gospon profesor
ponedjeljak, 30.11.2009.
U očekivanju predsjednika
VLADIMIR: Onda, idemo?
ESTRAGON: Idemo! (Ne miču se s mjesta.)
subota, 28.11.2009.
Echoes (1.dio)
Za one koji znaju, ne mora se ništa reći. Za ostale, Pink Floyd: Live at Pompeii.
petak, 27.11.2009.
Novo izvješće iz Irske
Čitam jučer u Jutarnjem o novom izvješću u kojem se govori o zlostavljanju djece u irskim župama.
Proljetos sam – nakon objave sličnog izvješća – objavio podugački post na istu temu, a budući da je i opet aktualna, odlučio sam ga objaviti ponovo, posebice zbog toga što su mi neki blogeri tada obećali dati odgovore na neka postavljena pitanja, no do danas to nisu učinili.
U postu također problematiziram pitanje celibata pa molim (i opet) sve upućenije da mi pojasne o čemu se tu zapravo radi.
Katalog sramotne okrutnosti
U četvrtom poglavlju (1-3) Prve poslanici Timoteju, Pavao piše sljedeće: „Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke, podmukle lašce, koji su ožigosani u vlastitoj savjesti, koji zabranjuju ženidbu i naređuju uzdržavanje od jela koja Bog stvori da ih vjernici – oni što potpuno upoznaše istinu – uzimaju sa zahvalnošću“.
Ne znam što je točno Pavao podrazumijevao pod „posljednjim vremenima“, ali, s obzirom na to da je „u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan“ (Druga Petrova poslanica 3,8), posljednja vremena – držite to na umu – traju po svoj prilici već kojih dvije tisuće godina, a kol’ko će još, ne zna se. No, ono što mi je u gornjem citatu zanimljivo jest spominjanje misterioznih „podmuklih lažaca“, „ožigosanih u vlastitoj savjesti“, koji „zabranjuju ženidbu“. Zabranjuju ženidbu. Što to znači? Na koga se to odnosi? Pavao se poziva ni manje ni više nego na „Duha“ koji to „izričito veli“. Dakle, Taržaninu je jako stalo da svi koji će čitati njegov tekst uzmu ovo proroštvo zaozbiljno. Znači, negdje tijekom posljednjih dvije tisuće godina neki su „otpali od vjere“ i pristali uz „đavolske nauke“, među koje se ubraja i zabrana ženidbe. Budući da je u Pavlovom umu seks izvan braka bio apsolutno neprihvatljiv, zabrana ženidbe značila je, po logici stvari, naredbu celibata.
Inače, u samom Novom zavjetu nigdje se od crkvenih službenika ne zahtijeva da budu neoženjeni, tj. ne brani im se ženidba. Štoviše, u istoj toj Prvoj poslanici Timoteju 3,1-6, Pavao opisuje idealnog kandidata za svećenika: „Vjerodostojna je riječ: teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi. Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju? – ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu“.
Dakle, svećenik bi, prema Pavlu, trebao živjeti u monogamnom heteroseksualnom braku i sinove (kćeri ne spominje, ali nećemo sad o tome…) držati „u pokornosti“. Posebno je zanimljiva njegova opaska da je baš sposobnost dobrog upravljanja vlastitim domaćinstvom dobar pokazatelj da će dotični dobro skrbiti i za Crkvu, što je upravo suprotno današnjim tumačenjima – sigurno ste ih čuli – prema kojima se svećenici ne trebaju ženiti e da bi se dobro brinuli za župu. Često se to navodi kao vrhunski argument kontra ukidanja celibata. Nemam pojma o tome, premda vjerojatno ima primjera svećenika koji imaju obitelj i dobro se brinu za župu, i onih koji žive u celibatu, ali su u tome – brizi za Crkvu Božju – nevješti. No dobro. Kako je onda došlo do toga da danas (tj. već oko tisuću godina) katolički svećenici žive u celibatu, odnosno, zabranjeno im je da se žene? Pa, postupno.
