Hrvatska ili Nizozemska? Usporedba mentaliteta, života i običaja u dvije zemlje

petak, 15.01.2016.

Nizozemska svekrva vs hrvatska punica

Davno je to bilo kad smo se moj muž i ja zajedno uselili u naš prvi podstanarski zagrebački stan. Stan je imao ležaj za goste, a prvi kulturološki test u našem zajedničkom životu bili su posjeti naših roditelja. Najprije su nam iz 600 kilometara udaljenog hrvatskog grada došli moji roditelji. Moja je mama sumnjičavo pregledala sve kutove stana i bacila se na čišćenje (iako sam ja stan čitav dan glancala prije njezina dolaska). Zatim je zauzela kuhinju; premjestila je šalice na drugu policu jer su joj previsoko, kavu je preselila u drugi ormarić, odredila bolje mjesto za kuhinjske krpe i vratila iz podruma svoj omiljeni lonac koji smo mi tamo odnijeli jer ga ne koristimo. Kuhala je dva glavna jela i dvije vrste kolača dnevno. Stavila je prekrivač na kauč u dnevnoj sobi i kupila tri ružičaste ciklame koje je stavila s vanjske strane prozora. Birala je programe koji se gledaju na televiziji i slala nas na vrijeme na spavanje. Dok je moj muž pokušavao tu i tamo izreći svoje mišljenje („Ja mislim da je to cvijeće za penzionere.“) - koje je povremeno prelazilo u revolt („Moja je stvar kad ću pospremiti svoju radnu sobu!“), ja sam nekako, spontano, izgubila mišljenja i stavove o bilo čemu; zapravo mi se čini da sam izgubila dobar dio mozga. Lijeno bih sjedala za stol očekujući da se tanjur stvori ispred mene i ustajala se od stola znajući da će se taj tanjur sam od sebe maknuti i oprati. Ujutro bih oblačila čistu odjeću koja bi mi se nekim čudom sama od sebe stvarala u ormaru, a navečer lijegala u krevet koji se negdje tijekom dana sam od sebe napravio. Moj je muž pokušao organizirati kakav zgodan izlet za nas i moje roditelje („Trakošćan? Eko selo?“), ali njegova ideja nije bila prihvaćena s osobitim oduševljenjem. Jednom smo ih uspjeli izvesti na ručak u pristojan restoran; tamo su za svako jelo zavjerenički zapitkivali konobara: „Je li svježe?“ i na kraju vrlo sumnjičavo gledali svoju porciju na tanjuru; mislim da su je čak i pomirisali prije nego što su počeli jesti. Sljedeći dan mama nas je, zadivljeno gledajući kako njezini golubići tamane njezinu hranu, ponosno priupitala: „Nije li ovo bolje nego u restoranu?“ Nakon desetak dana moji roditelji su otišli, a mi smo, nakon kratkog razdoblja zbunjenosti – najednom se hrana više nije sama stvarala na stolu ni odjeća u ormaru, vratili krpe i šalice na pravo mjesto, pustili ciklame da uvenu i vratili se svom uobičajenom životu. Nedugo nakon toga stigla nam je muževa mama, avionom iz Amsterdama. Pristojno je razgledala stan i pohvalila kuhinju. Zatim smo joj servirali čaj. Nakon kratkog razgovora otišla se odmoriti i zapitala u koliko je sati večera. Njezin posjet prošao je