30
srijeda
rujan
2009
NAPOKON...
Eto mene nazat u blogosferu 
Ponovo smo u kompletu. Juniorka stigla u nedjelju navečer. Ja u petak dovršila posao, tako da smo još ta dva dana proveli u miru, prošetali i progugutali koju 
Zmaja je utrčala sa svoje dvije torbetine, preplanula tek toliko, da kaže da je bila na moru. Većinu vremena između smjena je provodila odmarajući se ili u šetnji. Sunčanje joj ionako nije jača strana...
Noge se stanjile u butinama, ali šlaufić oko trbuha se povećao 
Pet obroka dnevno našlo je svoje mjesto 
Sva garderoba u katastrofalnom stanju - bijele stopalice posivjele, bluze porozile od prsluka uniforme, koji pušta boju. Na suknjama je juniorka "proširila" prorez svojim elegantnim hodom, pa išla popravljati iglom i koncem 
Služili se perilicom u koju je veš stavljala cura slobodna taj dan. No, veš za pranje treba sortirati po bojama, na što očito nitko nije obračao pažnju. Tako da su bijele čarape očito završile s trapericama i obrnuto 
S Arielom se pralo sve redom, od bijelog do šarenog...
Dva dana prije povratka, Zmaja je sjedila na plaži i plakala na mobitel 
Nije željela da je vide uplakanu, pa je cmoljala u intimi. Htjela je - domaaaa. A ja sve okrenula na šalu, tako da sam je na kraju uspjela i nasmijati.
A kad su napokon krenuli kući, cmoljala je što napuštaju Bašku 
Bilo je naporno, ali lijepo. Svi profesori-voditelji bili su odlični, čak su pedagoginja i profesorica engleskog - izjavile da nikad nisu imale tako dobru grupu. Čak su posljednju večer do kasna igrali - lovača, skrivača, crne kraljice, care govedare i naganjali se po šetalištu, čak i oni, koji su ove godine maturanti 
Sad mogu priznati da sam bila mnogo mirnija, jer mi je jedna draga blogerica dala broj mobitela svoje tetke, koja živi u Baškoj i radi u menagementu hotela, pa što god zatreba, neka se slobodno obrati. No, ponosno izjavljujem da nismo koristili protekciju. Osim što sam Zmaji preko nje slala lovicu, da ne šaljem na recepciju. Ali, lijepo je znati da ima nekog "domaćeg" kome se može obratiti.
Juniorka je nakupovala hrpu drangulija u fantastičnom indijskom dućanu. Sve jeftino, šarenije od šarenijeg, no ako ništa drugo - od prirodnih materijala
Sad, kad smo ušli u kolotečinu, osjećam se kao da me pregazio kamion, svaki me mišić boli. Pri krečenju i čišćenju, isprobala sam sve moguće joga-položaje. Malo sam se i skusala, ispadaju mi hlače, no brzo ću ja to finom papicom vratiti
Za kraj da vidite rezultat mog miksanja s dipićima. Samo, boja uživo je malo više marelica, nije pinki kao na fotki...
Budite mi dobro
& 
UPDATE
Sjećate li se prignječenog mobitela moje juniorke, a poslije toga mog mobitela koji je juniorka prignječila na isti način? Dali smo ih na popravak u t-mobile. Oni ga poslali u servis koji radi za njih - Mobis. Nakon mjesec i pol ni glasa. Nakon što su nam najavili da je popravak juniorkinog 407 kn i nakon tih mjesec i pol, Pajo popi*dio, otišao u Mobile i saznao da - čekaju dio. Tražio je da nam vrate mobitele i napravio larmu. Vratili nam, odnio je u servis kod nas i frajer nam oba (i jedan moj Siemens za koji nisam znala koji mu je vrag) popravio za cijenu malo veću od 400 kn. Na Siemensu je samo otišao kontakt...
Veli Pajo - kud bi nas opalili, tud još ne znaju ni brzo uzet lovu 
Ovaj "bang" smješkić je za nas, sretniji nego pametniji
komentiraj (19) * ispiši * #
17
četvrtak
rujan
2009
IZ ROMANTIKE U SUROVU STVARNOST
Eto, nije dugo trajalo...
Surova stvarnost me spustila na zemlju.
Čim sam uhvatila valjak u ruke, jedino što me povezivalo s romantikom je glazba s radija.
