Bugenvilija
20.04.2008., nedjelja
Konđi ilitiga congee i vesela dijeta
 Vidim da ste se razveselili na prethodnom postu i da svi jurite u kuhinju zabavljati se sa 4 kile brašna. Sad ću vas obradovati nečim sasvim drugačijim. - Konđijem Mnogi se sigurno, a i sa pravom pitaju što je to. To je obična riža (ili neka druga žitarica ili mahunarka) kuhana dugo dugo u puno vode, tako da se nakon 4 sata kuhanja pretvori u gustu bijelu masu. U to se kasnije po želji dodaju razne namirnice. Moram skrušeno priznati da sam do sada bacila nemali broj sadržaja lonca u pokušaju da napravim dobar konđi. Konđi se servira u Hong Kongu za doručak u svakoj porodici i u svakom restoranu. U južnoj Kini i velikom dijelu Azije i još kojekuda. (U sjevernoj Kini kuhaju mungo grah na sličan način.) Lagano, a hranjivo i ukusno ako si sami dodate ono što volite. Odlično za provođenje dijete jer vam pruža veliki raspon omiljenih namirnica, a svejedno gubite kile. Za tjedan dana konđi dijete sam izgubila 4 kile. Mislim da je to dobar početak. Posebno jer uopće nisam gladna između obroka što mi je glavni problem kod ostalih dijeta. Evo malo o bazičnom receptu. Ide 1 šalica riže na 8 šalica vode, najbolje one makedonske ili talijanske lomljenog zrna koja se ljepi ko vrag i naravno, poveća kombu alga. Znači, riža što ljepljivija to bolja, a može i integralna. Basmati i mirišljave riže ne dolaze u obzir, kao ni one dugog zrna ili neoljuštene i bla truć. Lonac mora biti bar dvaput - triput veći od količine u loncu jer riža nabuja i rado iscuri iz lonca. S obzirom da se kuha satima i da cijeli taj postupak traje u nedogled, dobro je skuhati malo više riže da vam bude bar za 3 - 4 dana. Vidjela sam na par mjesta na netu neke njemačke recepte o kuhanju (ti su ljudi stvarno netalentirani za kuhanje), međutim nisam zadovoljna sa tim pa vam dajem naprosto moj osvrt sa iskustvom, a ako vam se iz nekog razloga to neće dopasti, snađite se sami. Daklem, kuha se kao što smo već pročitali, 4 sata. To je dosadno vrijeme za prostajati uz peć, zato ja to poklopim i odem poslom, pa se vratim za sat vremena, promiješam, provjerim kako stoji stvar sa vodom, podlijem ako mi je sumnjivo jer svaka se riža drugačije ponaša i odem dalje poslom. Pred kraj dođem češće jer je masa već jako gusta i ima lošu naviku da se rado priljepi za dno lonca. Kad mi je već pun kufer svega i kuhanja i stajanja i mješanja, a zaključim da se ipak stvar već prilično raspada, uzmem onaj jednoruki brm - brm miser za guste juhe i sve skupa dobro zmiksam. To nije potrebno ali meni je tako finije i estetski lijepše. U originalu ostanu ti poluraspadnuti komadići. A sad malo o dodacima koje valja umješati u ovu bazičnu ljepljivogustu masu bez okusa. Na sličici gore, sam ovako nekako to zdinstala... Na sezamovom ulju se isprži do žute boje dvije žličice sezama i jedna mrkva narezana na prutiće. To se miješa oko 2 minute na jakoj vatri da se mrkvica zapeče s jedne strane i tada se dodaju na komadiće prethodno pofurene i bar 2 sata odstajale shitake, mogu biti i mu er gljive (samo kratko pofuriti, odstraniti tvrđe djelove oko peteljke i narezati na pruge), ma mogu biti i bukovače ili šampinjoni u nedostatku nećeg plemenitijeg. Bukovače i šampinjone nemojte prethodno namakati ni furiti. To sve miješamo i dalje na poprilično jakoj vatrici i nakon još 2 minute dodamo poriluk na tanke kolutiće narezan, jedno 4 cm i isto toliko mladog luka na kolutiće. To sve zmješamo još jedno minutu i na kraju zalijemo crnim sojasosom. U zdjelicu nagrabimo po obroku oko dvije šeflje (ko zna kak se to veli na hrvatskom?) konđija, posipamo to odozgora pripremljenim