sve su češće – tako se, recimo, iz godine u godinu, snižava granica izmjerenog šećera u krvi da bi se dobila dijagnoza „gestacijski dijabetes.“

U takvim okolnostima trudnica bi, smireno i bez stresa, trebala „uživati u svojoj trudnoći.“ Dok ne krene - porod.

Porod se u Hrvatskoj obično doživljava kao medicinski postupak u kojem medicinsko osoblje iz rodilje - same po sebi nebitne - mora nekako izvući dijete.
Porod se, naravno, uvijek odvija u bolničkim uvjetima; kućni je porod u Hrvatskoj zakonom zabranjen.

U hrvatskim bolnicama žene rađaju pod žarkim svjetlima reflektora, u bolničkom krevetu, priključene na aparate i okružene neznancima koji im se obično ne predstave, a često ih, u najbolnijem i najintimnijem trenutku njihova života, grubo vrijeđaju.

Drugim riječima, u hrvatskim se bolnicama čini sve ne bi li porod za rodilju učinili što traumatičnijim i što stresnijim iskustvom.

Pod utjecajem stresa, ženino tijelo često prestane izlučivati hormon oksitocin koji je iznimno bitan za uspješan prirodni porod.

A kad zakaže priroda – potrebne su medicinske intervencije.


U Nizozemskoj se, nagađate, trudnoći i porodu pristupa potpuno drugačije. Nizozemski liječnici ne vrijeđaju žene koje rađaju - ukoliko žele zadržati svoje radno mjesto, a bolnice su im suvremene i dobro opremljene.

Ali razlika između hrvatskog i nizozemskog pristupa trudnoći i porodu seže puno dalje od toga.

U Nizozemskoj poštuju činjenicu da žene rađaju već tisućama godina. Ništa nije prirodnije od trudnoće i poroda i - ako je sve u redu - medicina se u taj prirodni proces ne treba previše petljati.

U Nizozemskoj trudnoću ne vodi ginekolog, nego primalja. Tijekom trudnoće žena će se svega 2-3 puta ultrazvučno pregledati.

Trudnoća nije razlog za bolovanje – osim ako nije u pitanju vrlo ozbiljan razlog.

Moja prijateljica Petra iz Amsterdama, danas majka dvije djece, u jednoj je trudnoći imala krvarenje – prijetio joj je pobačaj. Jedina terapija koja joj je propisana bila su dva tjedna mirovanja. Nakon toga se vratila na posao – naravno, na biciklu.

Ono što me je u nizozemskom odnosu prema trudnoći i porodu ipak najviše iznenadilo je velik broj žena koje se odlučuju na porod kod kuće.

Otprilike 30 % žena u Nizozemskoj odlučuju se na kućni porod i velika većina tih žena su visokoobrazovane.

Porod kod kuće u Nizozemskoj je snažna tradicija. Takav porod vodi primalja, a u slučaju komplikacija žena se prebacuje u bolnicu.

Marije (koju sam u jednom od svojih prethodnih postova već spominjala), pedesetogodišnja liječnica i majka troje odrasle djece, svu je svoju djecu rodila kod kuće.
Zašto se na to odlučila, pitala sam je. Kao liječnici, dobro su joj poznate komplikacije koje mogu nastupiti tijekom poroda. Zar se nije sigurnije osjećala u bolnici?

„Moj je izbor bio lagan.“ odgovorila mi je Marije. „ Moja majka i baka rodile su svu svoju djecu kod kuće bez komplikacija, a znanstvena istraživanja iznova i iznova dokazuju da bolnica nije sigurnije mjesto za niskorizične porode. Znanje, poštovanje i strpljivost prema prirodnom, normalnom, porodu puno su manji u bolnici nego s iskusnom primaljom. U bolnici je puno veći rizik za dobivanjem dodatnih, nepotrebnih medicinskih intervencija koje u većoj mjeri mogu uzrokovati komplikacije nego ih spriječiti. Bolnica, na kraju, kao okružje uzrokuje stres i odvlačenje pozornosti, a ja sam se željela potpuno usmjeriti na svoje tijelo.“

Žene koje se u Nizozemskoj, za razliku od Marijee, odluče za bolnički porod - često se nemaju razloga osjećati puno sigurnije nego da rađaju kod kuće.

Za razliku od hrvatskog, bolnički porod u Nizozemskoj organiziran je tako da se u što većoj mjeri nastoji poštovati prirodni proces i nastoji se stvoriti za rodilju što ugodnije i opuštenije okružje.

Međutim, kao na kućnom porodu, i u bolnici porod vodi primalja; rodilja će se s liječnikom susresti samo u slučaju komplikacija. A stigne li kojim slučajem u bolnicu tijekom noći ili vikenda, često tamo neće zateći dežurnog ginekologa (on će, naime, doći će u bolnicu samo u hitnom slučaju, na poziv specijalizanta).



Koliko god cijenila činjenicu da se u Nizozemskoj za rodilju od poroda ne nastoji učiniti traumatično, nego što pozitivnije iskustvo, nisam se mogla ne zapitati koliko je takav pristup porodu siguran – što će se dogoditi ako je potrebna hitna medicinska intervencija, a žena rađa kod kuće ili u bolnici u kojoj nema liječnika specijalista u tom trenutku?

„Najslabija karika kućnog poroda je,“ priznaje Marije, „vrijeme koje je potrebno da, u slučaju komplikacija, rodilja dođe u ruke specijalista u bolnici.“

Možda je onda ipak, pomislila sam, porod u Hrvatskoj sigurniji bez obzira na stres i traumu kroz koju rodilje prolaze? Jer od svega je ipak najvažniji rezultat, odnosno – roditi živo i zdravo dijete.

Statistički podaci koje sam pronašla na internetu iznenadili su me – u Hrvatskoj je više mrtvorođene djece nego u Nizozemskoj!

Čini se da bolničko okružje, sva bolnička oprema i vojska liječnika ne jamče sigurniji porod.

Sretni smo što živimo u suvremeno doba kada medicina može intervenirati kada na porodu nešto pođe po zlu. Ali hrvatski bi porodničari od nizozemskih mogli nešto naučiti: dobro je, čak i u doba suvremene medicine, pokazati malo više povjerenja i poštovanja prema - dobroj staroj prirodi.
- 13:26 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.02.2016.