Hodnik okrečen, boja smučkana i priređena...ja puna elana...
Jučer ujutro, prvo me stresao dimnjačar. Banuo nenajavljen i veli da mora prekontrolirati dimnjak ili je kazna 1000kn. Ajde dobro, mislim si ja, grijemo se na plin, posljednji put je bio prije dvije godine, između je brljao Pajo s onom dimnjačarskom četkom
Otvorio mi u špajzi vratašca i napunio pola kantice, ali je zato digao prašinu da sam popi*zila. Umjesto da se primim za dugme, ja se primila za glavu 
No, ne bi ni to bilo najgore, da ja nisam išla čistiti iza njega. Nisam znala da mi je pukla vrećica za usisavač. Upalila ja i usisavam špajzu, a ono iza leđa - sve izlazi u kuhinju
Na posljetku sam otvorila prozor i otišla kupiti nove vrećice, filter i kruh...
Kako je Pevec otišao k vragu i robe je sve manje, morala sam tražiti po gradu, kao što sam neki dan bauljala za krečom i dipićima.
Na kraju pronađoh vrećice pokraj pekare u kojoj kupujem kruh
Glavno da sam pola grada obišla...
Poslijepodne smo sve razvukli i Pajo mi je obljepio trakom sve što treba. Tako da sam danas orno krenula. Doduše ona sekiracija i neplansko naganjanje vrećica i filtera me izbacilo iz takta, da nije bilo toga, danas bi već okrečila kuhinju
Naša "turistička djelatnica" redovito se javlja svaki dan, dva puta
Privikla se i kaže da joj je lakše raditi nego podnositi sve ono popratno - nervozu zaposlenika hotela, loše raspoloženje i bahatost.
Sreća, nisu svi takovi, no dovoljno ih je i nekoliko, koji redovito ustaju na lijevu nogu.
Neki dan je ostala šokirana ponašanjem jednog zaposlenika koji se raspravljao sa svojom ženom. Prije toga je svima njima rušio sve po spisku, da bi na kraju - ošamario vlastitu ženu.
Moja juniorka kaže da joj je para izlazila na uši, da bi ga najradije odvalila. Odlučila je istog trena, da se ne udaje do tridesete 
Da se baca na školu, posao i prvo misli na sebe, a kojekakvi kreteni uopće ne dolaze u obzir, dok ne bude - sama svoj gazda. A onda će pomno birati svog kandidata
Posao joj ide od ruke, još ništa nije razbila 
. Noge odavno više ne bole, čak se planinari do crkvice na vrh brda. Osjeća kako joj je kralježnica ojačala od dizanja, saginjanja i hodanja. Usput pomalo i trči, prije spavanja...Nema baš kompanjona za trčanje, ali nema veze...
Izjavila je da će nagodinu otići barem tri smjene . Malo pretjeruje, ali ako želi neka ostane, koliko bude mogla.
Drago mi je što ima priliku steći iskustvo poput ovog. Znam da se naradi i da joj nije lako, ali neka već sada vidi kako to izgleda. Život je nesmiljen i bit će još i više. Da vidi da ima svakakovih ljudi i svakakovih radnih kolega. Zaključila je da su mnogo neugodniji oni, koji su prvi po hijerarhiji iznad njih, nego oni malo viši. Zaključila je da su najfrustriraniji - oni najnesposobniji
Sve u svemu, drago mi je da se snašla i ušaltala. Da na jedno primi, a na drugo pusti. Ljuti se kad im prigovaraju bez razloga, a kad imaju razloga, onda (pod uvjetom da su ustali na pravu nogu) ne primjećuju ni slona...
Ne mogu vjerovati kako je proletjelo tih sedamnaest dana. Još deset i naša najdraža se vraća. A onda ćemo o svemu - natenane. Neke stvari ćemo i s vama podijeliti, bez brige 
Turistička sezona, barem u Baškoj nije propala, sve je puno još od svibnja, a izgleda da će se produljiti do listopada. Farbaju nas debelo, a zna se iz kojih razloga.