povrćem i ubijemo se u klopi. Povrh još malo sitno isjeckanog peršunovog lista ili luka vlasca. Prvo vrijeme mi je nepce tražilo jače i ljuće začine ali kako to jedam triput na dan i ne mješam sa drugom hranom, polako mi ni ljuto ni preslano više ne odgovara. Ima raznih i bezbrojnih kombinacija koje možete smisliti uz konđi. Zaista vam mašti na volju. Radim svaki dan sa drugim povrćem jedino mrkvu stalno ponavljam jer obožavam kako fino ruska pod zubima u ukusnom sosu od konđija sa začinima. Jako je važno da se povrće ne raskuha, nego da ostane i oblikom i bojom isto kao i prije pirjanja. Sve što radim za sebe stane u malu tavicu, to mi je mjera jer se lako zaigram sa sastojcima pa na kraju mogu nahraniti pola kvarta i bližu okolicu. Za doručak umiješam müsle i tome dodam malo sezamovih sjemenki i žlicu dvije oljuštenih i na listiće izrezanih badema. To posipam obilato cimetom i to mi je pravo otkriće jer müsle prije nisam mogla smisliti ni u kojoj varijanti. Može se umiješati i kompot ko voli. A dobro je i za razne bolesničke dijete. Konđi možete napraviti i sa mesom, rakovima, ribom, tofuom, seitanom, pohanim povrćem, tempurom, klicama...može što god vam padne na pamet. Kao začin dobro je rabiti sosjasos crni ili svijetli, razne curry paste, ljute papričice, sezamovo ulje, gomashio (prženi sezam umješan sa solju i mljeven), a izbjegavati vegetu i samu sol. Važno je samo držati se zadane količine za dnevne obroke i to je cijela mudrost u uspjehu kod dijeta. Samo da dodam... za napraviti obrok treba vam sa gotovim konđijem 10 minuta. Za doručak sa müslima, koliko treba da se konđi zgrije u mikri ili u lončiću i zamiješa... |
- 21:56 - Komentari (64) - Isprintaj - #
18.04.2008., petak
Seitan i congee
|
Da ne gnjavim puno. Ovo su recepti za nadobudne makrobiotičarske početnike, ili samo početnike jer se i ja tako osjećam iako kuham neku polu ovakvu polu onakvu hranu već godinama, zapravo kad bolje razmislim, kuham ju otkako sam krenula kuhati...pred jedno dvadesetak i kusur godina. Ovo su samo nadgradnje, nova saznanja, dobre reference i to je sve. Ko voli takve kuharske izazove na pravom je mjestu, ko ne, neka prošeće do neke druge destinacije. Seitan je mnogima poznat jer ga koriste u svakodnevnoj prehrani iako ga sami nikad nisu priredili, drugi su ga možda i sami doma spravljali pa znaju o čemu je riječ. Seitan je zapravo gluten koji se dobije ispiranjem tijesta od cijelovita zrna pšenice. Vrlo jednostavno. Odličan je nadomjestak mesu jer je čista bjelančevina. Neću puno dudlati jer sve što vas zanima možete i sami pročitati na internetu nam blaženom, pa vam samo evo par slikica i temeljnog recepta za početnike i one koji se takvima osjećaju :) Seitan: - 4 kile pšeničnog crnog brašna (može i miješano) (ma čak i bijelo ali nije to - to) - ogroooomnu posudetinu za umijesiti tu količinu brašna - puno tople vode pri ruci - puno slobodnog prostora oko sudopera - dvije tri velike šerpinjetine i pokoju metalnu cijediljketinu za špagete, na nogici (zlu ne trebalo) - drvena daska za rezanje i nož - lonac za kuhanje gotovog seitana - alga oko 4 cm - bar pola dcl sojasosa - par žlica sezamovog ulja - nešto povrća, kimla, kumina i sl - par boca sa poklopcem No da, krenimo redom. Prvo umijesimo svu tu količinu brašna sa mlakom vodom koliko treba da bude fino mekše tijesto dobro izmjeseno. Zatim to isto fino tijesto malo poravnamo po vrhui preko njega nalijemo tople vode da iznad njega bude još oko 4 prsta vode. Tako to ostavimo jedno sat vremena i odemo se baviti drugim poslom. Za to vrijeme možemo si prirediti teren za napad. Treba nam u sudoperu jedna oveća ovalna