u nekom prazničnom duhu – išli smo na izlete i u muzeje, često jeli u restoranima. Ona je poštivala naše navike, nije se miješala u naše kućanske poslove i ponašala se kao gost, a mi smo je, moram reći, ugošćivali s velikim zadovoljstvom. Više od činjenice da njegova mama ne pokazuje nikakvu namjeru očistiti nam stan, skuhati ručak ili oprati rublje, mene je šokirala slika roditelja koje svoje odraslo dijete uistinu smatra odraslom osobom ravnom sebi; roditelja koji će radoznalo zaviriti u život svog odraslog djeteta, ali se ni u što neće miješati. Jednog lijepog dana, u iščekivanju rođenja našeg prvog djeteta izvijestila sam muža da nam moja mama namjerava doći u malo dulji posjet. „Dva mjeseca?! Tvoja će mama kod nas ostati dva mjeseca?!“ muž nije mogao doći k sebi od šoka. Objasnila sam mu da je takav običaj i da nam mama samo dolazi pomoći. Došlo je do onog do čega je prije ili poslije trebalo doći: kulturološki šok. Bolje rečeno, kulturološki kaos. Muž je prijetio da će otići u hotel. Mama je, uvrijeđena, izjavljivala da uopće neće doći. Na kraju smo postigli kompromis: mama će ostati tri tjedna. Moja je mama jedva čekala da vidi unuka; na dar mu je donijela gomilu odjeće i prilično veliku svotu novca . Čak je i muž morao priznati da nam je ovaj njezin posjet bio od velike koristi. Bilo je veliko olakšanje u onim osjetljivim danima, kad si zbunjen novom životnom ulogom, ne brinuti se za kućanske poslove nego se usmjeriti na posao roditelja. Osim onih nekoliko puta kad nam je uletjela u sobu usred noći i tražila da uplakanu bebu damo njoj (što je izazvalo prilično bijesne reakcije), mama je bila dovoljno mudra da zaključi kako se u ovom osjetljivom razdoblju treba što manje nametati; navečer bi se s časopisom povlačila u svoju sobu i ostavljala nas u dnevnoj sobi same. To nam je do danas bio njezin najbolji posjet. I muževa je mama došla silno iščekujući da vidi unuka; na poklon mu je donijela majicu i gumenu slikovnicu. Ovaj put nismo išli na izlete; jednom smo otišli u restoran i požurili kući jer je beba bila umorna, a nije mogla zaspati. Dok bi jedno od nas prematalo bebu, a drugo sjeckalo povrće za večeru, svađali smo se oko toga tko će njegovoj mami skuhati čaj ili napraviti sendvič. Njegova se mama, po običaju, ponašala kao gost, ali mi u ovom razdoblju nismo trebali gosta – trebali smo pomoć. Otada je prošlo sedam godina. Jedna od dvije bake nije, nažalost, više s nama. Gledajući našu djecu kako odrastaju, oboje smo ponosni što je njihov život obogaćen dvostrukim podrijetlom, dvostrukom kulturom i dvama jezicima. Nadamo se da će nas naša različitost učiniti boljim roditeljima – roditeljima koji – poput hrvatskih roditelja – svojoj djeci pružaju pomoć kad im je potrebna, ali ih – poput nizozemskih – znaju pustiti od sebe. Pustiti da odrastu.

