31
utorak
listopad
2006
HALLOWEEN NIGHT
Više jednostavno nemam živaca za ovaj blog, sad sam maloprije napisala post i nisam ga mogla objaviti...niti mogu čitati blogove, ni ostavljati komentare. Pa molim kolegice i kolege blogeri - imam volju, ali dok se učitaju blogovi i komentari - popizdim i zgasim komp...
Danas sam jurcala po cvijeće i svijeće, pa na groblje...nisam od onih koji na groblje idu samo na Dan mrtvih, jednostavno volim da je cvijeće sviježe... Pa kako nije bilo parkinga na placu, Pajo se parkirao u dvorištu jedne srednje škole, pa dok smo kupovali cvijeće, oni zatvorili vrata dvorišta, pa je morao zganjati da nam otvore...pa na groblju nema parkinga...danas su jednostavno svi bili na cesti (i ja, naravno)...pa smo popodne vozili Nosonju na groblje, a on k'o mali pesek - mora nos gurnuti u svaku aleju (a ima ga dosta, mislim nosa), pa sam ga čekala kod mrtvačnice, Pajo je čekao uz auto, jer se parkirao na nezgodnom mjestu (!!). Dok smo čekale Nosonju da obiđe sve poznate, Zmaju i mene zabavljao je Čik, koji se pojavio k'o splašen (halloween), netko ga je nasekirao...razmahao se, objašnjavajući, a ljudi prolaze i gledaju ga k'o aliena, njega tako uvijek gledaju oni koji ga ne poznaju, a koji ga poznaju - da ne maše i galami dok govori, mislili bi da je bolestan.
Zmaja se predvečer namaljala i otišla s curama plašiti ljude (tako opako izgledaju da se boje - same sebe)...ostaje spavati kod kolegice...a Pajo i ja smo sami na Halloween night. Idem tražiti rekvizite po ormaru - crni čipkasti sexi veš i samostojeće čarape (ak' ih moljci nisu pojeli), pa idem plašiti svog zakonitog...
Na kraju - ne dajte se plašiti - plašite vi druge...pozdrav!!!!!!!!
komentiraj (9) * ispiši * #
30
ponedjeljak
listopad
2006
VISCONTI - ŠEĆER NA KRAJU...
Kako sam već rekla, nedjelja mi bila super, onako spora i dugačka (vjerojatno i zbog sata unazat), baš sam se opustila. Predvečer smo bili kod Nosonje. On nas zabavljao sa starim pričama, koje izvlači iz rukava. Sad mu ništa drugo ne preostaje, nego da iz sjećanja vadi dogodovštine, kojih je fala bogu imao napretek. Dobro, neke čujem prvi put, a neke boga mi i po deseti, no ne prekidam ga, neka mu...
A onda navečer još jedno iznenađenje, kao šećer na kraju - "Smrt u Veneciji", Luchina Viscontija...
Pajo baš nije imao razumijevanja za film koji traje dva sata i u kojem se ništa ne događa. Nije mu se dalo premještati u dnevni boravak da gleda nešto drugo, pa mi je okrenuo dupe i zaspao.
Zato sam ja uživala. Volim Viscontijeve filmove, njegovo oko za estetiku i lijepo. Film je spoj vizualne ljepote, popračene predivnom Mahlerovom simfonijom. Sjećam se kad sam ga gledala prvi put u kinu. Išla sam s mamom i obje smo se "zaljubile" na prvi pogled.
Znam da tu vrstu filmova jednostavno moraš voljeti, da su dugački i razvučeni, ali baš ga zbog toga volim. Volim scene u kojima mladi Tadzio liči na priviđenje, u svojoj gotovo božanskoj ljepoti, blijedoj i eteričnoj, pa scene u kojima Silvana Mangano - vitka i elegantna, sa šeširom i tankim velom - šeće po Lidu...a sve uz veličanstvenog Mahlera...
Visconti suprostavlja ljepotu i savršenost - grotesknim likovima ružnih prostitutki i bezubih uličnih prosjaka, tako da je ljepota još savršenija, a ružnoća još ružnija. Mislim da više nema režisera koji će stvoriti film toliko pun ljepote, u kojem je svaki dio scene do kraja prostudiran.
Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, no svatko ima svoj ukus.
Uz postić prilažem fotkice - Zmaja me uhvatila u poluležećem i stojećem stavu. Pozdrav!
komentiraj (6) * ispiši * #
29
nedjelja
listopad
2006
SVE PO STAROM...
Konačno je sve gotovo, odužilo se više no što sam planirala. No tako to ide, kad kreneš u čišćenje poslije krečenja, samo jedna sitnica ti oduzme mnogo vremena. Ali, nije mi žao. Sad se sve blista i sve je uglancano. Pomisao na sjedenje u čistom i sviježem, pijuckanje kave i uživanje u pogledu na interijer - su stvari koje mi daju snagu dok skačem s lojtre i na lojtru, boja kapa po meni, pršti po svugdje... Pomisao da ću napokon sjesti uz kavu i kolače i zadovoljno gledati televiziju i ne razmišljati o ničemu. Tako valjda razmišljaju i ambiciozni ljudi dok stvaraju svoja poslovna carstva - razmišljaju o sebi na jahti od pedesetak metara, sa posadom. O sebi - za volanom kakva bijesna automibila ili sjajne limuzine...
Ja sam doduše skromnija i uživam u malim stvarima. Meni je dovoljno da mi je ugodno u kući, da su svi ukućani siti, frižider pun, rezervar automobila pun također, plaćene režije, da mi čisto miriše garderoba, da se uvalim u kadu tople, pjenušave vode, da pročitam dobru knjigu, pogledam dobar film i napokon najvažnije - da smo svi živi i zdravi.
Možda bih trebala težiti za višim ciljevima? Možda...Bilo bi mi jedno od najvećih zadovoljstava da je većini ljudi tako kao meni - sada u ovom trenutku. Ali nije i to je ono na što u ovakovim trenucima mislim. I onda kad sam najsretnija, uvijek u kutku svijesti pomislim na one koji to nisu. I ne mogu si pomoći. Jednostavno, nisam tip koji će se zavući u pijesak i misliti samo na sebe. No, kao ni mnoštvo drugih, kao pojedinac ne mogu ništa promijeniti.
Eto tako, počela sam filozofirati, ako nastavim, pokvariti ću svoje dobro raspoloženje.
Moji ukućani su tu, oko mene, manje više - Zmaja gleda Harry Pottera, Pajo drijema (umorio se od klofanja tepiha i mog teroriziranja, sve što meni ne ide, istresem na njega), no dobro to podnosi već tolike godine.
Znam da sam ponekad teška sa svojom pedanterijom, volim kad je sve na svom mjestu, ali i "potegnem" kad treba. Mislim da se lakše snalaziti kad ti je sve na mjestu, nego kad vlada anarhija (Nosonjini geni u meni). Nuzgred, idem sad skočiti do Nosonje, da ga malo "stepem" prije Dnevnika. Da malo čujem što je novog kod nas i u svijetu (u Globusu, Feralu, Nacionalu...), što mi Nosonja uporno prepričava, kao da živim na Marsu. No, neću mu kvariti zadovoljstvo, slušam ga, čak se neki puta napravim da čujem - prvi put, da dobije na važnosti...
Dragi moji, nisam u toku, ali piše na naslovnici da komentari sada brže "sjedaju", pa ću probati poslije (ne vjerujem dok ne vidim). Do tada, uživajte u nedjelji...
komentiraj (3) * ispiši * #
25
srijeda
listopad
2006
CRKLA SAM...
Gotovooooooooooooooooooooo!
Tj. nije, sad tek dolazi najbolji dio posla. Sad treba očistiti one "curke", koji su mi uza svu pažnju pobjegli. Posao s bojom je gotov, čekam samo - bijeli dan da vidim gdje što treba popraviti. Najgore mi je krečiti plafon. Nabila sam plastičnu kapu za tuširanje, da mi ne prska po kosi. Žao mi je što se nisam sjetila da me Zmaja fotka, pa da priložim blogu.