posuda, laka i čvrsta u kojoj ćemo izmjenično vrućom i hladnom vodom ispirati gluten. Ja koristim gusani wok, koji istina nije ni lagan, a ni ovalan ali taman fino ručkama nalegne na rubove, pa kad treba promijeniti vodu samo ga blago nagnem i sve iscuri iz njega ravno u odvod. Stvar je zapravo vrlo trivijalna, posebno nakon drugog složenog bicikla :) Sad kad smo tijesto u onoj vodurini nakon sat vremena dobro izdrepali i izmučili, vidjet ćemo da je ono jadno, ispustilo ko hobotnica puno bjelila i samo čeka da mu promijenimo vodu da se dalje skriva u mutnoj vodi. To ćemo i učiniti pa ćemo glutensku masu koja to još nije potpuno, prtebaciti u hladnu vodu u drugoj nekoj posudi koja nam se nalazi u sudoperu. Tamo ćemo tijesto ponovo premijesiti mali milion puta dok ne prizna, a onda ćemo ga ponovo prebaciti u toplu vodu u neku treću šerpinju, vaindlig, ili neku treću napravu kojoj ne znam ni ime. Cijeli taj cirkus oko vruće - hladno, traje tako dugo dok je voda oko tijesta/glutena bijele boje. Kad postane prozirna - obavili smo zadatak. Pazite koliko vode trošite jer ovo, sim - tam, zna potrošiti puno vode, a sve za sitnicu, zato pažljivo s vodom. Bolje da lagano skroz curka preko glutenske lopte nego da se pred kraj sve ispire u puno vode. Prvih par voda dok je sve jako bijelo, svakako sačuvajte, to je dragocijeni škrob koji ćete kasnije koristiti za zgušnjavanje jela, umjesto kupovnog. (tomu služe one flaše sa čepom)    Prva slika pokazuje kak zgleda kad se gluten praćaka u juhi za kuhanje (to je od bijelog brašna, za probu urađeni gluten), pored je čudo od vajndliga (ne znam drugi naziv) u kojem se do maloprije ispirao gluten, sve je pošpricano bijelim škrobom, uključujući i moje šlape i trenirku koju sam imala ispod pregaće, zato pažljivo sa elegancijom u kuhinji :) Druga slika su kuhana tri komada od cijelovita zrna. Treća pokazuje kako izgledaju prerezane štrucice kuhanog glutena. Da se ne bi desile ove rupe i neravnine po odrescima, dobro je svaki taj komad glutena staviti u najlonsku čarapu i u njoj kuhati, tada nema ovih mjehurastih iznnenađenja kao kod mene (nisam mogla naći ni jednu čarapu za odstrel) Kad vam je gluten čist od svih mrvica i ljušturica cijelovitog zrna ili ako ste bili pametniji pa kupili brašno sa oljuštenim zrnom, onda samo od škroba, napravite jednu dugačku čvrstu kobasicu koju prerežite nožem u tri štruce i svaku posebno oblikujte u kobasičice... Tako priređen seitan treba prvo skuhati da bi bio pogodan za daljnju upotrebu. Ja to radim sa gore opisanim sastojcima. Vi ne morate tako, možete samo sa jednom pozamašnom algetinom da mu preda malo minerala i vrijednih tvari koje sam gluten ne posjeduje, kao što ne posjeduje niti neke vitamine, ma čak ni okus ni miris. Zato je odličan kao upijač istih. Što god želite, on će poprimiti tu aromu. Sad kad sam se napokon dočepala ovog blog editora mogla bi napisati i nastavak o konđiju ali ja naprosto više ne mogu gledati nakon cijelodnevnog čućanja u kuhinji, pa ne zamjerite, budem sutra... Časna Titova pionirska... Laku nkoć... |
- 02:11 - Komentari (34) - Isprintaj - #
12.04.2008., subota
Eins Zwei Polizei