A sad idem popiti kavicu na brzaka i odraditi još tri zida i plafon. Za danas - dosta 
Ne zamjerite mi što vas ne obilazim redovito 
Budite mi dobro
&
komentiraj (26) * ispiši * #
13
nedjelja
rujan
2009
AMOR MIO
Puklo me skroz
Budite mi dobro
&
komentiraj (19) * ispiši * #
10
četvrtak
rujan
2009
PJEVAJMO NA KIŠI
Danas sam cijelo dopodne trčala k'o sumanuta. Noska sam pratila doktoru, poslije otišla do servisa za slušni aparat. Nije zadovoljan s onim, suvremenijim, pa ga je zamijenio za dva aparata, koje ručno može rihtati Onaj koji je bio kompjuterski narihtan, taj mu nije fora - zvukovi mu prejaki, pa je više stajao u kutijici, nego u uhu
Kako je jutros bilo prohladno, obukla sam laganu vesticu, no kasnije mi je prisjela, no nikako da ju skinem .Obavila sam Noska, vratila se po gecka i odjezdila potvrditi doznake, upisati ga za ortopeda i kupiti kruh nasušni...
Predvečer je Pajo osvanuo s idejom o šetnji sa sladoledom . Nakon jutrošnje akcije, nekako baš i nisam bila za to, tim više što sam snimila crne oblake od Podravine .
No, uspio me nagovoriti. Projahali smo preko barikada na rotoru i kad smo se konačno dohvatili asfalta, pale su prve kapi. Veli Pajo - ajmo mi nazat. U meni se probudio dišpet. E pa sad ćeš šetati, pa makar i po kiši. U tom dišpetu, ja sam naravno - gore prošla. S natikačama i u tankoj končanoj majici...
Kad je počelo, sklonili smo se na terasu kod kavane, na korzu. Naručili kavu i navalili na sladoled. Uživajući u pogledu na prolaznike, koji su trčali i sklanjali se od kiše. Svašta čovjek vidi, žao mi je što to nisam mogla snimiti - polugole i polubose tinejdžere, popodnevnu smjenu gimnazijalaca, roditelje s bebačima u kolicima, zaljubljene, šopingholičare s rukama punim paketa...
No, ubrzo mi je prisjelo. Počeo puhati vjetar, zeblo me sve od nogu do tjemena. Moj kavalir bi skinuo jaknu da ju je imao. No, imao je barem čarape i tenisice
Da je malo dulje potrajalo, ja bih otrčala do Kineza i kupila barem kišobran. A Pajo mi nimalo ne pomaže, veli on - imaš doma svoju žutu kabanicu i nove gumene čizme
Interesantno, otkad sam ih kupila, kiša je pala samo nekoliko puta i to noću. Nikako obući svoj kišni outfit. A sad, kad je konačno pala, outfit ostao kod kuće
Lagano je prestajala, a nas dvoje hrabro krenuli kući. Na vrh korza nas dočekala ponovo. Pajo me zagrlio i počeli smo se smijati sami sebi. Noge šljapkaju, naočale mokre, kosa mokra, Pajina friško uglancana ćela također. Auti jure, a nas dvoje razdragani, kao dva pokisla goluba...Sretnemo poznate, oni krenuli u šetnju. Baš smo im zavidjeli - oni bar imaju kišobran 
Moja dobra osobina je - loše preokrenuti u zabavu...
Juniorka...
Uhodala se i navikla. Što dalje, sve im je bolje. Točno po šabloni njihova psihologa Čujemo se svaki dan dva puta. Naš paket s opcijom međusobnih razgovora "nula kuna" po prvi put se pokazao odličnim rješenjem. Saznajem sve do detalja...
Juniorka se skompala s najmlađim gostima restorana - kikićima od tri-četiri godine. Hodaju za njom, nude joj da se s njima igra autićima. A nju raznježilo sjećanje na vlastita ljetovanja u Baškoj, kad je imala tri...
Najbitnije je što se njih dvadesetak jako dobro slažu. Jedni su drugima potpora i drže se zajedno. Trenutno je s njima profesorica Engleskog. Jučer je juniorka s njom planinarila po brdu iznad Baške, nekoliko kilometara gore i nazat.
Žena je fantastična, brine o njima, masira im bolna stopala, rješava posjekotine i oderotine. Večeras sam malo brbljala s njom. Veli da odavno nije imala tako zrelu, odgovornu grupu i da baš uživa
Zmaja je brijući noge, odflikarila dobrani komad kože, pa je iz toga napravila cijelu dramu. Zamotala zavojem, koji se prilijepio. To je očito genetski - povrijediti se na lijevim poslovima, dijete mamino
Ja odgodila svoje krečenje, dok se vrijeme ne popravi i dok ne prođe najavljeno pogoršanje. Ili je to samo dobar izgovor...