Ručak ili mućak





Malo koji Nizozemac nije čuo za političku anegdotu o francuskom premijeru kojega je, tijekom jednog službenog posjeta Nizozemskoj, nizozemski kolega pozvao na ručak, a za ručak je dvojici državnika bio serviran - kruh sa sirom. I šalica mlijeka.

„Dobar tek,“ poželio je ljubazno nizozemski premijer i zadovoljno prionuo na svoj tanjur.

Francuz je, naviknut na gurmanski ručak uz čašu vina, zabezeknuto gledao u „ručak“ koji mu je ponuđen i od toga gotovo napravio politički skandal.

Domaćinima nije bilo jasno čemu se ovaj tako čudi; svi Nizozemci, svagda i svugdje, upravo to jedu za ručak.

Nizozemski ručak ne sadrži predjelo, glavno jelo ni desert: ne sadrži ništa toplo ni skuhano. Njihov je ručak kruh i sir – ili kruh i salama, da ne bude baš dosadno.

U cijelom društvu je tako – na pauzi za ručak diljem zemlje ljudi ne naručuju ćevape, lignje ni pizzu – naručuju kruh i sir.

U školama i vrtićima djeci se za ručak poslužuju sir i salama.

I onda, navečer, točno u 6 sati, u svim se kućama ukućani okupljaju oko glavnog obroka – večere. Pazite da ne banete nekome u Nizozemskoj u to vrijeme na vrata: otpravit će vas uz objašnjenje: „Upravo započinjemo s večerom“ ili će vas, ako su osobito dobrodušni, zamoliti da pričekate u dnevnoj sobi dok ne završe.

Na ručak nikome nećete banuti jer ručak kao bitan, tradicionalan ili obiteljski obrok ne postoji.

Nije mi trebalo dugo da upoznam taj čudnovati nizozemski običaj. U nizozemskim kućama obitelj i prijatelji često se međusobno pozivaju na večeru, u Amsterdamu sam bezbroj puta večerala kod prijatelja i članova obitelji. Samo sam jednom bila pozvana na ručak – i to obiteljski.
Nakon otprilike dvije godine „veze na daljinu“ mama mog današnjeg muža organizirala je jedne nedjelje ručak na kojem sam trebala upoznati njegovog brata, sestru i njihove obitelji. Vjerovala je da je ručak manje formalna prigoda od večere i da će to pridonijeti opuštenoj atmosferi.

Bilo je kasno proljeće i atmosfera je doista bila opuštena. Sjedili smo u vrtu i uživali u lijepom vremenu. Djeca su se brčkala u bazenčiću na napuhavanje.

A onda smo se okupili oko pladnjeva s kruhom narezanim na šnite, sirom, salamom i prionuli na - obiteljski ručak.


Kad se moj muž tek doselio u Hrvatsku, bezuspješno sam ga pokušala naučiti na ručak kao glavni obrok. Njegovo tijelo nije naviklo na obilan topli obrok usred dana, rekao je. Postane trom i nakon toga ne može napraviti ništa produktivno. Ako uz to popije još i čašu vina, može samo – zaspati.

Prihvatila sam njegovo objašnjenje i pokušala se prilagoditi njemu. U redu, onda ćemo kuhati i jesti navečer, čak i vikendom, odlučila sam. On se odrekao čitavog svog života i doselio se u Hrvatsku. Mogu se ja, valjda, odreći ručka.

Ali moje tijelo nije bilo osobito zadovoljno mojom odlukom. Nikako nisam mogla cijeli dan jesti nove i nove sendviče – nekad bih si popržila jaje ili ubacila zamrznute štrukle u pećnicu. Ali uglavnom sam samo zavaravala glad grickajući nešto tu i tamo. Navečer bih bila mrtva gladna.

„Čovjek nikad ne bi rekao da tako tanašna cura može toliko pojesti,“ zapanjeno je govorio moj muž gledajući me kako trpam goleme količine hrane na tanjur.
„To je zato što cijeli dan nisam jela!“ bijesno bih mu odgovarala, ljuta što mu to i samom nije jasno.

„Ovo je kao neki vječiti Ramazan – nema hrane prije sumraka!“ znala sam prigovarati. Postala sam zlovoljna. Moje tijelo tražilo je – ručak.

I onda sam se jednoga dana predala i skuhala si ručak. Sažalno sam, uživajući u tanjuru svojih omiljenih špageta s plodovima mora, gledala muža kako entuzijastično žvače svoju četvrtu šnitu kruha sa sirom. I pritom osjećala neopisivo zadovoljstvo.

Shvatila sam navike koje su stvarane cijeli život i koje su postale gotovo fiziolološka potreba, odrastao čovjek ne može lako promijeniti.

Tako je ostalo do danas – ja i djeca jedemo ručak, a muž večeru. To je, moram priznati, jedna od navika koja nam najviše komplicira svakodnevni život.

Ali s vremenom se sve se bolje organiziramo. Mnogim zaposlenim obiteljima zajednički je obrok jedino vrijeme kad je cijela obitelj na okupu, a mi, srećom, uspijevamo provoditi dosta dragocjenog vremena zajedno čak i ako ne jedemo u isto vrijeme.

Odavno smo naučili da se sreća u suživotu dvoje ljudi različitih mentaliteta, načina života i običaja krije upravo u – kompromisu.
- 12:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 23.02.2016.

Pod istim krovom




Stariji brat moga muža Hans i njegova žena Marije imaju troje već odrasle djece. Najstariji sin Hille ima 21 godine i studira medicinu na sveučilištu u Amsterdamu, srednja kći Katrien ima 19 godina i studira poslovnu ekonomiju u Maastrichtu, a najmlađa Doris ima 16 godina, pohađa gimnaziju i još uvijek živi s roditeljima.

Hans i Marije žive u velikoj kući u Amsterdamu – kuća ima 4 etaže, 5 spavaćih soba i veliki vrt. Nakon što se i Doris odseli vjerojatno će se, kažu, preseliti u manju kuću jer je ova za njih dvoje prevelika. Malo su nostalgični gledajući svoju djecu kako odrastaju.