 Moljci su nas napustili zauvijek. Otišli su tražiti milosrdnije okruženje za podizanje svojeg potomstva. Sad je vrijeme za farbanje kuhinje. Boja čeka u kupaoni još od zime ali više nema onog spida u mojem živčanom sklopu koji me tjerao da okrenem kuću doslovno naglavce. Morat će se netko treći pozabaviti tom temom, ja sam sad u dvorištu. Kuća me prestala zanimati, tj stan. Da je bar kuća i to moja, vjerojatno bi se i prihvatila te akcije, ovako - njente. Sad nek čeka slijedeću zimu ili dok mi ponovo menzis ne kaže - čao curo, pa me ulovi mahnito spremanje. No vratimo se temi. Klanje i bicikle sam obečala prošli put. Evo ih sad u kompletu. Klanje se istina skoro i zaboravilo jer mi je prostrijelna rana već skoro zarasla. No pođimo redom. Mužić se taj ponedeljak spremao put svijetskih metropola na tri četiri dana, a mene je jadnu i ucviljenu odveo ne bi li me ikako utješio, do prvog većeg dućana i kupio mi krasan par dječjih bicikla da mi ne bude dosadno dok njega nema. Avion mu je išao u podne, a meni je taman preostalo dovoljno vremena da proučim uputstvo za upotrebu. Tj. mapu skrivenog blaga u kutiji sa šarafima i maticama, polugama, pomoćnim kotačima, ključevima sumnjive namjene i neidentificiranim skoro letećim predmetima (umalo sam ih u napadu bijesnila pobacala sve kroz prozor) krajnje nedokućive namjene, i da odem po blizance u kindergarten. Ne moram vam reći kako nije bilo bicikala u istoj boji, već je jedan plavi drugi zeleni i kako je onaj prvi koji je uletio u sobu uzeo atraktivniju boju, a bratu je ostao zeleni, manje atraktivan i ne toliko šik. Dapače, to su bila jedina dva kao sa slike iz prospekta koji sam našla dan ranije u kasliću. Banda su tu i ako je nekaj dobro i ne preskupo onda obično bude par komada i šlus. Zašto je to tako ne pitajte me. Kupila sam još u muzičkom intermezzu nakon što sam iskrcala dragoga na aerodromu i pošla kući i dvije kacige za padobrance, jer sam znala da će biti varijanti zrak - zemlja vrlo često i učestalo prvo vrijeme dok ne savladaju bickače, ili dok se bickači ne udobrovolje. I bila sam u pravu. Ne znam dal je netko od pobožnih čitaoca mog bloga imao prilike sastavljati nepoznate željezne kalašture dok mu za vratom sjede blizanci? Ne? Nije ni čudno, i vjerujete, nimalo lak zadatak. Prvo sam proučavajući plan napada došla do zaključka da imamo manjak djelova i što je najgore, u obje kutije su falili isti djelovi. Ti Digići stvarno su stoka zadnjeg reda, mislih si sve vrijeme. Naravno, počela sam od lakšem ka težem, ne onako kako je pisalo na uputama jer to je ionako pisano za budale koje ne znaju složiti nešto tako trivijalno kao što je dječji bicikl sa pomoćnim kotačima. Zato sam odmah složola trubu i sirenu. Malo kasnije vidjela sam da je to bila greška u koracima... Složivši sirenu morali smo je odmah i testirati, i tako dvjestotinjak puta. Slagati bilo što, čak i unaprijed poznato, bilo bi mučno ali ovo je bilo katastrofa. Zato sam posegnula za nehumanim metodama. Izvadila sam jednu od dvije baterije i rekla da se stvar naglo pokvarila. Znam, znam, hulja sam, ali primarno nam je bilo tj meni, složiti to što prije i prihvatiti se nećeg lakšeg. Flaše pive ili tak nekaj... Prvoga sam mučila dobrih dva sata i na kraju je priznao poraz, jest da smo imali sad jedan dio viška za koji nikako nisam ustanovila čemu služi ali bil je složen. Malo neke stvari nisu baš do kraja sjele na svoje mjesto, ali u globalu, ma nije zgledalo loše. A i Dawa je bil presretan. Mogel se voziti po kući dok je brat moral stajat pored mene i pokazivati mi kaj gdje dođe, kak se šarafi i na koju stranu, objašnjavati da je njegov plavi puno ljepši nego bracin i da sigurno brže ide... Drugi sam složila bez problema za 10 minuta, ni jedan dio nije ostao neprimjenjiv. I onaj poslijednji sad znam kamo dođe i sad ću ja to popraviti i srediti sve kak se šika pa idemo na probnu vožnju. To je naravno, bilo nesmotreno do krajnjih granica jer sam zaista već bila oko pol 5 na izmaku snaga ali taj jebeni mali plastični ukrasni prsten je trebalo staviti na svoje mjesto i šlus. No da, izvadila sam guvernal iz ležišta i nataknula