Naime, cijela ta stvar sa ženidbom je utoliko problematičnija što se u osnovi radi o seksualnosti. Na seksualnost se zarana u kršćanstvu počelo gledati s izvjesnim podozrenjem – u boljem slučaju s ambivalencijom, a u gorem i s neprijateljstvom. Premda u Starom zavjetu postoji Pjesma nad pjesmama koja se može čitati i kao slavljenje seksualne naslade, spolna želja, kao i sve ljudsko, podložna je iskrivljenju, tj. grijehu. Uglavnom, već u evanđelju postoji zabilježen Isusov odgovor na komentar učenikâ da je – zbog raznoraznih bračnih poteškoća – „bolje ne ženiti se“ (Evanđelje po Mateju 19,10): „Ne shvaćaju to svi… nego samo oni kojima je dano. Jer ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima; a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati!“ (Evanđelje po Mateju 19,11-12). Ako dobro shvaćam, Isus ovdje ništa ne zabranjuje; naglasak je na slobodnom izboru, dobrovoljnom osobnom odricanju radi višeg cilja. Na drugom mjestu kaže sljedeće: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. Ali oni koji se nađu dostojni da budu dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti će se ženiti niti udavati. Oni neće moći više ni umrijeti, jer će biti slični anđelima. Oni su sinovi Božji, jer su sinovi uskrsnuća“ (Evanđelje po Luki 20,34-36). Isus ovdje govori o zagrobnom životu; problem je eskalirao kad su neki pokušali postati „slični anđelima“ već na ovom svijetu. Prvi kršćani držali su se, razumljivo, židovskih nazora vezanih uz bračne odnose i spolnost. Osnovno pravilo: monogamni heteroseksualni odnos potvrđen u zajednici (vidi Pavlovu uputu). No, tijekom drugog-trećeg stoljeća počeo se razvijati monastički pokret: muškarci (kasnije i žene), možda oni koji su sebe prepoznali među onima koji se „odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga“, počeli su odlaziti u puste predjele, pojedinačno (Antun Pustinjak) ili u skupinama. Iz nekog razloga, njihov odnos prema seksualnosti bio je prožet nepovjerenjem; a zbog svog asketskog načina života usredotočenog na duhovni razvoj, manje rezolutni vjernici počeli su ih doživljavati kao, recimo to tako, svetije od prosjeka. Uglavnom, sljedećih stoljeća njihov utjecaj na poimanje ljudske spolnosti proširio se kršćanskim svijetom: poticala se apstinencija, a žene su se okrivljavale kao izvor iskušenja, „ulaz za đavla“ (Tertulijan) i slično. Celibat se malo pomalo počeo doživljavati kao mjerilo svetosti. Crkveni oci opravdavali su spolne aktivnosti jedino u svrhu prokreacije, a Augustin primjerice smatra da je čak i bračni seks obavljen s namjerom razmnožavanja – grijeh (jer donosi – uvijek suspektni – užitak). (Hm, neki cinik primijetio bi da je do tog zaključka došao tek nakon pustopašne mladosti.)
Desetljeće po desetljeće, stoljeće po stoljeće na Zapadu je Crkvena hijerarhija pokušavala uvesti obavezu celibata za svećenike. Stvar, pogađate, nije išla glatko. Ali, uz dovoljno vremena i dovoljno pritiska… Prema podacima koje sam pronašao, na koncilu održanom 315. raspravljalo se o problematici svećenika udovaca: mogu li se takvi ponovno oženiti? Propisano je da se takvima, pod prijetnjom gubitka službe, zabranjuje sklopiti novi brak. Papa Siricije (384.-399.) također se zalagao za suzdržavanje svećenikâ od odnosa sa ženama, čak i svojim vlastitim. Stvar je poodmakla početkom drugog milenija, napose s Grgurom VII., papom od 1073. do 1085. Premda se ne može reći da je uveo celibat u Crkvu, uvelike je tome pridonio. Godine 1074. godine objavio je encikliku kojom je oslobodio vjernike poslušnosti biskupima koji bi dozvoljavali ređenje oženjenih svećenika, a sljedeće godine lišio je oženjene svećenike njihovih prihoda. Naposljetku, na Prvom lateranskom koncilu održanom 1123. apsolutno se zabranjuje svećenicima i đakonima petljanje s konkubinama i ženama općenito, odnosno, zabranjuje se živjeti sa ženom koja određenom svećeniku nije majka, sestra, teta ili slično tome. Također se svećenicima apsolutno zabranjuje bračna veza kao takva.
Ima li to ikakve veze s onim citatom s početka teksta ne bih znao reći. Bilo bi zanimljivo čuti mišljenje nekog teologa ili bibličara. Kako bilo, u katoličkoj crkvi celibat se – od tada – podrazumijeva, premda se svako toliko čuje neko rogoborenje s tim u vezi. Kako sad stoje stvari, nema šanse da se celibat ukine.
