Marketing
Eins Zwei Polizei
Moljci su nas napustili zauvijek. Otišli su tražiti milosrdnije okruženje za podizanje svojeg potomstva. Sad je vrijeme za farbanje kuhinje. Boja čeka u kupaoni još od zime ali više nema onog spida u mojem živčanom sklopu koji me tjerao da okrenem kuću doslovno naglavce. Morat će se netko treći pozabaviti tom temom, ja sam sad u dvorištu. Kuća me prestala zanimati, tj stan. Da je bar kuća i to moja, vjerojatno bi se i prihvatila te akcije, ovako - njente. Sad nek čeka slijedeću zimu ili dok mi ponovo menzis ne kaže - čao curo, pa me ulovi mahnito spremanje.
No vratimo se temi. Klanje i bicikle sam obečala prošli put. Evo ih sad u kompletu. Klanje se istina skoro i zaboravilo jer mi je prostrijelna rana već skoro zarasla. No pođimo redom.
Mužić se taj ponedeljak spremao put svijetskih metropola na tri četiri dana, a mene je jadnu i ucviljenu odveo ne bi li me ikako utješio, do prvog većeg dućana i kupio mi krasan par dječjih bicikla da mi ne bude dosadno dok njega nema. Avion mu je išao u podne, a meni je taman preostalo dovoljno vremena da proučim uputstvo za upotrebu. Tj. mapu skrivenog blaga u kutiji sa šarafima i maticama, polugama, pomoćnim kotačima, ključevima sumnjive namjene i neidentificiranim skoro letećim predmetima (umalo sam ih u napadu bijesnila pobacala sve kroz prozor) krajnje nedokućive namjene, i da odem po blizance u kindergarten.
Ne moram vam reći kako nije bilo bicikala u istoj boji, već je jedan plavi drugi zeleni i kako je onaj prvi koji je uletio u sobu uzeo atraktivniju boju, a bratu je ostao zeleni, manje atraktivan i ne toliko šik. Dapače, to su bila jedina dva kao sa slike iz prospekta koji sam našla dan ranije u kasliću. Banda su tu i ako je nekaj dobro i ne preskupo onda obično bude par komada i šlus. Zašto je to tako ne pitajte me.
Kupila sam još u muzičkom intermezzu nakon što sam iskrcala dragoga na aerodromu i pošla kući i dvije kacige za padobrance, jer sam znala da će biti varijanti zrak - zemlja vrlo često i učestalo prvo vrijeme dok ne savladaju bickače, ili dok se bickači ne udobrovolje. I bila sam u pravu.
Ne znam dal je netko od pobožnih čitaoca mog bloga imao prilike sastavljati nepoznate željezne kalašture dok mu za vratom sjede blizanci? Ne? Nije ni čudno, i vjerujete, nimalo lak zadatak. Prvo sam proučavajući plan napada došla do zaključka da imamo manjak djelova i što je najgore, u obje kutije su falili isti djelovi. Ti Digići stvarno su stoka zadnjeg reda, mislih si sve vrijeme. Naravno, počela sam od lakšem ka težem, ne onako kako je pisalo na uputama jer to je ionako pisano za budale koje ne znaju složiti nešto tako trivijalno kao što je dječji bicikl sa pomoćnim kotačima. Zato sam odmah složola trubu i sirenu. Malo kasnije vidjela sam da je to bila greška u koracima...
Složivši sirenu morali smo je odmah i testirati, i tako dvjestotinjak puta. Slagati bilo što, čak i unaprijed poznato, bilo bi mučno ali ovo je bilo katastrofa. Zato sam posegnula za nehumanim metodama. Izvadila sam jednu od dvije baterije i rekla da se stvar naglo pokvarila. Znam, znam, hulja sam, ali primarno nam je bilo tj meni, složiti to što prije i prihvatiti se nećeg lakšeg. Flaše pive ili tak nekaj...
Prvoga sam mučila dobrih dva sata i na kraju je priznao poraz, jest da smo imali sad jedan dio viška za koji nikako nisam ustanovila čemu služi ali bil je složen. Malo neke stvari nisu baš do kraja sjele na svoje mjesto, ali u globalu, ma nije zgledalo loše. A i Dawa je bil presretan. Mogel se voziti po kući dok je brat moral stajat pored mene i pokazivati mi kaj gdje dođe, kak se šarafi i na koju stranu, objašnjavati da je njegov plavi puno ljepši nego bracin i da sigurno brže ide...
Drugi sam složila bez problema za 10 minuta, ni jedan dio nije ostao neprimjenjiv. I onaj poslijednji sad znam kamo dođe i sad ću ja to popraviti i srediti sve kak se šika pa idemo na probnu vožnju.
To je naravno, bilo nesmotreno do krajnjih granica jer sam zaista već bila oko pol 5 na izmaku snaga ali taj jebeni mali plastični ukrasni prsten je trebalo staviti na svoje mjesto i šlus. No da, izvadila sam guvernal iz ležišta i nataknula ukrasni prsten, trivijalno do bola. Zatim sam pokušala još jedan plastičan okrugli valjak ugurati do kraja preko željeznog dijela na koji se utakne cijev koja drži guvernal, to je bilo manje pametno. Naime, rukom samo nije išlo, bilo je prekruto i nije se dalo ugurati jedno u drugo, zato sam uzela klješta za rezanje žice i stavila ih odozgora tako da lakše i silom uguram jedno preko drugoga. A to je bilo kobno. Klješta su se u jednom trenu posmaknula, a moja je ruka desnom kažiprstovom kosti, onom do dlana, zarovala pod mojom punom težinom po željeznoj cijevi, štrajfajući ju, usput otrgnuvši dobar komad kože i malo mesa. Kožu sa malo mesa sam još dok ništa nije bolilo, na ho ruk iščupala i brzo sve zajedno gurnula pod ledenu vodu i tako držala dok su blizanci gledali u to kao dobru atrakciju. Gle mami ide krv. Ali bili su i brzi i uslužni na donošenju ledenog jastučića iz dubokog. Uglavnom sad kad smo skoro uspješno složili bicikle, dobro se priklali i veselo zamotali ručicu mogli smo i baciti probnu vožnjicu.
Slike govore jelte, puno puno više nego li vam ja mogu ispričati. Zato vam ju na.
Samo da napomenem, da bi bez kaciga glavu razbili odmah nakon 10 metara od kuće, tako da se i to pokazalo kao vrlo pametna kupovina.
Ruka me još boli i još nije pala krasta ali je mila majka u odnosu kakvo je bilo.
Post je objavljen 12.04.2008. u 21:57 sati.