Ipak, nikome od njih – ni njima ni djeci – ne bi pala na pamet apsurdna ideja da koje dijete ostane živjeti s njima i nakon punoljetnosti, čak i ako studira u istom gradu. Hans i Marije nikako ne misle da bi to bilo dobro ni da bi svojoj djeci, dugoročno gledajući, time napravili ikakvu uslugu.

Njihov stav dijeli cijelo nizozemsko društvo – u tom društvu suživot roditelja i odrasle djece u normalnim okolnostima smatra se neprirodnim i neprihvatljivim. I država potiče djecu da se odsele: studentima se subvencionira dio najma koji plaćaju – čak i ako se odsele samo ulicu dalje od roditeljskog stana.

Ponekad djeca i nakon navršene osamnaeste ostaju živjeti s roditeljima: kad, recimo, ne uspiju pronaći pogodan i povoljan stan za najam (u Amsterdamu je, primjerice, velika navala na studentske stanove). Ali tada je taj suživot nekakav oblik čekaonice i čim se pojavi prilika – dijete će otići.

Roditelji su nekad toliko nostalgični da „trikovima“ pokušavaju privući odraslo dijete da nastavi živjeti s njima; prijatelju mog muža roditelji su, recimo, kad su mu se približavale godine punoljetnosti, podrum u svojoj kući preuredili u zgodnu garsonjeru namijenjenu njemu. I ostao je u njoj – godinu dana. A onda se, gledajući novi život svih svojih prijatelja, a slušajući možda i kojekakve posprdne komentare, odlučio odseliti.

Rođakinja mog muža, Willemien, najdulje je, od svih ljudi koje on poznaje, ostala s roditeljima – skoro do tridesete. Ona je u djetinjstvu preboljela dječju paralizu i kao posljedicu je slabo pokretna i ima problema s govorom. Zato joj nije bilo lako naći posao. Ali čim ga je pronašla, iako prikovana uz kolica, bez razmišljanja se odselila od svojih roditelja u pedesetak kilometara udaljeni grad.

I svi su – od liječnika do članova obitelji – podržavali taj korak smatrajući ga neobično važnim za njezino samopoštovanje i mentalno zdravlje.

Kad sam upoznala Willemien, nisam se mogla ne zapitati bi li ona, da se kojim slučajem rodila u Hrvatskoj, ikad i pomislila na samostalan život ili bi se podrazumijevalo da će zauvijek ostati sa svojim roditeljima-njegovateljima?

Jer u Hrvatskoj je, naravno, sve drugačije. U Hrvatskoj se podrazumijeva da djeca žive zajedno s roditeljima do udaje/ženidbe – osim ako se spletom okolnosti ne presele u drugi grad. Živjeti sam izvan roditeljskog doma u istom gradu u nekim se sredinama smatra gotovo skandalom ("Mora da je došlo do kakve svađe...")

Moj brat se, nakon završenog studija u Zagrebu, odlučio vratiti u rodni grad. I vratio se, naravno, k roditeljima. Zar to nije logično? Imao je, doduše, plaću s kojom je bez problema mogao priuštiti najam kakvog stančića, ali nije lud da na to baca novce. I da se, uz to, mora sam brinuti za svoje kućanstvo kad ovdje ima na raspolaganju mamu koja mu kuha njegova omiljena jela i pere njegov prljavi veš, cvatući pritom od sreće.

Svojevremeno sam u jednom članku pročitala podatak da u Hrvatskoj čak dvije trećine mlađih od trideset živi s roditeljima. Iskreno, mislim da se ni nakon tridesete ta statistika drastično ne smanjuje.

Dok ovo pišem, gledam kroz prozor susjedovu kuću u kojoj, na različitim etažama, žive četiri generacije – prabaka, baka, i sin sa ženom i djecom. U Hrvatskoj posve uobičajen prizor.

Jedna moja prijateljica (pozdravljam je jer znam da ovo čita wave) živi sa svojim mužem, djecom i mamom u maminu malenom stanu.
I ona i muž cijelo su djetinjstvo i mladost živjeli s roditeljima. I onda su se upoznali, zaljubili, odlučili zasnovati obitelj. Unajmili su stan, mogli su si to priuštiti. U tom stanu proveli su nekoliko mjeseci, tada su zaključili kako nema smisla „bacati novce na podstanarstvo.“ Neko su vrijeme vijećali hoće li se odseliti u kuću njegovih roditelja ili stan njezine mame i - preselili su se k njezinoj mami u maleni dvosoban stan.
I dan danas tamo žive. Imaju troje djece; on ima četrdeset godina, a ona se bliži četrdesetoj. Namjeravaju uskoro kupiti stan ili sagraditi negdje kuću.

Njihov način života mome je mužu iznimno neobična i egzotična pojava; dokaz da hrvatsko društvo nikad neće u potpunosti razumjeti.

S druge strane, moja mama smatra nizozemske običaje vrlo uznemirujućima. „Zamisli, tamo, kad dijete navrši osamnaest godina, roditelji mu kažu - seli!“ priča ona s nevjericom jednoj susjedi.

Zašto je u Hrvatskoj suživot roditelja i odrasle djece toliko česta, uobičajena i posve normalna pojava?

Razlozi su vjerojatno ponajprije ekonomski. Mnogi mladi žive s roditeljima jer s prosječnom hrvatskom plaćom odvojen život jednostavno ne mogu priuštiti.

To, međutim, ne objašnjava zašto s roditeljima žive i mnogi koji si odvojen život mogu priuštiti.

Neki ne žele „bacati novac na podstanarstvo.“ U našem se mentalitetu najam stana smatra bacanjem novaca pa se često živi u sićušnim kvadraturama po članu kućanstva. Trošenje na skupe aute, odjeću i mobitele, dakako, nije bacanje novaca.

Po mom mišljenju još je jedan razlog tako čestih simbiotičnih zajednica između roditelja i odrasle djece i on je duboko ukorijenjen u našem mentalitetu. Američki bloger i pisac Cody McClain Brown u jednom je intervjuu na pitanje što ga je najviše šokiralo u Hrvatskoj odgovorio: Najiskrenije, mislim da je jedan od najvećih šokova za mene ovdje bio odnos roditelja i djece. Nekako mi se čini da roditelji svoju djecu tretiraju kao djecu do svoje smrti. Nema načina da prihvate da si odrastao i da si samostalna osoba.