ponedjeljak, 11.01.2016.

Crne i bijele škole

Jedna od stvari koja me je uvijek najviše oduševljavala u Amsterdamu je različitost naroda, rasa i jezika koje vidite i čujete dok hodate ulicama. Amsterdam po tome nije nimalo različit od drugih velikih zapadnoeuropskih gradova, ali, budući da sama iz takvog ne dolazim, mene je ta šarolikost od prvog susreta s tim gradom osobito fascinirala. Ulazeći u turske pekarnice, marokanske zalogajnice, prolazeći pored kineskog budističkog hrama i iranskih, afganistanskih, surinamskih i etiopijskih restorana, uvijek se osjećam silno provincijski i gotovo posramljeno pri pomisli na dosadnu homogenost prolaznika na zagrebačkim ulicama. S tugom se prisjetim kako su, recimo, u nekim hrvatskim školama, romski učenici segregirani u posebne razrede, a napuštena romska djeca spadaju u kategoriju „teško posvojive djece.“ Nekoliko puta čula sam od Hrvata u Nizozemskoj kako Nizozemce nazivaju prikrivenim ksenofobima, ali to mi je, moram priznati, zvučalo kao čista zloba. Apsurdno je nazivati ksenofobnim društvo u kojem je gradonačelnik jednog od najvećih gradova ( Rotterdama) doseljenik i musliman. Ne bi li bilo lijepo pripadati jednom tako otvorenom i tolerantnom društvu? „Imaš li kojeg prijatelja druge rase?“ pitala sam znatiželjno svog sadašnjeg muža na početku naše veze, kad sam tek upoznavala njegovu kulturu i društvo. „Pa i ne baš,“ odgovorio mi je on pomalo zbunjeno i onda se slavodobitno prisjetio da je majka jednog od njegovih prijatelja (koji će i meni s vremenom postati vrlo drag) s antilskog otočja. Malčice sam se razočarala kad sam shvatila da je ta šarolika mješovitost rasa i naroda samo slika na ulicama, a u društvu se zapravo svaka od tih rasnih i nacionalnih skupina drži za sebe. Tako su i prijatelji mog dečka Nizozemca redom bili - Nizozemci. Vrlo dragi, svi odreda, doduše. Inteligentni, otvoreni, tolerantni. U njihovu krugu uvijek sam se osjećala ugodno i prihvaćeno. Nedugo nakon što smo se moj muž i ja upoznali, jedan od njegovih najboljih prijatelja, Friso sa svojom životnom partnericom Charlie (divan i moderan par) dobio je prvo dijete – kćer Floru. A onda su djecu dobili i Hein, JaapJan i ostali. I mi - u Zagrebu. Sada smo pripadali jednoj drugoj generaciji, generaciji roditelja. „Flora je krenula u školu,“ izvijestio me je muž nakon jednog svog posjeta domovini. „Zar već?“ upitala sam iako sam znala da djeca u Nizozemskoj u školu kreću već s navršene četiri godine. Naravno, u početku ta škola više nalikuje na vrtić. „Da, ali promijenila je već tri škole, najprije su je upisali u crnu, a sad ipak ide u bijelu.“ Nisam ga razumjela. Objasnio mi je da su „crne“ škole kolokvijalni naziv za škole koje uglavnom pohađaju djeca doseljenika – Turaka i Marokanaca, dok su „bijele“ one koje pohađaju djeca autohtonih Nizozemaca. Riječ je, naravno, o državnim školama. Užasnuli su me ti nazivi koji se tako olako koriste – podsjetili su me na apartheid u Južnoafričkoj Republici. Nije li zapravo apartheid nizozemska riječ? Muž je pokušao racionalnim argumentima umanjiti moju užasnutost. Djeca u „crnim“ školama ne govore dobro nizozemski pa onda ni obrazovanje ne može biti na osobito visokoj razini jer ta djeca moraju najprije naučiti jezik. A nije li razumljivo da roditelj želi svom djetetu omogućiti što bolje obrazovanje? Friso i Charlie, ispričao mi je, svoju kćer Floru upisali su najprije u obližnju školu, a onda su shvatili da je to crna škola. Nakon kratkog oklijevanja odlučili su je iz te škole ispisati i upisati u drugu obližnju školu – u ovoj su djeca bila bijela, a onda je Charlie ispred škole slučajno čula kako mnoge majke s djecom razgovaraju na istočnoeuropskim jezicima pa su je i iz te škole ispisali. Sad su je upisali u pravu bijelu školu. Doduše, malo je daleko, ali se isplati. Osjetila sam se duboko povrijeđena ovom pričom. Da se naša obitelj jednog dana odseli u Nizozemsku, ne bi li i mene diskriminirali zato što sam iz istočne Europe (iako mi volimo tvrditi da smo iz „srednje“)? Sa svojom djecom, gdje god živjeli, uvijek bih, sigurna sam, razgovarala na hrvatskom. Bi li onda neka Charlie ili neka druga Charlie, čuvši me kako sa svojom djecom razgovaram ispred škole, zaključila kako ne želi da njezina djeca idu u školu s mojom? I onda mi je sinulo: možda oni zapravo nisu ništa bolji (otvoreniji, tolerantniji) od nas? Svoje nedoumice podijelila sam sa Snježanom i Mirom, srednjovječnim parom koji su se, nakon nekoliko desetljeća života u Nizozemskoj, vratili živjeti u Hrvatsku. „U trideset godina života u Nizozemskoj nikad se nisam osjetio ni približno toliko diskriminiran koliko se svaki dan osjećam u Hrvatskoj – samo čitajući novine, zato što mi je otac Srbin iz Mostara,“ rekao je na to Miro. Tom njegovom rečenicom sve je opet sjelo na svoje mjesto. Diskriminacija postoji svugdje. Ali nije svugdje ista. Oznake: Nizozemska

nedjelja, 03.01.2016.

Tko je pošten, a tko budala?

Davno je to bilo kad je moj muž prvi put trebao odvesti auto automehaničaru – u Hrvatskoj. „Moramo naći automehaničara preko nekog nekog poznatog. Inače će te oderati,“ upozorila sam ga. „Zašto bi me oderao? Zar je lopov?“ „Svaki će te oderati ako te ne poznaje.“ „Zar su svi lopovi?“ zaprepastio se moj muž. Više od samih mojih riječi iznenadio ga je miran ton moga glasa. Nepoštenje je nešto što se podrazumijeva, poštenje je iznimka. Zar nije tako u našem društvu? Nitko neće doslovno ukrasti novčanik iz nečijeg džepa – to rade samo džepari. Ali prevariti, nasamariti, oderati kakvog naivca ili „državu“ – to nije nepoštenje, to je snalažljivost. Automehaničar koji bi oderao mog muža, stranca koji slabo govori hrvatski, po našim vrijednosnim sudovima nije nepošten. Njegovi prijatelji ne misle da imaju lopova za prijatelja, njegovi roditelji neće ga se zbog toga sramiti. On je po našim mjerilima sposoban čovjek koji iskorištava priliku i zarađuje novce. Da to ne radi, bio bi budala. Slično kao ovaj automehaničar postupit će i svaki snalažljiv vodoinstalater, električar, arhitekt i zubar. Snalažljiv bauštelac kući će donositi građevinski materijal, a snalažljivi činovnik svojoj djeci nikad neće kupovati olovke ili papir za crtanje. Snalažljivi načelnik općine račune skupih večera u restoranima podmirivat će općinskim novcem, a snalažljivi ministar na privatna će putovanja ići službenim autom. Ili službenim zrakoplovom. Tako nas uče od malih nogu: učenik koji nauči gradivo i dobije peticu iz testa budala je po mišljenju svih njegovih prijatelja; onaj koji prepiše i dobije peticu je – snalažljiv. Moram priznati da sam i sama dobar dio svog života pripadala takvom vrjednosnom krugu. Sjećam se da sam, recimo, kad sam diplomirala i tek se zaposlila, krivotvorila pokaz za gradski prijevoz. Kupila sam studentski pokaz od neke studentice kojoj nije trebao, zalijepila svoju sliku i dala ga plastificirati u jednoj kopirnici. Žena u kopirnici nije ni trepnula – radila je to već stotinu puta. Ni u jednom trenutku nisam osjetila grižnju savjesti, dapače, bila sam ponosna što sam se tako snašla. Moji etički stavovi promijenili su se postupno, ali dva su događaja najviše utjecala na zaokret u mom sustavu vrijednosti. Prvi je upoznavanje nizozemskog društva. Drugi je rođenje moje djece. Upoznajući mentalitet Nizozemaca, spoznala sam da sustav vrijednosti našega društva nije univerzalan. Da se u nekim drugim društvima nepošteni ljudi ne smatraju snalažljivima, nego jednostavno – nepoštenima. Naravno da Nizozemci nisu sveci. Ima i u Nizozemskoj automehaničara koji bi vas oderali. Samo što tamo takvi nisu pravilo, nego iznimka. Na konačno oblikovanje mojih etičkih vrijednosnih sudova najviše je ipak utjecalo majčinstvo. „Previše je pošten, neće uspjeti u životu,“ rekla je jednom moja mama za moje starije dijete izrekavši time jedno univerzalno vjerovanje u našem društvu. Ili ćeš biti pošten ili ćeš uspjeti u životu – jedno isključuje drugo. Bez obzira na takav sveopći stav, znam da ne želim odgajati svoju djecu da budu nepoštena. Budu li mi djeca nepoštena, smatrat ću da ja nisam uspjela u životu – kao majka. Kad sam nedavno pala niz stepenice u svojoj vlastitoj kući i slomila nogu, spremajući se za posao, bila sam u iskušenju da kažem kako sam pala izvan kuće, na putu za posao. U tom slučaju bili bi mi plaćeni nemali troškovi bolničkog liječenja, kao i stopostotna nadoknada plaće na bolovanju. Zašto ne izreći tako malo laž, pa i bila sam skoro na putu za posao, zar ne? Zato što želim pogledati svoju djecu u oči, reći im da budu pošteni i stajati iza svojih riječi. Na svu sreću, ako im poštenje u Hrvatskoj bude prepreka, uvijek ih čeka njihova druga domovina.

petak, 01.01.2016.

Kad je gosta dosta?

Kad mojim roditeljima susjeda slučajno bane u vrijeme ručka, ponudit će joj, naravno, da im se pridruži. I to ne samo ponuditi. „Hajde, sjedni, što čekaš?“ viknut će moj tata kao da se najozbiljnije očekuje da im se žena pridruži za stolom. Susjeda će to, naravno, svaki put odbiti kao što se i pristoji jer sve je to samo jedna igra konvencija čija pravila svi jako dobro poznaju. Da susjeda kojim slučajem prihvati ponudu i sjedne za stol – izazvala bi iznenađenje i nevjericu, bez obzira na usrdne pozive. Svi smo mi takvi; bane li nam slučajno bilo kakav poznanik u vrijeme ručka, podrazumijeva se da ćemo ga pozvati da nam se pridruži čak i ako nam je njegovo društvo mrsko, a ni krumpira nema dovoljno. Svakoga ćemo tko nam bilo kada uđe u kuću – od vodoinstalatera koji nam dolazi popraviti slavinu do dimnjačara koji okolo pregledava dimnjake ponuditi pićem, sokom, kavom. Moja devedesetdvogodišnja nepokretna i gotovo posve dementna pratetka koja živi u staračkom domu, kad je bilo tko dođe posjetiti, teškom mukom nastoji se ustati iz kreveta ne bi li goste nečim ponudila. Jer iako je možda zaboravila kako joj se zove nećak ili da joj je brat umro prije više od dvadeset godina, jako se dobro sjeća da se goste mora počastiti. Gostoljubivost je u Hrvatskoj zakon čije kršenje graniči s kriminalom. Bez obzira na to koliko čovjek bio umoran, nesretan, siromašan, željan samoće ili jednostavno privatnosti, bez obzira na to koliko želio da gosti odu, to nikad ne smije pokazati. Jer gostoljubivost je obaveza koja se mora makar odglumiti. I zato na hrvatskim forumima niču teme poput ove: Kako odbiti parazite koji samo žele besplatno ljetovati? Na nizozemskim forumima nema takvih tema. Kod njih gosti dolaze samo kad su pozvani – i točno se zna na koliko dugo. U nizozemskoj kući ponudit će vas kavom samo ako ste pozvani na kavu, večerom samo ako ste pozvani na večeru. „Nuđenje iz pristojnosti“ ne postoji. Ako slučajno iz nekog razloga uđete u kuću svog susjeda ili poznanika u trenutku dok ukućani jedu – ručak, kolač ili jagode, nitko vas, osim u iznimnim slučajevima, neće ponuditi. Zvuči li vam to šokantno? Jesu li Nizozemci nepristojni ili smo mi sa svojom pretjeranom i često lažnom gostoljubivošću licemjerni? Moram priznati da mi je trebalo dugogodišnje iskustvo s Nizozemcima da počnem uviđati prednosti potpune iskrenosti u društvenim odnosima koja bi se u našem društvu smatrala nepristojnom. Lijepo je, kad vas netko nečim ponudi ili vas nekamo pozove, ne razmišljati o tome misli li on to zapravo i očekuje li da zapravo odbijete jer svaki je poziv uvijek iskren i od srca. S druge strane, trebalo mi je dugo da uvjerim svog muža da gostoljubivost može biti veliko zadovoljstvo i da je dobro ponekad spontano prijatelja, koji je došao na kavu, ostaviti i na večeri. Čak i ako ga nismo planirali pri kupovini namirnica.