Budite mi dobro
&
komentiraj (17) * ispiši * #
08
utorak
rujan
2009
BOGATSTVO - SLOBODA ILI OKOV
Donijela sam od Noska stare brojeve Globusa. U nedjelju je puhalo i zahladilo, pa je bio idealan trenutak za pročitati nešto lagano i kratko, prije nego me savlada san.
I tako umotana u dekicu, uhvatila se ja "posla". Naše aktualne političke teme - intervjue i kolumne sam preskočila.
Između priče o otkazu suradnje HRT-a pjesniku Danijelu Dragojeviću, intervjua s talijanskim novinarom Francom Bucarellijem, Goranom Milićem, Malnarovom Slađom, biznismenom Dankom Končarom koji namjerava kupiti brodogradilišta, Costom Gavrasom - naletjeh na jednog Rusa...
Možda bih i konačno zadrijemala, da me nisu probudile fotke predivne vile Sv. Rok u Lovranu... Probuđena, počela sam čitati intervju s ruskim izdavačem Sergejom Rodionovim. Razgovor je vodila novinarka Bisera Fabrio.
Poznato je da je nakon raspada SSSR-a, novonastala država uletjela u divlji kapitalizam. Sva ona kvazi jednakost i uređenost, organiziranost i disciplina, rasplinula se kao mjehur od sapunice. Kao i svugdje gdje taj prijelaz nije bio temeljito i pošteno izveden, društvo se raslojilo. Netko je postao tajkun i basnoslovno bogat, ostali koji se nisu snašli, postali su majstori za preživljavanje.
Neću sada o uzrocima i posljedicama. Činjenica je da su ruski oligarsi toliko dobro potkoženi da je to - besramno. Prije nekoliko godina gledala sam reportažu o ruskim "caricama", ženama poduzetnicama koje se bave različitim biznisima, svaka je za sebe stvorila ogromno financijsko carstvo. Ima nešto zajedničko svima njima - uglavnom su svi akademski obrazovani. No neki od njih su unatoč tome - prave razmetljive sirovine, snobovi kičasta (ne)ukusa, a neki samozatajni intelektualci...
Rodionov pripada među ove druge.
Već desetak godina ima vilu u Lovranu, u našim medijima je nepoznanica.
Intervju je opsežan i nadasve zanimljiv. U razgovru se novinarka dotakla različitih tema. Čovjek se školovao na moskovskom Institutu za financije i počeo je u bankarstvu.
Da bi se stekao dojam o Rodionovu, treba pročitati
intervju u cijelosti...
Nezahvalno je razbijati cjelinu i kontekst pojedinih tema, ali nisam mogla odoljeti, a da vam ne citiram neke dijelove razgovora na određenu temu...
Na pitanje da li se smatra oligarhom...
"Nikada nisam bio milijarder i nikada nisam bio moćan. Štoviše, vjerojatno dijelom i zbog svog teškog karaktera, uvijek sam bio u prilično lošim odnosima s ljudima na vlasti u Rusiji. U vrijeme Borisa Jeljcina govorio sam da zakoni privatizaciji nisu dobri i da ih treba promijeniti, jer omogućavaju da do vlasništva i bogatstva dođe nekolicina sretnika i nitko više...
Ne možete živjeti i biti bogati u zemlji u kojoj su svi ostali siromašni. Vaše vlasništvo tada nije cijenjeno. Niste ni vi. Uvijek postoji sukob bogatih i siromašnih, a ako je do tih razlika došlo prijevarama i krađama, to vlasništvo može još jednom ukrasti netko drugi. Prešli smo preko noći u drugi sustav, a da za to nisu postojale zakonske osnove, niti su ljudi, zapravo bili svjesni što se oko njih događa. Kada počinjete od nule, kao mi, kada se naglo mijenja sustav, a nemate temelje, onda nastaje mnogo problema" ...(ovdje bi se mogla povući paralela s nama).
"U Sjedinjenim Američkim Državama postoji procedura bankrota koja se mora poštivati. U Rusiji i tranzicijskim zemljama ne, nego se gleda kako da se neka tvrtka osiromaši da bi je onda kupili oni koji to mogu po niskoj cijeni..." (za kunu ili za kredit bez pokrića).
