|
Mora da je neizrecivo teško na porodu izgubiti dijete; s ljubavlju i iščekivanjem pripremati se za dolazak novog člana obitelji, kupovati krevetić ili nostalgično bojati svoj vlastiti iz djetinjstva, pažljivo birati posteljinu, prematalicu, kolica; s nježnošću prati, glačali i slagali u ladice minijaturnu odjeću, a na prvu naznaku trudova otrčati u bolnicu iščekujući trenutak kad ćeš konačno upoznati svoje čedo.
I onda se, nakon proživljene noćne more, vratiti među benkice i odjelca pripremljene s tolikom nježnošću – bez djeteta.
Duboko suosjećam s mladom ženom iz Vinkovaca kojoj se to nedavno dogodilo.
„Bez suradnje rodilje ne možemo provesti porod,“ izjavio je ginekolog koji je vodio taj porod. Po njegovu mišljenju, suradnju s rodiljom liječnik postiže vrijeđanjem i verbalnim zlostavljanjem; nazvati ženu u porođajnim bolovima glupačom sigurno je dobar način za „provesti porod.“
Dobro mi je poznat pristup rodiljama u hrvatskim bolnicama ; iza sebe imam dvostruko iskustvo. Sretna sam što danas imam dvoje žive i zdrave djece.
Na temelju vlastitog iskustva mogu reći da hrvatski zdravstveni sustav na trudnoću gleda kao na bolest, a na porod kao na medicinsku operaciju.
Trudnica se mora čuvati. Trudnica se mora odmarati. Trudnica mora mirovati.
Trudnoća je u Hrvatskoj sama po sebi indikacija za bolovanje, a šifra „komplikacije u trudnoći“ u većini slučajeva naprosto znači „trudnoća.“
Žene koje nastavljaju raditi i tijekom trudnoće uglavnom to rade iz financijskih razloga - u slučaju da im je plaća puno veća od naknade koju bi primile za „komplikacije.“
Za tako „hrabar“ čin redovito će naići na osudu okoline. „Mislite na svoju bebu,“ reći će trudnici u uredu tiho starija kolegica krijući iza svojih tihih riječi nedvosmislenu osudu: trudnica koja radi ne misli na svoju bebu. I nije dobra majka.
Uredna trudnoća kontrolira se kod ginekologa svaka četiri tjedna s obaveznim ultrazvukom (o čijoj mogućoj štetnosti znanost još uvijek nije stvorila nedvojbeno mišljenje).
Asortiman tableta koje uzimaju mnoge trudnice s urednom trudnoćom može se usporediti s asortimanom tableta osamdesetogodišnje srčane bolesnice. S reumom. I hipertenzijom. Uz obavezne vitaminske pilule trudnici se često i olako, propisuju hormoni, tablete za smirenje i štošta drugo.
Medicinskih pretraga koje se u trudnoći moraju obaviti svakim je danom sve više, a dijagnoze nekakvog posebnog medicinskog stanja u trudnoći sve su češće – tako se, recimo, iz godine u godinu, snižava granica izmjerenog šećera u krvi da bi se dobila dijagnoza „gestacijski dijabetes.“
U takvim okolnostima trudnica bi, smireno i bez stresa, trebala „uživati u svojoj trudnoći.“ Dok ne krene - porod.
Porod se u Hrvatskoj obično doživljava kao medicinski postupak u kojem medicinsko osoblje iz rodilje - same po sebi nebitne - mora nekako izvući dijete.
Porod se, naravno, uvijek odvija u bolničkim uvjetima; kućni je porod u Hrvatskoj zakonom zabranjen.
U hrvatskim bolnicama žene rađaju pod žarkim svjetlima reflektora, u bolničkom krevetu, priključene na aparate i okružene neznancima koji im se obično ne predstave, a često ih, u najbolnijem i najintimnijem trenutku njihova života, grubo vrijeđaju.
Drugim riječima, u hrvatskim se bolnicama čini sve ne bi li porod za rodilju učinili što traumatičnijim i što stresnijim iskustvom.
Pod utjecajem stresa, ženino tijelo često prestane izlučivati hormon oksitocin koji je iznimno bitan za uspješan prirodni porod.
A kad zakaže priroda – potrebne su medicinske intervencije.
U Nizozemskoj se, nagađate, trudnoći i porodu pristupa potpuno drugačije. Nizozemski liječnici ne vrijeđaju žene koje rađaju - ukoliko žele zadržati svoje radno mjesto, a bolnice su im suvremene i dobro opremljene.
Ali razlika između hrvatskog i nizozemskog pristupa trudnoći i porodu seže puno dalje od toga.