Hrvatski roditelji „žive za svoju djecu.“ To znači da je njihov vlastiti život bez djece za koju se brinu besmislen i prazan. I zato odmalena ne potiču samostalnost svoje djece, nego je zatiru. Odbijaju ih ikad prihvatiti kao odrasle i samostalne ljude; nastojat će ih zadržati u svojoj blizini, a ako se odsele daleko, svaki dan će ih zvati i pitati što su jeli.

Ono što ja, međutim, ne razumijem je zašto „djeca“ prihvaćaju takav odnos? Razumijem da im on donosi određeni komoditet, ali kako je moguće da jedna srednjovječna osoba ne vidi ništa neobično ni posramljujuće u činjenici da joj mama svakodnevno razvrstava prljave gaćice i servira ručak?

Jednom sam prilikom na televiziji gledala intervju s nekim novinarom kojeg je voditeljica nazvala „jednim od najpoželjnijih neženja u Hrvatskoj.“ Ja, doduše, za njega nisam čula, ali bio je očito zgodan, duhovit, elokventan i u svojim kasnim tridesetim imao vrlo dobro plaćen posao. Živio je s roditeljima. Ta činjenica nikome, čini se, nije ništa značila.

Ali ja sam – sjećam se – valjda već dobrano pod utjecajem nizozemskog mentaliteta pomislila:
„Dragi moj, koliko god zgodan, imućan i duhovit bio – tebi fali neka daska u glavi.“
- 10:57 - Komentari (31) - Isprintaj - #

petak, 15.01.2016.

Nizozemska svekrva vs hrvatska punica



Davno je to bilo kad smo se moj muž i ja zajedno uselili u naš prvi podstanarski zagrebački stan.
Stan je imao ležaj za goste, a prvi kulturološki test u našem zajedničkom životu bili su posjeti naših roditelja.

Najprije su nam iz 600 kilometara udaljenog hrvatskog grada došli moji roditelji.
Moja je mama sumnjičavo pregledala sve kutove stana i bacila se na čišćenje (iako sam ja stan čitav dan glancala prije njezina dolaska). Zatim je zauzela kuhinju; premjestila je šalice na drugu policu jer su joj previsoko, kavu je preselila u drugi ormarić, odredila bolje mjesto za kuhinjske krpe i vratila iz podruma svoj omiljeni lonac koji smo mi tamo odnijeli jer ga ne koristimo. Kuhala je dva glavna jela i dvije vrste kolača dnevno. Stavila je prekrivač na kauč u dnevnoj sobi i kupila tri ružičaste ciklame koje je stavila s vanjske strane prozora. Birala je programe koji se gledaju na televiziji i slala nas na vrijeme na spavanje.

Dok je moj muž pokušavao tu i tamo izreći svoje mišljenje („Ja mislim da je to cvijeće za penzionere.“) - koje je povremeno prelazilo u revolt („Moja je stvar kad ću pospremiti svoju radnu sobu!“), ja sam nekako, spontano, izgubila mišljenja i stavove o bilo čemu; zapravo mi se čini da sam izgubila dobar dio mozga.
Lijeno bih sjedala za stol očekujući da se tanjur stvori ispred mene i ustajala se od stola znajući da će se taj tanjur sam od sebe maknuti i oprati.
Ujutro bih oblačila čistu odjeću koja bi mi se nekim čudom sama od sebe stvarala u ormaru, a navečer lijegala u krevet koji se negdje tijekom dana sam od sebe napravio.

Moj je muž pokušao organizirati kakav zgodan izlet za nas i moje roditelje („Trakošćan? Eko selo?“), ali njegova ideja nije bila prihvaćena s osobitim oduševljenjem.
Jednom smo ih uspjeli izvesti na ručak u pristojan restoran; tamo su za svako jelo zavjerenički zapitkivali konobara: „Je li svježe?“ i na kraju vrlo sumnjičavo gledali svoju porciju na tanjuru; mislim da su je čak i pomirisali prije nego što su počeli jesti. Sljedeći dan mama nas je, zadivljeno gledajući kako njezini golubići tamane njezinu hranu, ponosno priupitala: „Nije li ovo bolje nego u restoranu?“

Nakon desetak dana moji roditelji su otišli, a mi smo, nakon kratkog razdoblja zbunjenosti – najednom se hrana više nije sama stvarala na stolu ni odjeća u ormaru, vratili krpe i šalice na pravo mjesto, pustili ciklame da uvenu i vratili se svom uobičajenom životu.

Nedugo nakon toga stigla nam je muževa mama, avionom iz Amsterdama. Pristojno je razgledala stan i pohvalila kuhinju. Zatim smo joj servirali čaj. Nakon kratkog razgovora otišla se odmoriti i zapitala u koliko je sati večera.

Njezin posjet prošao je u nekom prazničnom duhu – išli smo na izlete i u muzeje, često jeli u restoranima. Ona je poštivala naše navike, nije se miješala u naše kućanske poslove i ponašala se kao gost, a mi smo je, moram reći, ugošćivali s velikim zadovoljstvom.

Više od činjenice da njegova mama ne pokazuje nikakvu namjeru očistiti nam stan, skuhati ručak ili oprati rublje, mene je šokirala slika roditelja koje svoje odraslo dijete uistinu smatra odraslom osobom ravnom sebi; roditelja koji će radoznalo zaviriti u život svog odraslog djeteta, ali se ni u što neće miješati.

Jednog lijepog dana, u iščekivanju rođenja našeg prvog djeteta izvijestila sam muža da nam moja mama namjerava doći u malo dulji posjet.
„Dva mjeseca?! Tvoja će mama kod nas ostati dva mjeseca?!“ muž nije mogao doći k sebi od šoka.
Objasnila sam mu da je takav običaj i da nam mama samo dolazi pomoći.

Došlo je do onog do čega je prije ili poslije trebalo doći: kulturološki šok. Bolje rečeno, kulturološki kaos.

Muž je prijetio da će otići u hotel. Mama je, uvrijeđena, izjavljivala da uopće neće doći. Na kraju smo postigli kompromis: mama će ostati tri tjedna.