No, bolje da me nitko ne vidi, priložit' ću ja neku bolju.
Sad idem malo švrljati po blogovima, a onda u kinderbet, jer sutra - opet ispočetka.
Laku noć!
komentiraj (7) * ispiši * #
24
utorak
listopad
2006
VALJCI, KANTE I DOBRA VOLJA
Sutra krečem...krečiti!!!!!!!!!!!!!
Jupol je kupljen, dipići isto, maloprije sam smiješala boju, pripremljen - veliki valjak, srednji i mali, tri veličine penzla, najloni za pokrivanje, trake za oblijepljivanje i skuhan je - lonac graha s kobasicama za dva dana...
Sutra se selim na lojtru, palim muziku, navlačim Pajin drečavo-zeleni kombinezon. Zmaja ode ujutro u školu, Pajo će mi poslužiti samo da odnese tepihe van i neću ih nikoga vidjeti...Neću da me za bilo što pitaju, da me trebaju ili mi se, ne daj bože motaju...
Vjerojatno vam je to čudno, ali ja ne volim pomagače koji mi samo smetaju. Otkad vodim svoje domaćinstvo, sve volim raditi sama, jer imam povjerenja samo u svoje vlastite sposobnosti. Sama sebi, najbolje organiziram posao. Nikad nisam shvačala ljude koji organiziraju posao drugima, a onda hodaju i prigovaraju. Jer ako voliš prigovarati, onda vjerojatno znaš bolje, pa si to bolje - napravi sam.
Pajo je maher za vanjske radove - betoniranje, pločice, varenje, košnju, rad s drvom, bušilicom i brusilicom, pilom, za lopatarenje i ostale "muške" poslove. Isto tako je rođeni antitalenat za bilo što vezano za boje. Njegov opisni rječnik za nijanse boja, sveden je za par osnovnih boja - za smeđu kaže da je siva, za ružičastu da je naranđasta, kad kreči - boje ima u rukavima, po glavi, po nogama...
Jedne godine su on i Zmaja (bilo joj je pet godina), zajedno krečili. Uglavnom, dobro su se zabavljali, a ja sam poslije strugala boju s pločica tri dana. Od tada, strogo sam ih odvojila od tih "radosti".
Tako da sutra vjerojatno neću ni prići kompu, možda tek navečer, a možda ni onda, jer poznavajući sebe neću stati dok ne bude sve gotovo. A poslije ribanac, tu će pomoć dobro doći...
Javim se kad stignem, a vi mi se dobro zabavljajte i čujemo se...
komentiraj (7) * ispiši * #
22
nedjelja
listopad
2006
KILE, KILICE...
Prođe još jedan tjedan.
A današnji dan sam provela vrlo netipično - prespavala sam cijelo poslijepodne...
Jučer bila na "danima sira" u društvu Zmaje. Ja bih još malo više "zujala" po dvorani, ali moja juniorka ne vidi smisao u tome da ja moram čitati deklaracije na sirevima, vidjeti koliko masti ima, od kakovog je mlijeka, da li je dimljen. I još nešto - nije bilo sireva s plemenitom plijesni...
Obje smo bile oduševljene sa kozjim i ovčijim sirevima. Veli Zmaja da bi mogla smazati cijeli jedan takav sir, bez ičega...A mogla bih i ja. Sjećam se jednog ljetovanja, prije dvadesetak godina, na Dugom Otoku. Mjesec i pol dana sam grickala kozji sir - umjesto čipsa i ostalih grickalica.
A i danas volim tvrde sireve i grickati ih onako s maslinama (crnim), nakon večere (!!)
No, mislim da ću morati prestati s tim grickalicama...zašto?
Ja, koja volim dijeliti savjete kako održavati dobru liniju i to iz - vlastita iskustva...
Uglavnom, nikad nisam imala problema s kilama, osim jednom...Otišla sam u Zagreb na faks i te zime skočila sa 60 - na 78 kg. To sam sama sebi protumačila kao "hormonski poremećaj", a ne posljedicu nekoliko obilnih obroka dnevno i grickanja međuobroka. I te zime, a i proljeća, bila sam osuđena na dvoje traperica i nekoliko vesti i majica koje su sezale skoro do koljena i skrivale masne šlaufove. Onda je došlo ljeto i ja od sramote nisam ni jednom otišla na kupanje (!!) Moj mršavi tata Nosonja me od milja prozvao - "krstarica".
A onda je nešto puklo i to u kinu (onda sam još redovito išla u kino, bar jednom tjedno). Nakupovala sam hrpu grickalica i čokoladica, smjestila se udobno...I krenule predigre...i preko cijelog filmskog platna - zanosna ljepotica u leopard-bikiniju, uz tigra, reklamira "Tropical blend", ulje za sunčanje...
I svoje grickalice sam prepustila društvu (koji karakter) i iste večeri krenula u akciju.
Od tada sam svake večeri, ali baš svake, radila trbušnjake. Počela sam s bijednih dvadeset (skoro sam krepala). Nisam držala dijetu, samo sam smanjila večernje obroke. Preboljela sam upalu trbušnih mišića. Za dva mjeseca, broj trbušnjaka mi se popeo na - 200, da dobro ste pročitali. Prvo je otišla tekućina iz organizma, a sa masnim, dobro "smještenim" naslagama bilo je već teže. I to je obično teškoća s mršavljenjem - prvih nekoliko kilograma ode brzo, a onda stane...i ni makac. I onda tu svi izgube strpljenje i - najedu se. A ja sam ostala uporna i nakon krize, počele su kile silaziti. I dan-danas na taj period me podsjećaju pločice na trbuhu...I da ne duljim, za pet mjeseci bila sam ona stara...i više nikad...ako ne računam trudnoću...
A to je bila posebna priča... Počela sam trudnoću s 55 kg i sa, od prvog dana - velikim apetitom. Nije bilo jutarnjih mučnina, samo - glad od ranog jutra. Da ne govorim kako sam maksimalno iskoristila onu - trudnicama se ništa ne smije uskratiti. Moj Pajo je svaki vikend pekao roštilj, navečer sam ga znala slati u jedini dućan koji je radio 24 h non-stop - po čokoladne bombone i slične oblizeke. U firmi sam "čistila" sve živo. Moj "radni dan" izgledao je otprilike ovako - ujutro do firme barem dva peciva, oko osam veliko pecivo s maslacem, paštetom i pola litre mlijeka, u 10 h gablec - kompletan ručak, između gableca i ručka - voće i slatkiši, nakon posla - ručak, do večere još par "sitnica", pa večera...
Normalno da se sve to vidjelo na vagi, moj ginekolog me "špotao" da se previše debljam, da ću se teško poroditi (prvi porod). A ja sam "poklopila uši" i opravdavala se činjenicom da nisam manekenka, nego trudnica koja ne može podnijeti glad.
I napokon, konačno - otišla sam u rodilište s 86 kg i to nakon što sam toga dana oprala sve prozore i zavjese. Porod je prošao tako brzo, da se nisam snašla. Zmaja je izletjela kao iz katapulta, prvo "pokakala" babicu... Imala je samo 3.300, a ja sam mislila da će (sudeći po meni) imati bar 5 kila. No, naslijedila je mamin "dobar apetit". A ja sam bila na staroj liniji - tri mjeseca od poroda, uz redovito dojenje.
Najbolji "znak opasnosti" da se počinjem debljati je - kad se moram sagnuti, pa me to tjera na - psovanje. A uz to, da teže zakopčam hlače. I tako ja jučer, prije tuširanja, posmatram svoju figuru u ogledalu. Pločice probio trbuh, koji ni s uvlačenjem ne mogu sakriti...
