JOŠ JEDAN TJEDAN ZA NAMA

Konačno pala temperatura i lakše se diše.
Malo se osjećam "vrtoglavo" (omiljeni izraz našeg djeda Nosonje).
Nevjerojatno kako se mijenjaju raspoloženja iz dana u dan, iz sata u sat. Već se bojim nasmijati, da se ne dogodi nešto ružno.
Seka je konačno primljena na Onkologiju u Petrovu. Trebala je biti primljena 22., kad je naručena, no nije moglo. Nema kreveta. Nije se vraćala u Bj, nego ju je tetka odvezla k sebi. Ipak je malo bliže Zg, a i dobro je da je malo promijenila okolinu, dok je čekala. Daša je za to vrijeme svaki dan odlazila u Petrovu pitati za mjesto. Na kraju je seka završila na hitnoj u petak u noći. Bratić je odvezao u Petrovu i primila ju je dr. Tokić. Čudila se s obzirom na stanje i termin da nije ostala, jer kako je rekla, mjesta se uvijek nađe (!!). Napisala joj je papire na hitno, da se ujutro javi.
Ujutro je Daša otišla do dr. Bukovića (šefa svih šefova) i pokazavši mu papire, rekla da mora naći mjesto za mamu. On joj je na to rekao : Gospođice, mora se samo umrijeti...
Ne moram vam ni govoriti da se Daša skoro šlagirala, na taj biser. Rekla mu je da nije baš prigodno da spominje tu uzrečicu, s obzirom na mjesto i situaciju. Okrenula se i nakon desetak minuta, stigao je mladi liječnik, koji je seku odveo do odjela i osobno je smjestio.
Ukratko seka je konačno od petka na odjelu i u ponedjeljak ide na prvu terapiju. Kad su čule priče drugih pacijentica, ustanovile su da je još imala "sreću", neke čekaju poslije termina po mjesec dana, a u petak su jednu ženu poslali - natrag za Korčulu i jednu za Vinkovce...
Ništa čovjek ne zna dok se ne nađe u situaciji da vidi kako to kod nas ide.
U petak uvečer sam dadiljala djeda Nosonju. Imala sam prilike iz prve ruke doživjeti - kako izgledaju njegove svakodnevne seanse. Red čitanja štampe, red čaja, malo se jede, pa Dnevnik, pa film, pa malo čitanja pred spavanje, malo šetnje oko kvarta, malo jela, malo TV, malo osobne higijene, brijanje. Sav je u čajevima i biranju - kada će koji piti.
Prije no što sam došla, ispekla sam hrpu piroški sa sirom. Po onoj sparini, mislila sam da ću krepati. Kod Nosonje je za divno čudo - ljeti hladovina. Kuća je s početka prošlog stoljeća, po zimi - toplo, po ljeti - hlad. A Nosonja unutra još nosi vestu (!!).
Onda smo Pajo i ja otišli na spavanje, nakon što ga je Nosko izmasirao svojim pričama...
Začudo, spava k'o beba. Mene je zato po noći budio susjedov vučjak, koji je lajao iz sve snage.
Sinoć je stigla Zmaja iz Vinodola, raspoložena kao da se na ježa popišala. Izgorjela je na suncu - prvi puta u životu. Kako nitko od nas troje nema iskustva s tim stvarima, nisam ni sama znala što da radim. Ona je inače teška za nešto podnijeti, pa je bilo baš zabavno. Djeca se kupala - točno u podne (!!), ramena vani i eto ti vraga.
Sreća da je bila umorna i zaspala k'o klada.
Navečer mi je bila Tara - "na kavi". Svima se smije, neprestano, stalno je gladna i već se prekreće i kotrlja, nadiže, odiže, moraju je vezati da ne ispadne iz kolica i sjedalice.
Gledali smo "zvijezde pjevaju" i svi zajedno popi*dili kad su ispali Ivana i Luka. Jedini koje sam voljela slušati - maknuti su, da ne rade konkurenciju debelom i onoj krivoustoj... Hus mi se svojim komentiranjem popeo na ...
Počelo se nešto smrkavati, vjetrić puše, nekako mi izgleda da će pljuštati...
Čitamo se ...

Moja "pečenka"


Mama (dolje) i kćer (gore)


Fanika se bijeli u gori zelenoj...


Tara nakon papice...


Tara i braco Perica