Pregled posta

Farma koza

Kad sa svojim starijim sinom moram dugo sjediti u kakvoj čekaonici, autu ili bilo kojem za djecu dosadnom mjestu, često vrijeme kratimo igrajući pogađanje životinja. Pravila su jednostavna: netko zamisli životinju, a drugi, postavljajući da-ne pitanja, pogađa koja je.

„Živi li ta životinja u džungli?“ pitala sam ga jednom.
„Ne.“
„U pustinji? U savani?“
„Ne.“
„Može li je se vidjeti u zoološkom vrtu?“
„Ne.“
„Živi li možda na farmi?“
„Da.“
„Znači, to je domaća životinja. Je li veća od psa?“
„Mislim da nije.“
„Je li to koza? Ovca? Svinja? Predajem se. “
„To je krava.“

Šokirala sam se: moje bistro petogodišnje dijete – koje dobro zna što je džungla, što pustinja, a što savana – ne zna da je krava veća od psa! Živimo u blizini zoološkog vrta - zebru, lava, devu i krokodila vidio je barem deset puta. Ali nikad u životu nije vidio kravu.

Nešto mi se naopako i neprirodno činilo u tom slijedu zbivanja.

„Zna li možda netko gdje se u Zagrebu ili okolici mogu vidjeti domaće životinje?“ raspitivala sam se po internetskim forumima. Moram djetetu pokazati kravu!

Ja sam, naime, u njegovim godinama jako dobro znala kako izgleda krava – moja baka imala je jednu. Same se krave maglovito sjećam, ali sjećam se jako dobro kako je baka radila sir – napravila bi veliku bijelu kuglu i kidala mi komadiće. Bio je to najukusniji sir koji sam u životu jela.

Malo tko tada u mojoj generaciji nikad nije vidio kravu – u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća svi smo, na bilo koji način, imali dodir sa selom.

Zemlja nam se u posljednjih nekoliko desetljeća zacijelo urbanizirala, zaključila sam tada.

Ali moj zaključak bio je – sasvim pogrešan. Hrvatska statistički još uvijek spada među najslabije urbanizirane europske države sa svega 60% gradskog stanovništva.

Naša povezanost sa selom i zemljom još uvijek je vrlo snažna, čak i najurbanijima među nama. Prehrana nam se – i mediteranska i kontinentalna – uglavnom temelji na sezonskim namirnicama: u hrvatskoj ćete trgovini, bez obzira na široku paletu uvoznog i egzotičnog voća i povrća, rijetko naći jagode ili mladi krumpir usred zime. Nabaviti ih ne bi bilo teško, ali bilo bi teško za njih naći kupca – u našim je glavama još uvijek duboko usađena svijest o tome koju je hranu prirodno jesti u kojoj sezoni.

Na hrvatski tržnicama brojni seljaci prodaju vlastite proizvode, a nije zanemariv broj ni onih koji se – imaju li okućnicu ili kakav „grunt“ izvan grada – odlučuju proizvoditi rajčice, mrkvu, jabuke, vino, med, za vlastite potrebe.

Koliko je naša povezanost sa zemljom i prirodom još uvijek snažna, vjerojatno nikada ne bih osvijestila da nisam upoznala nizozemsko društvo.

Nizozemska je već stotinu godina visoko urbanizirana zemlja - i to se pri već prvom susretu s njihovim društvom jasno vidi.

Prosječan Nizozemac nema apsolutno nikakvog pojma o tome koje namirnice dozrijevaju u kojoj sezoni; njegova je prehrana, bez obzira na sezonu, uvijek ista. U nizozemskoj je kući, recimo, sasvim uobičajeno jesti salatu od rajčice ili kolač od svježih jagoda usred zime – ionako sve ima isti, plastični, okus, bez obzira na godišnje doba. Hrana već odavno ne dozrijeva na suncu, a brojnim kemijskim postupcima nastoji je se učiniti ljepšom, otpornijom i jeftinijom.

Na nizozemskoj tržnici nećete naći ni jednog jedinog seljaka koji prodaje svoje vlastito voće ili povrće; uostalom, nikome ne bi ni pala na pamet apsurdna ideja da jabuke ili špinat kupuje na tržnici. Sve se kupuje u velikim trgovačkim lancima ili, sve češće, naručuje. Nema hodanja od kumice do kumice i gledanja čije su mahune svježije – čemu ih uopće gledati, lakše ih je jednostavno naručiti – ionako su sve iste.

U posljednje vrijeme osobito popularna trgovačka usluga u Amsterdamu je Hello fresh. Hello fresh je tvrtka koja se bavi dostavom namirnica, ali i kombiniranjem i planiranjem dnevnih i tjednih jelovnika svojih kupaca. Sve što trebate je dohvatiti telefon, nazvati i reći koliko dana i za koliko osoba želite kuhati. Ostalo je na njima. Dobit ćete jednostavne i zanimljive recepte međunarodne kuhinje (tradicionalna nizozemska kuhinja nije osobito popularna) i sve sastojke potrebne za njihovu pripremu.