Zašto sve ovo pišem?
Proljetos je u Irskoj objavljen Izvještaj nezavisne Komisije za istragu zlostavljanja djece. Na užasavajućih 2575 stranica iznose se rezultati devetogodišnje istrage. Evo što je o tome bio pisao Glas Koncila, navodeći riječi kardinala Seána Bradyja, nadbiskupa Armagha: „Izvještaj jasno pokazuje da je najranjivijoj djeci u društvu naneseno veliko zlo i bol. Izvještaj dokumentira katalog sramotne okrutnosti – zanemarivanje, fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje djece. Strašno mi je žao i duboko sam posramljen što su djeca u tim ustanovama trpjela na tako užasne načine. Djeca su zaslužila bolje, osobito od onih koji o njima skrbe u Isusovo ime“. A Isus je, nota bene, u doba koje nije poznavalo dječja prava, bio neobično blagonaklon prema malenima; s druge strane, za zlostavljače djece nije pokazao razumijevanja: „A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora!... jao onome po kome sablazan dolazi!“ (Evanđelje po Mateju 18,6-7).
U kontekstu ovog teksta, u „katalogu sramotne okrutnosti“ posebice se ističe seksualno zlostavljanje (koje dakako uključuje u sebi i fizičko i psihološko) djece. GK nas informira da je „ispitano više od 25000 djece koja su od 1940. do kasnih 1970. bila povjerena skrbi državnih ustanova koje je većinom vodila Crkva, a više od tisuću njih izjavilo je da su bili zlostavljani“.
Bilo je to, dakle, proljetos, a danas u tisku čitam o novom izvješću u kojem se spominje višedesetljetno seksualno i fizičko zlostavljanje djece, o izvješću koje dublinski nadbiskup Diarmuid Martin opisuje kao „šokantno za sve“. Izvješće se na 720 stranica bavi slučajevima nekoliko desetaka svećenika koji su zlostavljali više stotina dječaka i djevojčica u razdoblju između 1975. i 2004. U izvješću se tako može pročitati da je „jedan od svećenika priznao da je zlostavljao više od stotinu djece, dok je drugi rekao da je svaka dva tjedna zlostavljao dijete, a to je trajalo cijelo vrijeme njegove službe, više od 25 godina“. Povjerenstvo koje se bavi cijelim slučajem također je izravno optužilo trojicu dublinskih nadbiskupa, da na vijesti o zlostavljanju djece nikada nisu regirali prijavom policiji, nego premještanjem krivaca iz župe u župu.
Podsjetila me cijela ova nesreća i na film Sestre Marije Magdalene (The Magdalene Sisters) Petera Mullana. Film sam pogledao negdje 2004. ili 2005. i sjećam se da je nas nekoliko desetaka gledatelja ostalo – što se rijetko događa – u tišini sjediti nakon odjavne špice, čak i nakon što su se upalila svjetla u kinu Europa. U Irskoj su, naime, postojali tzv. Magdalenski zavodi u koje su – katkad i za cijeli život – zatvarane djevojke zbog skandaloznih prijestupa tipa očijukanja s mladićima, ili majke izvanbračne djece, siročad i slično. U nekima od tih zavoda časne sestre koje su ih vodile postupale su sa štićenicama – praktički robinjama koje su obavljale teške fizičke poslove – toliko neljudski da je to zapravo prosječno normalnoj osobi teško pojmljivo. Ukoliko je i deseti dio onoga što se može vidjeti u filmu istina, gotovo je nepodnošljivo. (Inače, žene koje su sve to preživjele žalile su se nakon odgledanog filma da je prikaz njihove patnje zapravo – razvodnjen!) Naposljetku, ono što me dokraja dotuklo je činjenica da je zadnji takav zavod bio zatvoren praktički jučer, 1996. Pitanje za one koji vode Crkvu, Irsku i univerzalnu: KAKO je to moguće?
četvrtak, 26.11.2009.
Oči – ogledalo duše
A ako se malo dublje zagledate u oči (nekim?) predsjedničkim kandidatima, možda ugledate nešto poput ovoga...
utorak, 24.11.2009.
A po noći... (2. dio)
Mačke noću uglavnom NE spavaju... Evo kako TO izgleda (sve do pred sam kraj crtića;).
ponedjeljak, 23.11.2009.
Život s mačkom (1. dio)
Evo kako to otprilike izgleda...
subota, 21.11.2009.