O kapitalizmu kao sistemu...
"Svi očekuju da će netko stvari riješiti umjesto vas. Kapitalizam je vrlo grub sustav, nemilosrdan, u njemu se svatko bori za svoj dio kolača. Neće vas država spasiti. Borite se sami za sebe..." (a što ako te država i oni u sistemu - sustavno pljačkaju?)
O relgiji...
"Mislim da je religija u nama samima. Vaša su uvjerenja vaša. Ne treba ljudima govoriti da moraju u crkvu. Ako žele, neka idu. Ako ne žele, ne treba ih tjerati. Vjerovanje mora biti u vama, sve je ovo što se vani pokazuje nebitno i samo služi za razmetanje..."
O prijateljstvu i prijateljima...
"Moji prijatelji su prijatelji iz djetinjstva, iz škole. To je jedino što ostaje, jer mi nismo prijatelji iz biznisa, nego od ranih dana, kada se nije znalo tko će što postati. Što ste više u biznisu, to imate manje prijatelja. Oni jedva čekaju da padnete, nema tu prijateljstva..."
I na kraju, najviše mi se sviđa stav o bogatstvu, novcu i zarađivanju. Nije od licemjera koji govore da je bogatstvo nesreća. To je ovisno o čovjeku njegovim stavovima o novcu, prioritetima koje nosi u sebi i karakteru općenito.
U čemu uživa...
"U slobodi. To je jedina stvar koja je važna i koju vam bogatstvo omogućuje. To znači da možete birati svoju osobnu slobodu jer niste opsjednuti novcem i možete svoj život organizirati kako želite. Ne mogu dugo sjediti na istom mjestu, no to ne znači da moram imati svoj privatni jet i da njime letam s jednog kraja svijeta na drugi. Naprotiv, evo ove smo godine sjeli u auto i otišli u Bosnu..."
O Abramoviču...
"Kad imate toliko novca, ne kupujete sebi slobodu nego okov, lanac oko vrata. U ovim našim zemljama niste došli do bogatstva kao u zapadnim zemljama, gdje se bogatstvo kroz obitelj stjecalo godinama, stoljećima, nego ste nekako uspjeli doći do njega, ili se niotkud pojavilo. Zato ga uvijek morate braniti, jer znate da kao što ste ga dobili, tako vam ga mogu i oduzeti u tren oka. Uvijek ćete živjeti u strahu. Nitko vas ne voli, svi vam zavide ili žele dio vas i nemate pravih prijatelja..."
O svom stavu prema novcu...
"Bio sam takav cijelog života i nisam se promijenio. To što sam u životu zaradio određen novac, nije promijenilo moj karakter. Ako ste normalna osoba, ako stojite čvrsto nogama na zemlji i ako ne dopuštate da vas to bogatstvo i razmetanje njime ponese, onda možete sasvim normalno živjeti. Bitno je samo da ne poludite sa svojim apetitima..."
Ovo posljednje sam mnogo puta tvrdila u razgovoru s prijateljima, u postovima na blogu, u pričama oko famoznog jack pota i bogatstvu koje se uistinu može pretvoriti u nesreću. I doživjela da su mi mnogi rekli - nemoguće je da čovjek dođe do novaca i ostane isti. Ja pak tvrdoglavo tvrdim da čovjek mora imati noge na zemlji i osnovne stavove i principe, s novcem ili bez njega...
Nadam se da vas nisam previše udavila. Čovjek se uvelike razlikuje od većine lovatora. Želim vjerovati da je je uistinu takav, čim nije toliko medijski eksponiran, te voli mir i privatnost. Ako laže, laže...
UPDATE:
Vidim da se neke blogerice interesiraju , pa stavljam fotku dotićnog Inače, moja generacija -'62. godište...Žena Olga "samo" je 13 godina mlađa...O on izgleda poprilično bankarski...
Toliko za danas...
Budite mi dobro
&
komentiraj (19) * ispiši * #
06
nedjelja
rujan
2009
DAVOR...
Oprala nas kiša noćas...
Jučer na tržnici, prođoh pored oglasnog stupa, a ime na osmrtnici, ošinulo me kao grom iz vedra neba...
Ode nam Davor, napunivši tek pedesetu.