To je to; nema razmišljanja o tome što ćete kuhati, nema hodanja okolo i kupovanja - samo trebate uzeti iz frižidera vrećicu na kojoj piše ponedjeljak, izvaditi iz nje recept i namirnice i utrošiti pola sata na kuhanje. Nije li to nevjerojatno praktično i prikladno?

S druge strane, mnogi su Nizozemci postali svjesni svog dubokog otuđenja od prirodnog, iskonskog načina života i instinktivno osjećaju da s njihovim suvremenim načinom života nešto nije u redu – tom se nelagodnom osjećaju nastoji doskočiti biologish hranom.

Hrana iz organskog uzgoja i u Hrvatskoj je u posljednjih desetak godina uzela maha, ali u Nizozemskoj je prerasla u životni stil – apsolutno svaku vrstu hrane u najobičnijoj samoposluzi možete naći iz organskog uzgoja. Čokolada? Keksi? Voćni jogurt? Juha iz vrećice? Sve to i još koješta drugo postoji s oznakom biologish – oznakom koja kupcima daje barem iluziju prirodnog; vjerojatno nema ništa manje prirodno od juhe iz vrećice, ali ako je krasi oznaka biologish, onda joj se ništa ne može prigovoriti.

Oznaka biologish ima cijelu četu svojih sljedbenika i unijela je pravu podjelu u nizozemsko društvo – jedni se kunu u biologish hranu i kupuju apsolutni sve iz organskog uzgoja, drugi misle da to nije osobito važno jer nikakve stvarne prednosti biologish hrane nisu dokazane i smatraju prvu skupinu razmetljivim snobovima.

Nedavno je najveći nizozemski samoposlužni lanac Albert Heijn počeo svojim kupcima besplatno dijeliti sjemenje za samostalno uzgajanje povrća u teglama na balkonu – ne bi li se bar malo vratila odavno izgubljena veza otuđenih nizozemskih građana s nečim tako prirodnim kao što je uzgajanje vlastite hrane. Ideja je naišla na priličan entuzijazam, ali većina pokušaja uzgoja nečega iz tog sjemenja neslavno je propala – ljudi bi se čudili kako im usred zime ne uspijevaju krastavci.

Netko je drugi došao na puno bolju ideju - domaće bi životinje trebalo približiti gradskim ljudima; kad smo djeca, muž i ja posljednji put bili u Amsterdamu, otišli smo posjetiti nevjerojatno popularnu Farmu koza.

Usred Amsterdamske šume (Amsterdamse Bos) - golemog parka uz autocestu pored Amsterdama umjetno napravljenog 1937. godine - smjestila se Farma koza (Geitenboerderij) – mali ograđen prostor u koji posjetitelji mogu ući i družiti se s kozlićima i mladim kozama. Prostor je bio prepun gradskih obitelji s djecom, a kozlići su im, očito posve navikli na gomilu ljudi, ležali u krilu, žvakali vezice na cipelama i jeli suhu travu iz ruku. Za pedeset centi mogla se kupiti bočica na dudu s mlijekom za hranjenje koza, ali bilo je pravo umijeće uspjeti ih nahraniti tom bočicom jer su koze bile posve nezainteresirane. Nasred dvorišta stajao je mali tobogan s kućicom u kojoj su se u simpatičnoj interakciji, valjajući se i preskačući jedni preko drugih, miješala djeca i kozlići.

Moram priznati da smo se odlično zabavili igrajući se s kozama; stariji sin uspio je čak nekoliko njih nahraniti na bočicu (dok ih je mlađi, frustriran što mu to ne polazi zarukom, u jednom trenutku počeo jednostavno zalijevati mlijekom!). U blizini se nalazila izvrsna palačinkarnica i proveli smo sjajno popodne.

Ipak, nisam se mogla otresti neugodnog osjećaja da je čitav prizor u kojem smo se našli posve izvrnut i apsurdan. Učiniti od običnih koza egzotičnu atrakciju – koju horde napornih ljudi gnjave gurajući im dječju bočicu u gubicu – stvara iluziju povratka prirodi, a zapravo je običan kič. Čini se da "domaće“ životinje više doista ne zaslužuju taj pridjev, a i riječ "farma" polako poprima drugo značenje.

Usput rečeno, moj - danas sedmogodišnji - stariji sin još uvijek nije izbliza vidio kravu. Uspjeli smo, osim koza, pronaći ovce, kokoši, svinje, konje, čak i magarca. Ali kravu nismo. Ako netko kojim slučajem zna gdje se u blizini Zagreba može naći ova neobična, egzotična životinja, molim da mi javi.

Post je objavljen 18.04.2016. u 18:56 sati.