Mi biramo, oni žive
U ovo predizborno doba, a i inače, nije zgorega podsjetiti se na film Johna Carpentera They Live iz 1988. Riječ je o filmu koji problematizira pravu narav stvarnosti koja nas okružuje, slično kao i Matrix.
Živimo, poput likova oba filma, u uvjerenju da smo slobodni, a zapravo nama manipuliraju neljudski entiteti (ili, ipak, naša promoćurnija ljudska braća). Živimo tako sve dok ne "popijemo pilulu", ili, poput protagonista Carpenterovog filma, ne stavimo prave naočale.
U ovom petominutnom insertu iz filma možete vidjeti ključni trenutak u kojem glavni junak, zahvaljujući čudesnim naočalama, odjednom vidi kako svijet zaista izgleda: na jumbo-plakatima ili u časopisima više nisu reklame za ljetovanje ili novo računalo, već poruke tipa: BUDI POSLUŠAN, NE BUNI SE, KUPUJ, GLEDAJ TV, SPAVAJ, a na novčanicama piše OVO JE TVOJ BOG.
petak, 20.11.2009.
Erekcija ega
Ima jedan KANDIDAT KOJEGA NITKO NE DRŽI U ŠACI.
srijeda, 18.11.2009.
Misao tjedna
Dvije su tragedije u životu. Jedna je ne dobiti ono za čim ti srce čezne. Druga je dobiti to.
George Bernard Shaw
ponedjeljak, 16.11.2009.
Jučer prof. Samson, danas prof. Vojković…
…a sutra?
Postaje pomalo besmisleno spominjati slučajeve degradiranja i omalovažavanja nastavnika u ovoj zemlji, ali eto, nakon profesorice Samson kojoj prijeti kaznena prijava zbog jedinice iz zalaganja, čitam u Jutarnjem listu od 14. 11. (novinarka M. Rajčić) sljedeće (istaknuti dijelovi moji):
SPLIT - Agencija za odgoj i obrazovanje četiri je puta naredila Graditeljsko-geološkoj školi u Splitu da organizira popravni ispit za jednu od učenica škole. Iako je pred ispitnim povjerenstvom triput pokazala potpuno nepoznavanje materije, škola je bila prisiljena pružiti joj još jednu priliku, kada je ispitno povjerenstvo konačno popustilo i dalo joj prolaznu ocjenu iz fizike.
– Djeci se poručuje da znanje nije važno – kaže Slobodan Vojković, profesor fizike s 30-godišnjim stažom u nastavi, prepričavajući nam detalje slučaja koji je omalovažio njegovu stručnost. Profesor Vojković je u protekloj školskoj godini predavao u 13 razrednih odjeljenja s ukupno 405 učenika, među kojima je bila i učenica koja tijekom školske godine niti jednom nije ostvarila pozitvnu ocjenu iz bilo kojeg segmenta gradiva te je zbog neznanja završila na popravnom ispitu. Za razliku od dvadesetak učenika koji su popravni ispit uspješno završili i dobili pozitivnu ocjenu, ona ni na drugom ispitnom roku, unatoč tome što su zadaci bili nepromijenjeni, nije pokazala znanje.
Usprkos svemu, godinu nije izgubila jer se u cijelu priču umiješala njezina majka iskazujući nezadovoljstvo zbog, kako navodi u podnesku, “nekorektnosti pri ocjenjivanju” predmetnog profesora.
Vojković tvrdi da nikavih nepravilnosti nije bilo, a konačna ocjena neprolaznosti nije samo njegov stav, nego i tročlanog ispitnog povjerenstva.
Prema proceduri, tada je Agencija za odgoj i obrazovanje obavila stručno-pedagoški nadzor njegova rada. Nadzor je proveo viši savjetnik za fiziku Mladen Buljubašić. U cijelu stvar se uplela i prosvjetna inspektorica Dvina Markovina-Srdarev i prema njihovom prijedlogu školi je naređeno da 9. rujna organizira novi ispitni rok, i to bez nepoželjnog profesora Vojkovića.
No i pred novim tročlanim povjerenstvom učenica je i treći put pala. Splitsku Upravu za inspekcijske poslove nije, međutim, ni to spriječilo da još jednom poništi zaključenu negativnu ocjenu iz fizike te svojim rješenjem, koje potpisuje prosvjetna inspektorica Dvina Markovina-Srdarev, naređuje školi da ponovno organizira i provede popravni ispit. Četvrti put.
U obrazloženju odluke navodi da su zadaci, koje je taj put pripremio drugi nastavnik fizike, prezahtjevni za dovoljnu ocjenu. Pod pritiskom, ispitno povjerenstvo popušta, i 24. rujna učenica konačno prolazi ispit iz fizike, a time i završava drugu godinu, nakon čega se prebacuje u drugu školu.
U splitskoj podružnici Agencije za odgoj i obrazovanje nismo dobili odgovor na pitanje zašto su tri puta poništili ocjenu ispitnog povjerenstva. Viši savjetnik Mladen Buljubašić, kažu, je na službenom putu.
U Prosvjetnoj inspekciji koja je naredila školi dva dodatna ispitna roka inspektorica Dvina Markovina-Srdarev nam je tek kratko rekla da nisu ovlašteni davati informacije.
U mjerodavnom ministarstvu, gdje nam je glasnogovornik Duje Bonacci rekao: “Odluku o provedbi dodatnih popravnih ispita prosvjetna inspekcija je donijela na temelju mišljenja Agencije. Njihova je preporuka za prosvjetne inspektore obvezujuća.”
Koja je, dakle, poruka ovakvih slučajeva? Koja je poruka nastavnicima? Koja je poruka roditeljima? Koja je poruka učenicima?
petak, 13.11.2009.
Vragomolja Mamonova
Na mjestu gdje su od prapovijesti mirno živjeli puževi i ježevi, gliste i kukci, zečevi, trčke, fazani i prepelice, gdje su se mladile košute, gdje se još koliko jučer moglo susresti drijade i poljske vile, Nepoznat je Netko dao porušiti stabla, preorati zemlju, umrtviti je betonom i asfaltom te podići Zapadne Dveri Sarumanove, vragomolju Mamonovu, sa stotinama odaja i klanjališta poklonikâ Stvari Nepotrebnih, urešenih šarenom plastikom i stakalcima, a u svakoj odaji djeva zatočena, u klanjalištima i po nekoliko njih.
Kapelice Materije u Tisuću Oblika Transformirane, s kipovima u skupom ruhu jeftino proizvedenom u znojilištima Južne polutke, deseci njih, čekaju i trude se djelovati primamljivo, trude se zatraviti vas i navesti da baš kod njih obavite taj profani obred: translokaciju vašeg novca u njihove kase. Zauzvrat dobijete, po želji, sedative protiv egzistencijalne zubobolje, antidepresive protiv osjećaja krivnje ili anksiolitike kontra permanentne tjeskobe; neki djeluju do sutra, a neki će vas štititi od stvarnosti i do sedam dana, čak i dulje. A onda, vrijeme je za novu dozu.
U predvorjima su, strateški raspoređeni, na oltarima izloženi idoli na četiri kotača, ti produžeci penisa što se kreću na đavolju nečist. Mogu postati vaši ispunite li molitveni zahtjev, ubacite ga u kutiju i jaaaako, baš jaaaaako ih poželite, tako da vas čuje Univerzum. Ako ste stvarno dali sve od sebe, tako da u vama nije ostalo ništa drugo do li žudnje da predmet želje bude vaš, bit će vaš. Ali, potrebna vam je vjera. A vjeru možete izmoliti obilazeći kapelice uz zazive:
Sveti Tome Tailor, daj mi auto taj!
Sveti Olivier, daj mi auto taj!
Sveti Marc O’Polo, daj, daj, daj!
Sveti Marks & Spencer, daj, daj, DAJ!
I ako ste iskreni u svojoj molitvi, Esprit će vas obuzeti, ugledat ćete u viziji One Green Elephant i on će vam ispuniti želju srca vašega dok ste rekli Zara. Bit će to vaš Triumph. Doživjet ćete vrhunaravno Peek & Cloppenburg iskustvo.
Bijaše nekoć Doba svećenika i Doba kraljeva. Danas je Doba trgovaca i robâ. Svatko od nas već posjeduje u prosjeku nekoliko tisuća stvari. Mi smo ljudi-hrčci. Plan je sljedeći: pretvoriti cijeli svijet u MALL; uvijek isti, poput onih što sam ih vidio u Manili, New Yorku, Helsinkiju ili kod Zaprešića. Priča se već o jednom veličine Hrvatskog zagorja ili Istre; gradit će se upravo u Hrvatskoj jer je Crno Srce tako odlučilo. Ispod Medvednice će biti podzemne garaže, a postupno će do sada izgrađeni i oni planirani MALL-ovi metastazirati i povezati se podzemno, razizemno i nadzemno. Naposljetku će se i živjeti u njima, od rođenja do smrti, i neće se iz njih izlaziti jer se neće imati kamo. Djetetu, čim se rodi, moći će se kupiti Nike tenisice prikladne veličine. Starih ljudi neće niti biti jer će i starci izgledati mladi.
Uključite maštu. Uživat ćemo u životu. Možda će to biti nešto nalik ovome:
četvrtak, 12.11.2009.
O ovome se priča...
Jutarnji piše: "Propovijed fra Miroslava Bustruca održana u srijedu na blagdan Sv. Martina u župi Sv. Martina u Pridrazi izazvala je niz kontroverzi. Donedavni franjevački pučki misionar i vrlo popularan propovjednik poručio je vjernicima da se ne cijepe protiv svinjske gripe jer će biti – mikročipirani!
- Postoji masovni plan za uništenje čovječanstva, a dijelovi tog plana su različite epidemije i zaraze. Samo cjepivo protiv svinjske gripe, koja sada izaziva masovnu histeriju, u sebi ima mikročip kojim nas se želi kontrolirati - kazao je, navodno, fra Miroslav Bustruc koji je na misnom slavlju gostovao kod kolege i prijatelja don Jure Zubovića, župnika Pridrage.
- Stav iznesen u propovijedi moj je osobni stav, a ne stav crkve - zaključio je Bustruc."
Evo kako to izgleda; o tome sam, inače, već pisao (666).
srijeda, 11.11.2009.
Tko je Milan Machovec?
Evo nekoliko podataka: "Milan Machovec (1925. – 2003.) jedan je od najznačajnijih čeških filozofa. Obrazovan je u Pragu, na Karlovom sveučilištu, gdje je završio filozofiju i klasičnu filologiju. Područje njegovoga interesa su etika, etologija i ekologija. Nastupao je kao kritičar patrijarhalnoga društva, zastupnik feminizma. U svom glavnom djelu Filozofija licem u lice propasti promišlja osnovna pitanja i filozofske struje iz cijele povijesti filozofije 'ne kao sjajne uspjehe našega razuma, kako se do sada tradicionalno shvaćala, nego kao postupan debakl, koji prijeti da preraste u skoro samouništenje čovječanstva'. Za Mahovca je filozofija mudrost trenutka, a sadašnji trenutak uključuje i ekološku svijest. Stoga filozofija koja ne uviđa da smo blizu samouništenja čovječanstva i nije filozofija".
U svjetlu svakodnevnih zbivanja, nalazim da je nužno čitati ovog filozofa opet i ponovo, a kod nas je prevedeno njegovo djelo pretenciozno (ali s pokrićem) nazvano Smisao ljudske egzistencije (AGM, 2008., samo 120 stranica). Za one koji smisao svoje egzistencije ne nalaze u otvorenju Zapadnih Dveri, iliti po naški West Gatea (najnovije mjesto za ultra-shopping iskustvo), izdvajam opet i ponovo citat koji nam govori o tome da smo bića sklona od svega napraviti idola, a u ovom slučaju od humanosti (ljudskih prava i svega što s time ide, uključujući i ono o čemu u posljednje vrijeme pišem na blogu).
»Gotovo da i nije moguće predočiti čišći i idealniji izraz humanosti od onoga u kojem se spaja ideal "nenasilnoga otpora", s "putem traženja istine", kako je to propovijedao i svojim vlastitim životom svjedočio Gandhi. Pa ipak, ne-ubijanje i ne-prolijevanje krvi, kako su to učili Isus ili Gandhi, mogu se posredovanjem opisane ljudske vještine f e t i š i z i r a t i u štošta djelomično i tako završiti na stranputici. Kada npr. danas (prerano!) cijeli niz europskih država ukida smrtnu kaznu čak i za plaćene ubojice (dok se kod ubojica druge vrste obično može pronaći nešto olakšavajuće, kao što je trenutačna poremećenost, podložnost strasti trenutka itd.), kada seksualne ubojice "za dobro vladanje" za nekoliko godina puštaju na slobodu (da bi oni opet ubili, odnosno zlostavljali novu ženu ili dijete), onda ispada kao da je sama humanost poludjela, dok "humanitarci" koji tako postupaju iz tobože plemenitih motiva više misle na to po kojoj se cijeni slično nenasilje može prodati kao argument u europskoj politici. (Zanimljivo je da europske države, koje se tijekom posljednjih godina toliko majmuniraju po Americi, u toj stvari Ameriku ne uzimaju kao uzor.) "Humanost" u shvaćanju današnjih pravnika razlikuje se od Gandhija valjda isto kao što se razlikuje duša jednog birokrata od duše jednog sveca... Naše "humano sudstvo" mari više za dobrobit počinitelja negoli žrtve: klasičan je to primjer fetišizacije ideala koji je izvorno bio neupitno plemenit... Sveukupan sustav suvremenog prava je dvojben: počiva na načelima "kazne", "odmazde", "izdržavanja" – odnosno na njihovom oprostu. "Osveta je Gospodinova" – mi se nikad ne smijemo stavljati u položaj boga ni onoga koji kažnjava ili oprašta. Poznat je slučaj Masaryka – uz Gandhija valjda najplemenitijeg čovjeka 20. stoljeća, premda je kao filozof bio za ukidanje smrtne kazne, kao predsjednik susreo se s nekim tako potresnim slučajevima da nije iskoristio pravo da udijeli pomilovanje, da bi na kraju rekao da je "smrtna kazna u skladu s priznavanjem metafizičke vrijednosti svakoga ljudskog života". Jedini realni put je, dakako, stoljećima prisutan put odgoja za humanost. Nama je upravo žurba – umjesto strpljivog rada – postala presudna stranputica, među ostalim, baš zato što danas većina zakonodavaca i pravnika ne vjeruje ni u kakvu metafizičku vrijednost života. Stvaran smisao pravednosti nije "kazna", nego zaštita ljudi od izopačenih bića.«
utorak, 10.11.2009.
Luther se okreće u grobu...
Agencije prenose: "Šveđanka Eva Brune, majka trogodišnjeg djeteta, prva je lezbijka koja je postavljena na mjesto biskupa.
Ova 55-godišnja žena, koja živi s vjenčanom partnericom, imenovana je za biskupa luteranske crkve u Stockholmu. Svečanost je održana jučer u katedrali u Uppsali u prisustvu švedskog kraljevskog para.
Većina stanovnika Švedske, oko 78 posto, pripada Švedskoj luteranskoj crkvi, jednoj od najotvorenijih na svijetu po pitanju seksualnosti.
Prošlog mjeseca odobrila je vjersko sklapanje homoseksualnih brakova."
A vaš komentar na ovo?
ponedjeljak, 09.11.2009.
Svi smo mi...
profesorica Samson.
Jutarnji list: Profesorica engleskog jezika IV. gimnazije suočena je s prijavom jer je učeniku dala jedinicu. "Predano sam radila 15 godina, a sada sam postala zlostavljač jer nisam dopustila da pod satom dijete igra križić-kružić."
Stvarnost me slijedi u stopu.
subota, 07.11.2009.
Poruka nastavnicima: izbjegavajte slabe ocjene
Ukoliko niste, pročitajte i jučerašnji (kratki) post, budući da se ovaj nadovezuje na nj.
Naime, na tzv. stručnom aktivu na kojem smo saznali koji su glagoli postali nepoćudni (prema tzv. Bloomovoj taksonomiji), odaslana nam je i sljedeća poruka. Na jednom od slajdova pisalo je i ovo:
POSLJEDICE SLABE OBJEKTIVNOSTI OCJENA
Samopoštovanje i samopouzdanje djece najviše ovisi o školskom uspjehu (temelj mentalnog zdravlja).
Loša ocjena je najčešći izvor stresa.
Nedostatak kontrole nad uspjehom ubija motivaciju za učenje.
Dakle, to bi - ispravite me ako griješim - značilo da je nastavnik (zbog vlastite "neobjektivnosti") odgovoran za samopoštovanje (!), samopouzdanje (!!) i mentalno zdravlje (!!!) učenika, odnosno, ukoliko učenik dobije slabu ocjenu, uvijek se može pozvati (skupa s roditeljima, pedagozima i psiholozima i svekolikim čitateljstvom Jutarnjeg lista) na nastavnikovu "neobjektivnost" i optužiti ga da mu narušava duševnu ravnotežu i mentalno zdravlje kao takvo pa ovaj valjda zbog toga mora poslije nastave pretući nekog klinca ili barem politi mačku benzinom i baciti opušak na nju.
Loše ocjene nadalje treba izbjegavati jer da su "najčešći izvor stresa". Pa da. Najbolje je ne praviti probleme i svima u startu dati do znanja da neće biti ocjene niže od četvorke. I nema stresa! Učenici zadovoljni, roditelji sretni, pedagoška služba hvali vaš rad.
A što je pak "nedostatak kontrole nad uspjehom"?! Učenik da nema kontrole nad svojim uspjehom?! To bi značilo da je jadno dijete sve naučilo (znate ono: "Ali SVE sam znao/znala, a ona gadura mi je dala jedinicu/dvojku/trojku!"), a onda mu je, dakle, zli profesor dao - ne zaboravite: zbog vlastite "neobjektivnosti" - slabu ocjenu i tako mu oduzeo "kontrolu nad uspjehom", prouzročio stres i manjak samopouzdanja, oduzeo mu samopoštovanje i narušio "temelj mentalnog zdravlja".
Svima koji se prisjete nekih prošlih vremena, kad je profesor bio autoritet u učionici, jasno je da je znanje s kojim su učenici izlazili iz srednje škole bilo neusporedivo veće nego u današnje doba kad profesor u učionicu ulazi s grčem u želucu jer djeca imaju "pravo" da se na njegovu prisutnost ne obaziru, ili da ga iskoriste za ismijavanje i/ili vrijeđanje. A suprotstavi li im se iole ozbiljnije, tu je cijeli niz instanci koje će dokazati da je on pogriješio (jer nije bio "objektivan" prilikom ocjenjivanja, primjerice, ili zato što je u bilješkama o učeniku napisao neki od (jučer spomenutih) "nepreciznih glagola").
Drugim riječima, otišlo se (a ide se i dalje) u drugu krajnost. Rezultati su vidljivi iz izvještaja o tome kakva su znanja učenici pokazali na probnoj državnoj maturi.
Stoga, samo naprijed, dajmo djeci još više "prava", oduzmimo nastavnicima ostatke ostataka autonomije, implicitno i eksplicitno ima dajmo do znanja da se neće dobro provesti budu li inzistirali na znanju učenika (dijeleći im zbog neznanja jedinice) pa ćemo za koju godinu svjedočiti pandemiji nasilja i epidemiji barbarstva. Ili obratno.
petak, 06.11.2009.
Dok školstvo u Republici...
...polako dotiče dno, dobivamo danas (od mlade pedagoginje, Bog joj dao zdravlje i sreću) naputak o tome koji glagoli su, kad je riječ o opisnom ocjenjivanju, "precizni" (dakle, preporučljivi, pače obvezatni), a koji da su "neprecizni" (pače, ne valja ih rabiti).
Primjerice, nije dobro reći da učenik "zna", nego da učenik "analizira". Nije dobro reći da učenik "razumije", već da "opisuje", itd.
Precizni glagoli su:
analizirati
opisati
definirati
napraviti
usporediti
razlikovati
argumentirati
Neprecizni glagoli su:
znati
razumjeti
cijeniti
zapamtiti
upoznati
naučiti
osvijestiti
Jasno je da hrvatskog nastavnika treba DO KRAJA izbezumiti, na tome se sustavno radi.
Znadete li vi zašto?
srijeda, 04.11.2009.
Izjava tjedna
"Jedan od najvećih problema hrvatskog društva je korupcija. Ja kao forenzičar, koji je prošao najbolje škole u svijetu, imam lijek kako pobijediti korupciju i zauvijek je iskorijeniti iz hrvatskog društva."
utorak, 03.11.2009.
Pitanje tjedna...
...a možda i desetljeća:
Je li situacija ozbiljna, ali ne i katastrofalna, ili je katastrofalna, ali nije ozbiljna?
nedjelja, 01.11.2009.
Žižek strikes again!
Slovensko nacionalno blago, Slavoj Žižek, prije dva tjedna ukazao se u New Yorku i objasnio Amerikancima što im se događa. A objasnit će i vama odvojite li nešto vremena da ga poslušate.
Uistinu se isplati!
Povod pozivanju u studio jest objavljivanje njegove nove knjige First as Tragedy, Than as Farce, u kojoj piše i o recentnoj financijskoj krizi, i komentira: "The only truly suprising thing about 2008 financial meltdown is how easily the idea was accepted that its happening was unpredictable". Stvarno, kako netko može reći da je kriza bila nepredvidljiva, kad zadnjih godina svjedočimo žestokim protestima – i upozerenjima da nešto ne štima – koji prate sastanke svjetskih lidera.
Žižeka je izuzetno zanimljivo poslušati, slagali se s njime ili ne. Ovdje je prvi dio intervjua, a ostatak potražite na YouTubeu.