Moja je mama jedva čekala da vidi unuka; na dar mu je donijela gomilu odjeće i prilično veliku svotu novca .
Čak je i muž morao priznati da nam je ovaj njezin posjet bio od velike koristi. Bilo je veliko olakšanje u onim osjetljivim danima, kad si zbunjen novom životnom ulogom, ne brinuti se za kućanske poslove nego se usmjeriti na posao roditelja.
Osim onih nekoliko puta kad nam je uletjela u sobu usred noći i tražila da uplakanu bebu damo njoj (što je izazvalo prilično bijesne reakcije), mama je bila dovoljno mudra da zaključi kako se u ovom osjetljivom razdoblju treba što manje nametati; navečer bi se s časopisom povlačila u svoju sobu i ostavljala nas u dnevnoj sobi same.
To nam je do danas bio njezin najbolji posjet.

I muževa je mama došla silno iščekujući da vidi unuka; na poklon mu je donijela majicu i gumenu slikovnicu.
Ovaj put nismo išli na izlete; jednom smo otišli u restoran i požurili kući jer je beba bila umorna, a nije mogla zaspati. Dok bi jedno od nas prematalo bebu, a drugo sjeckalo povrće za večeru, svađali smo se oko toga tko će njegovoj mami skuhati čaj ili napraviti sendvič.
Njegova se mama, po običaju, ponašala kao gost, ali mi u ovom razdoblju nismo trebali gosta – trebali smo pomoć.

Otada je prošlo sedam godina. Jedna od dvije bake nije, nažalost, više s nama. Gledajući našu djecu kako odrastaju, oboje smo ponosni što je njihov život obogaćen dvostrukim podrijetlom, dvostrukom kulturom i dvama jezicima.
Nadamo se da će nas naša različitost učiniti boljim roditeljima – roditeljima koji – poput hrvatskih roditelja – svojoj djeci pružaju pomoć kad im je potrebna, ali ih – poput nizozemskih – znaju pustiti od sebe. Pustiti da odrastu.
- 12:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.01.2016.

Crne i bijele škole



Jedna od stvari koja me je uvijek najviše oduševljavala u Amsterdamu je različitost naroda, rasa i jezika koje vidite i čujete dok hodate ulicama.
Amsterdam po tome nije nimalo različit od drugih velikih zapadnoeuropskih gradova, ali, budući da sama iz takvog ne dolazim, mene je ta šarolikost od prvog susreta s tim gradom osobito fascinirala.

Ulazeći u turske pekarnice, marokanske zalogajnice, prolazeći pored kineskog budističkog hrama i iranskih, afganistanskih, surinamskih i etiopijskih restorana, uvijek se osjećam silno provincijski i gotovo posramljeno pri pomisli na dosadnu homogenost prolaznika na zagrebačkim ulicama. S tugom se prisjetim kako su, recimo, u nekim hrvatskim školama, romski učenici segregirani u posebne razrede, a napuštena romska djeca spadaju u kategoriju „teško posvojive djece.“

Nekoliko puta čula sam od Hrvata u Nizozemskoj kako Nizozemce nazivaju prikrivenim ksenofobima, ali to mi je, moram priznati, zvučalo kao čista zloba. Apsurdno je nazivati ksenofobnim društvo u kojem je gradonačelnik jednog od najvećih gradova ( Rotterdama) doseljenik i musliman.
Ne bi li bilo lijepo pripadati jednom tako otvorenom i tolerantnom društvu?

„Imaš li kojeg prijatelja druge rase?“ pitala sam znatiželjno svog sadašnjeg muža na početku naše veze, kad sam tek upoznavala njegovu kulturu i društvo.
„Pa i ne baš,“ odgovorio mi je on pomalo zbunjeno i onda se slavodobitno prisjetio da je majka jednog od njegovih prijatelja (koji će i meni s vremenom postati vrlo drag) s antilskog otočja. Malčice sam se razočarala kad sam shvatila da je ta šarolika mješovitost rasa i naroda samo slika na ulicama, a u društvu se zapravo svaka od tih rasnih i nacionalnih skupina drži za sebe.

Tako su i prijatelji mog dečka Nizozemca redom bili - Nizozemci. Vrlo dragi, svi odreda, doduše. Inteligentni, otvoreni, tolerantni. U njihovu krugu uvijek sam se osjećala ugodno i prihvaćeno. Nedugo nakon što smo se moj muž i ja upoznali, jedan od njegovih najboljih prijatelja, Friso sa svojom životnom partnericom Charlie (divan i moderan par) dobio je prvo dijete – kćer Floru. A onda su djecu dobili i Hein, JaapJan i ostali. I mi - u Zagrebu. Sada smo pripadali jednoj drugoj generaciji, generaciji roditelja.

„Flora je krenula u školu,“ izvijestio me je muž nakon jednog svog posjeta domovini.
„Zar već?“ upitala sam iako sam znala da djeca u Nizozemskoj u školu kreću već s navršene četiri godine. Naravno, u početku ta škola više nalikuje na vrtić.
„Da, ali promijenila je već tri škole, najprije su je upisali u crnu, a sad ipak ide u bijelu.“
Nisam ga razumjela.

Objasnio mi je da su „crne“ škole kolokvijalni naziv za škole koje uglavnom pohađaju djeca doseljenika – Turaka i Marokanaca, dok su „bijele“ one koje pohađaju djeca autohtonih Nizozemaca. Riječ je, naravno, o državnim školama.

Užasnuli su me ti nazivi koji se tako olako koriste – podsjetili su me na apartheid u Južnoafričkoj Republici. Nije li zapravo apartheid nizozemska riječ?

Muž je pokušao racionalnim argumentima umanjiti moju užasnutost. Djeca u „crnim“ školama ne govore dobro nizozemski pa onda ni obrazovanje ne može biti na osobito visokoj razini jer ta djeca moraju najprije naučiti jezik. A nije li razumljivo da roditelj želi svom djetetu omogućiti što bolje obrazovanje?

Friso i Charlie, ispričao mi je, svoju kćer Floru upisali su najprije u obližnju školu, a onda su shvatili da je to crna škola. Nakon kratkog oklijevanja odlučili su je iz te škole ispisati i upisati u drugu obližnju školu – u ovoj su djeca bila bijela, a onda je Charlie ispred škole slučajno čula kako mnoge majke s djecom razgovaraju na istočnoeuropskim jezicima pa su je i iz te škole ispisali. Sad su je upisali u pravu bijelu školu. Doduše, malo je daleko, ali se isplati.

