utorak, 22.03.2016.

Kako mi je dijete postalo protestant




Katolici i protestanti u Nizozemskoj su stoljećima ratovali.

Jedan od meni najdražih muzeja u Amsterdamu (koji sam davno otkrila sa svoje dvije drage prijateljice) je Amstelkring – „skrivena crkva.“ Godine 1661., dok je gradom vladalo protestantsko gradsko vijeće i branilo službe u katoličkim crkvama, jedan je bogati prodavač čarapa na tavanu svoje zgrade izgradio veliku impresivnu tajnu crkvu do koje se dolazi iz kuće, skrivenim stepenicama.

Trebale su stotine godina da katolici i protestanti u Nizozemskoj nauče živjeti u miru i slozi; blagi antagonizam među njima zadržao se sve do modernog doba.

Moj muž potječe iz prilično religiozne protestantske obitelji: njegov je otac svakog dana poslije večere naglas čitao ulomak iz Biblije, a čitava je obitelj svake nedjelje išla u crkvu.

Ipak, moj je muž, jednako kao njegov pet godina stariji brat i dvije godine starija sestra, pohađao katoličku isusovačku gimnaziju koja je bila na glasu kao dobra. Sjeća se da su mu profesori fizike i francuskog bili svećenici.

„Mama, Hans psuje!“ vikao bi zaprepašteno bogobojazni sedmogodišnji dječak, moj današnji muž, slušajući svog brata koji je ulazio u pubertet.
„To je zato što ide u katoličku školu,“ odgovarala bi mu majka.

Do svoje dvanaeste godine moj je muž je svake nedjelje odlazio crkvu i, s pjesmaricom u ruci i uz pratnju orgulja, zdušno i pobožno pjevao u prvoj klupi.
A onda je, kad je navršio dvanaest, zaključio da su to sve bajke u koje on ne vjeruje i odlučio da u crkvu više – ne ide.

Roditelji su mu bili vrlo žalosni, ali poštovali su njegova uvjerenja.

Danas je u Nizozemskoj svega 17 posto vjernika – pripadnika bilo koje vjere. Svi se ostali izjašnjavaju kao ateisti, agnostici ili „nesigurni.“.

Čini mi se da većina Nizozemaca na religiju gleda kao na stvar prošlih generacija; među mnogobrojnim prijateljima moga muža nema ni jednog jedinog vjernika iako su gotovo svi odrasli u kršćanskim obiteljima, a dvoma od njih očevi su protestantski pastori.

Nakon muževe smrti moja je svekrva nastavila odlaziti u crkvu, sama. Kao pravoj vjernici, nije bilo lako prihvatiti činjenicu da ni jedno njezino dijete nije ostalo privrženo Crkvi; najstariji sin, liječnik i znanstvenik izjavljivao je da vjeruje jedino u „majku znanost,“ a kći pravnica nije ni u što vjerovala bez dokaza. Kći se, k tome, udala za argentinskog židova, a najmlađi sin odselio se iz zemlje zbog neke male katolkinje iz Hrvatske.

Ovo potonje probudilo je u njoj nadu: možda bi ga ta cura iz Hrvatske mogla, nekako, preobratiti – bolje da bude katolik, nego ateist. Upoznavši me, međutim, izgubila je gotovo svaku nadu: shvatila je da se moje katoličanstvo uglavnom svodi na odlazak u crkvu na Božić i Uskrs.

I ja se, kao 86% Hrvata, izjašnjavam kao katolik. Kad promišljam o svojim religioznim stavovima, zaključujem da sam definitivno teist, a katolička religija jednostavno mi je najbliža jer sam u njoj odrasla.

Ali to ne znači da, recimo, mislim kako su homoseksualci grešnici ili da nemam određeno mišljenje o svećenicima koji na jumbo plakatima poručuju kako komunizam i tarot uzrokuju pedofiliju, tvrde da su tetovaže izričaj sotone ili s propovjedaonice upućuju svoju pastvu za koga da glasa na izborima.
Takvi su vjerojatno jedan od razloga zašto ne pohađam crkvu češće.

