blog bijesne domaćice

utorak

svibanj

2007

BRADLEY

Iako se ne lovim stručnih tema o kojima nemam pojma, ovoj nisam mogla odoljeti.
Naime, počela sam večeras, posve slučajno (iako sam namjeravala ranije otići u krpe), gledati na RTL-u film "Eksperiment" ("Pentagon Wars"). Kako je kao žanr navedena - komedija, mislila sam - opet neka američka glupost u stilu "Policijske akademije"...
Kad ono, umjesto komedije - tragedija, koja oslikava vojnu industriju, kojoj je cilj samo profit, a sigurnost vlastitih vojnika je - zadnja rupa na svirali.
Tema filma je proizvodnja prototipa vojnog oklopnog transportera "Bradleya". Za projekt je potrošeno 14 milijardi (!!) $ i 17 godina (!!).
Mladi, nadobudni, pošteni i sposobni poručnik Burton dobio je zadatak napisati stručnu procjenu projekta, pri tome se sukobio s birokracijom, administracijom, zakulisnim igrama nesposobnih vojnih glavešina, željnih promaknuća i slave preko tuđe grbače. Pri tome - nezainteresiranih za stvarno stanje i hrpu love poreznih obveznika, utrošene u neefikasan prototip.
Grupa časnika, koja vodi ratove iz ugodnih kancelarija, svako malo iživljava se sa nerealnim zahtjevima - tako da transporter na kraju postaje borbeno oklopno vozilo, sa topovima i teškim projektilima, a jadnici koji ga osmišljavaju, trebaju iznalaziti načine - kako da te morske ideje provedu u djelo. Čim se na transporter stavlja top, znači postaješ meta, ako postaješ meta, ne može se izrađivati od aluminija, ako se izrađuje od čelika, gubi brzinu.
Testiranja se lažiraju, umjesto vojnika se koriste ovce (!!), koje pokrepaju. Burton ludi, nitko ga ne doživljava.
Na kraju - traži ispitivanje pred komisijom Kongresa. Kad su kongresnici saznali za cijenu i trajanje projekta, pada im mrak na oči i traže testiranje Bradleya u borbenim uvjetima, s originalnim projektilima. Tu su probali zmuljati, ali grupica vojnika, koja od početka zna cijelu priču - oprema Bradleya "po propisu".
Testiranje završava potpunim fijaskom, oklopnjak se razleti u tisuće komada, a vesela grupica vojnika - skače od sreće.
Na kraju epilog - general je promaknut, a mladi Burton - prisilno umirovljen. Na Bradleyevo poboljšanje je dodatno potrošeno još milijardu $.
Čudne li komedije. I unatoč tragičnosti, nasmijala sam se, a nakon svega ostao mi je - gorak okus u ustima.
Nekako se sjetih - gladnih u Africi, ljudi koji svakodnevno umiru od boleština i gladi, ratišta širom svijeta, ljudi koji se svakodnevno tamo šalju kao topovska hrana, uništavanja prirode i atmosfere. Zašto???
Radi - globalno - nekoliko stotina glavonja koji na svemu tome zgrću kapital, njihovih izabranih guzica i debelih obraza.
Kuda smo došli i kuda idemo? Najinteligentnija bića na ovoj našoj jadnoj planeti...

komentiraj (29) * ispiši * #

ponedjeljak

svibanj

2007

IGRA PASTELOM

Fanika se do maloprije igrala pastelama. Dovršila sam i neke započete slike.
Kad me "pukne" ide i jedna dnevno...

komentiraj (13) * ispiši * #

nedjelja

svibanj

2007

JOŠ JEDAN TJEDAN ZA NAMA

Konačno pala temperatura i lakše se diše.
Malo se osjećam "vrtoglavo" (omiljeni izraz našeg djeda Nosonje).
Nevjerojatno kako se mijenjaju raspoloženja iz dana u dan, iz sata u sat. Već se bojim nasmijati, da se ne dogodi nešto ružno.
Seka je konačno primljena na Onkologiju u Petrovu. Trebala je biti primljena 22., kad je naručena, no nije moglo. Nema kreveta. Nije se vraćala u Bj, nego ju je tetka odvezla k sebi. Ipak je malo bliže Zg, a i dobro je da je malo promijenila okolinu, dok je čekala. Daša je za to vrijeme svaki dan odlazila u Petrovu pitati za mjesto. Na kraju je seka završila na hitnoj u petak u noći. Bratić je odvezao u Petrovu i primila ju je dr. Tokić. Čudila se s obzirom na stanje i termin da nije ostala, jer kako je rekla, mjesta se uvijek nađe (!!). Napisala joj je papire na hitno, da se ujutro javi.
Ujutro je Daša otišla do dr. Bukovića (šefa svih šefova) i pokazavši mu papire, rekla da mora naći mjesto za mamu. On joj je na to rekao : Gospođice, mora se samo umrijeti...
Ne moram vam ni govoriti da se Daša skoro šlagirala, na taj biser. Rekla mu je da nije baš prigodno da spominje tu uzrečicu, s obzirom na mjesto i situaciju. Okrenula se i nakon desetak minuta, stigao je mladi liječnik, koji je seku odveo do odjela i osobno je smjestio.
Ukratko seka je konačno od petka na odjelu i u ponedjeljak ide na prvu terapiju. Kad su čule priče drugih pacijentica, ustanovile su da je još imala "sreću", neke čekaju poslije termina po mjesec dana, a u petak su jednu ženu poslali - natrag za Korčulu i jednu za Vinkovce...
Ništa čovjek ne zna dok se ne nađe u situaciji da vidi kako to kod nas ide.
U petak uvečer sam dadiljala djeda Nosonju. Imala sam prilike iz prve ruke doživjeti - kako izgledaju njegove svakodnevne seanse. Red čitanja štampe, red čaja, malo se jede, pa Dnevnik, pa film, pa malo čitanja pred spavanje, malo šetnje oko kvarta, malo jela, malo TV, malo osobne higijene, brijanje. Sav je u čajevima i biranju - kada će koji piti.
Prije no što sam došla, ispekla sam hrpu piroški sa sirom. Po onoj sparini, mislila sam da ću krepati. Kod Nosonje je za divno čudo - ljeti hladovina. Kuća je s početka prošlog stoljeća, po zimi - toplo, po ljeti - hlad. A Nosonja unutra još nosi vestu (!!).
Onda smo Pajo i ja otišli na spavanje, nakon što ga je Nosko izmasirao svojim pričama...
Začudo, spava k'o beba. Mene je zato po noći budio susjedov vučjak, koji je lajao iz sve snage.
Sinoć je stigla Zmaja iz Vinodola, raspoložena kao da se na ježa popišala. Izgorjela je na suncu - prvi puta u životu. Kako nitko od nas troje nema iskustva s tim stvarima, nisam ni sama znala što da radim. Ona je inače teška za nešto podnijeti, pa je bilo baš zabavno. Djeca se kupala - točno u podne (!!), ramena vani i eto ti vraga.
Sreća da je bila umorna i zaspala k'o klada.
Navečer mi je bila Tara - "na kavi". Svima se smije, neprestano, stalno je gladna i već se prekreće i kotrlja, nadiže, odiže, moraju je vezati da ne ispadne iz kolica i sjedalice.
Gledali smo "zvijezde pjevaju" i svi zajedno popi*dili kad su ispali Ivana i Luka. Jedini koje sam voljela slušati - maknuti su, da ne rade konkurenciju debelom i onoj krivoustoj... Hus mi se svojim komentiranjem popeo na ...
Počelo se nešto smrkavati, vjetrić puše, nekako mi izgleda da će pljuštati...
Čitamo se ...