Uvijek se preko zime, u prosincu malo popunim, ali sada je tek listopad, pitam se što bi bilo da tako nastavim. Za "oproštaj" sam večeras napravila salatu od bijelog pilećeg mesa, sira trapista, kiselih krastavaca i kuhanih jaja, sve obilno začinjeno majonezom i smazala puni tanjur. Od sutra ide - novi režim. Uvijek se čudim debelim ljudima i pitam se zašto nisu reagirali u toj fazi, kad se nakupilo samo nekoliko kila viška. Jer, ne stati s tih par kila - vodi u sigurnu propast.
Oni koji me znaju kažu da preuveličavam, da sam inače i tako mršava (!!), a ja znam da je to znak za uzbunu. Jer kad se kilogrami stanu "razmještati" onda je kasno.
I tako od sutra se vraćam redovitom vježbanju, dobrim starim trbušnjacima, s kojima moram oprezno, jer mi sad najmanje treba muscul fiber, prije krečenja i velikog spremanja, koje planiram obaviti ovaj tjedan...
I neću više spominjati dok se ne vratim na staro...
Pozdrav svima i laku noć!
komentiraj (13) * ispiši * #
20
petak
listopad
2006
SMEĆE, AMERI, PLIVA I OSTALO...
Vrijeme nam usrano, ali bar je malo toplije.
Komunalac mi nije htio odvesti smeće u vreći, samo su ispraznili kantu...Valjda zato što smeće mora biti od sada u kantama, a svi oni "privjesci" ostaju stvar za snalaženje. Nakon što sam psovala sve živo, pomirila sam se sa sudbinom. Moje snalaženje sastoji se u tome da pričekam večer i odnesem vreću do kontejnera kod groblja, 100 metara dalje od kuće. I kako sam zaboravila, sjetila sam se tek oko jedanaest uvečer...Bacim vreće i prelazim cestu, čekam da prozuji automobil, iz kojeg se nadaleko čuju "narodnjaci". Kad auto zakoči, iza otvorenog prozora izroni glava i malac pita: "molim vas gdje je centar grada?"...Mene su našli klipani...došli iz centra i pitaju me za njega. A ja im rekla da - nisam odavde. Dečko ostao bez teksta, razjapio usta, začuo se smijeh iz auta i - produžili...A valjda su jadni onako izdaleka mislili da sam mlađa, pa kad su već stali...
Čitam neki dan, da će Ameri poduzeti mjere da zaštite svoje interese u svemiru... Skoro sam pala na dupe, nije dovoljno da rade red po cijeloj kugli zemaljskoj, sad žele štititi i demokraciju u svemiru. Ne žele oni, da druge zemlje putuju u svemir i ne daj bože ugrožavaju njihovu nacionalnu sigurnost. U tom trenutku uhvatila sam sebe - u zlobnoj želji da iz tog nesretnog svemira konačno aterira netko, tko će im malo pobrkati račune. A odmah zatim sam pomislila kakova bi to bila panika među Amerima. Oni bi se pobili međusobno u borbi za opstanak...Sjetite se samo kako je bilo, kad je Orson Walles napravio onu pizdariju s radio-dramom "Rat svjetova", pola Amerike se mobiliziralo...
Slušam raspravu u Saboru o Čoviću i zaradi na dionicama Plive. Čovjek će u najgorem slučaju platiti prekršajnu kaznu, a činjenica da je pokupovao dionice (i one koje je smio i koje nije smio), te ih preprodao i na njima zaradio - dokaz je njegove sposobnosti - kaznenog djela nipošto.
No zato čujem da će novi Ovršni zakon omogućiti da vjerovnici zaplijene i cijelu plaću...pa ti diži kredit. Zato sam ja jedna od rijetkih koja se ne koristim čekovima, pokrivam se s onim što imam i koliko imam...
Jučer Zmaja bila na školskoj predstavi u Domu kulture. Prvo joj se ujutro nije upalio radio-alarm, pa je zaspala, a onda je propustila dva sata fizike (!!), to mi je malo sumnjivo. Nekako joj nije legla nastavnica iz fizike (koja je uzgred bila i meni nastavnica, mojim nećakinjama, s mojom sestrom je išla u školu i - ugrizao ju je moj pas, kad sam išla osmi razred)..., a inače stalno galami i grebe noktima po ploči, kad želi tišinu u razredu (!!). Žena u stvari nije loša, samo se treba na nju naviknuti...
Zmaji idu na živce ljudi koji viču i galame, imaju izljeve bijesa i meni to već "miriši" na problem. Kako li će živjeti u svijetu - u kojem se ljudi najčešće istresaju jedni na druge, nadglasavaju jedni druge i ne uvažavaju se. Po tom principu je napravila selekciju među kolegicama - bira samo one koje "ne galame dok govore"... To joj postalo neka vrsta fobije (galamofobija)...
I djeca gledala predstavu o ljubavi, svađama (!!) i onda su ih nekoliko pozvali na pozornicu, gdje su davali jedni drugima umjetno disanje - "usta na usta" (!!)...
Kad smo razgovarale o tome što su gledali, nije mi baš znala objasniti o čemu se u stvari radi - bilo je fora samo "usta na usta"...
Sad kad ponovno čitam svoj post, izgleda mi nekako bez repa i glave...pozdrav svima i još jednom javno čestitam mladencima - Teuti i Zelenom Starcu - da dožive bar srebrni pir i mi svi skupa s njima!
komentiraj (8) * ispiši * #
18
srijeda
listopad
2006
RODITELJSKI...
Ništa nova, ništa nova...
Vrat se otkočio, Jeremija došao k sebi i opet hiperaktivan. Jedino me ova zime hebe. A i muka mi je od predstojećih mjeseci i one silne robetine koju ću na sebe trpati svako jutro. U kući je toplo. no ne volim kad se previše grije, jer onda sam sva troma. Tako da balansiram između razuma i želje da navinem grijanje na 28 stupnjeva.
Ovaj vikend smo Zmaja i ja pisale lektiru. Otkako je krenula u peti razred, više nemam ništa s njenom školom, ponekad je treba ispitati prije testa, tu i tamo engleski, tu i tamo likovni koji je toliko zahtjevan da ona jadna jednostavno ne stigne. Lani smo npr. svi troje točkali točkicama - tušem cijeli list, pa sve oblike na crtežu ispunjavali tankim crtama. Užas...
Lektira, sama po sebi nije bila teška, ali pitanja su za književnog kritičara, a ne za trinaestogodišnjake. Npr. postaviti pet pitanja piscu i napisati hipotetske odgovore. Tu je jedan mali u razredu odmah odvalio biser:"kad ste umrli?"...No, sreća da volim Dobrišu Cesarića, pa smo nekako izašle na kraj s time...
A u ponedjeljak je bio roditeljski, prvi - ove školske godine (bilo je i vrijeme).
Sakupilo se nas dvadesetak roditelja. Pola roditelja je moja generacija, a s nekima sam išla i u razred.
Klinci na hamer papir napisali KODEKS ponašanja i dvoje od njih su nam prezentirali svaku točku, koju su odglasali (!!). A onda je došao red na nas, da mi postavimo pravila kao roditelji. Tu smo se cerekali k'o klinci, a posljednji red je - brbljao, pa smo ih stišavali.
A onda je tata jednog klinca (koji sa Zmajom inače ide na plivače, a i poznajemo se privatno), onaj - famozni ČIK, kojeg sam opisala u postu od srpnja - imao svoj uobičajeni "one man's show".
Valjali smo se od smijeha, jer tako je uvijek kad on preuzme riječ. Jeste da je malo opičen, ali sve u svemu, ima pravo. On bi na ulazu u školu stavio samo tri riječi - RED, RAD I DISCIPLINA! i šlus.