ukrasni prsten, trivijalno do bola. Zatim sam pokušala još jedan plastičan okrugli valjak ugurati do kraja preko željeznog dijela na koji se utakne cijev koja drži guvernal, to je bilo manje pametno. Naime, rukom samo nije išlo, bilo je prekruto i nije se dalo ugurati jedno u drugo, zato sam uzela klješta za rezanje žice i stavila ih odozgora tako da lakše i silom uguram jedno preko drugoga. A to je bilo kobno. Klješta su se u jednom trenu posmaknula, a moja je ruka desnom kažiprstovom kosti, onom do dlana, zarovala pod mojom punom težinom po željeznoj cijevi, štrajfajući ju, usput otrgnuvši dobar komad kože i malo mesa. Kožu sa malo mesa sam još dok ništa nije bolilo, na ho ruk iščupala i brzo sve zajedno gurnula pod ledenu vodu i tako držala dok su blizanci gledali u to kao dobru atrakciju. Gle mami ide krv. Ali bili su i brzi i uslužni na donošenju ledenog jastučića iz dubokog. Uglavnom sad kad smo skoro uspješno složili bicikle, dobro se priklali i veselo zamotali ručicu mogli smo i baciti probnu vožnjicu. Slike govore jelte, puno puno više nego li vam ja mogu ispričati. Zato vam ju na. Samo da napomenem, da bi bez kaciga glavu razbili odmah nakon 10 metara od kuće, tako da se i to pokazalo kao vrlo pametna kupovina. Ruka me još boli i još nije pala krasta ali je mila majka u odnosu kakvo je bilo. |
- 21:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #
01.04.2008., utorak
Požar, klanje i novi bicikli
 !No da. Svašta nešto se izdešavalo u našim sitnim malim životićima od prošlog javljanja. Je je, ljena sam ko pas, ništa više ne stižem ali što mogu, takvi dani. Bili i doma, tj. u Zargebu, istina samo na 3 i pol dana. Stigli vidjeti nismo nikoga osim najuže familije i par lokalnih pasa. Došli po najsnježnijoj mečavi i s njom se i vratili. Jednom rijećju - put bio za muški spolni organ, i to na kub. Taljigali se od nemila do nedraga nekih desetak sati do doma našeg jedinog koji nam to više nije jer nam se frižder preselio na novu lokaciju. Drugi put ćemo si triput razmisliti dal se za neke takve divlje praznike isplati staviti glavu u torbu i gnjaviti sebe i djecu taj cijeli put. No da. Preživjeli jesmo sa većim ili manjim traumama. Zapravo najveći su šokovi bili s popišancima koji su zapišavali svaki treći stup od Hrv. prek Slo. Austrije i Njemačke. Sve smo im popiškili, a na dva mjesta se i pokakili, kak se šika u male djece i malih pasa. Sad ližemo još rane od puta, tj učestalo brišemo šmrklje koje nam se i dalje cijede niz njuškice, ali sa razlikom u boji. Za koji mjesec bi sve to trebalo proći, tako kaže naš doktor opće prakse. Pozlatile mu se riječi. Šmrklje navlačimo čitavu zimu, pa daj to proljeće više dođi, bankrotirat ću sa šmrkljobriscima. Jedina stvarna korist izleta u domaju je bil da smo uspjeli ošišati đukelicu. O da, sad je takvo žgoljavo kljuse, da su me klinci kad smo se drugi dan probudili nakon puta, skrušeno pitali - a gdje nam je Kiki? A da, a gdje nam je zaista? Teta koja ju je šišala si je ziher lijepu vesticu s dugim rukavima i kapuljaćom saštrikala za sebe i sedam patuljaka, koliko nam je pas bio čupav i zarastao. Nije uopće nevjerojatno da se siroti blizanci čudom načuditi ne mogu da gdje nam je pas. Naime šta, moja majka ima Kikinu mamu. Malu užasno smješnu beštijicu koja je također friško očerupana, a kako su oni na toj lokaciji zapravo malo boravili, a ja uvijek kad smo u Zg. malog štakora ostavim njenoj majci na brigu jer je tamo pasja republika, dok na drugim lokacijama baš nisu ludi za psima, naprosto su njih dvije zamjenili i stalno pitaju zašto nismo uzeli doma našu malu Kiki, a ovog gadnog štakora ostavili baki..... Nije to sve sa blizancima. Sad su se učestalo družili sa jedinim bratićem, koji je skoro ko oni po godinama ali po glupostima su isti na dlaku, a i lijepo su se uklopili i napričali na kojekakvim jezicima i sad su napokon doživjeli da im i netko drugi osim mame stalno nešto priča na hrvatskom. E da. Znate kako glasi nova negacija u maloga Dawe? - Oću neću.  