Moja "pečenka"

Mama (dolje) i kćer (gore)

Fanika se bijeli u gori zelenoj...

Tara nakon papice...

Tara i braco Perica

komentiraj (18) * ispiši * #

četvrtak

svibanj

2007

ZA ALKIONA

Ovaj post sam već jednom objavila (nisam dakle senilna).
Zbog blogera Alkiona, objavljujem ga još jednom, uz nadopunu - poslije.

Nemam neke posebne ideje za post, no lutajući po Tube-video, provela sam neko vrijeme, pregledavajući spotove mojeg omiljenog sporta - Taekwondoa. Pa da o njemu napišem nekoliko riječi. Potjeće iz Koreje, gdje se nalazi Kukkiwon hram - okupljalište boraca iz čitavog svijeta. Kao i ostali borilački sportovi, razvija fizičku i psihičku snagu. Sam naziv, složenica je triju pojmova - ruka, noga i put. Kao i za sve sportove, potrebne su tjelesne predispozicije, ljubav i upornost, koja je po meni najvažnija. Kad se jednom krene s treniranjem, razvija se samodisciplina, samopouzdanje, samosavladavanje, savršena tjelesna kondicija, razgibanost, oblikovanje tijela koje ne izgrađuje niti jednu skupinu mišića ciljano, već sve dijelove tijela skladno. A ono što je još bitno i nimalo zanemarivo je - nužna obrana od napada jedne ili više osoba. S treniranjem se može početi u najranijoj dobi, ali i kasnije, čak i u srednjim godinama. Prije svakog treninga, tijelo se mora dobro zagrijati i razgibati, da bi se izbjegle povrede - istegnuća i uganuća. Dalje se vježbaju osnove ručnih i nožnih tehnika, sparing borbe, udaranje u fokusere i vreće, te forme - borbe sa zamišljenim protivnikom. Forme (kate) su abeceda svake borilačke vještine i osnova su kod polaganja za pojaseve (kupove). Pojasevi po redu idu: bijeli (koji se ne polaže), žuti (niži i viši), zeleni (niži i viši), plavi (niži i viši), crveni (niži i viši) i crni. Polaganje svakog pojasa (kupa), vezano je za zahtjevniju formu. Pristupanje svakom polaganju zahtjeva određeni staž u treniranju, znanje tehnike, sparing borbi. Ocjenjuje se elegancija, razgibanost i opći dojam. Nakon višeg crvenog pojasa, polaže se crni pojas, s pripadajućom - osmom formom. Ako su kandidati za polaganje crnog pojasa, mlađi od 15 godina, polažu osmu formu i dobivaju 1. (prvi) poom. I dok god ne navrše 15 godina, polažu poomove. Ako su stariji od 15 godina polažu crni pojas s dodatnim - razbijanjem daske, ručnim i nožnim tehnikama (iz dva pokušaja) i izvođenjem osme forme. Nakon uspješno položenog ispita nosioci su - crnog pojasa 1. (prvi) dan. Dalja polaganja vezana su za devet majstorskih formi koje imaju svoje nazive: KORYO - drugi dan, KEUMGANG - treći dan, TAEBAEK -četvrti dan, PYONGWON - peti dan, SIPJIN - šesti dan, JITAE - sedmi dan, CHONKWON - osmi dan, HANSU - deveti dan i ILYEO - deseti dan. No što su viši danovi, to su kandidati za polaganje malobrojniji, a duljina staža i zahtjevi su veći. Za izuzetne zasluge u razvijanju i unapređivanju tog borilačkog sporta, mogu se dodijeliti danovi, bez polaganja.
Natjecateljski dio treniranja nije obavezan, ali omasovljenjem te borilačke vještine, turniri su postali mjesta, gdje se stečena znanja pokazuju i dokazuju. Time se također razvija natjecateljski i sportski duh. Borbe se odvijaju u punom kontaktu, uz najveću moguću zaštitu - kacigu, gumu za zube, štitnike za ruke i noge, suspenzor za područje genitalija i oklop.
Natjecateljski turniri ne bi trebali biti mjesta nesportskog ponašanja, no takvi primjeri se ne mogu izbjeći. Treba biti dostojanstven u pobjedi i porazu. Ovaj sport ima svoj kodeks ponašanja. Treba poštivati svog trenera, ne demonstrirati stečena znanja van dvorane i što je najvažnije - ne zlorabiti ih. Ako se već dođe u situaciju sukoba, najbolje ga je - izbjeći, a ako to nije moguće - obraniti se i onesposobiti napadača, uz nanošenje minimalnih povreda.
Taekwondo je vještina i sport koji se može trenirati do najkasnije životne dobi, može se vježbati samostalno i ne zahtjeva određene uvjete, a nagrađuje - dobrom kondicijom, pokretljivošću i izdržljivošću. Iako je fizički naporan, ako se njime ozbiljnoi bavi, svaka prolivena kap znoja nagrađuje - dobrim zdravljem i vitalnošću do visokih godina.

A sad ono što me ljuti.
U predhodnom postu sam objavila vijest da je Filip Grgić osvojio zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u taekwondo-u u Pekingu, prije nekoliko dana. Dan poslije, Sandra Šarić - osvojila je brončanu medalju, na istom SP. Ta vijest, je šturo popračena u medijima, onako usput.
Doček na Plesu, na povratku, danas su organizirali TKD klubovi iz Zagreba, posebno TKD klub "Banija" iz Karlovca, koji imaju najbolju web stranicu u Hrvatskoj.
Sreća je da će ovo dvoje sportaša dobiti zasluženo novčano priznanje, koje su dobili ostali osvajači medalja - sa Europskih, svjetskih i Olimpijskih natjecanja, kad već nisu zaslužili pompozan doček ili barem jednog snimatelja da ih - poprati na Plesu. Nisam subjektivna, ali mislim da svako zlato sa svjetskih prvenstava zaslužuje barem približno jednak tretman.
Po Statutu kluba "Metalac" čiji su članovi, klub će im isplatiti - Grgiću 30.000 kn, a Šarićki 10.000 kn.
Malo je poznato da je zagrebački odvjetnik Anto Nobilo, postao predsjednik Europske Taekwondo Federacije, isto tako da je prošle godine položio - crni pojas 8. DAN, jedini je nekoreanac s tim visokim pojasom, što je izuzetno priznanje u ovom sportu, jer ga nije zaslužio samo aktivnim radom na unaprijeđenju, već ga je odista - polagao pred komisijom Kukkiwon hrama. Vjerujte mi na riječ - Nobilova tehnika i znanje, dotjerano je do savršenstva i perfekcionizma. Kad se zna koliko mu je godina, jasno je da dobru fizičku kondiciju duguje ovom sportu.
Ruku na srce, ovo nije sport koji garantira veliku zaradu i osiguravanje egzistencije, mnogo je talenata, kao i u ostalim sportovima i rijetki isplivaju na površinu. No važno je da ga voliš.
I još nešto, svi misle da je grub sport i da su povrede česte. Uopće nije tako, povreda ima kao i u drugim sportovima, zaštita je maksimalna - više modrica ima u rukometu, nogometu (sjetite se Zidanea, kako je glavom raspalio Talijana na SP), a što se događa u vaterpolu ispod vode, živa je katasrofa.
Zmaja može posvjedočiti, nakon igranja rukometa za školu, imala je modrice po bedrima, rebrima i nadlakticama i čvrsto je odlučila da neće - nikad više...