Što se toliko ima pisati pravila, kojih se ionako nitko ne drži. On je mišljenja da je dijete odraz roditeljskog odgoja i škola ga može samo dodatno usmjeravati, ali i ne preodgajati. Onda nam je održao predavanje, kako je nekad bilo kad je on išao u školu (štapom packe po rukama). A što se ocjena tiće - "ja sam svom malom rekao - stari, ne budeš učio, imaš lijepo vrećice od 50kg za istovarivanje, pa vuci, ili ćeš učiti tih - još desetak godina, pa poslije fino - kravatica, anjcug, taškica u rukama..." Naravno, da je sve to popratio hodanjem po razredu, živim gestikulacijama...Kad se uzme u obzir, da je Čiku 56 godina, da ima ponašanje kakvo ima i - frizuru i image Roda Stewarta, onda znate da je to stvarno pravi show.
Onda smo razglabali o maturalcu, na koji neće ići. A neće ići zato, jer su se na jednodnevnom, terenskom izletu u Metropolu, u svibnju, neke od cura - malo previše opustile i nacugale votke, koju su sipale u sokove. Ali će zato djeca ići na "terensku nastavu" , pohađati muzeje, spomenike kulture (čitaj dosadno)...Mogu si misliti kako će biti oduševljeni.
I tako, zaključili smo da moramo zajedno surađivati s razrednicom i da nas obavještava o svim biserima na vrijeme, pa ćemo ih zajedno rješavati. I dogovorili smo se da se nitko ne duri, ako njegov "biser" bude na tapeti.
Zmaja nije baš vesela što ne bude maturalca, ali pomirila se s "terenskom" i rekla - nema veze, glavno da se ide...
Donijeli smo pravila i djeca i mi - pa da vidimo što će ispasti od toga...
Pozdrav vam šaljem!
komentiraj (21) * ispiši * #
15
nedjelja
listopad
2006
NEDJELJA...
Nedjelja je prošla mirno i opuštajuće, kakva bi uostalom uvijek trebala biti. No, neda vrag mira da baš bude tako. Da pojasnim - uvečer, umjesto da iščeprkam kakav dobar film na 36 kanala kablovske, onako poslije dobre večere i opustim se do kraja, ja okrenuh Nova TV...
Na mom blogu, uglavnom ne pišem o politici, jer smatram da je ima previše svuda oko nas. U zemljama s dugogodišnjom demokracijom (koja funkcionira), politikom se bave političari, koji su čak i sposobni da se njome bave, a izbori - sa stajališta građana - samo su rutina. No ako o njoj ne pišem, ne znači da sam zabila glavu u pijesak, čitam štampu i pratim "okrugle stolove" i parlamentarne rasprave (koje su vrlo ćesto sve prije nego parlamentarne), dakle, nije mi baš svejedno kuda naš brod plovi i od kakovih daščica je izgrađen...
I kliknula sam na Novu i emisiju "Epicentar", koji vodi moja bivša sugrađanka - Mirjana Hrga. Četvero sugovornika sudjelovalo je u razgovoru o temi, koja je već neko vrijeme aktualna - koliki su bili računi, tko je s njima raspolagao i gdje je završila lova sa njih.
Normalno, odmah mi se digla kosa na glavi, jer ja se to pitam već godinama. I godinama čitam članke u našim tjednicima o inim osobama koje su se"velikodušno" i s mnogo "entuzijazma", uključile u stvaranje naše države, no naravno, ne s puškom, jer ne stvara se država samo s puškom - to je za one manje pametne i sposobne. Krenula ta armada u svjetsko prostranstvo - organizirala skupove iseljenika, obavijestila sve one koji su se sakupili, da sa skupova nipošto ne smiju otići "punih džepova", mogu doći, ali nipošto otići...
I ljudi davali, bili široke ruke, kako čujem, neki su dizali hipoteke na kuće (!!)...I jedan od njih, poslovni čovjek iz Švicarske, uz to što je dao lovu, čovjek je s punim pravom želio znati kud je ta lovica otišla, pa je to svoje pitanje uputio na mnoga mjesta. Naravno, sva mjesta su bila mjerodavna (nadam se da je Vlada mjerodavno mjesto), no - odgovor nije dobio. No, on i mnogi drugi iz dijaspore su zamijetili, da su se neki visoko pozicionirani ljudi počeli bogatiti, do jučer prosječni, a sutra već s gomilom nekretnina i materijalnih vrijednosti. Isto tako su zamijetili da se stoka sitnog zuba sve rjeđe - smije i sve teže živi.
Našoj dijaspori su uredno podijeljene priznanice, to je jedino što je "opipljivo" u cijeloj priči. Jedna stvar, koja bi mi u svakoj drugoj priči bila smiješna, su fantastične - crne vreće. Ne bi za Hrvatsku i njene građane stvar bila bitno drugačija da se radilo o metalnim koferima, ali bi za mene, iz pijeteta prema ljudima koji su iz patriotskih, humanih, emotivnih, kakvih već god razloga davali - mogle su se izbjeći vreće za smeće. Moglo se izbjeći i "tezgarenje" i "drančenje", mogli su se otvoriti bankovni računi, pa bi ljudi i na njih uplaćivali, a i trošenje bi bilo transparentnije...A odavno se zna da je bilo novca za obranu - jednostavnim stopiranjem sredstava koja bi inače išla u nekad saveznu jugo-blagajnu, za JNA.
Kad se sjetim jednog našeg tadašnjeg političara, brkonje sa sijedim pramenom, koji je navodno "izgubio" nekoliko crnih vreća s novcem dijaspore, od zračne luke Pleso do Zagreba. Jednim taksijem je otišao on, a drugim vreće, pa se - negdje izgubiše. Tada nisam vjerovala da to uistinu čitam. No, vreće su nestale i ne samo te, očito i mnogo drugih. Čarobnim štapićem - ružne crne vreće, pretvoriše se u vile i bazene, u jurilice s puno konja i bijele jahte.
Iskreno rečeno mislim da se nikad neće ni saznati tko je i koliko "uštipnuo". Zašto pojedinci ne bi morali (nakon kaznene prijave), dokazivati otkud im lova, iz kojih izvora - neka dokažu da nisu lopovi, a ne da sustav mora dokazivati da jesu. A uostalom koga briga za novac, on i tako nije imovina, kako nas je onomad poučio vrli doktor prava.
Glavno da za stoku sitnog zuba i guske u magli - sustav vrlo dobro funkcionira. Kad treba provesti ovršni postupak za bakicu, zbog neplaćanja televizijske pretplate (koja TV ne gleda, jer nema televizijski signal u svojoj vukojebini, oprostite na izrazu), sustav je brz i efikasan. Nemoj plaćati rate kredita, nemoj platiti režije, nemoj platiti prekršajnu kaznu, uđi u minus na tekućem - snaći će te prije nego kažeš keks...
Pa se na kraju ove moje litanije (nedjeljne) pitam - zašto se recimo moj Pajo i ja nismo snašli - kupili neku tvorničicu, porinuli se bliže k jaslama, upecali kakve dionice. Umjesto toga, ja sam u svojoj bivšoj firmi tada (u ratno doba) ostajala po čitave dane, jer su stizali autobusi s izbjeglicama sa svih strana, a mi smo ih, bez obzira na opis radnog mjesta - kupali, šišali, presvlačili. Sjećam se kad je pao Vukovar, došlo je toliko ljudi da nismo znali kuda s njima. Sjećam se kako smo skidali s njih odjeću - smrdljivu i jadnu. Sjećam se da sam gurnula ruku u džep jakne, prije nego smo robu odvozili u vešeraj i u njemu našla - malu plastičnu kutijicu sa nešto soli, ključ i par čarapa. Tada sam, sjećam se - pukla - isplakala sam dušu i oči... plakala sam razmišljajući - da li je to sve, sve što je čovjeku ostalo od prijašnjeg života - malo soli, čarape i ključ od kuće koja možda više ne postoji??? Sjećam se, plakala sam misleći na muža u Pakracu, na brata u Komletincima, na brojne poznate koje već danima nismo čuli jer su negdje u Slavoniji, a telefonske veze prekinute... Pukla sam, jer sam bezbroj puta sa zebnjom išla na MUP pregledavati popise mrtvih i ranjenih, kad god je stigla vijest o pogibijama naših dečkiju...Sjećam se onog - 29. rujna, svaki puta kad se čula detonacija, pitala sam se što će biti cijelo, kad izađem iz podruma, tko je u tom trenutku od meni poznatih i nepoznatih izgubio život...Sjećam se mlade žene, od jedva osamnaestak godina, čiji je muž bio podoficir JNA, koji je tek godinu dana bio u službi, a tog dana u vojarni u okruženju, a ona u najžešćim eksplozijama izbačena na ulicu s djetetom od nekoliko mjeseci - na rukama, jer je njezin gazda kod koga je ona s mužem bila podstanar, baš u tom trenutku odlučio da je vrijeme da joj da - otkaz iz stana...Sjećam se da su je dovezli k nama u firmu, pa smo sakupljale stvari za bebu... Sjećam se kako smo prišivali oznaku kolegi s posla - na rukav veste, jer nije imao uniformu, pa ga pratile...sjećam se njegovog uplašenog pogleda, grča na licu, znojnih ruku i drhtavih prstiju...povratka na štakama...
Toliko se toga sjećam i jedino što znam - da nitko od tih ljudi koje sam spomenula i tisuća drugih koje nisam, nije "uštipnuo" ništa iz onih famoznih vreća. Uštipnuli nismo, a izgubili? Izgubili smo mnogo, mnogo više no što se misli, neke stvari ni tisuće vreća ne bi naplatile...
Neću više o politici, jer uvijek me jedna tema odvlači na drugu, pa se sjećam i prisjećam, pa sam u isto vrijeme i bijesna i tužna.
I prođe još jedna jesenja nedjelja, lijepo je počela, ali sjetno završila.
Laku noć vam želim.
komentiraj (22) * ispiši * #
13
petak
listopad
2006
KUĆNI LJUBIMCI - ZGODE I NEZGODE
Danas sam ribala štednjak. I potrajalo to dobrih sat vremena (još me i sad ruke peku). A onda sam se sjetila da u hrpi fotki trebam naći jednu određenu. Spremam se već odavno napraviti reda među fotografijama i skenirati ih po grupama - vremenski i tematski, da ih gledam kad želim i povećam ih koliko želim, no nikako. I tako tražeći tu slikicu, naišla sam na neke, nad kojima sam se raspekmezila.
A ja se raspekmezim nad fotkama djece i životinja. Ovaj put su to bile - životinje. Zato, volim čitati Gajine postove, jer tamo ima životinja kao kod Brigitte Bardot, samo u - neobičnim izdanjima i pozama.
Odrasla sam uz njemačkog ovčara, koji mi je bio prvi ljubimac u životu. Ne moram vam ni reći da je bio vjeran i dobar, oštar, ali i blentav (što je Nosonju naročito ljutilo, kad mu je autoritet gazde ponekad - zakazao). Nikad nije nikoga napao, jedino jednom na moju "radost" - moju nastavnicu iz fizike. No, nije je ugrizao, samo ogrebao zubima po zapešću, u igri (danas ta ista nastavnica Zmaji predaje fiziku).
Dok smo Pajo i ja živjeli u stanu, nije dolazilo u obzir da imamo ljubimca, jer smatram da životinja mora imati koliko-toliko slobode, isto koliko ljubavi i pažnje.
No, moj Pajo je unatoč dogovoru, jednog dana "osvanuo" s malom mačkicom - sijamkom. Normalno, mrnđala sam, ali sam odmah nabavila košaru, posude za hranu i pijesak. Bila je maza, ali jednostavno - nije išlo. Udomili smo je nakon nekoliko mjeseci kod ljudi sa dvorištem, jer u stanu to jednostavno nije išlo. Mrzila je zatvorena vrata i penjala se svugdje, od frižidera do karniša sa zavjesama...
Onda kad smo preselili na selo, imali smo lijepo dvorište i počelo je...
Prvo je Zmaja dobila jednu malenu, žutu patkicu - Lilicu. Živjela je u kutiji u hodniku. Svaki dan je dobivala kukuruz i koprive. Kad je narasla (a rasla je naočigled), počeli smo ju puštati da slobodno hoda. Nisam mogla vjerovati da perad može biti tako privržena. Letala je za Zmajom, šireći mala krila, kud ova - tud i patkica Lilica. Usput je stalno sračkala, pa smo se sklizali. I onda jednom, stavila sam je privremeno preko dana u brvnaru s drvima i valjda se na miris smjese navukao ogromni štakor i pred djetetovim očima, udavio Lilicu. Dijete se izbezumilo od šoka i plača. Svi troje smo bili mortus, dugo vremena. Sahranili smo Lilicu uza sve počasti. A onda je susjed Bosanac (onaj s bradom i traktorom bez svjetala, što je plašio ljude po šumi), donio Zmaji malu crnu mačkicu Miju i štene mješanca terijera, kojeg smo nazvali Max. To dvoje su od prvog dana spavali zajedno, u okrugloj košari pred vratima. Kako su rasli, stalno su šlepali jedan za drugim. Max ju je nanašao u zubima, ali njihovo je prijateljstvo bilo posebno nježno. Zmaja ga je vozila u kolicima za lutke i zamatala u pampersice, jer mačka nije bila raspoložena za takove igre.
Kako sam jučer pekla pitu od jabuka, sjetila sam se Maxa u jednoj smiješnoj situaciji. Došli nam gosti i ja stavila na stol pun tanjur pite. Bila im dobra pa sam ponovila radnju. Ispratili smo goste i vratili se u kuću, a kad tamo - naš Maxić na pol stola i maže po piti. Prvo sam htjela viknuti, ali sam se suzdržala. Zamislite si malog peseka kako stoji na stolu i papa kolače, a dlakava mu brada sva od šećera. I bio je svjestan da radi nešto što ne smije. Gledao me posramljeno i pognute glave skočio sa stola. Svi smo se tome smijali i istresli mu ostatak kolača, za poslije (!!)
A onda je Maxić napravio veliku pizdariju - ili ju je Zmaja napravila. Pas je pas, a dijete je dijete, svako od njih je reagirao po svome...Max je natezao neku veliku koščurinu, a Zmaja se uplašila da ne strga zube. Iako sam joj stalno ponavljala da nikad, ali baš nikad, ne smije dirati psa dok jede, dijete je ne misleći (imala je četiri godine), trgalo kost psu iz usta. Kako je bila sagnuta, istrgla mu kost iz zuba sebi prema licu, a pseto prema kosti nju - za lice. Dotrčala je sva krvava. Nastala je panika. Kasnije smo ustanovili da je na jagodici bila samo ogrebotina od zuba. Ispričala nam je da je čupala kost, jer je bila prevelika za Maxove male zube. Normalno, bilo mi je žao djeteta, ali djelićem srca i Maxa. Sutradan smo Maxa dali čovjeku, koji je baš tražio terijera. Zmaja je bila tužna, pa smo ismislili priču da je Max bio bolestan, pa smo ga odvezli u bolnicu (!!). I prošlo tome nekoliko mjeseci. Slučajno smo otišli k čovjeku kojem smo dali psa i ona ga ugledala s vrata. Nikakvo uvjeravanje, da to nije naš pas, nego samo sličan njemu - nije prošlo. Otrčala je, kleknula, zagrlila ga rukicama oko vrata, plakala i ljubila ga i kroz suze govorila - "ma to je moj Max, nije bolestan". Psić je lizao po obrazima i mahao repom. Svi smo bili toliko dirnuti, a meni se srce steglo od tuge i nježnosti. Situacija je toliko nabijena emocijama, da nismo znali što bi. Onda smo sve riješili dogovorom. Max ostaje kod novog gazde, a Zmaja ga može obići kad zaželi.
Onda je Pajo nabavio kujicu Neru - crnu kao noć - belgijsku ovčarku. S njom smo imali paradu. Brzo je rasla, imala je kovrčavu dlaku, prekrasni kitnjasti rep...Bila je miroljubiva i nikakav čuvar (očito nismo znali odgajati pse). Prvi put se terala sa osam mjeseci. Ja nisam imala pojma dok mi čovjek nije rekao da je zaključam preko noći, jer će "zakačiti" s nekom seoskom džukelom. Drugi mi je pak rekao da je našpricam ispod repa (!!) s najsmrdljivijim dezodoransom koji mogu naći. Zamislite si prizor kako trčim za kujom i pokušavam je "namirisati". A Nera - guzu na zemlju i nema šanse da dođeš do nje. Zavukla se u kućicu i nisi ju mogao izvući ni s ćevapima. I nakon tri tjedna, moja Nera objesila trbuh, sise joj natekle...a ja se bacila na literaturu. Mazila ju i pazila, hranila, šetala, češljala... Te godine smo i more "zaboravili". Kad je došlo vrijeme, složila ja slamu u garaži i prekrila je vrećom za spavanje. Kad je "porod" počeo - klinci se sakupili i nabili noseve na prozor. Dozvolila sam im da gledaju, samo su morali biti tihi. A onda Zmaja dotrčala i viče - "mama, Nera rodila Dalmatince!". Po prvim štencima, znali smo ko je sretni otac - bijeli džukac s crnim tufnama, nekoliko kuća niže (Dalmatinac miješan od bar pet pasmina).
A onda je tek počela zafrkancija. Štenaca po svuda - crnih, bijelo-crnih, crno-bijelih, plazili po Neri, sisali, dušu joj izvukli. Jedva smo dočekali da prođe dva mjeseca, da riješimo i nju i sebe gladnih napasti. No nije prošlo dugo, Nera se ponovno počela - terati. Ovaj puta smo "dežurali".
I tako sam se ja danas sjetila svih tih naših ljubimaca (neke nisam ni spominjala, jer bi predugo trajalo). Sve u svemu danas nemamo ni psa ni mačke. Mačke dolaze iz susjednog dvorišta i redovito dobivaju klopu, a što se psa tiće i tu se šlepamo na susjeda s druge strane.
Naime, to je poseban pas. Zove se Rex i mješanac je između Škotskog ovčara i Švicarskog planinskog psa. Od jedne i druge vrste pobrao je najljepše fizičke osobine. Velik je, poslušan, nestašan, mazan, zna što smije, a što ne smije. Nema čovjeka koji prođe kraj kuće, a da se ne ogleda.
Bože moj, ja napisala cijeli roman. Ali nisam mogla kraće, a mogla bih još satima...
Mislim da ipak ima mnogo istine u tome, da tko ne voli životinje, ne voli ni ljude. No u svemu treba imati mjeru, pa tako i u ljubavi prema životinjama, da prevelika ljubav ne prijeđe u bolest, koja im više šteti nego koristi...
E jesam vas izgnjavila, no ako vam se ne da čitati, ne morate. Laku noć! A gledaj mene --->
komentiraj (8) * ispiši * #
11
srijeda
listopad
2006
HIPERAKTIVNOST JEDNOG DJEDA...
Čitam po blogovima - fizička aktivnost, zdrava hrana... Borba da što dulje ostanemo mladi, aktivni i puni života...
Sjećam se, kad sam bila u pubertetskoj dobi, svi oni preko dvadesete bili su mi stari, a oni preko trideset za mene su zašli u zlatne godine, a oni stariji - neću se ni podsjećati.
Doduše, kad sam postala djevojka, nikad me nisu privlačili dečki moje dobi. Bili su nekako nezreli i neozbiljni. I tako se moje mišljenje zadržalo do danas...a ovo je bio samo uvod u priču.
Jučer poslijepodne, sjela sam na van i uživala u posljednjim toplim danima. Sunce mi grijalo leđa, čak sam se skinula u kratke rukave. I onda čujem netko pjeva...
Nasmijala sam se u sebi. Stigao Deda...
Deda je inače otac moje prve susjede (zapadne). Inače ima još i sina, koji je s mojim Pajom išao u osnovnu školu. Udovac je već godinama i učitelj u mirovini. Ima blizu osamdeset godina i živi sam, u selu u kojem je proveo radni vijek, na granici naše i podravske županije. Ali povremeno odlazi k sinu u Đurđevac, pa malo kćeri u Bjelovar, pa kući.
To je možda na prvi pogled, sasvim normalna i uobičajena priča, ali da vam je vidjeti tog čovjeka...Veli Zmaja - da ga nema, trebalo bi ga izmisliti...
U proljeće, obavezno dolazi kćeri i posije i posadi mali vrt iza kuće. Inače je nizak i malo pogrbljen, malo teže hoda. Odjeća mu čini se nije velika preokupacija - Deda fura svoj modni stil - nosi trenirke s kapuljačama, donji dio navuče skoro po ispod pazuha, a na glavi nosi - ovisno o vremenu i temperaturi - od šilt kape, maramice svezane s čvorovima na četiri kraja, slamnatog šešira, unukine vunene kape s coflekom i onim štitnicima za uši i pletenicama od vune, pa do pokrivala za glavu, koje nikad prije niti poslije na nikome nisam vidjela - samo na njemu.
Upravo je pao gol na utakmici Hrvatska - Engleska, moj Pajo skače po dnevnom boravku. Vani se lagano pucika negdje u daljini, a iz kafića se čuje galama. (inače Crouch me oduševljava još od svjetskog prvenstva, svojom neobičnom pojavom nikako mi se ne uklapa u nogomet, ni u sport uopće). I još nešto, izašla sam nakon gola popušiti (upravo pao i drugi gol, usrao Robinson, rupa ha ha, već se malo bliže puca), i tako išla ja popušiti, a kod susjeda moj Deda pjeva, no to nema veze s utakmicom i euforijom, jer on vrti svoj film...
Sad sam izašla i ja iz filma, da - Deda obično nosi pokrivalo koje liči na vatrogasni šljem, s malim šiltovima naprijed i odozada, u kombinaciji je crne i kričavo žute boje i to s poprečnim prugama, koje odmah asociraju na - osin zadak. A taj dojam je upotpunjem sa - šiljkom od desetak centimetara, koji strši na vrhu šljema (!!).
Moja Zmaja kad je prvi put vidjela tu kapu, valjala se od smijeha, da su joj suze curile. Ne bi to još bilo toliko čudno, da Deda ne ide s tom kreacijom u grad, bez imalo kompleksa. I uz to obično nosi štap sa montiranom - trubom (ona s gumenim nastavkom za stiskanje, što proizvodi iritantan zvuk), malom bocom od pive i svjetlom na baterije...
Inače svoju prisutnost obznanjuje s - pjevanjem. Pjeva uglavnom podravske i međimurske pjesme. To je u današnje doba stvarno rijetka pojava da nekoga čuješ da pjeva (a da nije pijan) i to me oduševljava. U vrijeme kad se čuje samo psovanje, svađe i naelektrizirani istupi...
Inače Deda prodaje kozmetiku Oriflame i redovito ide na sastanke, odlazi u disko-klub za umirovljenike, koji se održava jednom tjedno u našoj "Sedmici", blizu kolodvora. Jednom je došao kasno iz diska i pospanom mu za ručkom, glava pala u - tanjur s juhom.
U familiji ga svi prihvačaju takovog kakav je i to mi se sviđa, ima dvije unuke i nikad nisam čula da mu prigovaraju da takav hoda po gradu. Kad ga netko zove na mobitel, razgovara se tako glasno, da ga čuju u susjednoj ulici. Govori podravskim dijalektom i ima malo meketav ton glasa.
