Bugenvilija
10.01.2009., subota
Izvještaj s terena
 Pogled s prozora Bili u Zagrebu. Punih tjedan dana. Prava velika rijetkost. I još se dobro proveli, fino papali i družili. Ne pamtim kad mi je taj izlet bio manje stresan. Inače uvijek nekamo jurimo navrat nanos i nikad ne obavimo ni pola dogovorenog. Velika je sreća i što smo svi bili manje više zdravi, pa nije bilo dodatnih otežavajućih elemenata, tipa doktori, temperatura, proljevi i sve ono što vas inače može zadesiti sa dvoje nejačadi. Blizanci su se odlično družili malo sa jednom bakom, malo sa ostatkom baka, prabaka, nećaka, nećakinja i braće, istina, samo jednim i to na kratko vrijeme jer nam je najstariji bio pokošen prvim udarom gripe. Tako da smo ga vidjeli samo predzadnji dan poslijepodne, kad je očito bilo da se temperatura neće vratiti, a da kašalj može kontrolirati u društvu dječurlije sitnog mliječnog zuba. Mi smo napokon zauzeli busiju u Novom Zagrebu i pravili se da smo na nikad odrađenom medenom mjesecu (tjednu). I bilo nam je sjajno. Zanemariti ćemo niske temperature, mongolske čizme, šubare i promrzle noseve. Ja sam se po običaju naklipsala uzduž i poprijeko Zagreba, ne bi li uslikala što više, posjetila što gušće i upoznala se sa svekolikom novom ekipom. Onima rijetkima koje nisam stigla ugurati u planer, molim da mi oproste za ovaj put, ali stižem za koji mjesec ponovo, pa ćemo ponoviti. Najtužniji dio je dakako bio odlazak, jer smo bili prisiljeni ostaviti milu vavu baki na čuvanje za koji mjesec dok ne riješimo neki drugi smještaj. S obzirom da ovdje imamo popriličnih problema sa ludim i neuračunljivim susjedama koje ne znaju što bi od dosade pa izmišljaju kojekakve podlosti i huncutarije. No da, dok to ne saniramo, Kiki mora ostati u Zg. Buuuuaaaa  Imala sam još nešto na umu da napišem, dapače vrlo smiješnu dogodovštinu ali sad se ne mogu više dosjetiti. Kako sam u groznoj gužvi to nekako ni ne čudi jer u isto vrijeme krčim dječju sobu i slažem situaciju sutra za farbanje plafona u istoj. A micanjem nekog dijela namještaja u nesretnom sjevernom kutu zatekla sam obilje crne plijesni na koju sam izrazito alergična. Ne znam kako li se samo prije tamo nakalemila kad sam tu glupu prostoriju farbala prošle godine u ljeto. Što će reći da je prošlo šest mijeseci od onda... prekrasna njemačka gradnja. S obzirom da znam tko je dobro baždareni izvođać radova i arhitekt, iskreno se koji puta začudim da se još nismo urušili u podzemnu garažu. Dobila sam od jedne drage blogerice krasnu dječju knjigu i sad se spremam u krpe napokon pročitati u miru koji redak i usnuti snom pravednika...  Zalazak u Vukojebini Donjoj |