TAE (noga) KWON (ruka) DO (put)

UPDATE:

Dragi moji, sorry što vas do sutra navečer neću moći čitati i komentirati, naime, Zmaja je otišla jutros, pa idem navečer "dadiljati" našeg taju-djeda, da nije sam. Pajo mi se pridružuje sutra. Juniorka se javila iz Vinodola, već se dopodne smjestila i okupala. Kaže da im je super.
Sve vas pusam i želim vam ugodan, tropski vikend thumbup
Naknadno sam pročitala da je na SP i Ana Zaninović osvojila - srebrnu medalju i da je doček bio neočekivan, da su se i oni sami iznenadili - ugodno.

komentiraj (24) * ispiši * #

ponedjeljak

svibanj

2007

ETO MENE

Ovaj vikend je bio trčkarajući.
Ako nisam bila kod tate ili u bolnici, imala sam posla kod kuće. Doduše, tu je bilo najmanje posla. Skuhala sam lonac juhe i klope i samo odgrabljivala i podgrijavala. Poslijepodne sam crknuta prilegla i zaspala kao top. Moji - Zmaja i Pajo nisu me dirali, čak su mi priredili iznenađenja u vidu pudinga (!!), palačinki i voćnih salata...
Seka je u subotu došla iz bolnice, sinoć sam joj spakirala stvari, a danas je Pajo nju i Dašu odvezao u Zagreb. Smjestili su je u bolnicu, do kada bude - ne znam.
Djed Nosonja je sam, na smjenu mu nosimo ručak. Između toga sam si kuha čajeve, prigrijava, puni sudoper s hrpom suđa...
Tek toliko da znate zašto me nije bilo ovih dana. Sad ćemo na smjenu, nećaka i ja, tako da svaka ima jedan dan slobodan.
Zmaja mi u slijedeći petak ide sa školom u Novi Vinodolski - kao poklon za rezultate u atletici za školu. Ide ih šestoro iz razreda - preko vikenda. Sad će biti pakiranja...
Jučer sam malo odmorila, bila slobodna do navečer...
TV ove dane nisam ni gledala, a jučer kuhajući, oko mi zapelo za "Mijenjam ženu". Gledala sam nekoliko epizoda njemačke verzije, a naših - dvije, tri.
Ova epizoda me jednostavno - prikovala. Ručak se krčkao polagano, a nas troje smo uživali. Zmaja je gledala u sobi i čulo se cerekanje - svako malo.
Nikad se ne bih mogla prijaviti za takovu vrstu "izlaganja". Iako, što se mene osobno tiće, nema te situacije, ni sredine, u koju se ne bih uklopila na desetak dana.
Blagi Bože, kakvih sve tipova ima...
Sjećam se epizode s debelom Švabicom, koja je trusila limenke piva - zamijenila se s lezbijkom - čija ju je partnerica htjela "stilizirati" - bezuspješno. S druge strane, ovu je na rub živčanog sloma dovela familija debele i na kraju su je - istjerali iz kuće... Svi su bili trknuti, ali barem - prirodni...
Naše domaće kandidatkinje - uglavnom sve glumataju i rijetko je koja "autentična". Ili su neprirodno vesele, ili uštogljene ili "fine".
Ova jučer me oduševila. Zamijenile se - dobrodržeća kontinentalka Vesna od 49, s mužem otkačenim Talijanom i normalnim sinom. Bar se tako čini - na oko. Druga je - Šimica Baraba (!!), 30 godišnjakinja iz Zadra, sva nekakva svezana, riječnik - boli glava, kiseli osmijeh, s držanjem progutane metle.
Muž joj - Ante Baraba (!!), od 39, obrijane glave, tromboljav i pun samopouzdanja. Tu je bila pride i Šimicina mama - preslikana, starija verzija Šimice, troje klinaca, jedno drugome do uha...
Glumatanja, koliko voliš, Baraba nam je pokazivao svoje plesačko umijeće, odjeven samo u kratke hlače, s obješenom trbušinom. Zamjenska mama, čini se - prepustila se zabavi po onoj - što je, tu je (tko mi je kriv, sama sam htjela).
Dotle je Talijan nosio Šimici u krevet - kavu s pupoljkom ruže. Šimica bijaše malo zbunjena, očito joj se to nikad u životu nije dogodilo - s njenim Barabom. Odmah se nespretno počela opravdavati da njen muž nije ljubomoran - jerbo zna - "koja je ona". Onda je dopala šaka kolegicama one prve, jedna ju sredila u svom frizeraju - ošišala, obojila kosu i našminkala. Pa je presvukle i eto ti - nemreš vjerovat'... Veli moj Pajo na to - sad Baraba više ne bu znal - "koja je ona".
Talijan je odveo na paragliding, gdje mi se Šimica još malo ukočila (ako je to i bilo moguće), izbezumljena se uhvatila za ono krilo, da bi poslije kazala - kako je uživala. Ma jesi vraga, usrala si se živa...
Najbolje od svih, zabavljao se sin dobrodržeće. Dečko je svirao gitaru i s ocem pjevao kancone, na što je Šimica konstatirala da voli drugu vrstu glazbe (u što nisam ni sumnjala). Tražila je pravi narodnjak, a mali rekao - da na žalost - ne zna.
Baraba se šepurio na plaži i dobrodržeću obučenu - bacio u vodu. Skoro sam se zagutila od smijeha, kad je stigla kazeta od kuće - k Šimici. Jadna, sjela na kauč, a s kazete njezina prekopirana verzija od mame, suznih očiju saopštava - da joj je najmlađa klinka, citiram - "spašena" (ma što to značilo).
Trebalo mi je pola sata da se prestanem smijati.
Baš mi je to trebalo, mislim da sam svu napetost koja mi se sakupljala ove dane - izbacila, zahvaljujući - obitelji Baraba iz Zadra, pa im se - najljepše zahvaljujem, pred svekolikim blogerskim društvom...

UPDATE:

FILIP GRGIĆ SVJETSKI PRVAK U TAEKWONDOU

-Kako bi rekao Mladen Delić "Pa ljudi jel je to moguće". Hrvatska ima svjetskog prvaka, nakon četiri desetljeća upisali smo se u povijest kao nacija sa zlatnom medaljom na svjetskom prvenstvu. Naš heroj zvan FILIP GRGIĆ, mladić sa sedamnaest godina potukao je sve velesile i ostvario svoj san i san cijele hrvatske. Naime, u prvom kolu pobijedio je predstavnika Ukrajne 5:1, drugo kolo dobio je Libiju 8:1, u trećem kolu borio se sa Azerbejancom te ga pobijedio na prekid rezultatom 12:5, u četvrtfinalu za medalju pobijedio je Iranca 11:10, u polufinalu pobijedio je Nizozemca 7:7 na zlatni bod a u finalu pobijedio je Tajlanđanina rezultatom 9:7. Čestitke Grgi!!!!!! Mići Kuzmanović +84kg u prvom kolu pobijedio je predstavnika Srbije rezultatom 5:0 a u drugom kolu izgubio je od Španjolca na preglasavanje. Josipa Kusanić -63kg u prvom kolu pobijedila je Filipinku 12:7, dok je u drugom kolu izgubila od Tajlanda na zlatni bod.
(sa stranice Taekwondo kluba Banija, koja je najopširnija klupska stranica u tom sportu)

21.05.2007.

komentiraj (29) * ispiši * #

utorak

svibanj

2007

BLOGERSKI POKLONI

Svakodnevno čitamo jedni druge, komentiramo se međusobno, s nekima smo razvili i komunikaciju preko mailova... Razmijenjujemo misli, fotke, iskustva - ukratko razvili smo neki oblik prijateljstva preko ovog čuda tehnike.
Pripadam ljudima koji se znaju veseliti malim, ali dragim stvarima u životu. Zbog toga su me razveselili pokloni mojih blogera...

Prvi je stigao iz daleke Australije od Sunflower.
Poslala je meni, točnije Zmaji - bumerang, nekoliko simpatičnih "sitnica" i nekoliko riječi pisanih - svojom rukom. Ne moram valjda ni reći, koliko me to razveselilo. Nekako osoba koju čitaš i komentiraš - postaje - stvarna. Hvala Suncokretu!

Prošli tjedan, na godišnjicu braka, stigao je mailom još jedan poklon, pjesnika-blogera Proroka, koji mi je na fotku "ukradenu" s bloga - napisao čestitku u stihovima. Lijepa gesta razveselila nas je svo troje. Hvala Proroče!

S blogericom Danielom, dogovorila sam "robnu razmjenu", ona meni svoju zbirku pjesama, a ja njoj svoj crtež. To još ostaje da realiziramo - kad se posloži.
Naime Danielu znam još s chata i nekako u isto vrijeme smo počele pisati blogove.

Kao vjerna komentatorica Mangina - 012 station bloga, dobila sam tretman po izboru u frizerskom salonu. Hi, hi - kako se Fanika zna ogrepsti.
Razveselilo me i to, naravno - treba "ponijeti" glavu u Metropolu. No, prava je istina - zadovoljstvo kročenja nogom u - svemirsku postaju :)))

Naravno, drago bi mi bilo susresti barem sve svoje blogere iz boxa lijevo :))). Ovim postom im za sada šaljem - pozdrav!!!

UPDATE

Stigao je još jedan "poklonček" od moje Rusalke, stajao mi u mailboxu, pa sam ga tek jučer vidjela.

Inače sam u gužvi, seka mi završila opet u bolnici u srijedu navečer, danas su je pustili, da se spremi za Petrovu, gdje ima termin u ponedjeljak, s tatom sam išla kod urologa, izgleda da će morati na operaciju prostate, koja mu pritišće mokraćnu cijev, pa mora obaviti pregled kod interniste, da se ustanovi da li uopće može pod opću anesteziju.
Što da vam kažem - kad krene - krene. Kuham sim, kuham tam, trčim amo-tamo, sreća da mi je kod kuće sve pod kontrolom.
Nemrem niš smisleno napisati, pa radije neću, ali da znate o čemu se radi. A ja bum čitala kad stignem.
Pusa svima :)))

komentiraj (46) * ispiši * #

ponedjeljak

svibanj

2007

STIGLO LJETO

Ovaj vikend je bio stvarno s ljetnim temperaturama. Jest' da volim ljeto, ali ovo je ipak prenaglo. Iz šlapa sam skočila u japanke. Jučer sam disala kao riba na suhom, zatarabala sve prozore i uključila ventilatore.
U subotu je moj tata proslavio 83. rođendan. Skoro sam se šlagirala kad sam došla i vidjela da kod njega još uvijek radi grijanje (!!). Jest da je kuća s početka prošlog stoljeća i po ljeti je uvijek prohladno, ali... Veli on meni da budem vidjela s - 80 :)))

Zmaja je od četvrtka bila kod kuće, napala je neka viroza, jaukala je i kukala, a ja sam bila njegovateljica, kao obično. Nije išla na turnir u Podsused, pa se fala bogu usput malo i odmorila.

U subotu poslijepodne Daša je imala nastup na Županijskoj smotri folklora.
Zmaja baš nije luda za folklorom, pa sam je jedva izvukla iz kuće. No mala je postavila jedan uvjet. Morala sam se obući po njenoj mjeri. Uvukla me u svoje traperice, rub im je sav izdronjan, svoju majicu, i sandale koje sam nedugo kupila. Da ne govorim o šminki i frizuri...
Htjela me fotkati, ali se nisam dala.
Osjećala sam se poput utegnute salame, jedva sam došla do Doma kulture, po suncu, na visokim petama. Nikad više...stezale me hlače, majica, žuljale sandale, boljeli gležnjevi, znoj mi curio niz leđa...

Na smotru je došla i mala Tara. Tata je držao na rukama, dok se na pozornici jukalo i pjevalo. Tara je počela mlatarati ručicama i nožicama i vriskati. Poslije je, jadna u kolicima zaspala.

Zato je Daša imala - "one man's show", na pozornici. Snaši Daši sa crvenim rupcem, odvezala se svilena vrpca koja drži dokoljenicu i pala joj na opanak. I pleše moja Daša, kao da se ništa nije dogodilo. A kad ono - na gležnju sijeva - tetovaža - mali delfinček pleše kolo, zajedno s Dašom. Naš Jozo fotka, a ja se nisam ni snašla. Dok sam se probila u prve redove - bilo je gotovo. Sve u svemu dobili su najjači aplauz.

Snaša Daša u civilu

Na kraju svega, trebalo se još i do kuće dovući. Noge su mi bile kao balvani. Zmaja je nazvala taju-Paju, a on došao - na biciklu. On, koji ni na WC ne ide bez auta - meni koja jednom godišnje zatrebam prijevoz - dođe na biciklu. Nisam znala da li da se smijem ili da plačem.
Ali Fanika je bez kompleksa, zajašila gecka i onako u petama - pedalirala do kuće.
Doma - kavica i noge u - lavor. A poslije toga u ovo...

komentiraj (14) * ispiši * #

petak

svibanj

2007

ŠTO JE SAMOPOUZDANJE...

Šašavi petak, kod mene kao obično. Zmaja šmrca tri dana, kašlje, sad je u završnoj fazi. Dosadna je kad je bolesna, Bože sačuvaj.
Bila sam na informacijama. Uglavnom - cijeli razred lebdi na krilima puberteta.
Nastavljam s današnjim postom na istu temu od jučer.
Šuljam ja po you tube-u nešto i naletim na ovo - što ćete vidjeti na kraju posta.
Uvijek sam voljela one - izbore za muzičke talente i idole. Ali, najzanimljivije mi je bilo na samom početku. Na kraju sam imala svog favorita, ali početak...
To mi je bilo bolje od bilo koje komedije. Mili Bože tko sve dolazi tamo. I svi su uvjereni u svoj talenat. A ja - plačem od smijeha. Čak sam na kasete snimala i puštala si ponekad.
Zmaja mi je, kad je poslušala ovo, rekla - da kako se mogu ismijavati, skoro se rasplakala kad je vidjela kako se žiri bezočno smije ovoj dvojici.
Ja sam joj pokušala objasniti kroz jedan malo (možda) nespretan primjer, ali to mi je prvo palo na pamet - zamisli situaciju da mama ode plesati u toples bar, pa se svi počnu smijati i normalno da očekuju da se što prije pokupim - zajedno sa svojom jadnom "jedinicom". Stvar je u tome da valjda imaš ogledalo i toliko pameti da znaš za što si sposoban, a za što nisi. A ako nemaš - onda neka ti se ljudi smiju...
No, stvarno - uvijek sam se divila ljudima koji imaju toliko samopouzdanja da od sebe rade budale. Ali ne svjesni da su budale, nego - čak veoma uvjereni da su - prva liga.
Zato, zamjerili mi ili ne, ali - ovo sam morala staviti na blog.

Prvi biser je iz Američkog idola, a drugi iz Mađarskog.
Zajedničko im je što vole pjevati, misle da su stvoreni za pjevanje i obojica su razveselili žiri i - mene.
Stvarno mi je to uljepšalo dan. Zločesto, ali zabavno...

Ovaj "Funny Red" - njega mi je bilo stvarno žao,
Freddy Mercury i "Bohemian Rhapsody" (iako nikad ne bih pogodila)

Mađar Tibor se nije dao smesti - zvuči kao stado koza
"Unchained Melody"

A ovi su već daleko dogurali - napunili stadion - jedni šumom, drugi drumom
"Simply the best" (obrati pažnju na malog u bijeloj košulji, ima i plesačkog talenta, potkraj je izgubio ravnotežu)

Ima i žena s karizmom...da ne bi bilo da sam šovinistica,
posebno ove dvije histerične na kraju

A ovaj je ostao iznenađen i uvrijeđen lošom kritikom i poručio je Simonu u žiriju:
"on je kreten, nek' me poljubi u guzicu"

komentiraj (24) * ispiši * #

EUROVIZIJSKO-JUŽNJAČKA UTJEHA

Kvalifikacije za Eurosong...
Majko mila, bilo je već tu, u polufinalu - svega i svačega. Ako je suditi po novim zemljama-članicama, Europa se naglo širi. Još malo, pa ćemo gledati i slušati i -Irak i Iran na Eurosongu. Izrael već nastupa i Turska. Kako to ide strelovito, još malo pa možemo i Kinu očekivati, sa jednim malim boeingom izvođača, za koje će morati rezervirati cijeli hotel...
Šalu na stranu, Dado Topić i Dragonfly nisu se kvalificirali, uvelike zahvaljujući plasmanu naše prošlogodišnje poskočice "Štikle". Nije da mi je "Vjerujem u ljubav" neka srcu prirasla pjesma, ali Dadu volim, njegov hrapavi glas i rokersku facu. No kad vidim tko je prošao dalje, mogli smo komotno i mi.
No, meni je bio solidan - Albanac, ma što vi mislili o tome, čovjek je odradio posao, bolje od mnogih, a nije se plasirao.
A ono što me je oduševilo je nastup Mađarice - Magdi Ruzse. Kako ni jednu pjesmu osim naše nisam dosad čula, veoma sam se iznenadila. Tim više, jer sam prije nekog vremena, sasvim slučajno naišla na dotićnu pjevačicu na you tubeu, tražeći pjesme Emmylou Harris. Gledala sam neke stare snimke - njezinih prvih nastupa na nekom mađarskom - music talent showu. Skoro sam na dupe pala, slušajući je kako pjeva onako - bez glazbene pratnje.
Dakle, bez obzira na sve one koji će nastupiti na Eurosongu u subotu, Ruzsa je moja favoritkinja, definitivno i svi se ostali mogu sakriti. Molim vašu ocjenu...

Magdi Ruzsa - "Unsubstancial blues"

Prije dvije godine na music talentsu

Nakon Eurosonga, uživala sam u (po tko zna koji puta) odgledanom filmu Waltera Hilla - "Južnjačka utjeha". Prvi puta sam ga gledala '83 godine. Iako ne volim američke filmove s mnogo pucnjave, jurnjave, helikoptera, marinaca, krvi i nasilja - ovaj film me uvijek ponovo oduševi.
Jednostavna priča o manevrima u močvarama Lousianne, grupici od nekoliko pripadnika Nacionalne garde, koji svojom glupošću izazovu - lov na - sebe same.
Ova priča je za mene, jednostavno slika Amerikanaca u popriličnom postotku - bahatih, prilično nesnalažljivih, bez mnogo mozga, velikih paničara, ali s izuzetkom dvojice, koji daju optimističnu nadu - da neki imaju mozak i znaju ga upotrebljavati.
Osim toga tu igra jedan od mojih omiljenih glumaca - Powers Boothe - nikad nije postao razvikana zvijezda s Oscarom u rukama, ali mnogi od tih mu nisu ni do koljena - koliko vidim do danas, nakon - "Smaragdne šume", "Jima Jonesa", "Tombstonea", "Sin Cityja".
Osim toga, film prati izuzetna glazba Ry Coodera, na slide-gitari...

komentiraj (15) * ispiši * #

srijeda

svibanj

2007

20 GODINA...

Eto, prošlo je i to. Na današnji dan, prije dvadeset godina, moj Pajo i ja smo izrekli sudbonosno "da" u Matičnom uredu Dubrava. U to vrijeme planirali smo preseliti u Zagreb, pa smo se tamo prijavili za vjenčanje. No, u tih nekoliko mjeseci poslije predaje dokumenata, svašta se dogodilo - umro mi je svekar, razboljela se svekrva, dobila sam posao u Bjelovaru...
U tih dvadeset godina bilo je i teških i lijepih trenutaka, u svim situacijama uvijek smo stajalo jedno uz drugo, jedno iza drugoga...
Nikad nismo dali jedno na drugo reći niti riječ, a svoje privatne razmilice smo uvijek rješavali - sami.
Danas mi je drago zbog toga, nikad nismo dozvolili nikome da nam se petlja u vezu, ali nikoga nismo ni tražili za pomoć, kad nam je bilo teško.
Najteži put, ali vjerujte - najbolji.
Danas smo zajedno, s našom Zmajom, koja nam se "dogodila" nakon šest godina braka. Ona nam je najvrednije što smo stvorili i nadam se da će uvijek biti...

Naš mali "prišivak"

komentiraj (26) * ispiši * #

ponedjeljak

svibanj

2007

PREDSJEDNICI, MINISTRI I ANONIMCI

U svojim postovima rijetko se hvatam aktualno političkih i dnevnih tema. Nije razlog tome da ih ne pratim, ili da me ne zanimaju - da sam apolitična ili da živim kao noj u pijesku. Jednostavno se u oazi svog bloga, maloj sigurnoj kutijici ispod stakla - neću zamarati onim što mi digne tlak na 500, a neću zamarati ni vas, jer vjerujem da nitko od nas nije pošteđen i uz svoje osobne probleme, htjeli-ne htjeli, svih nas se dotakne - ono što sam gore nabrojala.
Već nekoliko dana čitam po netu priče oko kandidature suca Damira Primorca, brata ministra nam znanosti i prosvjete - za predsjednika Županijskog suda u Splitu. Pa odbijanje ministrice pravosuđa da prihvati odluku Državnog sudbenog vijeća.
Danas gledajući "Otvoreno" Mislava Bage, našla sam se kao stotinu puta dosada kao laik (koji pokušava normalno razmišljati na temelju onog što čuje), ponukana da stvorim svoje mišljenje o svemu tome. Možda sam malo manji laik od ostalih laika, jer se radi o mojoj nesuđenoj struci.
Dakle, Državno sudbeno vijeće koje se sastoji od članova iz nekoliko područja pravne struke (predavača, sudaca, odvjetnika), na prijedlog Vijeća sudaca (isključivo suci) donosi odluku o kandidiranima - glasanjem. Kandidati imaju (o tom potom, ali morali bi imati):
- iskustvo u obavljanju sudske struke barem neki normalan vremenski period,
- broj i kvalitetu riješenih predmeta iza sebe,
- evidentne organizacijske sposobnosti
- određeni prosjek s kojim su završili studij
Nakon toga - ministrica pravosuđa donosi odluku - koga od predloženih kandidata potvrđuje kao suca Županijskog suda. Ako ga ne imenuje, mora obrazložiti zbog kojih razloga.
U studiju su gosti bili - ministrica pravosuđa - Ana Lovrin, predsjednik Udruge sudaca - Đuro Sessa, bivši predsjednik Vrhovnog suda - Krunoslav Olujić i kao gošća u Splitskom studiju, protukandidatkinja Primorcu - Sovjetka Režić.
Stvari se ne bi zakuhale da predloženi kandidat nije :
- brat ministra Primorca,
- da se nije iskopalo da je faks završio s prosjekom (danas sam konačno čula u "Otvorenom") jedvitih 2.3,
- da nije nemali broj predmeta koji je rješavao zbog neažurnosti - otišao u zastaru,
- i da mu je radni staž kao Županijskog suca tek 2 godine
- da je protiv protukandidatkinje stigla anonimna kaznena prijava na memorandumu Županijskog suda...
E pa sad...
To su činjenice (nadam se da jesu).
A sad moja interpretacija - na prvu loptu :
- još jedan Primorac kao drmator u našoj državi (iako je jedan drmator u prosvjeti i znanosti, a drugi bi bio samo lokalno-sudski drmator), bio bi nam uistinu previše,
- Ana Lovrin mi nije baš nekako prilegla srcu od samog preuzimanja ministarstva, činila mi se nekako kao marioneta vlade (što nikako ne bi smjela biti), pa me iznenadila ta njena odluka.

Tijekom emisije saznala sam:
- od gospodina Sesse, da je Primorca potvrdila STRUKA i to je posve dovoljno,
- od gospodina Olujića - da je bezbroj puta ta ista STRUKA - izabrala djecu, snahe, zetove, kćeri, supruge i ostalu rodbinu tih istih predstavnika STRUKE koji glasaju - a djeca, snahe, zetovi, kćeri, supruge i ostali - su kasnije imenovani za suce pojedinih sudova.
- da je anonimna krivična prijava napisana na memorandumu Žup. suda - popljuvala protukandidatkinju Režić (najbolje je pljuvati anonimno) i da se baš SVATKO može domoći tog memoranduma suda (znači i čistačica suda ili netko u prolazu),
- da je tast gosp. Promorca - drmator iz sjene u Splitu
- pa sam saznala da je Zakon o predlaganju i imenovanju sudaca - pun manjkavosti, nedefiniranosti o propisanim uvjetima za dužnost predsjednika suda (ukratko rupa)...

I nakon svega NIJE mi jasno :
- kako predstavnici struke mogu sjediti u Državnom sudbenom vijeću i glasati o članovima svoje familije - kao kandidatima za dužnost predsjednika sudova,
- ako zakon ima manjkavosti i nedefiniranosti o uvjetima za visoke sudske dužnosti - zašto ga se ne promijeni ili barem ne dopuni u spornim pitanjima,
- zašto se anonimna prijava na memorandumu do kojeg može svatko - uopće uzima u obzir, kad je jasno čemu ona trenutno služi.

I na kraju, kako je moguće da je struka toliko oduševljeno izabrala kandidata koji NI U JEDNOM
uvjetu ne zadovoljava kriterije, a sada se insistira da je odbijen od ministrice - samo zato jer je - Primorac (!!). Dotični osim toga sprema doktorat, iako mu je prosjek bio 2.3, a najmanji mora biti 3.5.

A ta ANONIMNA prijava mi još uvijek ne da mira. Nekako me podsjetila na jedan drugi slučaj, no vezan za Primorca ministra.
Naime kad je poznati - hrvatski znanstvenik Ivica Đikić, koji radi u Frankfurtu i tamo uživa veliko poštovanje svoje struke - postavio pitanje - po kojem kriteriju je projekt za Forenzički institut dobio ogroman iznos iz proračuna, pogotovo kad se zna da ministar Primorac nakon mandata planira na čelo tog instituta. Umjesto argumentiranog odgovora - stiglo je ANONIMNO pismo u kojem se pljuje po Đikiću, a upućeno je Njemačkom ministarstvu znanosti.

Na žalost ANONIMCA, Ivan Đikić još uvijek radi u Njemačkoj, još uvijek se financiraju njegovi projekti, u međuvremenu je dobio i nekoliko prestižnih svjetskih priznanja za svoj rad, pismo nije polučilo nikakove efekte...

I nakako mi se u glavi neki puzzli slažu, sve me nekako navodi na pomisao - da braća vole - pisati pisma, a ne potpisati se na kraju...

I

komentiraj (12) * ispiši * #

nedjelja

svibanj

2007

SPORTSKI VIKEND (kakav bi drugačiji bio)

Nakon predhodnog posta o knjigama i čitanju, sjetih se još brda knjiga (trebao bi mi još jedan, hi hi). Hvala svima na preporukama, ali trenutno čitam "Artura" Luca Bessona, prekrasna knjiga za klince, ali i roditelje. A ja sam očito već podjetinjila :)))
Jučer sam ustala opet rano i otpratila Zmaju u Otočac, a onda se vratila u krevetac i čorila do podneva. Onda sam ustala kao pretučena, a kad sam vidjela vrijeme vani - raspoloženje mi je bilo na nuli.
Kava me malo digla, za neki gastronomski specijalitet od ručka, nisam bila orna.
Pajo mi baš i nije bio presretan kad sam na tavu hitila - špeka i prelila ga omletom. Zelena salata i fina juhica, no vraga, bili smo gladni za dva sata.
Poslijepodne smo gledali neke bedaste filmove, bilo nam je zima (prije par dana sam zgasila grijanje) i zaspali kao dva stara mačka.
I tko bi nas probudio i razveselio, ako ne - naše zlatno mače.
Opernatila se za još jedno zlato, finale opet bilo 7:0. Poslije nam je pričala, da joj je cura kod rezultata 5:0, dok su bile u klinču rekla : ajde daj sad u glavu, pa smo gotove (udarac u glavu nosi 2 boda i kod sedam razlike, borba se prekida). Moja mačkica je ta dva boda nabila - u oklop, jer je curu u glavu udarila prošli put u Novskoj, pa joj je bilo žao. Poslije su se sprijateljile i izmijenile brojeve mobitela...

Inače mlade snage mlađih kadeta su se u Novskoj pokazale uspješnima. Osvojile su hrpu medalja, naročito ove dvije s crvenim pojasevima u prvom redu - male "zvijerke" od 30 kg. Ovaj veliki čovjek s lijeva je legendarni trener Pajo...

Osim Zmajina zlata u Otočcu jučer, cure su ih osvojile nekoliko i osvojile pehar za - 3. mjesto - ekipno kadetkinje...

No, rezultat je bio i jedan slomljeni prst na nozi i istegnuti ligamenti, tako da su dvoje završili na hitnoj. Sve ima svoju cijenu...

Danas se vrijeme popravilo, pa sam malo živnula. Nakon ručka smo Pajo i ja na biciklima, išli do centra na moto trke. One jutarnje "prdavce", što paraju uši smo propustili, ali zato smo išli na veće kubikaže. Parkirali smo naša dva bicikla kraj Hondi i Kawasakija i dobro ih zaključali (!!).

A onda smo šuljali i napasali oči. Veli meni Pajo : na što sam ja spao, na biciklu idem gledati moto trke. A ja njemu na to : ali ti je glava još na ramenu.
Bilo je tu dobrih motora, ali i dobrih komada, muških i ženskih.

Motorček našeg mjesnog tajkuna, inače skupa smo ležali kao bebe u rodilištu :)))

Ljepotani...

Poslastica je bila utrka 750 kubika. Pobijedio je dečko, koji je ostavio ekipu iza sebe - za više od čitavog kruga.
Pobjednik pali gume...

Što li se to Paji sad mota po glavi?

Samo se divim - ne bi sjela na njega ni da mi se plati...

I na kraju, toliko crne kože i - ćelavaca na jednoj hrpi, nisam dugo vidjela.
Bilo je tu - uglancanih ćela, preplanulih, crvenih, trodnevnih. Pajo mi bio k'o riba u vodi...
Samo jedno nisam vidjela - motor po mojoj mjeri. Sve Honde, Kawasakiji, Suzukiji...
Ali ništa ono u stilu - "Golih u sedlu"...
Harleya ni jednog, nisam mogla vjerovati, ama ni jednog.
A nabrusila sam se da ga "okinem" sa svih strana. I vlasnika - naravno...

komentiraj (11) * ispiši * #

subota

svibanj

2007

NOVI ZADATAK

Draga moja Tyche, opet me uvalila u novi zadatak. Iako baš većina blogera ne voli štafete - mene uglavnom vesele - kako pisati, tako i čitati tuđe.
Ovaj put je na redu tema - što volim čitati i što sam pročitala...
To je široka tema i vrlo je teško izdvajati i suziti krug za - the best of...
No, priču bih prvo započela s uvaženim dr. Slavenom Leticom. Prije nekih sedam, osam godina, slušala sam razgovor s njim na Obiteljskom radiju. Bilo je ljeto, pa su poznate upitali što bi preporučili slušaocima za čitanje na godišnjem odmoru. Njegov odgovor me čak nije ni iznenadio, ali me - razljutio... Naime, rekao je da on - na godišnjem, čita stručnu literaturu, pa sumnja da bi to bilo preporučljivo za široki sloj (stoke sitnog zuba) čitalačke publike, a "laganu" litaraturu, uglavnom ne čita...
Poznajem nekoliko poznatih i cijenjenih intelektualaca, za koje znam da su od prvih dana - čitali sve što im je pod ruku došlo, pa mi je ova izjava bila dovoljna da o njemu kao intelektualcu - mislim svoje.

Dakle, odmalena sam voljela čitati, normalno prvo ono primjereno uzrastu, kasnije, kako sam odrastala, moji horizonti i znatiželja se širili. U srednjoj školi smo imali profesora hrvatskog, divnog čovjeka koji nam je u pisanju lektire pružio mogućnost da pišemo o svemu što čitamo, osim zadanog. To je bio moj teren, divota jedna. Žao mi je što nisam sačuvala taj dnevnik čitanja...
Napominjem da na plaži - nikad ne čitam, jer imam drugog posla - proučavanje ljudi i zabavljanje na račun istih :)))
Na samom vrhu su mi kao kod većine - klasici, većinom ruski, valjda zato što mi slavenska osjećajnost najviše leži - Tolstoj, čiji sam roman "Rat i mir" prvi puta čitala nakon odgledanog filma, ruske verzije koji traje 7 i pol sati, koji je doslovan prikaz velikog romana. Tu dalje pripadaju i - Čehov, Dostojevski, pa kasnije Gorki, Šolohov, Pasternak, uz njih kao pjesnik Jesenjin... Pa Syenkiewisz.
Da sad ne krenem pisati o ostalim klasicima (kud bi me to dovelo), pisat' ću dalje o piscima koje sam najviše voljela čitati, jer su pisali o svakodnevici i nama bližem vremenu.
Hamingway sa "Kome zvono zvoni" i "Starac i more",
Erich Maria Remarque - "Na zapadu ništa novo", "Crni obelisk", "Sjenke u raju",
No, najviše sam voljela čitati ženske pisce, ne baš feministice, iako i njih ima super (Rudanica sa svojom sadomazohističkom spikom), - Pearl Buck, sa svojim viđenjem dalekog istoka - "Dobra zemlja" i "Zmajevo sjeme", Vicki Baum kao spisateljica koja je složenost ljudskih odnosa dovela do savršenstva, posebno u "Hotelu Šangaj".
Ali najviše volim trilere i akciju, špijunske romane, to mi je onako za održavanje kondicije. John La Carre i Robert Ludlum, sve sam progutala. Pa zatim J.M. Simmel sa svojim prikazom spletki i odnosa u suvremenom svijetu, politici, ekonomiji, prljavštinama, koje piše na jedan lako čitljiv način.
SF ne volim baš, kao ni filmove, toliko nam se brzo događa budućnost, da se sve bojim čitati ih, jer se mnoga djela obistinjuju. No, Carl Sagan mi je sa "Kontaktom" ipak prirastao srcu, uostalom kao i on sam sa svojim dokumentarcima i onim svojim pogledom i karizmom.
Volim putopise, uglavnom o dalekom istoku i Africi, Južnoj Americi i Australiji...
Kniževnost na hrvatskom - visoko mjesto - Krleža, pogotovo "Glembajevi". Stari maher je stvarno bio majstor profiliranja likova. Drag mi je Nazor, Šenoa, Ivo Andrić (od koga sam učila turcizme). Od pisaca iz bivše države, sad mi je trenutno pao na pamet - Nušić, svaka mu čast - trebalo bi ga u lektiru staviti, bez obzira što je srpski pisac, jer njegovi se likovi mogu komotno staviti u naše vrijeme i našu stvarnost (pogotovo sadašnju), na balkanskim prostorima.
Da, pročitala sam Churchillove memoare u jednoj kasnijoj dobi, taj debeljko me oduševio sa svojom - pozitivnom i negativnom stranom ličnosti.
A na kraju "Dnevnik Adriana Molea", zabavno mladenačko štivo i Harry Potter - od kojega sam pročitala samo prva dva djela, za više nisam imala živaca, no zanimalo me s čime su to oduševljeni čitaoci širom svijeta. Da ne zaboravim - besmrtni "Dnevnik bijesne domaćice" Sue Kaufman (pogodite zašto). I stara engleska "konzerva" - Agatha Christie, majstor fine, beskrvne, nenasilne krimi-priče.
Na kraju - "Alan Ford" i grupa TNT - svaka čast, iako baš ne spada ovamo. Moram do buvljaka, kupiti nekoliko starih brojeva i ponovo se prisjetiti.
To je uglavnom to, onako na eks, ima još dosta toga, ali već sam i s ovim pretjerala...
I štafetu proslijeđujem onima koji ovo pročitaju i imaju volje da je - nastave.