Moja je svekrva ipak od mene imala nekakve koristi: onih par puta, kad smo se za Božić našli u Amsterdamu, nagovorila sam muža da odemo s njom u crkvu. Znala sam da je pomalo tužno ići na Božić sam u crkvu i vidjela sam da muževoj mami to puno znači.

Nepoznati obred u nepoznatoj crkvi na nepoznatom jeziku nije me se previše dojmio. Ipak sam strpljivo i uljudno sjedila do kraja i čak pokušavala nešto pjevati uz pomoć teksta. Bilo mi je, međutim, vrlo neobično vidjeti svećenicu – ženu(!), a jedan mi se detalj osobito urezao u pamćenje: na početku mise svećenica se sa smiješkom obratila mladoj crnkinji u prvom redu i uputila joj nekoliko rečenica. Pitala sam muža što joj je rekla.

„Rekla je kako je doznala da je njezina župljanka počela živjeti zajedno sa svojim dečkom, čestitala joj je i poželjela puno sreće i ljubavi u novom zajedničkom životu.“

Ostala sam šokirana. „Čestitala joj je – umjesto da osudi što živi u grijehu s čovjekom za kojeg nije udana?!“

Muž je kasnije mami preveo moju reakciju pa su se oboje nasmijali. Čini se da Protestantska Crkva svoje stavove nastoji prilagoditi modernom dobu.

Između mog muža i mene religija nikad nije predstavljala nikakav prijepor – vjenčali smo se na brzinu u gradskoj vijećnici, a crkveno smo se planirali vjenčati jednog dana u nekom malom selu u Francuskoj – ni jedno od nas ne voli klasične velike svadbe. A onda su došla djeca pa je uvijek bilo stotinu važnijih stvari.

Kad nam se rodilo prvo dijete, odlučili smo ga krstiti, tj. ja sam odlučila, a muž nije imao ništa protiv. Međutim, pojavio se problem: većina svećenika jednostavno je odbijala krstiti dijete čiji roditelji nisu vjenčani u crkvi.

Na kraju smo ga krstili – preko veze, zajedno s djetetom mog brata koji je dobro poznavao svećenika, u mom rodnom gradu. Svećenik je vodio dugačak razgovor sa mnom ispitujući me zašto živim u grijehu.

Muž i ja odlučili smo da ćemo prema našem djetetu uvijek biti iskreni i poštovati njegov vlastiti put – za koji god da se odluči.

Nedavno smo tako imali prvu teološku raspravu.
„Mama, postoji li Bog?“ pitao me iznebuha.
„To nitko ne zna. Neki ljudi vjeruju da postoji, a neki ne.“
„Znači li to da je Bog nevidljiv?“
„Pa, možemo i tako reći.“
„A vjeruješ li ti da postoji Bog?“
„Da.“
„I ja isto.“
„Čini se da imamo malog vjernika,“ nasmijao se moj muž.
„A ti, tata?“
„Ja ne vjerujem. Ali ne mogu biti siguran.“

Kad nam se rodilo drugo dijete, najprije smo ga namjeravali krstiti u Zagrebu. Već sam zamolila svoju dragu prijateljicu da mu bude kuma; uselili smo se u novu kuću i spremala sam se otići na razgovor u obližnju crkvu. Ali taj razgovor neprestano sam odgađala: znala sam da će svećenik najvjerojatnije naprosto odbiti krstiti dijete jer mu roditelji nisu crkveno vjenčani, a postojala je mogućnost i da će imati stavove slične onome s jumbo plakatima koji povezuje horoskop i pedofiliju. Što ako, recimo, kaže da ga neće krstiti jer su po njegovu mišljenju Nizozemci narod grešnika?

Približavao se Božić i mi smo otišli u Amsterdam provesti ga s muževom mamom. Ona je upravo doznala da boluje od vrlo teške bolesti i pokušala se pomiriti s neizbježnim. Bili su to vrlo tužni blagdani za sve.

Tada mi je na um pala ideja.

„Zašto ne bismo,“ predložila sam svom mužu, „krstili dijete u crkvi tvoje mame?“
Muž se odmah složio. Mama je ideju primila s velikim uzbuđenjem. Odmah je nazvala jednog od članova crvenog odbora.

