Bugenvilija
29.01.2009., četvrtak
Zabava
|
Sad samo slika jer sam tako strašno ljuta da bi mogla reći stvari zbog kojih bi mi možda kasnije bilo krivo. Zato ću pregristi ljutnju i vama dati samo opuštajuću atmosferu, pa da bar nekom bude dobro. A s obzirom da je slika kapitalac i to jako smanjeni, evo vam ga samo na maloj fotkici. Naravno, kliknuti molim na sliku.  |
- 13:43 - Komentari (29) - Isprintaj - #
26.01.2009., ponedjeljak
Iznenađenja
 Bili smo skočili za vikend do firme moje deblje polovice jer je paničario da mu krepava prekrasan benđamin koji smo kupili za novi ured i koji je stvarno divan primjerak od dva metra kojeg bi mi iskreno bilo žao da crkne u mukama i nezalijevanju, dok je dragi na svojim, putešestvijama diljem plave nam kugle. Za tu smo akciju kupili granulat za cvijeće i umjetno gnojivo u maloj flašici dovoljnoj za narednih godinu dana. Naravno i ne razmišljajući dalje od nosa krivu teglu sa rupama dole, umjesto onu plastičnjaču kaj je skroz zatvorena i služi sa granulatom nekoj svrsi. Klinci su naravno pojurili odmah na sve one drndave otimače novaca koje drže po svim dućanima i zbog kojih ja ispadam nehumana majka ali zaista nedam 50 centi puta dva za minutu i pol drndanja. Bilo je malo dreke ali sad imam novu metodu za odvikavanje. Naprosto se okrenem, pozdravim djecu i pravim se da odlazim. Obavezno djeluje. Trče zamnom ko ludi. I sve manje i manje se zaletavaju na te drske mamilice. No da, vratimo se temi. Mužić kuka kako se nada da nije prekasno jer kad se prošli tjedan vratio sa puta benđi se izvalio iz zemlje potpuno suha korijenja, a sad kad zalije, voda samo prođe kroz zemlju i iscijedi se u tglu. Naravno da sam mislila da mu je došao kraj, još kad je rekao da su mu neke grane skroz gole, a pod pun lišća, pomislih - gotovo je. Iako iz iskustva znam koji je to uredski korov i koliko se moraš potruditi da ga stvarno kokneš. Dođemo mi u ured, a benđi se koči u svoj svojoj lijepoti, prekrasan primjerak i desetak listića suhih na podu. U prozoru divlje cvate zelena baršunasta lijepotica koja je kod mene crkla u prvoj rundi i nikad ali nikad nije cvala, a kod njega čak tri se cvijeta koče u isto vrijeme. Anturium izbacio toliko cvijetova i novih listova da sam ga morala uzeti doma na presađivanje jer se počelo deformirati lišće od gužve u tegli. Klivija upravo odbacila zadnju cvijetnu granu, a vidim da je već jednom cvala jer niko nije uklonio staru suhu. Jednom riječju - bilje luduje do iznemoglosti na prekrasnom mramornom prozoru i ogromnom staklenom zidu. I onda on mene zove u pomoć jer se kao cvijetić suši! Pih!  Mislim da je to namjerno napravio da me ubije u pojam sa svojim zelenim rukama, hulja jedna niti jedna.  A sad kad smo već iskeširali hrpu love na granulat, onda sam benđija i presadila u novu situaciju, a ima i manje šanse da se izvrne u nekoj od slijedećih interacija dugotrajnog nezalijevanja, iako je vrlo brižan kad je u uredu i sa prskalicom i sa zalijevanjem., tj navodnjavanjem i mijenjanjem boca sa vodom jer sam u startu napravila patent za samozalijevanje znajući da bi moglo doći do ekstremnih situacija. Klinci su ludovali po uredu, a Nyima nas je pitao da jel smo to kupili blumenfuter, što će reći hranu za cvijeće, jer ako ima hundefuter - hrana za pse, onda naravno mora biti i blumenfuter  |
- 11:04 - Komentari (35) - Isprintaj - #
23.01.2009., petak
Spolna diskriminacija od malena
 Kako neki dobro znaju (Xiola recimo), nama se opasno približava okrugli ročkas. Punih 5 godina. Je je, već smo velki momci mi. Kaj je je. A ove smo godine i izjavili da želimo ozbiljan ročkas tj proslavu, a ne samo neka odrasla ekipa kao lani i preklani i par godina prije toga. Sad bi mi malo tulumarili sa dečkima iz vrtića, sa - beste Freunde. - Na moj upit koliko će prijatelja i koga pozvati, odgovor je bio vrlo precizan i razmotren sa svih strana prije iznošenja u javnost. Samo Bruno i Simon. A do nedavno su još silno željeli da im Barbaru pozovem doma da se s njom igraju. A sad ni čuti. Veli mi Dawa - curice su jako glupi, jedu samo salatu i igraju sa Puppen. Pa si ti misli što je i kako je draga majko. Za klopu su već odlučili, mene niko u ovom slučaju ništa ne pita. Oni će pizzu i miš-sok. S obzirom da su za ročkas kod Simona dobili samo nirnberške kobasićice i žemljice s kečapom, ovo će kod nas biti pravo rasturanje u raskoši. Jer mi ćemo i tortu imati. Istina onu gotovu, kupljenu ali nisu uopće za baciti, a i klinci ih obožavaju, pa čemu komplicirati. Kaj ne? A pretpostavljam da će svejedno biti i buljuk cijeli, odraslih, pa da ću htjela ne htjela, svejedno morati skuhati ili ispeći nešto konkretno. A možda nam se i klinci pridruže ako će pokazivati znakove da pizza ipak nije ono što su strašno željeli... Tu je također novi post, pa bacite okence... |