U Nizozemskoj poštuju činjenicu da žene rađaju već tisućama godina. Ništa nije prirodnije od trudnoće i poroda i - ako je sve u redu - medicina se u taj prirodni proces ne treba previše petljati.
U Nizozemskoj trudnoću ne vodi ginekolog, nego primalja. Tijekom trudnoće žena će se svega 2-3 puta ultrazvučno pregledati.
Trudnoća nije razlog za bolovanje – osim ako nije u pitanju vrlo ozbiljan razlog.
Moja prijateljica Petra iz Amsterdama, danas majka dvije djece, u jednoj je trudnoći imala krvarenje – prijetio joj je pobačaj. Jedina terapija koja joj je propisana bila su dva tjedna mirovanja. Nakon toga se vratila na posao – naravno, na biciklu.
Ono što me je u nizozemskom odnosu prema trudnoći i porodu ipak najviše iznenadilo je velik broj žena koje se odlučuju na porod kod kuće.
Otprilike 30 % žena u Nizozemskoj odlučuju se na kućni porod i velika većina tih žena su visokoobrazovane.
Porod kod kuće u Nizozemskoj je snažna tradicija. Takav porod vodi primalja, a u slučaju komplikacija žena se prebacuje u bolnicu.
Marije (koju sam u jednom od svojih prethodnih postova već spominjala), pedesetogodišnja liječnica i majka troje odrasle djece, svu je svoju djecu rodila kod kuće.
Zašto se na to odlučila, pitala sam je. Kao liječnici, dobro su joj poznate komplikacije koje mogu nastupiti tijekom poroda. Zar se nije sigurnije osjećala u bolnici?
„Moj je izbor bio lagan.“ odgovorila mi je Marije. „ Moja majka i baka rodile su svu svoju djecu kod kuće bez komplikacija, a znanstvena istraživanja iznova i iznova dokazuju da bolnica nije sigurnije mjesto za niskorizične porode. Znanje, poštovanje i strpljivost prema prirodnom, normalnom, porodu puno su manji u bolnici nego s iskusnom primaljom. U bolnici je puno veći rizik za dobivanjem dodatnih, nepotrebnih medicinskih intervencija koje u većoj mjeri mogu uzrokovati komplikacije nego ih spriječiti. Bolnica, na kraju, kao okružje uzrokuje stres i odvlačenje pozornosti, a ja sam se željela potpuno usmjeriti na svoje tijelo.“
Žene koje se u Nizozemskoj, za razliku od Marijee, odluče za bolnički porod - često se nemaju razloga osjećati puno sigurnije nego da rađaju kod kuće.
Za razliku od hrvatskog, bolnički porod u Nizozemskoj organiziran je tako da se u što većoj mjeri nastoji poštovati prirodni proces i nastoji se stvoriti za rodilju što ugodnije i opuštenije okružje.
Međutim, kao na kućnom porodu, i u bolnici porod vodi primalja; rodilja će se s liječnikom susresti samo u slučaju komplikacija. A stigne li kojim slučajem u bolnicu tijekom noći ili vikenda, često tamo neće zateći dežurnog ginekologa (on će, naime, doći će u bolnicu samo u hitnom slučaju, na poziv specijalizanta).
Koliko god cijenila činjenicu da se u Nizozemskoj za rodilju od poroda ne nastoji učiniti traumatično, nego što pozitivnije iskustvo, nisam se mogla ne zapitati koliko je takav pristup porodu siguran – što će se dogoditi ako je potrebna hitna medicinska intervencija, a žena rađa kod kuće ili u bolnici u kojoj nema liječnika specijalista u tom trenutku?
„Najslabija karika kućnog poroda je,“ priznaje Marije, „vrijeme koje je potrebno da, u slučaju komplikacija, rodilja dođe u ruke specijalista u bolnici.“
Možda je onda ipak, pomislila sam, porod u Hrvatskoj sigurniji bez obzira na stres i traumu kroz koju rodilje prolaze? Jer od svega je ipak najvažniji rezultat, odnosno – roditi živo i zdravo dijete.
Statistički podaci koje sam pronašla na internetu iznenadili su me – u Hrvatskoj je više mrtvorođene djece nego u Nizozemskoj!
Čini se da bolničko okružje, sva bolnička oprema i vojska liječnika ne jamče sigurniji porod.
Sretni smo što živimo u suvremeno doba kada medicina može intervenirati kada na porodu nešto pođe po zlu. Ali hrvatski bi porodničari od nizozemskih mogli nešto naučiti: dobro je, čak i u doba suvremene medicine, pokazati malo više povjerenja i poštovanja prema - dobroj staroj prirodi.
|