Ja to tada nisam znala, ali vijest je izazvala neopisivu radost i pomutnju. „Dijete će se krstiti u našoj crkvi!“ obavještavali su jedni druge. „I to na Božić!“

„Jesi li sigurna da ga ne želiš krstiti u katoličkoj crkvi?“ pitala me svekrva. „Ima jedna u susjedstvu, odmah iza ugla. I oni će, sigurna sam, biti jako sretni da dobiju priliku krstiti dijete.“

Čini se da je crkvama u Amsterdamu prilika da krste dijete rjeđa od dobitka na lotu.

„Sigurna sam,“ odgovorila sam. „Želimo ga krstiti u Vašoj crkvi.“

Navečer je došla mlada svećenica (biciklom, naravno!) i uz šalicu čaja objasnila kako će izgledati krštenje. Pitala nas je imamo li kakvih posebnih želja i prohtjeva. Sa sobom je donijela Bibliju s obilježenim ulomkom koji nam je, čini se, namjeravala pročitati, ali vjerojatno je zaključila da nismo osobito plodno tlo za duhovnu riječ.

Božić je protekao u svečanom ozračju. Našeg sina baka je, sva ozarena, donijela do oltara. Bili smo okruženi pažnjom; svećenica se s vremena na vrijeme obraćala posebno meni, prevodeći mi dijelove službe na engleski ili najavljujući ono što slijedi kako bih mogla pratiti ceremoniju.

Za moju svekrvu taj dan imao je posebnu vrijednost: sva njezina djeca, snahe, zet i unuci okupili su se na Božić u njezinoj crkvi! Argentinski zet neprestano je hodao okolo i škljocao svojim svemirskim foto-aparatom.

Navečer su mužev brat Hans i njegova žena Marije priredili veliku svečanu večeru za širu obitelj.

„Bio je ovo predivan Božić,“ rekla je sutradan pomalo sjetno moja svekrva. „Baš onakav kakav Božić treba biti.“

To joj je bio posljednji Božić.

Bila je fascinantna žena i jedina istinska vjernica koju sam upoznala: njezina vjera davala joj je snagu i hrabrost doslovno do posljednjeg daha.

Mojim roditeljima nije bilo osobito drago što im se unuk krstio u protestantskoj crkvi, iako su razumjeli naše razloge. Možda bi se mogao opet krstiti – u katoličkoj? Raspitali su se kod jednog svećenika.

„Ne!“ odgovor je bio nedvosmislen i nimalo ohrabrujući. „Čovjek se ne može dva puta krstiti. Ako je kršten, kršten je.“

I tako danas imamo u kući dvoje djece: jednog katolika i jednog protestanta.

Sedmogodišnji katolik smatra ispovijed osobito važnom („Mama, moram ti priznati što se danas dogodilo u školi.“), veliku značenje pridaje osobnoj žrtvi („Uvijek sam ja za sve kriv!“) i olako se odnosi prema novcu (za rođendan je zaželio play station).
Trogodišnji protestant, s druge strane, pokazuje sklonost štedljivosti (može ga se usrećiti autićem iz kioska od deset kuna), promišlja o novcu (najdraži su mu slatkiši čokoladni novčići) te iskazuje progresivne i moderne stavove: recimo, protivi se diskriminacijskoj podjeli poslova na muške i ženske time što se igra kuhanja po cijele dane.

Katolik i protestant ponekad ratuju. Ali trude se živjeti u miru i slozi, uglavnom.

- 09:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 15.03.2016.

Apsurd na bolnički način i jedna slomljena noga




Prije dvije i pol godine moj muž, djeca i ja bili smo u jednom od naših uobičajenih posjeta Amsterdamu; ovaj posjet bio je osobito tužan i pun emocija jer je muževa mama bila teško bolesna.

Moja svekrva bila je smještena u jednom bolničkom hospiciju i, koliko god mi se takve trivijalnosti u tim trenucima činile nebitne, ostala sam gotovo šokirana oblikom medicinske skrbi u tom hospiciju.

„Kad su posjete?“ pitala sam muža.
„Kako to misliš?“
„U hospiciju. Od koliko do koliko sati smijemo posjetiti tvoju mamu?“
„To nije određeno. Smijemo doći kad želimo i ostati koliko želimo.“

Stigli smo u kasnim jutarnjim satima, poslije doručka.

Soba u kojoj je bila smještena moja svekrva bila je velika i svijetla; besprijekorno uređena i ukusno namještena. Osim kreveta, u sobi se nalazio moderan kauč, stolić i fotelja, televizor s dvd playerom i mala čajna kuhinja u kutu. Na zidu su visjele slike iz svekrvine kuće – osoblje bolnice poticalo je bolesnike da sobu ukrase svojim osobnim predmetima kako bi se što više osjećali kao kod kuće.

Čim smo došli, na vrata je nenametljivo pokucao netko od osoblja (medicinska sestra?); nasmiješena gospođa ljubazno je zapitala može li nas ponuditi kavom ili čajem, a djecu sokom. Donijela je pladanj s napicima, a zatim nas pustila da se u miru družimo.

Nakon otprilike pola sata stigao je kuhar kako bi pacijenticu pitao što želi jesti za večeru. Dao je nekoliko prijedloga i brzo su se dogovorili.
„Primijetio sam da nikad je naručujete ribu. Niste ljubitelj?“ zapitao ju je.
Svekrva mu je priznala da doista nije ljubiteljica ribe – voli jedino dimljenu jegulju.
„Vidjet ću što mogu učiniti,“ rekao je kuhar zapisujući njezinu želju, ljubazno nas pozdravio i izišao.

Moja svekrva boravak u tako komfornom hospiciju djelomično je plaćala sama, ali ipak ga je najvećim dijelom pokrivalo njezino zdravstveno osiguranje.

Vidjevši kako izgleda zdravstvena skrb u Nizozemskoj, postala sam malo tolerantnija prema vječitim prigovorima svoga muža koje neprestano upućuje zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj.

„Zašto moraš najprije ići po uputnicu pa onda na pregled; zar nije jednostavnije da tvoja liječnica uputnicu pošalje specijalistu mailom?“

„Nije mi jasno - imali smo zakazan pregled u osam; već je skoro deset i još nismo došli na red?!“

„Ovako su u Nizozemskoj izgledale bolnice šezdesetih godina dvadesetog stoljeća“ (Tim riječima komentira gotovo svaku bolnicu koju vidi!)

Najviše se ipak prestrašio u trudničkoj ambulanti smještenoj u suterenu bolnice koja je izgledala kao podzemno sklonište u Drugom svjetskom ratu: na redovnom pregledu polegli su me u hodniku na krevet i prikopčali na CTG. Slušajući jednolični zvuk stroja, buljila sam u žbuku koja je pod depresivnim neonskim svjetlima opadala sa zidova i stropove prekrivene zahrđalim cijevima.
„Jesi li sasvim sigurna da želiš ovdje roditi?“ pitao me muž kasnije u autu, pokušavajući prikriti svoju prestrašenost.

„Ovo je Hrvatska!“ odgovarala sam na njegova pitanja, sliježući ramenima.
Možda je organizacija ponekad loša, medicinsko osoblje neljubazno i otresito, bolnički interijeri mogu prouzročiti depresiju u osoba koje su joj sklone, a bolnička hrana anoreksiju, ali preživjela sam u ovom zdravstvu jednu operaciju, dva poroda i jednu kroničnu bolest - i još sam živa i zdrava. Čvrsto sam vjerovala u naš zdravstveni sustav.


I onda sam se tog mračnog zimskog jutra, spremajući se za posao, poskliznula na stepenicama i slomila nogu.

Stigli smo na hitnu u bolnicu koja nam je najbliža – jednu od najvećih i najglasovitijih bolnica u zemlji. Sve je bilo besprijekorno organizirano, bez dužih čekanja i muž nije imao čemu ovaj put prigovarati.

Primio nas je mladi liječnik koji me je obzirno obavijestio da sam slomila gležanj i savjetovao mi operaciju.
„To je mala, gotovo rutinska operacija i može se obaviti već danas.“

Nakon početnog šoka pristala sam da me smjeste u sobu na odjelu. Nisam pitala tko će me operirati. I nisam se brinula.

„Dobar dan i dobro došli!“ dočekali su me na odjelu, sa smiješkom, bolničar i dvije bolničarke. Molim?!
„Nadamo se da ćete se kod nas osjećati ugodno. Imate li ikakvih posebnih želja i prohtjeva oko prehrane?“
„Ovaj, ne volim crveno meso,“ promucala sam, sva u čudu.
„Bez crvenog mesa,“ zapisao je bolničar, ne skidajući smiješak s lica.

Soba je bila svijetla, nova, besprijekorno čista i dobro opremljena. Hrana je (bez crvenog mesa!) bila – gotovo fina. Svi su bili jako ljubazni. Wow!

Ostala sam u bolnici tri dana. Sve je prošlo u najboljem redu. Operirao me je mladi liječnik čije ime nikako nisam mogla zapamtiti. Longetu ću morati nositi 3-4 tjedna. Na kraju su me samo sa žaljenjem izvijestili da ću, budući da nisam imala policu dopunskog zdravstvenog osiguranja, operaciju i boravak u bolnici morati platiti tisuću i četiristo kuna. „U redu.“

„Jesi li mu dala što novaca?“ pitali su me roditelji koji su, čim su čuli što se dogodilo, odmah doletjeli svom ubogom tridesetdevetogodišnjem čedu.
„Kome?“
„Pa – kirurgu koji te je operirao!“
„Nisam.“ Zar sam trebala?

Čula sam, naravno, za korupciju u hrvatskom zdravstvu, ali sama nikad liječniku nisam dala novce; pomisao na tako nešto protivila se svim mojim principima. Jedini poklon koji sam ikad odnijela bilo kojem liječniku bila je knjiga koju sam kupila endokrinologu čija sam pacijentica bila godinama, kad je odlazio u mirovinu. Znala sam da voli čitati i brižljivo sam birala knjigu koja bi mu se mogla svidjeti, kao što bih učinila za bliskog prijatelja.

Sama pomisao davanja novaca mladom kirurgu koji me operirao činila mi se apsurdna. Čak i da je korumpiran, ne bi valjda, iz ljutnje što nije dobio novce, namjerno sabotirao operaciju?

Nakon četiri tjedna otišla sam u bolnicu na kontrolu i skidanje longete.

Ovaj se put ništa nije činilo besprijekorno ni zapadnoeuropski. U prepunoj čekaonici sjedili smo satima. Moj muž je izgledao smiješno sa svojim laptopom u krilu, pokušavajući iskoristiti vrijeme za rad na nekom prijevodu.

Bilo je predbožićno vrijeme i svi su oko nas imali u rukama ukrasne vrećice za boce s nečim unutra. Činilo mi se i da svi ulaze prije nas, čak i oni koji su došli kasnije.
„Oprostite,“ pitala sam sestru, „bila sam na WC-u pa sam htjela pitati jeste li me u međuvremenu možda prozvali.“
„Ne!“ zarežala je.
Liječnik koji me je primio izgledao je kao da mu je odavno bilo vrijeme za mirovinu i djelovao je potpuno nezainteresirano za moj gležanj.
„Jedan vijak koji vam je ugrađen na operaciji pomakao se. Produžit ćemo gips na još tri tjedna.“
„Molim?!“
„To je sve. Pozovite sljedećeg.“

Počela sam osjećati strah. Sa sljedećeg pregleda, za tri tjedna, vratili su me kući jer im nije radio rendgen pa pregled nije bio moguć. Rekli su mi da nazovem sutradan.

„Dobro jutro, ja zovem da pitam je li vam proradio rendgen?“
„Nije. Nazovite sutra u osam.“
„Dobro jutro, je li vam proradio rendgen?“
„Nismo još dobili informaciju. Nazovite za pola sata.“
„Dobro jutro, ja sam zvala prije pola sata. Je li vam proradio rendgen?“
„Nije. Nazovite u ponedjeljak.“
„Dobar dan, možete li mi reći koja je cijena rendgenske snimke gležnja u vašoj poliklinici?“

Sa snimkom iz privatne klinike otišla sam u bolnicu. Tamo me dočekao novi liječnik – onaj od prošlog puta otišao je u mirovinu. Gležanj mi nije dobro, rekao je. Vijci su se pomaknuli i kost ne zacjeljuje dobro. On bi mi preporučio novu operaciju.

Kad su čuli što je doktor rekao, moji roditelji stali su sumnjičavo klimati glavama – točno su znali.

Uhvatila me paranoja. Bila sam dovedena do ruba očaja i spremna tražiti vezu ili dati bilo kakvo mito bilo kome bilo kako – samo da mi noga bude dobro.

Moja prijateljica od svoje je prijateljice liječnice dobila ime znamenitog ortopeda koji mi je preporučio izvrsnog kirurga u specijaliziranoj bolnici. On je, videći sliku moga gležnja, stao u nevjerici odmahivati glavom, zatim je pozvao kolegu pa su se obojica čudila i smijala ne vjerujući što su mi u drugoj bolnici napravili.

Potrebna je operacija, rekao mi je kirurg. Treba izvaditi vijke i staviti pločicu jer prva operacija nije izvedena kako treba. „Javite se na odjel.“.

„Ovako su u Nizozemskoj izgledale bolnice šezdesetih godina dvadesetog stoljeća,“ rekao je moj muž kad je vidio odjel; osoblje je bilo grubo i otresito, hrana nejestiva, jedini ženski tuš na odjelu bio je slomljen – sve se činilo u najboljem redu.

Ovaj put nisu mi stavili gips ni longetu, a na nogu sam nepunom težinom stala dan nakon operacije.

Opet nisam imala dopunsko i opet sam morala platiti operaciju i boravak u bolnici tisuću i četiristo kuna.

Ali - iako sam bila na to posve spremna – ni ovaj put nikome nisam dala nikakvo mito.

Prošlo je od tada mjesec i pol dana. Prije tjedan dana krenula sam na fizikalnu terapiju. Počela sam uplaćivati dopunsko, ali od toga više nemam nikakve koristi jer fizikalnu terapiju plaćam sama:

„Dobar dan, ja bih se naručila na fizikalnu terapiju.“
„Na uputnicu ili plaćate sami?“
„Na uputnicu.“
„Imamo slobodno u sedmom mjesecu.“
„Pa to je za četiri mjeseca!“
„Žao mi je, ništa prije nam nije slobodno.“
„A ako sama plaćam…?“
„O, onda možete početi već danas.“
„Hm, može onda sutra?“
„Može. U koliko sati?“
„Kad vam se slobodno?“
„Sve nam je slobodno.“



Znam da možda zvuči čudno (i apsurdno), ali ja, i nakon svega, još uvijek vjerujem u hrvatski zdravstveni sustav. Jednu sam pouku, međutim, ipak izvukla - pacijent u tom sustavu nikad ništa ne smije prepustiti slučaju.

- 14:53 - Komentari (29) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.03.2016.

Kako se rađaju djeca?




Mora da je neizrecivo teško na porodu izgubiti dijete; s ljubavlju i iščekivanjem pripremati se za dolazak novog člana obitelji, kupovati krevetić ili nostalgično bojati svoj vlastiti iz djetinjstva, pažljivo birati posteljinu, prematalicu, kolica; s nježnošću prati, glačali i slagali u ladice minijaturnu odjeću, a na prvu naznaku trudova otrčati u bolnicu iščekujući trenutak kad ćeš konačno upoznati svoje čedo.

I onda se, nakon proživljene noćne more, vratiti među benkice i odjelca pripremljene s tolikom nježnošću – bez djeteta.

Duboko suosjećam s mladom ženom iz Vinkovaca kojoj se to nedavno dogodilo.

„Bez suradnje rodilje ne možemo provesti porod,“ izjavio je ginekolog koji je vodio taj porod. Po njegovu mišljenju, suradnju s rodiljom liječnik postiže vrijeđanjem i verbalnim zlostavljanjem; nazvati ženu u porođajnim bolovima glupačom sigurno je dobar način za „provesti porod.“

Dobro mi je poznat pristup rodiljama u hrvatskim bolnicama ; iza sebe imam dvostruko iskustvo. Sretna sam što danas imam dvoje žive i zdrave djece.

Na temelju vlastitog iskustva mogu reći da hrvatski zdravstveni sustav na trudnoću gleda kao na bolest, a na porod kao na medicinsku operaciju.

Trudnica se mora čuvati. Trudnica se mora odmarati. Trudnica mora mirovati.

Trudnoća je u Hrvatskoj sama po sebi indikacija za bolovanje, a šifra „komplikacije u trudnoći“ u većini slučajeva naprosto znači „trudnoća.“

Žene koje nastavljaju raditi i tijekom trudnoće uglavnom to rade iz financijskih razloga - u slučaju da im je plaća puno veća od naknade koju bi primile za „komplikacije.“
Za tako „hrabar“ čin redovito će naići na osudu okoline. „Mislite na svoju bebu,“ reći će trudnici u uredu tiho starija kolegica krijući iza svojih tihih riječi nedvosmislenu osudu: trudnica koja radi ne misli na svoju bebu. I nije dobra majka.

Uredna trudnoća kontrolira se kod ginekologa svaka četiri tjedna s obaveznim ultrazvukom (o čijoj mogućoj štetnosti znanost još uvijek nije stvorila nedvojbeno mišljenje).

Asortiman tableta koje uzimaju mnoge trudnice s urednom trudnoćom može se usporediti s asortimanom tableta osamdesetogodišnje srčane bolesnice. S reumom. I hipertenzijom. Uz obavezne vitaminske pilule trudnici se često i olako, propisuju hormoni, tablete za smirenje i štošta drugo.

Medicinskih pretraga koje se u trudnoći moraju obaviti svakim je danom sve više, a dijagnoze nekakvog posebnog medicinskog stanja u trudnoći sve su češće – tako se, recimo, iz godine u godinu, snižava granica izmjerenog šećera u krvi da bi se dobila dijagnoza „gestacijski dijabetes.“

U takvim okolnostima trudnica bi, smireno i bez stresa, trebala „uživati u svojoj trudnoći.“ Dok ne krene - porod.

Porod se u Hrvatskoj obično doživljava kao medicinski postupak u kojem medicinsko osoblje iz rodilje - same po sebi nebitne - mora nekako izvući dijete.
Porod se, naravno, uvijek odvija u bolničkim uvjetima; kućni je porod u Hrvatskoj zakonom zabranjen.

U hrvatskim bolnicama žene rađaju pod žarkim svjetlima reflektora, u bolničkom krevetu, priključene na aparate i okružene neznancima koji im se obično ne predstave, a često ih, u najbolnijem i najintimnijem trenutku njihova života, grubo vrijeđaju.

Drugim riječima, u hrvatskim se bolnicama čini sve ne bi li porod za rodilju učinili što traumatičnijim i što stresnijim iskustvom.

Pod utjecajem stresa, ženino tijelo često prestane izlučivati hormon oksitocin koji je iznimno bitan za uspješan prirodni porod.

A kad zakaže priroda – potrebne su medicinske intervencije.


U Nizozemskoj se, nagađate, trudnoći i porodu pristupa potpuno drugačije. Nizozemski liječnici ne vrijeđaju žene koje rađaju - ukoliko žele zadržati svoje radno mjesto, a bolnice su im suvremene i dobro opremljene.

Ali razlika između hrvatskog i nizozemskog pristupa trudnoći i porodu seže puno dalje od toga.

U Nizozemskoj poštuju činjenicu da žene rađaju već tisućama godina. Ništa nije prirodnije od trudnoće i poroda i - ako je sve u redu - medicina se u taj prirodni proces ne treba previše petljati.

U Nizozemskoj trudnoću ne vodi ginekolog, nego primalja. Tijekom trudnoće žena će se svega 2-3 puta ultrazvučno pregledati.

Trudnoća nije razlog za bolovanje – osim ako nije u pitanju vrlo ozbiljan razlog.

Moja prijateljica Petra iz Amsterdama, danas majka dvije djece, u jednoj je trudnoći imala krvarenje – prijetio joj je pobačaj. Jedina terapija koja joj je propisana bila su dva tjedna mirovanja. Nakon toga se vratila na posao – naravno, na biciklu.

Ono što me je u nizozemskom odnosu prema trudnoći i porodu ipak najviše iznenadilo je velik broj žena koje se odlučuju na porod kod kuće.

Otprilike 30 % žena u Nizozemskoj odlučuju se na kućni porod i velika većina tih žena su visokoobrazovane.

Porod kod kuće u Nizozemskoj je snažna tradicija. Takav porod vodi primalja, a u slučaju komplikacija žena se prebacuje u bolnicu.

Marije (koju sam u jednom od svojih prethodnih postova već spominjala), pedesetogodišnja liječnica i majka troje odrasle djece, svu je svoju djecu rodila kod kuće.
Zašto se na to odlučila, pitala sam je. Kao liječnici, dobro su joj poznate komplikacije koje mogu nastupiti tijekom poroda. Zar se nije sigurnije osjećala u bolnici?

„Moj je izbor bio lagan.“ odgovorila mi je Marije. „ Moja majka i baka rodile su svu svoju djecu kod kuće bez komplikacija, a znanstvena istraživanja iznova i iznova dokazuju da bolnica nije sigurnije mjesto za niskorizične porode. Znanje, poštovanje i strpljivost prema prirodnom, normalnom, porodu puno su manji u bolnici nego s iskusnom primaljom. U bolnici je puno veći rizik za dobivanjem dodatnih, nepotrebnih medicinskih intervencija koje u većoj mjeri mogu uzrokovati komplikacije nego ih spriječiti. Bolnica, na kraju, kao okružje uzrokuje stres i odvlačenje pozornosti, a ja sam se željela potpuno usmjeriti na svoje tijelo.“

Žene koje se u Nizozemskoj, za razliku od Marijee, odluče za bolnički porod - često se nemaju razloga osjećati puno sigurnije nego da rađaju kod kuće.

Za razliku od hrvatskog, bolnički porod u Nizozemskoj organiziran je tako da se u što većoj mjeri nastoji poštovati prirodni proces i nastoji se stvoriti za rodilju što ugodnije i opuštenije okružje.

Međutim, kao na kućnom porodu, i u bolnici porod vodi primalja; rodilja će se s liječnikom susresti samo u slučaju komplikacija. A stigne li kojim slučajem u bolnicu tijekom noći ili vikenda, često tamo neće zateći dežurnog ginekologa (on će, naime, doći će u bolnicu samo u hitnom slučaju, na poziv specijalizanta).



Koliko god cijenila činjenicu da se u Nizozemskoj za rodilju od poroda ne nastoji učiniti traumatično, nego što pozitivnije iskustvo, nisam se mogla ne zapitati koliko je takav pristup porodu siguran – što će se dogoditi ako je potrebna hitna medicinska intervencija, a žena rađa kod kuće ili u bolnici u kojoj nema liječnika specijalista u tom trenutku?

„Najslabija karika kućnog poroda je,“ priznaje Marije, „vrijeme koje je potrebno da, u slučaju komplikacija, rodilja dođe u ruke specijalista u bolnici.“

Možda je onda ipak, pomislila sam, porod u Hrvatskoj sigurniji bez obzira na stres i traumu kroz koju rodilje prolaze? Jer od svega je ipak najvažniji rezultat, odnosno – roditi živo i zdravo dijete.

Statistički podaci koje sam pronašla na internetu iznenadili su me – u Hrvatskoj je više mrtvorođene djece nego u Nizozemskoj!

Čini se da bolničko okružje, sva bolnička oprema i vojska liječnika ne jamče sigurniji porod.

Sretni smo što živimo u suvremeno doba kada medicina može intervenirati kada na porodu nešto pođe po zlu. Ali hrvatski bi porodničari od nizozemskih mogli nešto naučiti: dobro je, čak i u doba suvremene medicine, pokazati malo više povjerenja i poštovanja prema - dobroj staroj prirodi.

- 13:26 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima