Marketing
Tko je Milan Machovec?
Evo nekoliko podataka: "Milan Machovec (1925. – 2003.) jedan je od najznačajnijih čeških filozofa. Obrazovan je u Pragu, na Karlovom sveučilištu, gdje je završio filozofiju i klasičnu filologiju. Područje njegovoga interesa su etika, etologija i ekologija. Nastupao je kao kritičar patrijarhalnoga društva, zastupnik feminizma. U svom glavnom djelu Filozofija licem u lice propasti promišlja osnovna pitanja i filozofske struje iz cijele povijesti filozofije 'ne kao sjajne uspjehe našega razuma, kako se do sada tradicionalno shvaćala, nego kao postupan debakl, koji prijeti da preraste u skoro samouništenje čovječanstva'. Za Mahovca je filozofija mudrost trenutka, a sadašnji trenutak uključuje i ekološku svijest. Stoga filozofija koja ne uviđa da smo blizu samouništenja čovječanstva i nije filozofija".
U svjetlu svakodnevnih zbivanja, nalazim da je nužno čitati ovog filozofa opet i ponovo, a kod nas je prevedeno njegovo djelo pretenciozno (ali s pokrićem) nazvano Smisao ljudske egzistencije (AGM, 2008., samo 120 stranica). Za one koji smisao svoje egzistencije ne nalaze u otvorenju Zapadnih Dveri, iliti po naški West Gatea (najnovije mjesto za ultra-shopping iskustvo), izdvajam opet i ponovo citat koji nam govori o tome da smo bića sklona od svega napraviti idola, a u ovom slučaju od humanosti (ljudskih prava i svega što s time ide, uključujući i ono o čemu u posljednje vrijeme pišem na blogu).
»Gotovo da i nije moguće predočiti čišći i idealniji izraz humanosti od onoga u kojem se spaja ideal "nenasilnoga otpora", s "putem traženja istine", kako je to propovijedao i svojim vlastitim životom svjedočio Gandhi. Pa ipak, ne-ubijanje i ne-prolijevanje krvi, kako su to učili Isus ili Gandhi, mogu se posredovanjem opisane ljudske vještine f e t i š i z i r a t i u štošta djelomično i tako završiti na stranputici. Kada npr. danas (prerano!) cijeli niz europskih država ukida smrtnu kaznu čak i za plaćene ubojice (dok se kod ubojica druge vrste obično može pronaći nešto olakšavajuće, kao što je trenutačna poremećenost, podložnost strasti trenutka itd.), kada seksualne ubojice "za dobro vladanje" za nekoliko godina puštaju na slobodu (da bi oni opet ubili, odnosno zlostavljali novu ženu ili dijete), onda ispada kao da je sama humanost poludjela, dok "humanitarci" koji tako postupaju iz tobože plemenitih motiva više misle na to po kojoj se cijeni slično nenasilje može prodati kao argument u europskoj politici. (Zanimljivo je da europske države, koje se tijekom posljednjih godina toliko majmuniraju po Americi, u toj stvari Ameriku ne uzimaju kao uzor.) "Humanost" u shvaćanju današnjih pravnika razlikuje se od Gandhija valjda isto kao što se razlikuje duša jednog birokrata od duše jednog sveca... Naše "humano sudstvo" mari više za dobrobit počinitelja negoli žrtve: klasičan je to primjer fetišizacije ideala koji je izvorno bio neupitno plemenit... Sveukupan sustav suvremenog prava je dvojben: počiva na načelima "kazne", "odmazde", "izdržavanja" – odnosno na njihovom oprostu. "Osveta je Gospodinova" – mi se nikad ne smijemo stavljati u položaj boga ni onoga koji kažnjava ili oprašta. Poznat je slučaj Masaryka – uz Gandhija valjda najplemenitijeg čovjeka 20. stoljeća, premda je kao filozof bio za ukidanje smrtne kazne, kao predsjednik susreo se s nekim tako potresnim slučajevima da nije iskoristio pravo da udijeli pomilovanje, da bi na kraju rekao da je "smrtna kazna u skladu s priznavanjem metafizičke vrijednosti svakoga ljudskog života". Jedini realni put je, dakako, stoljećima prisutan put odgoja za humanost. Nama je upravo žurba – umjesto strpljivog rada – postala presudna stranputica, među ostalim, baš zato što danas većina zakonodavaca i pravnika ne vjeruje ni u kakvu metafizičku vrijednost života. Stvaran smisao pravednosti nije "kazna", nego zaštita ljudi od izopačenih bića.«
Post je objavljen 11.11.2009. u 22:17 sati.