Bio je Pajin šoferski kolega, a inače sin moje bivše profesorice Hrvatskog iz srednje. Njezini roditelji su pak dobri poznanici mojih roditelja i stari Bjelovarčani.
Pogreb je bio, osim rodbine - prepun Davorove generacije i prosvjetarske ekipe.
Ono što me najviše dirnulo je trenutak kad je Davorova majka naslonila glavu na rame njegova sina, dvadesetogodišnjaka. Kako mora da je strašno kad majka ispraća svoje dijete, a sin koji je tek krenuo u život - oca.
Cijeli dan prisjećali smo se naših zajedničkih trenutaka, posebno davnog ljeta '88. godine...
Tog ljeta, u dva navrata - Pajo i ja smo boravili u Prigradici na Korčuli, u njihovoj porodičnoj vikendici. Odmor za opuštanje, bez gužve, u idiličnoj atmosferi čistog mora, cvrčaka, riba i smokava. Domaća atmosfera - Davor, njegova baka, sestrina djeca i njegov maleni sinčić, od jedva godinu i pol. Djeca dobra, baka prepuna životna iskustva, prava stara domaćica, smirena i puna staračke mudrosti. Uvečer je slagala pasijans, provodili smo večeri u smijehu i zafrkanciji.
Davor se oženio na brzinu, žena je rodila sina i napustila ga neposredno nakon toga, ostavivši im dijete. Baka i majka udružile su snage s Davorom i prihvatile se dadiljanja u hodu.
Davor se pak snalazio kako je znao i umio. Spor i flegmatičan po prirodi, no kad si ga malo bolje upoznao, otkrio si kako je u stvari dobra duša i pun humora.
Sjećam se našeg noćnog lova na rakove. Pentrali smo se po stjenovitoj obali, Pajo je nosio bateriju, Davor rukavicu i ribu kao mamac, a ja - kantu s morskom vodom u koju smo trpali velike rakove. Onda nam je tu kantu objesio na granu iznad stola. A rakovi su grebli po kanti i ljuljali je. Dok nije došlo vrijeme da ih se ubaci u lonac, stalno smo strahovali da ne padnu i da se ogromni štipavci razmile posvuda. Rakove smo jeli jedino Davor i ja, a Pajo se radije primio pljeskavica na žaru. Majstor za ribolov "na prst", priuštio nam je uživanje u svježoj ribi svakodnevno...
Dolazeći u Prigradicu krajem ljeta, po baku i unuke, ponijeli smo novu getribu za njegovog Fiću, pa su on i Pajo majstorili skoro tjedan dana.
Jednom nas je poveo u ribolov u neku močvaru, u raspadajućoj renolki, izboli nas komarci, a ribu nismo ni vidjeli. Na povratku prečacem - zalijevala nas kroz rupu na podu - voda iz graba.
S njime nikad dosadno, uvijek sve prepuno iznenađenja.
No ono najzanimljivije su Davorovi srednjoškolski dani. Njegove eskapade bile su gotovo legendarne i prepričavale su se u nekoliko generacija. Kao sin gimnazijske profesorice, dozvoljavao si je mnogo više od prosječnih đaka. Bili su to ponekad pomalo gnjusni biseri.
Kad je majčinog Fiću, parkiranog ispred gimnazije, s još tri kolege - premjestio na parkiralište preko puta. Sirota žena pozvala je policiju i prijavila krađu, da bi ga plavci pronašli - preko ceste. Naravno zaključanog. Davor je često šerafao po autu, tako da nije bila rijetkost da mama sjedne u auto i ustanovi da - kočnice ne rade.
Jednom je u sjedeći u prvoj klupi - prignječio ogromnu muhu mesarku, profesorici Engleskog ispred nosa. Jadna žena je povratila preko imenika. Kolegi iz klupe je istrgnuo maramicu iz ruke, baš u trenutku kad je krenuo ispuhati nos. Naravno, ovaj je to učinio u prazne dlanove i po koljenima.
Na školskim stepenicama je skočio na sok u tetrapaku, koji je sav razletio i zalio profesoricu biologije po suknji.
Nekoliko puta se izvukao iz teških zdravstvenih kriza. Nakon operacije gušterače prije petnaestak godina, smršavio je četrdesetak kila. Život mu je visio o niti, samo čudom se izvukao. Prije nekoliko godina operirao je srce i ponovno se izvukao.