- 08:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #
16.01.2009., petak
Neću! (i neću baš)
 - Dawa - hoćeš sojasosa po pečenom tofuu? - Neću! - ali jeo si maločas! - Aha, to je to, ja sam fergeso već...oću onda... Tako otprilike ide svakodnevna povuci-potegni konverzacija između majke i najmlađeg joj čeda. To malo prase ne želi jesti nikakvo voće ni povrće, samo krumpir, rižu, kukuruz i meso. Ah da, zaboravila sam tjesteninu. A i nju ne svu. Samo mašnice, frfljiće i špagete. Nemoj slučajno da se zabuniš i daš sinu recimo široke rezance jer ih neće ni okusiti. To je bljaka. Bolonjeze i slične fine stvari koje sva djeca jedu moj sinko ne želi ni pogledati. Samo "gole" špagete, tj polivene maslinovim uljem i sa naribanim parmezanom ili pekorinom. Razmaženo derište do besvijesti. A ima i novu foru. Nakon prvog podrigivanja odlučno odbija dalje jesti jer njegova se bušica javila i rekla da je dosta jeo.  U meso se ubrajaju razne poslastice. Račići, riblji štapići, riba svake fele, kobasičice, mesni sir, ćevapi, frikadele, šnicleki i meso kuhano u juhici, tofu i seitan. Tu se bar ne mogu buniti da neće, oće ali eto uvijek nađe nešto na što će reći - neću! Čisto reda radi... Velika je sreća za moje živce i za njegovu guzu da još nije otkrio kako na mene djeluje neću baš, a ne bi mu to ni željela. Kad se zainatim mogu biti dosadnija od njega, stvarno mogu, i jesti će jedno jelo tri dana ako treba ali će ga pojesti ili ćemo se gadno posvaditi, a njemu nema gorega nego mamu ozbiljno naljutiti... A i ne samo njemu... Ne zaboravite kliknuti na moj drugi blog! Imam novi post  |
- 22:50 - Komentari (65) - Isprintaj - #
14.01.2009., srijeda
Češem se gdje me svrbi...
 Susjedi. Vražja banda. To je moje skromno mišljenje o tim ljudima. Dugo već ne vidjeh glupljih i samoljubnijih svatova. Brrrr. Kad odrasla osoba ničim izazvana pusti teška ulazna vrata na nejako djetešce onda to nema nikakvo opravdanje. Mogu me mrziti do besvijesti ali nekog reda i pristojnosti, a i zdravog razuma ne škodi imati na lageru ponekad. Svaki put kad sretnem te ljude i vidim sa kojim se prepotentnim samoljubnim podsmješljivim izrazom i ponašanjem odnose spram svega u kući i zvan nje, dođe mi da ih opalim nogom. Najbolji su mi rano ujutro. Prvo je kratki galop, namjero potenciran valjda sa klompama ili su potkovani (ili imaju kopita ili papke), pa bjesomučno dizanje rolete kao da ju žele išćupati iz zida. Smiješno da nije žalosno. A sve u nadi da će nam napraviti što veću buku, da ne bi slučajno odspavali koju minutu duže. Međutim, ono što oni ne znaju je da se mi budimo dobrih 10 minuta prije njih i te izljeve kretenizma zamijetimo samo tu i tamo kad baš obratimo pažnju na buku odozgora. Sad nas više nemaju razloga za što tužakati svaka tri dana, baš me zanima što će slijedeće izmisliti. Sad je sirota Kiki zbog njih ostala u Zagrebu, praviti društvo svojoj ludoj materi... Našla sam neke krasne klasične muzike, ne muzičkom serveru kojeg je napravila moja deblja polovica. Pretpostavljam da je to ono što će nam susjede zasigurno obradovati i učiniti još pitomijima. A nekoć sam imala negdje na nekom CDeu i Chöd praksu. Tako puno neskladne muzike i puhanja u tibetanske rogove, a sve popraćeno bjesomučnom zvonjavom ritualnih zvona i lupom Damarua dugo nisam čula. Moram to naći, presnimiti i pustiti im pred spavanje, rano po ustajanju i triput na dan. Pa da vide kako to izgleda kad te netko sistematski maltretira iz čista mira. A sve na finjaka, ni preglasno ni pretiho, da se dobro čuje i mast na slamku izvadi. A sve padam u iskušenje popratiti to i mojim arsenalom spomenutih artikala, recimo za početak skinuti prašinu sa Damarua sa slike  |
- 13:43 - Komentari (30) - Isprintaj - #
13.01.2009., utorak
On me uplašio!
