03
četvrtak
svibanj
2007
RESTAURATOR
Počeo svibanj, bliži se kraj školske godine, bliži se ljeto. Njuškam i sakupljam podatke što će trebati pospremiti, raskrčiti, pobacati. Nevjerojatno, koliko bespotrebnih stvari čovjek baci i svako malo - sakupi ih se ponovo.
U tom njuškanju, jučer sam s ormara skinula - maminu citru u koferčiću. Već sam je spominjala, mislim...
Stara je stotinjak godina, malo je drvo izgubilo sjaj s vremenom, srebrna gravura također, neke od žica sam ja "sredila" , pa su zamjenjene, pa je poslije nastavila sređivati Daša, pa ih fali jedno sedam-osam. Raspitivala sam se na nekoliko mjesta za restauraciju, ali voljela bih da se obavi - onako u komadu, a ne da je nosam od jednog do drugog majstora. Voljela bih je srediti, makar da može stajati još stotinjak godina.
I dok sam je brisala, sjetih se oglasa koji sam pročitala. Dao ga je restaurator starog namještaja, starih umjetnina. I kad sam bila gotova, nazovem ja - onako...
- dobar dan
- dobar dan
jeste vi dali oglas za restauriranje umjetnina...bla bla (frajer melje sto na sat na nekoj neprepoznatljivoj mješavini zagorsko-podravskog dijalekta)...
I ja onda njemu kažem da imam staru citru, kojoj je potrebna restauracija, a on - ni - bekac. Ja ga pitam zna li što je citra, jer sam na mnoge u svojim traženjima naletjela, koji ni to za početak nisu znali. Kaže on da zna (!!). I na to mi kaže - da mi može eventualno urediti drveni dio, a za gravuru treba slikar (!!), što mi baš i nije bilo jasno, no dobro. A za žice i uštimavanje, što znam i sama - treba mi štimer.
I tako mi dalje - bla, bla - on bi navratio, na što ga ja pitam da li ima net, da mu pošaljem na mail fotku. Pa on meni nakon duljeg traženja, islovkao mail adresu...
I na kraju pita on mene - da li bi ja to možda prodala. To su me uglavnom pitali svi koje sam dosad kontaktirala. U stilu - dok vi sve obiđete, pa sve platite, bla, bla, pa to vama stoji...
Ja na to kažem da je to meni uspomena i da nema cijene za nju. A on meni kaže - pa da, razumijem, ali kad je uredite, da vam bar stoji - na zidu (!!).
Ja ostala bez teksta - kojem zidu čovječe, to ili stoji u koferu ili na stolu. No da, sve se može objesiti na zid (čak i klavir, ako imaš baš žarku želju). Ali sada više nisam bila načisto da uopće zna kako izgleda. Jer tada bi znao da se ne da objesiti, jer ima nogice na donjem dijelu, a i nije predviđena za vješanje po zidu.
- No ja bum došel do vas pak bumo se dogovorili, vi meni pošaljite pismo na kompjuter i stavite adresu i broj telefona...
Poklopila ja slušalicu i mislim si - pak ti ne buš došel, jer mi je sve jasno, ti bi vješal' moju citru na zid - mutavac jedan. A sliku bum ti poslala prek maila da se nafčiš kak to zgleda - majstore.
I opet sam dobila još jednog koji bi se za male novce dočepao - jer to ne vrijedi restauracije, koja baš i nije jeftina, pa štimanja, i da ti nakon svega - stoji u koferu - na ormaru.
Nek stoji - u koferu i budem brisala povremeno prašinu s nje i kofera.
Stvarno, kod nas se svatko primio svega i svačega, sve veliki majstori, ovaj je očito stolar - od onih što "čiste" stare tavane i odnesu ljudima stvari za sitnu lovu i još ih uvjere da su profitirali, jer bi nekome morali platiti čišćenje i odvoz (!!)
Tako, moja citra će stajati i dalje, doduše - ne obješena na zid...
Anton Karas - tema iz filma "Treći čovjek"
komentiraj (21) * ispiši * #