Jasno i jezgrovito. Može i u ovom kontekstu, taj je omiljen. Dawa hoće jesti sada juhu sa mesom ne...  Ponekad kupimo malu tortu jer klinci to vole, a i mislim da se torte mogu jesti i mimo nekih rođendana, pa smo tako uboli novi primjerak još neiskušan iz nove serije odličnih torti iz Aldija (blažen bio) - tiramisu torta. Perfektna delicija, ne preslatka, ukusna i dovoljno aromatična da bude fini komadić poslije ručka ili za goste ako se baš ne očekuje navala sitne djece. Nema konzervansa, nema čudnih dodataka, nema aspartama, saharina, ciklamata i sličnog smeća. Fina poslastica. Nama četvorima (brrr koja riječ) treba da ju savladamo 2 obroka ili dva dana. Da je još jedan ozbiljan odrasli, nestala bi i za jedan obrok. Zapravo volim takve male slastice koje maznemo u cugu i svi sretni i veseli, a nema ostanjaka po frižderu i bližoj okolici. Da, kupili tortu, a kako je mama ludovala po nekim kupovinama i bedinala od jutra tako joj drastično pada moć koncentracije i pažnje što je večer bliža, pa sam tako previdjela da..... Budim se sva vesela u neko fino doba jutra oko pola 8 bez da su me prije isprepadali na drž nedaj sa vrućim mlijekom, kakom, vrućom vodom, svetom vodom...bilo čim.... i vani je sunce, nakon puno dana baš onako za ozbiljo, od jutra lijepo. Ma divota jedna! Proljće zove, mami kroz prozor, forzicije cvatu zajedno sa divljim japanskim jabukama, ma ludilo do jaja! .... i od nekud jedan jako čudan miris....ma kao kad seljak od prek puta spaljuje svoje smeće ali malo nježnije, onak, smrdi al ne prejako, nije to taj smradac... ovo ko da neko papire pali, iz čista mira, list po list...mirišalo bi da nije prerano izjutra... Mislim si još malo o tom čudnom smradcu i kak sam još bunovna ne kužim baš odakle vjetar puše, tj. teško je to i skužiti kroz zatvoreni prozor, istina ne skroz ali je dobarano gurnut, a i sa te strane nikad vjetar ne puše od seljaka, znači...smrdit može samo iz našeg stana. Hm... ali odakle? Ne puši nitko, nigdje nema nekih upaljača, čikova, nečeg takvog... elektronika silna ak se zapalila bi prvo smrdilo po plastici, a tek onda po papirima...ako i bi po papirima... to je razgovor koji je tekao mojim umom vrlo brzo taj čas kako je miris otkriven, nekon konstatacije da nema kaj smrditi osim nepoznatih blizanačkih četa, skočila sam iz kreveta brže nego crna guja i bacila se na ispitivanje terena. Kuća je začudo bila savršeno mirna sve vreme, umjesto uobičajene buke i pozdrava za dobro jutro, dobar dan, dobar tek, nije bilo ni glasa... na terenu nigdje nikoga, smrdi opako iz pravca dnevne sobe, ali baš kolje za oči...ne jako, ne prejako, bazdi i polako se dimi... moj bambusov podložak za jelo, na njemu do kraja izgoreni papir, pored njega svijećice za tortu i upaljač...i kutijica u kojoj ja držim sav taj pribor...ona ista koju obavezno držim na vrh ormara u kuhinji, gdje dječica ni uz najvišu stolicu ne mogu prići blizu.... Nije nam ništa srećom, ali moglo je biti da sam imala zaštopan nos ili da su zapalili još koješta osim svoje kose, trepavica, papira i podloška za jelo. Joj klinci klinci. Dobro smo prošli.... Požar smo odradili, a klanje i novi bicikl ćemo ostaviti za neki drugi dan...inaće ću napisati pola povijesti srednjeg carstva, a neću se dotaći današnje teme :) |