|
Svog muža, Nizozemca, upoznala sam prije 15 godina na jednom romantičnom ljetovanju na našoj obali. Bio je zgodan, inteligentan, obrazovan, zanimljiv i – egzotičan. Ipak je stranac.
Nakon dugačkog razdoblja „veze na daljinu“ u kojem smo vrlo pažljivo ispitivali koliko je to ozbiljno, danas imamo pozamašan staž zajedničkog života i dvoje djece.
Na veliko iznenađenje i zaprepaštenje svih, svoje zajedničko gnijezdo nismo odlučili saviti u Nizozemskoj, nego u Hrvatskoj.
Zašto?
Zašto odabrati korumpiranu siromašnu balkansku zemlju, kad nam se prilika za naš zajednički budući život pruža u jednoj popularnoj, bogatoj, uređenoj zapadnoeuropskoj državi?
Odluka nije bila laka.
Nisam od onih koji romantično i kroz ružičaste naočale gledaju „svoju domovinu,“ ali ipak nije sve crno-bijelo.
U Nizozemskoj se zarađuje 2-3 puta više nego kod nas; hrana u dućanu i režije jeftiniji su. Nezaposleni primaju socijalnu pomoć od oko 1200 eura mjesečno! Samo leže, ne rade ništa i svaki mjesec im 1200 eura sjeda na račun! Raj! Ako nemaš prevelike zahtjeve osim onih osnovnih egzistencijalnih, Nizozemska je uistinu raj.
Ali poželiš li živjeti iznad tog egzistencijalnog minimuma, Nizozemska se pretvara u nevjerojatno skupu zemlju u kojoj se ne živi tako dobro. Večera u restoranu? Ulaznica za kino? Nekretnine? Vrtić? Sve to košta barem pet puta više nego kod nas. Naši prijatelji u Nizozemskoj s vrtićkom djecom jedan dan vrtića u prosjeku plaćaju koliko mi plaćamo cijeli mjesec! A u tu cijenu nije uključen čak ni topli obrok, nego sendvič. A djeca u vrtić kreću kao male bebe jer porodiljni dopust traje svega 16 tjedana.
Zbog svega toga i još koječega mi smo se odlučili naš zajednički život započeti u Hrvatskoj. U Hrvatskoj odrastaju naša djeca. Hoćemo li i ostati ovdje, to još nismo odlučili.
|
