Bugenvilija
01.04.2008., utorak
Požar, klanje i novi bicikli
 !No da. Svašta nešto se izdešavalo u našim sitnim malim životićima od prošlog javljanja. Je je, ljena sam ko pas, ništa više ne stižem ali što mogu, takvi dani. Bili i doma, tj. u Zargebu, istina samo na 3 i pol dana. Stigli vidjeti nismo nikoga osim najuže familije i par lokalnih pasa. Došli po najsnježnijoj mečavi i s njom se i vratili. Jednom rijećju - put bio za muški spolni organ, i to na kub. Taljigali se od nemila do nedraga nekih desetak sati do doma našeg jedinog koji nam to više nije jer nam se frižder preselio na novu lokaciju. Drugi put ćemo si triput razmisliti dal se za neke takve divlje praznike isplati staviti glavu u torbu i gnjaviti sebe i djecu taj cijeli put. No da. Preživjeli jesmo sa većim ili manjim traumama. Zapravo najveći su šokovi bili s popišancima koji su zapišavali svaki treći stup od Hrv. prek Slo. Austrije i Njemačke. Sve smo im popiškili, a na dva mjesta se i pokakili, kak se šika u male djece i malih pasa. Sad ližemo još rane od puta, tj učestalo brišemo šmrklje koje nam se i dalje cijede niz njuškice, ali sa razlikom u boji. Za koji mjesec bi sve to trebalo proći, tako kaže naš doktor opće prakse. Pozlatile mu se riječi. Šmrklje navlačimo čitavu zimu, pa daj to proljeće više dođi, bankrotirat ću sa šmrkljobriscima. Jedina stvarna korist izleta u domaju je bil da smo uspjeli ošišati đukelicu. O da, sad je takvo žgoljavo kljuse, da su me klinci kad smo se drugi dan probudili nakon puta, skrušeno pitali - a gdje nam je Kiki? A da, a gdje nam je zaista? Teta koja ju je šišala si je ziher lijepu vesticu s dugim rukavima i kapuljaćom saštrikala za sebe i sedam patuljaka, koliko nam je pas bio čupav i zarastao. Nije uopće nevjerojatno da se siroti blizanci čudom načuditi ne mogu da gdje nam je pas. Naime šta, moja majka ima Kikinu mamu. Malu užasno smješnu beštijicu koja je također friško očerupana, a kako su oni na toj lokaciji zapravo malo boravili, a ja uvijek kad smo u Zg. malog štakora ostavim njenoj majci na brigu jer je tamo pasja republika, dok na drugim lokacijama baš nisu ludi za psima, naprosto su njih dvije zamjenili i stalno pitaju zašto nismo uzeli doma našu malu Kiki, a ovog gadnog štakora ostavili baki..... Nije to sve sa blizancima. Sad su se učestalo družili sa jedinim bratićem, koji je skoro ko oni po godinama ali po glupostima su isti na dlaku, a i lijepo su se uklopili i napričali na kojekakvim jezicima i sad su napokon doživjeli da im i netko drugi osim mame stalno nešto priča na hrvatskom. E da. Znate kako glasi nova negacija u maloga Dawe? - Oću neću.  Jasno i jezgrovito. Može i u ovom kontekstu, taj je omiljen. Dawa hoće jesti sada juhu sa mesom ne...  Ponekad kupimo malu tortu jer klinci to vole, a i mislim da se torte mogu jesti i mimo nekih rođendana, pa smo tako uboli novi primjerak još neiskušan iz nove serije odličnih torti iz Aldija (blažen bio) - tiramisu torta. Perfektna delicija, ne preslatka, ukusna i dovoljno aromatična da bude fini komadić poslije ručka ili za goste ako se baš ne očekuje navala sitne djece. Nema konzervansa, nema čudnih dodataka, nema aspartama, saharina, ciklamata i sličnog smeća. Fina poslastica. Nama četvorima (brrr koja riječ) treba da ju savladamo 2 obroka ili dva dana. Da je još jedan ozbiljan odrasli, nestala bi i za jedan obrok. Zapravo volim takve male slastice koje maznemo u cugu i svi sretni i veseli, a nema ostanjaka po frižderu i bližoj okolici. Da, kupili tortu, a kako je mama ludovala po nekim kupovinama i bedinala od jutra tako joj drastično pada moć koncentracije i pažnje što je večer bliža, pa sam tako previdjela da..... Budim se sva vesela u neko fino doba jutra oko pola 8 bez da su me prije isprepadali na drž nedaj sa vrućim mlijekom, kakom, vrućom vodom, svetom vodom...bilo čim.... i vani je sunce, nakon puno dana baš onako za ozbiljo, od jutra lijepo. Ma divota jedna! Proljće zove, mami kroz prozor, forzicije cvatu zajedno sa divljim japanskim jabukama, ma ludilo do jaja! .... i od nekud jedan jako čudan miris....ma kao kad seljak od prek puta spaljuje svoje smeće ali malo nježnije, onak, smrdi al ne prejako, nije to taj smradac... ovo ko da neko papire pali, iz čista mira, list po list...mirišalo bi da nije prerano izjutra... Mislim si još malo o tom čudnom smradcu i kak sam još bunovna ne kužim baš odakle vjetar puše, tj. teško je to i skužiti kroz zatvoreni prozor, istina ne skroz ali je dobarano gurnut, a i sa te strane nikad vjetar ne puše od seljaka, znači...smrdit može samo iz našeg stana. Hm... ali odakle? Ne puši nitko, nigdje nema nekih upaljača, čikova, nečeg takvog... elektronika silna ak se zapalila bi prvo smrdilo po plastici, a tek onda po papirima...ako i bi po papirima... to je razgovor koji je tekao mojim umom vrlo brzo taj čas kako je miris otkriven, nekon konstatacije da nema kaj smrditi osim nepoznatih blizanačkih četa, skočila sam iz kreveta brže nego crna guja i bacila se na ispitivanje terena. Kuća je začudo bila savršeno mirna sve vreme, umjesto uobičajene buke i pozdrava za dobro jutro, dobar dan, dobar tek, nije bilo ni glasa... na terenu nigdje nikoga, smrdi opako iz pravca dnevne sobe, ali baš kolje za oči...ne jako, ne prejako, bazdi i polako se dimi... moj bambusov podložak za jelo, na njemu do kraja izgoreni papir, pored njega svijećice za tortu i upaljač...i kutijica u kojoj ja držim sav taj pribor...ona ista koju obavezno držim na vrh ormara u kuhinji, gdje dječica ni uz najvišu stolicu ne mogu prići blizu.... Nije nam ništa srećom, ali moglo je biti da sam imala zaštopan nos ili da su zapalili još koješta osim svoje kose, trepavica, papira i podloška za jelo. Joj klinci klinci. Dobro smo prošli.... Požar smo odradili, a klanje i novi bicikl ćemo ostaviti za neki drugi dan...inaće ću napisati pola povijesti srednjeg carstva, a neću se dotaći današnje teme :) |