|
Jedna od stvari koja me je uvijek najviše oduševljavala u Amsterdamu je različitost naroda, rasa i jezika koje vidite i čujete dok hodate ulicama.
Amsterdam po tome nije nimalo različit od drugih velikih zapadnoeuropskih gradova, ali, budući da sama iz takvog ne dolazim, mene je ta šarolikost od prvog susreta s tim gradom osobito fascinirala.
Ulazeći u turske pekarnice, marokanske zalogajnice, prolazeći pored kineskog budističkog hrama i iranskih, afganistanskih, surinamskih i etiopijskih restorana, uvijek se osjećam silno provincijski i gotovo posramljeno pri pomisli na dosadnu homogenost prolaznika na zagrebačkim ulicama. S tugom se prisjetim kako su, recimo, u nekim hrvatskim školama, romski učenici segregirani u posebne razrede, a napuštena romska djeca spadaju u kategoriju „teško posvojive djece.“
Nekoliko puta čula sam od Hrvata u Nizozemskoj kako Nizozemce nazivaju prikrivenim ksenofobima, ali to mi je, moram priznati, zvučalo kao čista zloba. Apsurdno je nazivati ksenofobnim društvo u kojem je gradonačelnik jednog od najvećih gradova ( Rotterdama) doseljenik i musliman.
Ne bi li bilo lijepo pripadati jednom tako otvorenom i tolerantnom društvu?
„Imaš li kojeg prijatelja druge rase?“ pitala sam znatiželjno svog sadašnjeg muža na početku naše veze, kad sam tek upoznavala njegovu kulturu i društvo.
„Pa i ne baš,“ odgovorio mi je on pomalo zbunjeno i onda se slavodobitno prisjetio da je majka jednog od njegovih prijatelja (koji će i meni s vremenom postati vrlo drag) s antilskog otočja. Malčice sam se razočarala kad sam shvatila da je ta šarolika mješovitost rasa i naroda samo slika na ulicama, a u društvu se zapravo svaka od tih rasnih i nacionalnih skupina drži za sebe.
Tako su i prijatelji mog dečka Nizozemca redom bili - Nizozemci. Vrlo dragi, svi odreda, doduše. Inteligentni, otvoreni, tolerantni. U njihovu krugu uvijek sam se osjećala ugodno i prihvaćeno. Nedugo nakon što smo se moj muž i ja upoznali, jedan od njegovih najboljih prijatelja, Friso sa svojom životnom partnericom Charlie (divan i moderan par) dobio je prvo dijete – kćer Floru. A onda su djecu dobili i Hein, JaapJan i ostali. I mi - u Zagrebu. Sada smo pripadali jednoj drugoj generaciji, generaciji roditelja.
„Flora je krenula u školu,“ izvijestio me je muž nakon jednog svog posjeta domovini.
„Zar već?“ upitala sam iako sam znala da djeca u Nizozemskoj u školu kreću već s navršene četiri godine. Naravno, u početku ta škola više nalikuje na vrtić.
„Da, ali promijenila je već tri škole, najprije su je upisali u crnu, a sad ipak ide u bijelu.“
Nisam ga razumjela.
Objasnio mi je da su „crne“ škole kolokvijalni naziv za škole koje uglavnom pohađaju djeca doseljenika – Turaka i Marokanaca, dok su „bijele“ one koje pohađaju djeca autohtonih Nizozemaca. Riječ je, naravno, o državnim školama.
Užasnuli su me ti nazivi koji se tako olako koriste – podsjetili su me na apartheid u Južnoafričkoj Republici. Nije li zapravo apartheid nizozemska riječ?
Muž je pokušao racionalnim argumentima umanjiti moju užasnutost. Djeca u „crnim“ školama ne govore dobro nizozemski pa onda ni obrazovanje ne može biti na osobito visokoj razini jer ta djeca moraju najprije naučiti jezik. A nije li razumljivo da roditelj želi svom djetetu omogućiti što bolje obrazovanje?
Friso i Charlie, ispričao mi je, svoju kćer Floru upisali su najprije u obližnju školu, a onda su shvatili da je to crna škola. Nakon kratkog oklijevanja odlučili su je iz te škole ispisati i upisati u drugu obližnju školu – u ovoj su djeca bila bijela, a onda je Charlie ispred škole slučajno čula kako mnoge majke s djecom razgovaraju na istočnoeuropskim jezicima pa su je i iz te škole ispisali. Sad su je upisali u pravu bijelu školu. Doduše, malo je daleko, ali se isplati.
Osjetila sam se duboko povrijeđena ovom pričom. Da se naša obitelj jednog dana odseli u Nizozemsku, ne bi li i mene diskriminirali zato što sam iz istočne Europe (iako mi volimo tvrditi da smo iz „srednje“)?
Sa svojom djecom, gdje god živjeli, uvijek bih, sigurna sam, razgovarala na hrvatskom. Bi li onda neka Charlie ili neka druga Charlie, čuvši me kako sa svojom djecom razgovaram ispred škole, zaključila kako ne želi da njezina djeca idu u školu s mojom?
I onda mi je sinulo: možda oni zapravo nisu ništa bolji (otvoreniji, tolerantniji) od nas?
Svoje nedoumice podijelila sam sa Snježanom i Mirom, srednjovječnim parom koji su se, nakon nekoliko desetljeća života u Nizozemskoj, vratili živjeti u Hrvatsku.
„U trideset godina života u Nizozemskoj nikad se nisam osjetio ni približno toliko diskriminiran koliko se svaki dan osjećam u Hrvatskoj – samo čitajući novine, zato što mi je otac Srbin iz Mostara,“ rekao je na to Miro.
Tom njegovom rečenicom sve je opet sjelo na svoje mjesto. Diskriminacija postoji svugdje. Ali nije svugdje ista.
Oznake: Nizozemska
|