 Ovo je nova rečenica u bogatom asortimanu sumnjivih konstrukcija mojih biserasto raspoloženih blizanaca. Ili to je nova fora zašto je neko drugi kriv kad sam napravi frku, udari se, posklizne i padne, udari glavom o stol, poreže prst na papir, pekmez i kruh padne na namazanu stranu i slične gluposti. Ne, on sam nikad nije kriv za ništa, ni jedan ni drugi. Uvijek je kriv brat jer ga je - o užasa i tihe jeze - smrtno prestrašio iako se nalazi u drugoj prostoriji, baš sjedi na zahodu, čita knjigu u svojoj sobi na podu ili gleda crtiće. |
- 11:07 - Komentari (31) - Isprintaj - #
10.01.2009., subota
Izvještaj s terena
 Pogled s prozora Bili u Zagrebu. Punih tjedan dana. Prava velika rijetkost. I još se dobro proveli, fino papali i družili. Ne pamtim kad mi je taj izlet bio manje stresan. Inače uvijek nekamo jurimo navrat nanos i nikad ne obavimo ni pola dogovorenog. Velika je sreća i što smo svi bili manje više zdravi, pa nije bilo dodatnih otežavajućih elemenata, tipa doktori, temperatura, proljevi i sve ono što vas inače može zadesiti sa dvoje nejačadi. Blizanci su se odlično družili malo sa jednom bakom, malo sa ostatkom baka, prabaka, nećaka, nećakinja i braće, istina, samo jednim i to na kratko vrijeme jer nam je najstariji bio pokošen prvim udarom gripe. Tako da smo ga vidjeli samo predzadnji dan poslijepodne, kad je očito bilo da se temperatura neće vratiti, a da kašalj može kontrolirati u društvu dječurlije sitnog mliječnog zuba. Mi smo napokon zauzeli busiju u Novom Zagrebu i pravili se da smo na nikad odrađenom medenom mjesecu (tjednu). I bilo nam je sjajno. Zanemariti ćemo niske temperature, mongolske čizme, šubare i promrzle noseve. Ja sam se po običaju naklipsala uzduž i poprijeko Zagreba, ne bi li uslikala što više, posjetila što gušće i upoznala se sa svekolikom novom ekipom. Onima rijetkima koje nisam stigla ugurati u planer, molim da mi oproste za ovaj put, ali stižem za koji mjesec ponovo, pa ćemo ponoviti. Najtužniji dio je dakako bio odlazak, jer smo bili prisiljeni ostaviti milu vavu baki na čuvanje za koji mjesec dok ne riješimo neki drugi smještaj. S obzirom da ovdje imamo popriličnih problema sa ludim i neuračunljivim susjedama koje ne znaju što bi od dosade pa izmišljaju kojekakve podlosti i huncutarije. No da, dok to ne saniramo, Kiki mora ostati u Zg. Buuuuaaaa  Imala sam još nešto na umu da napišem, dapače vrlo smiješnu dogodovštinu ali sad se ne mogu više dosjetiti. Kako sam u groznoj gužvi to nekako ni ne čudi jer u isto vrijeme krčim dječju sobu i slažem situaciju sutra za farbanje plafona u istoj. A micanjem nekog dijela namještaja u nesretnom sjevernom kutu zatekla sam obilje crne plijesni na koju sam izrazito alergična. Ne znam kako li se samo prije tamo nakalemila kad sam tu glupu prostoriju farbala prošle godine u ljeto. Što će reći da je prošlo šest mijeseci od onda... prekrasna njemačka gradnja. S obzirom da znam tko je dobro baždareni izvođać radova i arhitekt, iskreno se koji puta začudim da se još nismo urušili u podzemnu garažu. Dobila sam od jedne drage blogerice krasnu dječju knjigu i sad se spremam u krpe napokon pročitati u miru koji redak i usnuti snom pravednika...  Zalazak u Vukojebini Donjoj |