komentiraj (20) * ispiši * #

četvrtak

svibanj

2007

RESTAURATOR

Počeo svibanj, bliži se kraj školske godine, bliži se ljeto. Njuškam i sakupljam podatke što će trebati pospremiti, raskrčiti, pobacati. Nevjerojatno, koliko bespotrebnih stvari čovjek baci i svako malo - sakupi ih se ponovo.
U tom njuškanju, jučer sam s ormara skinula - maminu citru u koferčiću. Već sam je spominjala, mislim...
Stara je stotinjak godina, malo je drvo izgubilo sjaj s vremenom, srebrna gravura također, neke od žica sam ja "sredila" , pa su zamjenjene, pa je poslije nastavila sređivati Daša, pa ih fali jedno sedam-osam. Raspitivala sam se na nekoliko mjesta za restauraciju, ali voljela bih da se obavi - onako u komadu, a ne da je nosam od jednog do drugog majstora. Voljela bih je srediti, makar da može stajati još stotinjak godina.
I dok sam je brisala, sjetih se oglasa koji sam pročitala. Dao ga je restaurator starog namještaja, starih umjetnina. I kad sam bila gotova, nazovem ja - onako...
- dobar dan
- dobar dan
jeste vi dali oglas za restauriranje umjetnina...bla bla (frajer melje sto na sat na nekoj neprepoznatljivoj mješavini zagorsko-podravskog dijalekta)...
I ja onda njemu kažem da imam staru citru, kojoj je potrebna restauracija, a on - ni - bekac. Ja ga pitam zna li što je citra, jer sam na mnoge u svojim traženjima naletjela, koji ni to za početak nisu znali. Kaže on da zna (!!). I na to mi kaže - da mi može eventualno urediti drveni dio, a za gravuru treba slikar (!!), što mi baš i nije bilo jasno, no dobro. A za žice i uštimavanje, što znam i sama - treba mi štimer.
I tako mi dalje - bla, bla - on bi navratio, na što ga ja pitam da li ima net, da mu pošaljem na mail fotku. Pa on meni nakon duljeg traženja, islovkao mail adresu...
I na kraju pita on mene - da li bi ja to možda prodala. To su me uglavnom pitali svi koje sam dosad kontaktirala. U stilu - dok vi sve obiđete, pa sve platite, bla, bla, pa to vama stoji...
Ja na to kažem da je to meni uspomena i da nema cijene za nju. A on meni kaže - pa da, razumijem, ali kad je uredite, da vam bar stoji - na zidu (!!).
Ja ostala bez teksta - kojem zidu čovječe, to ili stoji u koferu ili na stolu. No da, sve se može objesiti na zid (čak i klavir, ako imaš baš žarku želju). Ali sada više nisam bila načisto da uopće zna kako izgleda. Jer tada bi znao da se ne da objesiti, jer ima nogice na donjem dijelu, a i nije predviđena za vješanje po zidu.
- No ja bum došel do vas pak bumo se dogovorili, vi meni pošaljite pismo na kompjuter i stavite adresu i broj telefona...
Poklopila ja slušalicu i mislim si - pak ti ne buš došel, jer mi je sve jasno, ti bi vješal' moju citru na zid - mutavac jedan. A sliku bum ti poslala prek maila da se nafčiš kak to zgleda - majstore.
I opet sam dobila još jednog koji bi se za male novce dočepao - jer to ne vrijedi restauracije, koja baš i nije jeftina, pa štimanja, i da ti nakon svega - stoji u koferu - na ormaru.
Nek stoji - u koferu i budem brisala povremeno prašinu s nje i kofera.
Stvarno, kod nas se svatko primio svega i svačega, sve veliki majstori, ovaj je očito stolar - od onih što "čiste" stare tavane i odnesu ljudima stvari za sitnu lovu i još ih uvjere da su profitirali, jer bi nekome morali platiti čišćenje i odvoz (!!)
Tako, moja citra će stajati i dalje, doduše - ne obješena na zid...

Anton Karas - tema iz filma "Treći čovjek"

komentiraj (21) * ispiši * #

utorak

svibanj

2007

JOŠ JEDNA "DOSADNA" NOVOST

Praznik rada, provela sam - radno. Otpremila Zmaju na turnir u Novsku. Srećom nismo morali ići autom, opet je organiziran prijevoz.
Nakon toga - nazat u krpice. Iz kreveta sam na "Animal Planetu" gledala malog bambija - Julie, kako ju pripremaju za život u divljini, hrane na dudu... Zaspala sam k'o top i probudila se u 11.
Prespavala sam i budnicu i prijepodne.
Pajo mi je donio sviježi kruh, čekala me kava i kolačeki.
Primila sam se lagano ručka. Nije mi danas bilo do nekog kompliciranja, pa sam na naglo spržila lignje, s pomfrijem i tartarom, zalili smo ih Merlotom...
Ne znam kako na vas djeluje ovo sunce, ali ja sam sva fjakasta.
Kad sam se naklopala za ručak, sjela na sunce popiti kavu, opet me šupilo, pa sam zbrisala u kuću.
malo sam se ispružila i - ponovno zaspala. Pajo je jadan otišao s kolegom na vožnju biciklom i dao mi mira.
Onda me probudila Zmaja, koja se začudo, već u 4 pojavila. Zlato, još jedno, dosadno je već, ali zar ste sumnjali.
Inače, dobro smo odlučili što nije išla na Juniorsko državno u Knin. Rezultati su loši. Od svih - samo jedno zlato i jedna bronca. A drndali se od 4 ujutro, cijeli dan natjecanja, a poslije još do pred jutro - nazat kući.
Dakle, nanjušili smo na vrijeme i promijenili tu muku - za Koprivnicu. Ima Fanika svoj nepogrešivi radar - svoj mali nosić.
I došao nam svibanj, za koji dan je Paji i meni 20 godišnjica braka, tri dana poslije mom tati 83...

Turnir "Bljesak" - Novska