Osjetila sam se duboko povrijeđena ovom pričom. Da se naša obitelj jednog dana odseli u Nizozemsku, ne bi li i mene diskriminirali zato što sam iz istočne Europe (iako mi volimo tvrditi da smo iz „srednje“)?
Sa svojom djecom, gdje god živjeli, uvijek bih, sigurna sam, razgovarala na hrvatskom. Bi li onda neka Charlie ili neka druga Charlie, čuvši me kako sa svojom djecom razgovaram ispred škole, zaključila kako ne želi da njezina djeca idu u školu s mojom?

I onda mi je sinulo: možda oni zapravo nisu ništa bolji (otvoreniji, tolerantniji) od nas?

Svoje nedoumice podijelila sam sa Snježanom i Mirom, srednjovječnim parom koji su se, nakon nekoliko desetljeća života u Nizozemskoj, vratili živjeti u Hrvatsku.

„U trideset godina života u Nizozemskoj nikad se nisam osjetio ni približno toliko diskriminiran koliko se svaki dan osjećam u Hrvatskoj – samo čitajući novine, zato što mi je otac Srbin iz Mostara,“ rekao je na to Miro.

Tom njegovom rečenicom sve je opet sjelo na svoje mjesto. Diskriminacija postoji svugdje. Ali nije svugdje ista.

Oznake: Nizozemska
- 12:26 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.01.2016.

Tko je pošten, a tko budala?



Davno je to bilo kad je moj muž prvi put trebao odvesti auto automehaničaru – u Hrvatskoj.
„Moramo naći automehaničara preko nekog nekog poznatog. Inače će te oderati,“ upozorila sam ga.
„Zašto bi me oderao? Zar je lopov?“
„Svaki će te oderati ako te ne poznaje.“
„Zar su svi lopovi?“ zaprepastio se moj muž. Više od samih mojih riječi iznenadio ga je miran ton moga glasa. Nepoštenje je nešto što se podrazumijeva, poštenje je iznimka.

Zar nije tako u našem društvu?

Nitko neće doslovno ukrasti novčanik iz nečijeg džepa – to rade samo džepari. Ali prevariti, nasamariti, oderati kakvog naivca ili „državu“ – to nije nepoštenje, to je snalažljivost.

Automehaničar koji bi oderao mog muža, stranca koji slabo govori hrvatski, po našim vrijednosnim sudovima nije nepošten. Njegovi prijatelji ne misle da imaju lopova za prijatelja, njegovi roditelji neće ga se zbog toga sramiti. On je po našim mjerilima sposoban čovjek koji iskorištava priliku i zarađuje novce. Da to ne radi, bio bi budala.

Slično kao ovaj automehaničar postupit će i svaki snalažljiv vodoinstalater, električar, arhitekt i zubar. Snalažljiv bauštelac kući će donositi građevinski materijal, a snalažljivi činovnik svojoj djeci nikad neće kupovati olovke ili papir za crtanje.

Snalažljivi načelnik općine račune skupih večera u restoranima podmirivat će općinskim novcem, a snalažljivi ministar na privatna će putovanja ići službenim autom. Ili službenim zrakoplovom.

Tako nas uče od malih nogu: učenik koji nauči gradivo i dobije peticu iz testa budala je po mišljenju svih njegovih prijatelja; onaj koji prepiše i dobije peticu je – snalažljiv.

Moram priznati da sam i sama dobar dio svog života pripadala takvom vrjednosnom krugu.

Sjećam se da sam, recimo, kad sam diplomirala i tek se zaposlila, krivotvorila pokaz za gradski prijevoz. Kupila sam studentski pokaz od neke studentice kojoj nije trebao, zalijepila svoju sliku i dala ga plastificirati u jednoj kopirnici. Žena u kopirnici nije ni trepnula – radila je to već stotinu puta.

Ni u jednom trenutku nisam osjetila grižnju savjesti, dapače, bila sam ponosna što sam se tako snašla.

Moji etički stavovi promijenili su se postupno, ali dva su događaja najviše utjecala na zaokret u mom sustavu vrijednosti. Prvi je upoznavanje nizozemskog društva. Drugi je rođenje moje djece.

Upoznajući mentalitet Nizozemaca, spoznala sam da sustav vrijednosti našega društva nije univerzalan. Da se u nekim drugim društvima nepošteni ljudi ne smatraju snalažljivima, nego jednostavno – nepoštenima. Naravno da Nizozemci nisu sveci. Ima i u Nizozemskoj automehaničara koji bi vas oderali. Samo što tamo takvi nisu pravilo, nego iznimka.

Na konačno oblikovanje mojih etičkih vrijednosnih sudova najviše je ipak utjecalo majčinstvo.
„Previše je pošten, neće uspjeti u životu,“ rekla je jednom moja mama za moje starije dijete izrekavši time jedno univerzalno vjerovanje u našem društvu. Ili ćeš biti pošten ili ćeš uspjeti u životu – jedno isključuje drugo.

Bez obzira na takav sveopći stav, znam da ne želim odgajati svoju djecu da budu nepoštena. Budu li mi djeca nepoštena, smatrat ću da ja nisam uspjela u životu – kao majka.

Kad sam nedavno pala niz stepenice u svojoj vlastitoj kući i slomila nogu, spremajući se za posao, bila sam u iskušenju da kažem kako sam pala izvan kuće, na putu za posao. U tom slučaju bili bi mi plaćeni nemali troškovi bolničkog liječenja, kao i stopostotna nadoknada plaće na bolovanju. Zašto ne izreći tako malo laž, pa i bila sam skoro na putu za posao, zar ne?

Zato što želim pogledati svoju djecu u oči, reći im da budu pošteni i stajati iza svojih riječi.

Na svu sreću, ako im poštenje u Hrvatskoj bude prepreka, uvijek ih čeka njihova druga domovina.
- 17:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 01.01.2016.

Kad je gosta dosta?


Kad mojim roditeljima susjeda slučajno bane u vrijeme ručka, ponudit će joj, naravno, da im se pridruži. I to ne samo ponuditi. „Hajde, sjedni, što čekaš?“ viknut će moj tata kao da se najozbiljnije očekuje da im se žena pridruži za stolom. Susjeda će to, naravno, svaki put odbiti kao što se i pristoji jer sve je to samo jedna igra konvencija čija pravila svi jako dobro poznaju. Da susjeda kojim slučajem prihvati ponudu i sjedne za stol – izazvala bi iznenađenje i nevjericu, bez obzira na usrdne pozive.

Svi smo mi takvi; bane li nam slučajno bilo kakav poznanik u vrijeme ručka, podrazumijeva se da ćemo ga pozvati da nam se pridruži čak i ako nam je njegovo društvo mrsko, a ni krumpira nema dovoljno.

Svakoga ćemo tko nam bilo kada uđe u kuću – od vodoinstalatera koji nam dolazi popraviti slavinu do dimnjačara koji okolo pregledava dimnjake ponuditi pićem, sokom, kavom.

Moja devedesetdvogodišnja nepokretna i gotovo posve dementna pratetka koja živi u staračkom domu, kad je bilo tko dođe posjetiti, teškom mukom nastoji se ustati iz kreveta ne bi li goste nečim ponudila. Jer iako je možda zaboravila kako joj se zove nećak ili da joj je brat umro prije više od dvadeset godina, jako se dobro sjeća da se goste mora počastiti.

Gostoljubivost je u Hrvatskoj zakon čije kršenje graniči s kriminalom. Bez obzira na to koliko čovjek bio umoran, nesretan, siromašan, željan samoće ili jednostavno privatnosti, bez obzira na to koliko želio da gosti odu, to nikad ne smije pokazati. Jer gostoljubivost je obaveza koja se mora makar odglumiti. I zato na hrvatskim forumima niču teme poput ove: Kako odbiti parazite koji samo žele besplatno ljetovati?

Na nizozemskim forumima nema takvih tema. Kod njih gosti dolaze samo kad su pozvani – i točno se zna na koliko dugo.

U nizozemskoj kući ponudit će vas kavom samo ako ste pozvani na kavu, večerom samo ako ste pozvani na večeru. „Nuđenje iz pristojnosti“ ne postoji.

Ako slučajno iz nekog razloga uđete u kuću svog susjeda ili poznanika u trenutku dok ukućani jedu – ručak, kolač ili jagode, nitko vas, osim u iznimnim slučajevima, neće ponuditi. Zvuči li vam to šokantno?

Jesu li Nizozemci nepristojni ili smo mi sa svojom pretjeranom i često lažnom gostoljubivošću licemjerni?

Moram priznati da mi je trebalo dugogodišnje iskustvo s Nizozemcima da počnem uviđati prednosti potpune iskrenosti u društvenim odnosima koja bi se u našem društvu smatrala nepristojnom. Lijepo je, kad vas netko nečim ponudi ili vas nekamo pozove, ne razmišljati o tome misli li on to zapravo i očekuje li da zapravo odbijete jer svaki je poziv uvijek iskren i od srca.

S druge strane, trebalo mi je dugo da uvjerim svog muža da gostoljubivost može biti veliko zadovoljstvo i da je dobro ponekad spontano prijatelja, koji je došao na kavu, ostaviti i na večeri. Čak i ako ga nismo planirali pri kupovini namirnica.

- 17:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.12.2015.

Što je luksuz - maslac ili putovanja?



Kad je moj muž bio dijete, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina u njegovoj se obitelji za doručak tijekom tjedna posluživao margarin, a vikendom maslac. Jer maslac je skuplji. U vremenu kad su banane bile još relativno egzotične, on, njegova sestra i brat imali su pravo na jednu bananu MJESEČNO!

Nisu bili siromašni. Otac mu je bio sveučilišni profesor, a majka (visokoobrazovana) kućanica (kao i većina tadašnjih majki u zapadnoeuropskim zemljama) – počela je raditi kad su joj djeca odrasla. Živjeli su u velikoj kući u središtu Amsterdama, a svako su ljeto po tri tjedna putovali na godišnji odmor, najčešće u Italiju ili Francusku.

Zašto su onda, pobogu, u svom svakodnevnom životu, hrani, bili tako ŠKRTI?

Moji hrvatski roditelji, s druge strane, smatrali su da se na hranu ne može potrošiti previše. Najvažnije je dobro jesti. Uvijek su kupovali najbolje meso – meso je najvažnije.;) Maslac nikad nije bio predmet razmišljanja, a banana smo – otkad ih pamtim - imali u izobilju.

Naša četveročlana obitelj živjela je, međutim, u 55 kvadrata, a na godišnji odmor otputovali nismo nikad. NIKAD! Osim u posjete rodbini koje ne računam jer spavanje po stoti put na razvučenom kauču u tetkinoj dnevnoj sobi teško se može uklopiti u definiciju i cilj turističkog putovanja.

Jednom u životu s roditeljima sam prespavala u hotelu. Bilo mi je četiri ili pet godina, vozili smo se autom (ne sjećam se više odakle ni kamo) i uhvatila nas je noć pa smo stali i prenoćili u nekom hotelu. Sjećam se dobro te hotelske sobe, kreveta, telefona na noćnom ormariću, kao nečeg nevjerojatno egzotičnog.

Mogu li onda Nizozemci moje roditelje nazvati škrtima ?

I moji i muževi roditelji odricali su se nečega što su smatrali luksuzom.

Pitanje je što je zapravo luksuz – maslac ili putovanja?

Vremena su se promijenila. Malo koji Nizozemac danas će maslac smatrati luksuzom, a malo koji Hrvat nikad nije bio na turističkom putovanju. Ipak, neka stara razmišljanja ostala su nepromijenjena.

I dan danas moj će muž dobro razmisliti prije nego što kupi skupi odrezak.
„
Ako nemam par tisuća eura za potrošiti, neću ni putovati, nego ću ostati doma,“ izjavljuje, s druge strane, moj brat pokazujući time da on putovanja doživljava na potpuno isti način na koji ih doživljavaju naši roditelji – kao luksuzni provod. Samo što će ga on, za razliku od njih, povremeno i priuštiti.

Za mog muža putovanja nisu luksuz, nego gotovo egzistencijalna potreba. Putuješ da bi upoznao nešto novo i obogatio svoje spoznaje.

Zahvalna sam mu što me je na početku naše veze, dok sam još bila studentica i kad sam se tek zaposlila u hrvatskoj prosvjeti (čime se nisam osobito uspela na hijerarhijskoj ljestvici u odnosu na studentski život) upoznao s čarima putovanja. Što mi je pokazao da možeš putovati na drugi kraj kontinenta u starom (i prilično nepouzdanom!) autu, sa šatorom i nešto odjeće u prtljažniku i s malo novaca u novčaniku, pritom obogatiti svoje spoznaje i dobro se zabaviti.

Putujući, upoznaješ drugačije ljude, drugačija razmišljanja i drugačiji mentalitet. I postaješ tolerantniji prema onome što drugi misli i kako razmišlja. I što je njemu luksuz, a što tebi.

Inače, kad danas napravim neki kolač, muž me uvijek dočeka pitanjem: „Je li to kolač s pravim maslacem? Jer ako si koristila margarin, ja ga neću jesti!“
Čini se da mu je bilo dosta margarina u životu.wink
- 14:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Čime se nizozemski premijer vozi na posao?





Mentalitet Nizozemaca za naše je pojmove vrlo neobičan.

Najprije, automobil im je najčešće vrlo nevažna stavka u životu.

Većina Nizozemaca posjeduje nekakav automobil. Ali ga ne koriste svakodnevno. Nekad ne sjednu u auto i po nekoliko tjedana ili mjeseci.

Automobil koriste za godišnji odmor ili nekakvo malo duže putovanje. Rijetko se autom voze po svom vlastitom gradu. „Ići autom na posao“ gotovo je nepostojeća radnja. Čak i oni koji rade izvan mjesta u kojem stanuju na posao najčešće idu djelomično vlakom, djelomično - biciklom.

Bicikli! Na amsterdamskim ulicama na tisuće ih je. Alternativni studenti, bogati poslovni ljudi u odijelima, liječnici, radnici, učenici, sveučilišni profesori – svi su na biciklima. Biciklom se ide na posao, u kupovinu, na druženja. Na bicikl se sjeda bez obzira na sunce, vjetar, kišu ili snijeg. Bicikli se često kradu pa nikoga nije previše briga kako mu bicikl izgleda. Glavno da vozi. Nepisano je pravilo da lokot za bicikl mora biti vrjedniji od samog bicikla.

Fascinantan prizor stotina i stotina parkiranih bicikala koji se u nizozemskim gradovima često vidi uvijek me nehotice asocira na izjavu bivšeg hrvatskog premijera koji je nedavno izašao iz zatvora. Kad su mu jednom, tijekom njegova ne tako davnog mandata, „zlobnici“ prigovorili jer je službenim zrakoplovom otputovao u Veronu na operu, on im je prezirno odgovorio: „A čime da putuje jedan premijer? Biciklom?“

Njegove arogantne riječi zapravo jako dobro izražavaju mentalitet našega naroda. Bicikl je simbol siromaštva, bijede i životnog neuspjeha. A važnije nego uistinu biti uspješan je prikazati se uspješnim. Slika koju pokazujemo drugima – to smo mi. I zato ćemo desetljećima otplaćivati kredit za novi automobil koji će svijetu pokazati kako nam dobro ide, nauštrb godišnjih odmora. A na bicikl ćemo, ako smo cool i urbani, sjesti tri puta godišnje, kad nije ni prevruće ni prehladno. I to samo ako si možemo priuštiti super dizajniran model s dodatnim funkcijama i opremom (koje nam uopće ne trebaju). Jer nećemo valjda sjesti na neku staru krntiju od bicikla?!

Usput rečeno, nizozemski premijer na posao svakodnevno putuje upravo - biciklom.
- 11:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 30.12.2015.

Odluka

Svog muža, Nizozemca, upoznala sam prije 15 godina na jednom romantičnom ljetovanju na našoj obali. Bio je zgodan, inteligentan, obrazovan, zanimljiv i – egzotičan. Ipak je stranac.

Nakon dugačkog razdoblja „veze na daljinu“ u kojem smo vrlo pažljivo ispitivali koliko je to ozbiljno, danas imamo pozamašan staž zajedničkog života i dvoje djece.

Na veliko iznenađenje i zaprepaštenje svih, svoje zajedničko gnijezdo nismo odlučili saviti u Nizozemskoj, nego u Hrvatskoj.

Zašto?

Zašto odabrati korumpiranu siromašnu balkansku zemlju, kad nam se prilika za naš zajednički budući život pruža u jednoj popularnoj, bogatoj, uređenoj zapadnoeuropskoj državi?

Odluka nije bila laka.

Nisam od onih koji romantično i kroz ružičaste naočale gledaju „svoju domovinu,“ ali ipak nije sve crno-bijelo.

U Nizozemskoj se zarađuje 2-3 puta više nego kod nas; hrana u dućanu i režije jeftiniji su. Nezaposleni primaju socijalnu pomoć od oko 1200 eura mjesečno! Samo leže, ne rade ništa i svaki mjesec im 1200 eura sjeda na račun! Raj! Ako nemaš prevelike zahtjeve osim onih osnovnih egzistencijalnih, Nizozemska je uistinu raj.

Ali poželiš li živjeti iznad tog egzistencijalnog minimuma, Nizozemska se pretvara u nevjerojatno skupu zemlju u kojoj se ne živi tako dobro. Večera u restoranu? Ulaznica za kino? Nekretnine? Vrtić? Sve to košta barem pet puta više nego kod nas. Naši prijatelji u Nizozemskoj s vrtićkom djecom jedan dan vrtića u prosjeku plaćaju koliko mi plaćamo cijeli mjesec! A u tu cijenu nije uključen čak ni topli obrok, nego sendvič. A djeca u vrtić kreću kao male bebe jer porodiljni dopust traje svega 16 tjedana.

Zbog svega toga i još koječega mi smo se odlučili naš zajednički život započeti u Hrvatskoj. U Hrvatskoj odrastaju naša djeca. Hoćemo li i ostati ovdje, to još nismo odlučili.
- 23:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima