Marketing
Ručak ili mućak
Malo koji Nizozemac nije čuo za političku anegdotu o francuskom premijeru kojega je, tijekom jednog službenog posjeta Nizozemskoj, nizozemski kolega pozvao na ručak, a za ručak je dvojici državnika bio serviran - kruh sa sirom. I šalica mlijeka.
„Dobar tek,“ poželio je ljubazno nizozemski premijer i zadovoljno prionuo na svoj tanjur.
Francuz je, naviknut na gurmanski ručak uz čašu vina, zabezeknuto gledao u „ručak“ koji mu je ponuđen i od toga gotovo napravio politički skandal.
Domaćinima nije bilo jasno čemu se ovaj tako čudi; svi Nizozemci, svagda i svugdje, upravo to jedu za ručak.
Nizozemski ručak ne sadrži predjelo, glavno jelo ni desert: ne sadrži ništa toplo ni skuhano. Njihov je ručak kruh i sir – ili kruh i salama, da ne bude baš dosadno.
U cijelom društvu je tako – na pauzi za ručak diljem zemlje ljudi ne naručuju ćevape, lignje ni pizzu – naručuju kruh i sir.
U školama i vrtićima djeci se za ručak poslužuju sir i salama.
I onda, navečer, točno u 6 sati, u svim se kućama ukućani okupljaju oko glavnog obroka – večere. Pazite da ne banete nekome u Nizozemskoj u to vrijeme na vrata: otpravit će vas uz objašnjenje: „Upravo započinjemo s večerom“ ili će vas, ako su osobito dobrodušni, zamoliti da pričekate u dnevnoj sobi dok ne završe.
Na ručak nikome nećete banuti jer ručak kao bitan, tradicionalan ili obiteljski obrok ne postoji.
Nije mi trebalo dugo da upoznam taj čudnovati nizozemski običaj. U nizozemskim kućama obitelj i prijatelji često se međusobno pozivaju na večeru, u Amsterdamu sam bezbroj puta večerala kod prijatelja i članova obitelji. Samo sam jednom bila pozvana na ručak – i to obiteljski.
Nakon otprilike dvije godine „veze na daljinu“ mama mog današnjeg muža organizirala je jedne nedjelje ručak na kojem sam trebala upoznati njegovog brata, sestru i njihove obitelji. Vjerovala je da je ručak manje formalna prigoda od večere i da će to pridonijeti opuštenoj atmosferi.
Bilo je kasno proljeće i atmosfera je doista bila opuštena. Sjedili smo u vrtu i uživali u lijepom vremenu. Djeca su se brčkala u bazenčiću na napuhavanje.
A onda smo se okupili oko pladnjeva s kruhom narezanim na šnite, sirom, salamom i prionuli na - obiteljski ručak.
Kad se moj muž tek doselio u Hrvatsku, bezuspješno sam ga pokušala naučiti na ručak kao glavni obrok. Njegovo tijelo nije naviklo na obilan topli obrok usred dana, rekao je. Postane trom i nakon toga ne može napraviti ništa produktivno. Ako uz to popije još i čašu vina, može samo – zaspati.
Prihvatila sam njegovo objašnjenje i pokušala se prilagoditi njemu. U redu, onda ćemo kuhati i jesti navečer, čak i vikendom, odlučila sam. On se odrekao čitavog svog života i doselio se u Hrvatsku. Mogu se ja, valjda, odreći ručka.
Ali moje tijelo nije bilo osobito zadovoljno mojom odlukom. Nikako nisam mogla cijeli dan jesti nove i nove sendviče – nekad bih si popržila jaje ili ubacila zamrznute štrukle u pećnicu. Ali uglavnom sam samo zavaravala glad grickajući nešto tu i tamo. Navečer bih bila mrtva gladna.
„Čovjek nikad ne bi rekao da tako tanašna cura može toliko pojesti,“ zapanjeno je govorio moj muž gledajući me kako trpam goleme količine hrane na tanjur.
„To je zato što cijeli dan nisam jela!“ bijesno bih mu odgovarala, ljuta što mu to i samom nije jasno.
„Ovo je kao neki vječiti Ramazan – nema hrane prije sumraka!“ znala sam prigovarati. Postala sam zlovoljna. Moje tijelo tražilo je – ručak.
I onda sam se jednoga dana predala i skuhala si ručak. Sažalno sam, uživajući u tanjuru svojih omiljenih špageta s plodovima mora, gledala muža kako entuzijastično žvače svoju četvrtu šnitu kruha sa sirom. I pritom osjećala neopisivo zadovoljstvo.
Shvatila sam navike koje su stvarane cijeli život i koje su postale gotovo fiziolološka potreba, odrastao čovjek ne može lako promijeniti.
Tako je ostalo do danas – ja i djeca jedemo ručak, a muž večeru. To je, moram priznati, jedna od navika koja nam najviše komplicira svakodnevni život.
Ali s vremenom se sve se bolje organiziramo. Mnogim zaposlenim obiteljima zajednički je obrok jedino vrijeme kad je cijela obitelj na okupu, a mi, srećom, uspijevamo provoditi dosta dragocjenog vremena zajedno čak i ako ne jedemo u isto vrijeme.
Odavno smo naučili da se sreća u suživotu dvoje ljudi različitih mentaliteta, načina života i običaja krije upravo u – kompromisu.
Post je objavljen 29.02.2016. u 12:17 sati.