|
Davno je to bilo kad smo se moj muž i ja zajedno uselili u naš prvi podstanarski zagrebački stan.
Stan je imao ležaj za goste, a prvi kulturološki test u našem zajedničkom životu bili su posjeti naših roditelja.
Najprije su nam iz 600 kilometara udaljenog hrvatskog grada došli moji roditelji.
Moja je mama sumnjičavo pregledala sve kutove stana i bacila se na čišćenje (iako sam ja stan čitav dan glancala prije njezina dolaska). Zatim je zauzela kuhinju; premjestila je šalice na drugu policu jer su joj previsoko, kavu je preselila u drugi ormarić, odredila bolje mjesto za kuhinjske krpe i vratila iz podruma svoj omiljeni lonac koji smo mi tamo odnijeli jer ga ne koristimo. Kuhala je dva glavna jela i dvije vrste kolača dnevno. Stavila je prekrivač na kauč u dnevnoj sobi i kupila tri ružičaste ciklame koje je stavila s vanjske strane prozora. Birala je programe koji se gledaju na televiziji i slala nas na vrijeme na spavanje.
Dok je moj muž pokušavao tu i tamo izreći svoje mišljenje („Ja mislim da je to cvijeće za penzionere.“) - koje je povremeno prelazilo u revolt („Moja je stvar kad ću pospremiti svoju radnu sobu!“), ja sam nekako, spontano, izgubila mišljenja i stavove o bilo čemu; zapravo mi se čini da sam izgubila dobar dio mozga.
Lijeno bih sjedala za stol očekujući da se tanjur stvori ispred mene i ustajala se od stola znajući da će se taj tanjur sam od sebe maknuti i oprati.
Ujutro bih oblačila čistu odjeću koja bi mi se nekim čudom sama od sebe stvarala u ormaru, a navečer lijegala u krevet koji se negdje tijekom dana sam od sebe napravio.
Moj je muž pokušao organizirati kakav zgodan izlet za nas i moje roditelje („Trakošćan? Eko selo?“), ali njegova ideja nije bila prihvaćena s osobitim oduševljenjem.
Jednom smo ih uspjeli izvesti na ručak u pristojan restoran; tamo su za svako jelo zavjerenički zapitkivali konobara: „Je li svježe?“ i na kraju vrlo sumnjičavo gledali svoju porciju na tanjuru; mislim da su je čak i pomirisali prije nego što su počeli jesti. Sljedeći dan mama nas je, zadivljeno gledajući kako njezini golubići tamane njezinu hranu, ponosno priupitala: „Nije li ovo bolje nego u restoranu?“
Nakon desetak dana moji roditelji su otišli, a mi smo, nakon kratkog razdoblja zbunjenosti – najednom se hrana više nije sama stvarala na stolu ni odjeća u ormaru, vratili krpe i šalice na pravo mjesto, pustili ciklame da uvenu i vratili se svom uobičajenom životu.
Nedugo nakon toga stigla nam je muževa mama, avionom iz Amsterdama. Pristojno je razgledala stan i pohvalila kuhinju. Zatim smo joj servirali čaj. Nakon kratkog razgovora otišla se odmoriti i zapitala u koliko je sati večera.
Njezin posjet prošao je u nekom prazničnom duhu – išli smo na izlete i u muzeje, često jeli u restoranima. Ona je poštivala naše navike, nije se miješala u naše kućanske poslove i ponašala se kao gost, a mi smo je, moram reći, ugošćivali s velikim zadovoljstvom.
Više od činjenice da njegova mama ne pokazuje nikakvu namjeru očistiti nam stan, skuhati ručak ili oprati rublje, mene je šokirala slika roditelja koje svoje odraslo dijete uistinu smatra odraslom osobom ravnom sebi; roditelja koji će radoznalo zaviriti u život svog odraslog djeteta, ali se ni u što neće miješati.
Jednog lijepog dana, u iščekivanju rođenja našeg prvog djeteta izvijestila sam muža da nam moja mama namjerava doći u malo dulji posjet.
„Dva mjeseca?! Tvoja će mama kod nas ostati dva mjeseca?!“ muž nije mogao doći k sebi od šoka.
Objasnila sam mu da je takav običaj i da nam mama samo dolazi pomoći.
Došlo je do onog do čega je prije ili poslije trebalo doći: kulturološki šok. Bolje rečeno, kulturološki kaos.
Muž je prijetio da će otići u hotel. Mama je, uvrijeđena, izjavljivala da uopće neće doći. Na kraju smo postigli kompromis: mama će ostati tri tjedna.
Moja je mama jedva čekala da vidi unuka; na dar mu je donijela gomilu odjeće i prilično veliku svotu novca .
Čak je i muž morao priznati da nam je ovaj njezin posjet bio od velike koristi. Bilo je veliko olakšanje u onim osjetljivim danima, kad si zbunjen novom životnom ulogom, ne brinuti se za kućanske poslove nego se usmjeriti na posao roditelja.
Osim onih nekoliko puta kad nam je uletjela u sobu usred noći i tražila da uplakanu bebu damo njoj (što je izazvalo prilično bijesne reakcije), mama je bila dovoljno mudra da zaključi kako se u ovom osjetljivom razdoblju treba što manje nametati; navečer bi se s časopisom povlačila u svoju sobu i ostavljala nas u dnevnoj sobi same.
To nam je do danas bio njezin najbolji posjet.
I muževa je mama došla silno iščekujući da vidi unuka; na poklon mu je donijela majicu i gumenu slikovnicu.
Ovaj put nismo išli na izlete; jednom smo otišli u restoran i požurili kući jer je beba bila umorna, a nije mogla zaspati. Dok bi jedno od nas prematalo bebu, a drugo sjeckalo povrće za večeru, svađali smo se oko toga tko će njegovoj mami skuhati čaj ili napraviti sendvič.
Njegova se mama, po običaju, ponašala kao gost, ali mi u ovom razdoblju nismo trebali gosta – trebali smo pomoć.
Otada je prošlo sedam godina. Jedna od dvije bake nije, nažalost, više s nama. Gledajući našu djecu kako odrastaju, oboje smo ponosni što je njihov život obogaćen dvostrukim podrijetlom, dvostrukom kulturom i dvama jezicima.
Nadamo se da će nas naša različitost učiniti boljim roditeljima – roditeljima koji – poput hrvatskih roditelja – svojoj djeci pružaju pomoć kad im je potrebna, ali ih – poput nizozemskih – znaju pustiti od sebe. Pustiti da odrastu.
|
