|
Davno je to bilo kad smo moj današnji muž i ja tek počeli otkrivati sve kulturološke razlike koje su odredile naš način razmišljanja i sustav vrijednosti.
U vrijeme kad sam se ja smijala nizozemskom ručku i snebivala nad bosim nogama nizozemske djece, moj je budući muž bio gotovo šokiran prizorima hrvatske djece, budne, na ulicama, u kasnim večernjim satima.
Sjedili bismo, recimo, ljeti, na trgu nekog romantičnog starog primorskog grada i sat na zvoniku otkucavao bi ponoć. Pored nas bi prolazila gomila ljudi, a njihov žamor miješao bi se s cikom i vriskom djece koja su se igrala.
„Kad sva ova djeca idu na spavanje?“ pitao bi zapanjeno moj muž, posve zatečen neobičnim prizorom.
„Ne znam,“ odgovarala bih, posve nezainteresirana za temu; nisam u tome vidjela ništa neobično. „Pa ljeto je.“
Nije mi trebalo dugo da se uvjerim da je na ulicama nizozemskih gradova takav prizor nemoguće vidjeti, čak i ljeti; kasno navečer na nizozemskim ulicama lakše ćete pronaći plavonogu blunu nego dijete.
Djeca u Nizozemskoj rano idu na spavanje, barem po hrvatskim mjerilima: tijekom godine uglavnom su u krevetu već u sedam sati. Na praznicima roditelji znaju biti popustljiviji i ponekad dopuštaju svojoj djeci da ostanu budni do nevjerojatno kasnih – devet.
Glavno načelo po kojem nizozemski roditelji odgajaju svoju djecu poznato je pod kraticom "tri R" - Rust, Reinheid en Regelmaat (Odmor, Čistoća i Rutina); da bi djeca bila zdrava i sretna, potrebno im je dovoljno odmora, higijenske navike i dnevna rutina.
Odlazak djece na spavanje najvažniji je dio dnevne rutine koji u nizozemskim obiteljima zauzima osobito značajno mjesto; taj polusatni ritual „stavljanja djece na spavanje“ – koji se obično sastoji od kupanja i čitanja priče/pjevanja pjesmice/razgovora o najvažnijim događajima toga dana u smirujućem polumraku djetetove spavaće sobe – previše je važan da bi je se u bilo kakvim okolnostima poremetio ili skratio. Pozove li vas prijatelj koji ima malu djecu na večeru, očekujte da će vas u jednom trenutku zamoliti da se pola sata sati sami zabavite čitanjem novina ili nečim drugim, dok on stavlja djecu na spavanje.
Statistike kažu da nizozemska djeca spavaju jako puno u odnosu na djecu u mnogim drugim zemljama. "Spavaju najviše na svijetu," rekao nam je jednom u polušali naš prijatelj Hein, a mene su njegove riječi odmah potaknule da se zapitam ne spavaju li hrvatska djeca možda – najmanje na svijetu.
Po hrvatskim mjerilima, naime, dijete predškolske ili mlađe školske dobi koje ide na spavanje u devet sati – ide rano na spavanje; rijetka djeca će zaspati prije, a mnogobrojna poslije, čak i ako ujutro moraju rano ustati kako bi krenula u vrtić ili školu.
U razredu mog starijeg sina, koji pohađa prvi razred osnovne škole, dvojica dječaka – ispričale su mi njihove mame - idu na spavanje u ponoć, a bude se u šest sati! "Njima je to dovoljno, takav im je bioritam" uvjeravaju me njihove mame.
Kako je to moguće? Da je riječ o jednom dječaku, povjerovala bih da se radi neobičnom prirodnom fenomenu, poput Napoleona, ali dvojica u jednom razredu? A tko zna koliko ih je još. Kako se njihovi roditelji ne zabrinu, pitam se. Čak ni ja, odrasla osoba, ne bih mogla normalno funkcionirati sa šest sati sna dnevno.
„Ljudi u Hrvatskoj ne stavljaju djecu na spavanje,“ izrekao je jednom moj muž skandaloznu činjenicu koju je osvijestio, istim zapanjenim tonom kakvim sam ja govorila da Nizozemci puštaju djecu bosu po pločicama.
To je istina - nizozemsku rutinu „stavljanja djece na spavanje“ primjenjuju samo rijetki hrvatski roditelji; većina ih čeka da se djeca naprosto onesvijeste od umora igrajući se ili gledajući televiziju pa ih samo prenesu u krevet ili ih puste da sjede budni do kasnih sati - i onda ih ujutro teškom mukom bude.
Nijedno dijete ne voli spavati - spavanje je dosadno; na roditelju je, međutim, da svom djetetu osigura dovoljno sna. Moje je razmišljanje vođeno jednostavnom logikom: ako dijete ujutro treba buditi iz dubokog sna ili ako se nakon buđenja osjeća umorno, to znači da nije dovoljno spavalo. Zato moj školarac odlazi na spavanje već u sedam i trideset.
Sudeći po začuđenim reakcijama na tu činjenicu mnogih u našoj okolini, moja su djeca neobični i egzotični pospanci.
Nedavno sam na jednom internetskom portalu u rubrici „mame“ pročitala članak pun savjeta o tome kako lakše ujutro probuditi dijete za vrtić ili školu; članak je bio prepun kreativnih ideja – od puštanja glazbe do buđenja djeteta mirisom kakaa. Ono što je mene, međutim, zapanjilo je da ni jedan od savjeta nije glasio: „stavite dijete ranije na spavanje jer ako ga teško ujutro probuditi, znači da jednostavno ne spava dovoljno!“ To se autoru ili autorici članka nije činilo očitim.
Čini se da je svijest o važnosti djetetova sna nedovoljno prisutna u čitavom našem društvu.
Znanstvena istraživanja pokazuju kako nedostatak sna dovodi do pada imuniteta i čini organizam podložnijim virusima kao što su prehlada i gripa – dijete će se, dakle, puno vjerojatnije prehladiti zbog premalo sna nego zbog famoznog balkanskog propuha.
Zašto se onda roditelji u Hrvatskoj toliko brinu oko propuha i bosih nogu, a nimalo ne mare spavaju li im djeca dovoljno?
Odgovor na to pitanje ostao mi je nepoznanica.
Kad svoje mlađe dijete vodim ujutro u vrtić, često vidim djecu umornih očiju koja vape za snom; njihovi se roditelji ponekad drugima žale kako su im djeca stalno bolesna i razlog za to pronalaze u otrcanoj urbanoj legendi o vrtićkim tetama koje rade propuh kako bi imale manje posla.
Nekoliko puta poželjela sam se umiješati i nešto im reći, ali svoju sam želju odmah zatomila. Čemu se truditi? Ionako me ne bi slušali.
|