Ovaj put je prekasno stigao u bolnicu.
Nema ga više...
A nama ostaju uspomene. Jer, Davor je bio beskrajno zanimljiv, možda ponekad čudna smisla za humor, simpatično smotan, nesvakidašnje flegmatičan, ali dobar prijatelj i dobar čovjek.
Laka mu zemlja...
U Blatu "Kod Šeparovića"...
Budite mi dobro
&
komentiraj (6) * ispiši * #
05
subota
rujan
2009
VIJEST KOJA MI JE ULJEPŠALA DAN
Blues prolazi
Terapija - već dva dana čistim prostoriju po prostoriju od suvišnih stvari. Bez mnogo razmišljanja sve što mi ne treba - odlazi u kantu za smeće
Danas sam imala inspiraciju za jednu ozbiljnu temu, ali kad sam sjela za komp, na blogu je bio kratki upgrade, koji je dugo trajao. No, tema je zanimljiva i inspirativno zahtjevna, pa ću je ostaviti za neki od slijedećih postova
Zmaja se pomalo prilagodila. Prva dva dana boljele noge, sad bole samo na kraju večernje smjene. Terapija - večernje šetanje po plićaku, prije tuširanja i spavanja
Hoteli puni kao šipak, od ponedjeljka stiže 600 novih gostiju, a stari ne odlaze
Predhodna dva dana nisam bila na kompu, nisam čitala portale. U moru senzacija, što političkih, što žutih, ovo što mi je maloprije iskočilo iz komentara na blogu.
Ovo je stvarno prava, senzacionalna i važna vijest
"Vijest" s Dnevnik.hr-a...
MODNI MAČAK SKUPLJA IZMET SVOJE KUJE U GUCCI VREĆICE
Zagreb, 04.09.2009., 10:03 | D. Dž.
Čini se da za Modnog mačka nema recesije. Grubnić je snimljen kako na zapuštenom gradilištu na Jarunu skuplja izmet svoje kujice Lu u Gucci vrećicu, a i sam je priznao da svojoj 'najboljoj prijateljici' kupuje odjeću u Beču.
'Nedavno sam pospremao ormar i shvatio da sam opsjednut odjećom poznatih modnih dizajnera. Sve mi je Gucci i Dolce&Gabbana. Zato imam hrpu vrećica s potpisom. Inače imam onih pravih za pasju 'kakicu’ kojih ima kupiti u pet shopu, doduše i one su modne. Imaju nacrtane šapice. Ovaj put nisam imao ni jednu sa sobom pa je nadrapala Guccijeva vrećica.', izjavio je Modni Mačak za 24 sata opravdavajući se jer 'ga prozivaju da je recesija, a on kakicu skuplja Guccijevom vrećicom'.
Njegova 'najbolja prijateljica' je pasmine mops i odaziva se na ime Lu, a kako Mačak sam kaže, novce voli trošiti kako na sebe tako i na nju pa i njoj kupuje odjeću, te joj je haljinicu od crnog tila kupio u Beču, no nije želio komentirati koliko je koštala.
Ne mogu vjerovati da sam to pročitala. Jel' se to netko sprda s nama?
Ili s jadnom kujicom? Ona je najjadnija u cijeloj priči...
Inače, kad smo već kod ljubimaca, jučer se Zuzinja prerano omacila. Šest malih su mrtva nedonoščad, velika svega pet centimetara...
Ona stvarno nema sreće s podmlatkom...
Budite mi dobro
&
komentiraj (11) * ispiši * #
01
utorak
rujan
2009
BLUES
Malo me uhvatilo ...Ma kome ja lažem, jako me uhvatilo
Pogađate, otišla juniorka
Predhodna dva dana prošla su u pakiranju dviju velikih torbi. Nisam ni sumnjala da će biti manje. Moja Zmaja i kad na tjedan dana putuje, ma šta tjedan, tri dana, vuče i što treba i što ne treba No ako ništa drugo, to je smirivalo nervozu, koju smo svi troje pomalo osjećali.
No sada je to shvatljivo, jer se ide na puna četiri tjedna.
Pola jedne torbe zauzeli ručnici - za plažu, za tuširanje, za lice... Kako ljeto nije više u punom jeku, uzela je i trenirku i duge hlače, toplu pidžamu, pa kratko, pa garderobu za špancirung, pa tenisice, pa starke, pa japanke, pa sandale...
Kako je juniorka velika čistunica (da mi je samo znati na koga je), ponijela je hrpu toaletnog pribora - bočice šampona za tuširanje, za kosu, losiona za sunčanje, poslije sunčanja, poslije kupanja, dezodorane, parfem, pikse i piksice .Uz objašnjenje da su im rekli da moraju mirisati.
U ruksak je natrpala klopicu do tamo - sendviče, voće, piće, čokoladice i kokice. Glad uhvati čim se sjedne u autobus
Na kolodvoru hrpa roditelja i zbunjenih klinaca. Od toga je još sedmero iz Zmajina razreda - pet cura i tri dečka. Roditelji hinjeno vedri, a iz aviona se vidi da su zabrinuti. Klinci pomalo pokisli, ali čim su se našli zajedno, počeo je smijeh i graja
Utrpali torbe i sebe u bus.
Prije nego su se vrata zatvorila, uhvatila sam Zmajin izgubljeni pogled. Trajalo je samo trenutak. Mogla sam samo predpostaviti što se zbivalo u njenoj glavici. Sreća - zbog prilike da se dokaže kao "odrasla" i svijest da to baš i nije u potpunosti tako.
A ja...stegla me knedla u grlu, a osmijeh na licu je i dalje ostao.
Osjetila sam da me Pajina ruka stisla i malo mi je trebalo da puknem.
Teško je objasniti te osjećaje.
Nisam zabrinuta. Znam da je odgovorna i disciplinirana. Znam da će se truditi najbolje što može, iako joj rukovanje tanjurima i čašama nije jača strana. Znam da nije problematična i da zdravo razmišlja, ponekad mnogo zrelije, da i nas iznenadi. Znam da ima dobru kondiciju za toliki štrapac...
Bila sam tužna zbog toga što je prebrzo odrasla. Svjesna sam da će sa svakom godinom - učiniti po korak u život. A život nije lagan, na njemu je mnogo staza, lakših i težih, boljih i lošijih.
Sjetila sam se sebe, kad sam nakon mature po prvi put odlazila od kuće, u veliki grad. Sjedila sam pored otvorene torbe i sakrivala suze od mame. A bila sam skoro tri godine starija.
Da me barem mogla spakirati u najmanji pretinac torbe, pa da iskočim kad me zatreba, poput dezodorana ili kremice. Da sam barem na mjestu onog jastučića u obliku pseće kosti - poklona od Marte. Najomiljenijeg jastuka, kojeg zagrli kad ide spavati. Sa koncem izvezenim tragovima psećih šapica...
Istovremeno znam da na neke stvari ne mogu utjecati, da nekim putevima mora sama, da samo o njoj ovisi koji put će izabrati. Pa ako i izabere krivi, da nauči nešto iz toga i ne ponovi dvaput...
I da mogu u torbu - ne bih joj napravila uslugu. Život pod staklenim zvonom nikoga nije sačuvao.
Vratila sam se kući i potražila album s naših ljetovanja u Baškoj. Kad je malena i malo veća - trčala po plaži. S florescentnim plivalicama na rukama. Zatrčavala se u valove, igrala se lopaticama i spavala na luftiću, pokrivena ručnicima, ne obazirući se na vrisku i buku...
Gledam te fotke i mislim si - nisam ni slutila da će na istom tom mjestu zaraditi svoju prvu lovicu.
Javila se oko podneva. Prvo su se smjestili, pa otišli na ručak. Oduševljena je što ima juhe, na koju je navikla. A to je bila velika "briga".
Poslije ručka - plaža. More je malo hladno, no Baška je poznata po tome.
U šest večera, pa - popodnevna smjena. Odmah u ralje
Sjetila sam se riječi školskog psihologa koji ispraća svaku grupu:
Prvi dan su svi oduševljeni, nekoliko dana poslije kukaju kako su umorni i kako ih bole noge, pa zatim kažu da bi najradije - kući. A onda se pomalo privikavaju. A kad im je najljepše - moraju nazat. Kad se konačno adaptiraju i uhvate ritam - ide se kući.
Veli on - nekome treba dan manje, nekome dan više, ali sve ide po šabloni...
Nekoliko fotkica iz nekih bezbrižnijih vremena... Baška '95. i ' 97.
Budite mi dobro
& komentiraj (17) * ispiši * #