I na kraju da ne mislite da se ismijavam iz čovjeka, naprotiv ništa nisam karikirala. Naprosto me oduševljava, jer, priznat' ćete da je takav tip starčeka uistinu rijetkost i - rekla bih - blagodat.
I - oštra suprotnost mom tati Nosonji, koji je malo stariji od njega, a potpuno suprotan tip. Normalno da ga volim najviše na svijetu, ali ponekad poželim da izađe iz svoje kolotečine, odustane od - ravnanja "krive Drine", praćenja politike i Sabora, rata u Iraku, gladi i nepravde na planeti, domaćih svinjarija, sekiracija radi stvari koje ne može promijeniti...
Stvarno, sad shvačam ono što ljudi uvijek govore - stari ljudi su kao mala djeca, samo što je s njima znatno teže.
Završila tekma 2 : 0!!!!!
Pozdrav svima i čitamo se...
komentiraj (14) * ispiši * #
09
ponedjeljak
listopad
2006
PICOKI...
Jučer smo se kao i obično, potrpali u aute i put Đurđevca. Bio je lijep sunčan dan, ali toplo je bilo samo - na suncu. Dvorana je prostrana, parkiralište isto. Jedino su hodnici i vrata škrto tijesna, pa kad oni grmalji od ljudi ulaze s ogromnim torbama s opremom, to je vrlo smiješno za gledati.
Parkirali se mi na suncu, ja odmah suknula dva ogromna lisnata s čokoladom. Zmaja s družinom otišla na vagu. Onda smo potražili kafić gdje smo popili kavu.
Ždrijeb je lutrija, uglavnom...Neki puta ti ide na ruku, no mojoj Zmaji vrlo rijetko. U prvim eliminacijskim borbama dobila cure - starije, iskusnije i s crnim pojasom. No koliko sam vidjela i bilo mi je drago zbog toga, bilo joj nekako svejedno, hodala okolo sa curama iz kluba, cerekala se, gledala dečke...
Na terenu, sve po novim pravilima, četiri linijska suca, svaki u jednom kutu borilišta i trojica moraju stisnuti bod, da bi se priznao. Dva vide udarac, dva ne vide, dva čuju, dva ne čuju i tako to ide. Moraš odvaliti protivniku glavu da se čuje i vidi, a to je žalosno. Djeca jesu pod zaštitnom opremom, svaka čast, ali se ipak dogodi - noga u nos, udarac u kukove, cjevanice, stopala nadrapaju i crvena su od lupanja...Bilo je dosta povreda, jedna djevojčica završila u bolnici, s ovratnikom na vratu, zbog nedozvoljenog udarca protivnice, onda je njezin otac napao trenera ove koja ju udarila, a taj trener je ujedno i otac djevojčice koja ju je povrijedila. Inače je dobar trener i poznajem ga odmalena i znam da joj on nikad ne bi savjetovao nešto takovo. No, dogodilo se, mala se našla u situaciji da gubi i ova je pala, a ova je- nogom u glavu i vrat...Katastrofa...Povrijeđena je dobila borbu, ali nije mogla nastaviti, a ova druga je diskvalificirana.
Zmaja je prvu dobila, a druga je bila - pravi zalogaj. Cura, iskusnija, borbena, bori se na distanci, ne ulazi u klinč i prava sportašica. Na samom početku dala joj je - raspored sati, sa znakom kluba. Ova moja zbunjatorica blentavo zinula (možda je to taktika zbunjivanja protivnika). Naravno izgubila je, ali dobro se borila i ja sam bila zadovoljna. Bilo je stvarno lijepo gledati fer, poštenu borbu, bez prljavštine i kad se nakon toga cure rukuju i kasnije si izmjene brojeve mobitela i e-mail adresu, nekako mi je drago. No ima i onih cura koje izvrijeđaju jedna drugu, čak sam jučer čula jednu kako kaže Zmaji -"reci si onoj svojoj kučki iz kluba, da si je.. svoju mater". Zmaja je ostala bez teksta, odgovorila joj je samo neka joj to kaže sama, ako baš mora. Nisam mogla vjerovati da djevojčice od 13-14 godina tako komuniciraju.
Zmaja bila zadovoljna, otišla na gablec, koji su picoki stvarno super organizirali. Lani, na državnom u Rijeci, nije bilo ništa od toga, ganjali smo se po okolnim picerijama i pečenjarama, čekali po sat vremena (sorry Gogoo, ali stvarno je bilo tako). A ovdje picoki prostrli - švedski stol, pohano, pečeno, pomfrit, hrpa narezaka, sireva, kolača, sokovi, kava... Uostalom, za organizaciju državnog - Ministarstvo prosvjete i sporta, te Hrvatski TKD savez daje sredstva, da niš ne pofali. Naše cure su ako ništa drugo, potamanile hrpu hrane. Nek se zna. Ja sam opalila po kolačima.
Sinoć smo upalili grijanje. Bilo je tako hladno, da se stvarno nije vrijedilo patiti. Odmah imam volju za životom.
Još nešto - Ana i "mali" Vedran stigli iz Bangkoka, sa svjetskog prvenstva i dobili priznanja Bjelovarsko-Bilogorske županije.
Još jedan biser. Zmaja stigla iz škole, normalno njoj je vruće, skinula se u majicu s bretelama (blagi bože). I priča mi kako joj je sad, pred kućom, neki starček doslovce oteo - praznu bocu od soka, iz ruke. Ja se sjetila one reklame s čipsom. Nisam znala jel' da se smijem ili plačem. Koje je doba došlo da starčeki otimaju praznu ambalažu iz ruku - trebalo bi zapitati naše vrle političare.
Dragi moji, ugodan vam ostatak dana želim.
komentiraj (12) * ispiši * #
07
subota
listopad
2006
KOMENTAR NA KOMENTARE...
Javljam se svima da sam živa, čak štoviše, bolje mi je. Iako razmišljam cijeli dan da upalimo grijanje ili ne (hamletovsko pitanje)... Dogovorili smo se svi troje, da ćemo se radije toplije obući. Noćas sam izvlačila poplune, navlačila navlake i oblačila toplu pidžamu. Čak se i Zmaja, kojoj su u pola zime noge vani, vruće kao peć, sva sfrkala u hrpicu. I kad smo se konačno utoplili, jutros smo svi troje odvalili spavati malo dulje.
Vratić mi je bolje, sam od sebe, iako ne smijem činiti nagle pokrete. Znam da sam vam se na jetru popela, ali meni se takvi problemi uistinu rijetko događaju. Zato sad uživam u kuknjavi, to mi je novo stanje. Gripu nisam imala od '96, a prije toga od '86, i to bez cijepljenja. Hunjavice i viroze pretrčim i prehodam. Takova sam da bih i sa polomljenim nogama - vjerojatno hodala na rukama. Nikad u životu nisam imala lomove, operacije - osim krajnika, (kuc, kuc u stol), a sve padove sam preživjela k'o mačka. Jednom sam preskakivala po tri stepenice u natikačama i na posljednju se dočekala - punom težinom na izvrnuti gležanj desne noge. Srećom, sam je Bog donio kolegicu, medicinsku sestru, koja mi je odmah vratila iščašeni gležanj na mjesto (došlo mi je da joj u tom trenutku opalim šamarčinu). Nisam išla na hitnu, jer sam znala da će mi uvaliti longetu. Noga mi je bila kao krafna, hopsala sam tako nekoliko dana i nisam išla na bolovanje, iako mi je bila - povreda na radu. Danas mi se to ne bi dogodilo. Sad, kad sam samu sebe nahvalila, idemo dalje...
Sutra idemo u Đurđevac na Državno kadetsko prvenstvo u Taekwondou. Bez velikih očekivanja, jer je Zmaja dobila dvije kile, pa ide u veću kategoriju. A i konkurencija će biti velika...i kad tome dodamo - varanje na vagi i u koječemu još...
E sad po nekoliko riječi za svakoga, jer ne bum večeras šalabajzala po blogovima:
Ledena - dani sira su, koliko znam u dvorani IV osnovne, (mljac, jedva čekam pljesnivce). A što se tiće pojačavanja imuniteta - vitamini, čajevi, med, propolis, voće, povrće, češnjak, sve vrste bilja u začinima, crno vino,mliječni proizvodi, stvarno ne znam što bi još morala dodati uza sve to?
Gogoo - stvarno, lani sam sto puta pokisla, plivala sam na temperaturi + 12 (ljeto je bilo očajno), pa mi niš nije bilo. Izgleda da nas je lijepo vrijeme razmazilo...
Zgbaba - drago mi je da smo se konačno susrele, nalazila sam te po tuđim blogovima i konačno zalutala na tvoj. A domaćice? Jadne li smo, kad se rodimo k'o ženske, no ćesto sam se zamišljala u situaciji da sam tajkunka i da imam služavku koja radi kućanske poslove. Odustala sam i od sanjarenja, jer mislim da bi umrla od dosade za tjedan dana.
Hotmama - upravo se spremam kupiti anatomski jastuk, izgleda da mi osim tvrdog kreveta i dobar jastuk treba.
Danielica - kam si sinoć tak brzo zbrisala iz Zlatne sobe?
Rudarka - buš mi poslala malo suhih vrganja?
Masai Mara - dobrodošla!
Enie - pozdravček!
Audrey & Little Miss G - cure bok!
E tako, sad idem večerati i spremati klopu za sutra, a onda, rano u kinderbet. Pa se čitamo sutra navečer. Uživajte mi u nedjelji!
Prilažem fotku, koju je moja Zmaja snimila sinoć, na kojoj se vidi da izgledam kak se i osjećam tj. jadno...čak sam si i ovaj tužni šlafrok obukla...
komentiraj (8) * ispiši * #
06
petak
listopad
2006
JEREMIJA (DIO DRUGI)...
Dragi moji, taman kad sam mislila da je mojim tegobama došao kraj, snašlo me novo sranje. Probudih se jutros i kad sam htjela okrenuti glavu, vrisnula sam (moj Pajo dojurio iz kuhinje na tri konja). Zmaju srećom nisam probudila, jer za to treba više od urlika.
Dakle, zaležala sam vrat. Na lijevu stranu ga mogu okretati, a na desno - ni u ludilu. Masirala sam ga deep reliefom, pokušavala razgibati, ali badava. Mislila sam da će za sat-dva biti bolje, ali još ni sad ništa. Žao mi je samo što me nitko ne može vidjeti. Tak sam smiješna sama sebi, hodam k'o da se spremam na modnu pistu (kao da imam dve-tri knjige na glavi), držim glavu ukočenu. Ili bolje rečeno - ličim na staru kornjaču koja isteže vrat ispod oklopa...Onda mi vrag nije dao mira, pa sam se popela na Gecka i krenula u Kaufland po glavicu zelja, za sarmu. Požalila sam čim sam krenula. Kad god sam okrenula pedalu, zabolio me vrat, ha ha...a kad me god zabolio vrat - opsovala sam sebi u bradu. Sarmica se već lagano krčka, a ja sjedim za kompom, Pajo mi na leđa deku nabacio (njegova teorija je da me ulovio propuh !!). Izgledam k'o kakva stara babetina, s cvikerima na nosu, sva kenjkava i zamotana. Takvi me baksuzi nisu odavno strefili - odjednom. Ima li tko kakav pametan savjet, molim?
No, dosta seruckanja. Idem umijesiti tijesto za mišeke, baš mi se jede nešto dizano. Pozdrav
UPDATE - HRVOJE,VLADIMIRE,ALANE...JANICA I NOVI PARFEMI...
Vijesti - suđenje Petraču i kopanje po prljavom rublju. A rublje je stvarno prljavo, ne prljavo nego - usrano do bola. Raspolaganje državnim računom povjereno jednom čovjeku, od velikog povjerenja i visokih moralnih kvaliteta...majko moja, zemljo otvori se...
Janica se oprostila od ove sezone, bravo za Janu, ima potpuno pravo, neka cura malo uživa u životu, zaslužila je, a svi koji misle drugačije - neka ne obrišu pod nosom...
Novi parfemi od tjelesnih izlučevina - menstrualne krvi, mokraće, dreka...pomiješano s alkoholom - to je umotvorina nekog debila - navodno daje - osobnost, ha ha, kad se odlučim koju ću izlučevinu upotrijebiti - imat ću i ja svoj osobni miris...(nešto najbolesnije što sam čula u životu). Ova posljednja "vijest" me dotukla, uz sve ove muke , koje me danas muče...
komentiraj (11) * ispiši * #
04
srijeda
listopad
2006
BAKSUZI JEDNE ZMAJE
Još uvijek ova usrana južina. Doduše, uz to što još uvijek šmrkljam (!!), osjećam se kao zmaj.
A ima nas još u užoj familiji, koji se osjećaju kao zmaj. Dakle, da pojasnim.
Moja juniorka Zmaja (tako je prozvaše ljetos u plivačkom klubu, dodaše "z" imenu), došla kući ljuta kao zmaj. Trčala za školu u konkurenciji sedmih razreda, 800 m, po šumama i gorama (ispod tvog brijega Ledena, kod tvoje rijeke), po blatu i vodi. I sve je išlo k'o podmazano, ostavila pred ciljem grupu za 40 m. No, lakše bilo pretrčati 800 m i prestići prve, ostaviti ih za 40 m...puno teže je bilo - pronaći - CILJ 
(gogoo, moram tebe malo angažirati oko orijentacije)
A cilj, stvarno nije lako pronaći. Tamo stoje cure, koje drže uže sa dvije strane, u obliku lijevka. A u cilj se utrčava tako da "uletiš" u sredinu - lijevka. Problem je bio u tome, da su se djeca nagurala sa strane i zaklonila one koje drže uže. Tako da je moja Zmaja lutala prvo lijevo, pa desno, pa dok je konačno našla - utrčala četvrta. Kako sam prije tjedan dana prisustvovala trci oko gradskog parka, gdje je bio sličan problem, mogu si misliti kako je to izgledalo. Samo se pitam gdje su bili organizatori i netko "pametan" od odraslih, koji bi trebali paziti na gužvu na cilju.
S jedne strane bila sam ljuta, a s druge bi se smijala, dok sam je slušala...Dala je sve od sebe i na kraju lutala tražeći cilj. Da ne povjeruješ...No, dobro kod nas nije teško povjerovati, kad vidiš kako nam izgleda organizacija. I onda po kome? Po djeci, naravno. Da spomenem da su cure padale po blatnim grabama, klizale se po stazi (staza???) itd.
Njezina nastavnica je protestirala, a sumnjam da će moći bilo što učiniti.
A moja Zmaja, ruksak na leđa i ravno - kući. 
S jednog kraja grada na drugi, stigla je brzinom munje, usput jedući sendvič.
Sad, trenutno, leži na svom krevetu, čita knjigu i sretna sam, što se "ohladila". Tako je to, mora se naučiti u životu, da ne ide sve glatko, neki put si je sama kriva, a nekad su krivi i drugi...To je život.
A ja kako se osjećam? 
Tako, da bi najradije ugrizla nekoga na tom cilju, koji ne radi svoj posao.
No, što se može, ne smijem joj to pokazati, odmahnula sam rukom i rekla joj - da će drugi puta biti bolje...
Nije lako biti roditelj, ali znam da je ovo tek sitnica prema onom što nosi život. Molim Boga da zadrži svoju upornost i da i dalje bude - Zmaja.
komentiraj (14) * ispiši * #
03
utorak
listopad
2006
SUVENIRI
Viroza kako došla, tako prošla.
Sjedim ja tako danas poslijepodne i pijem pravu - tursku kavu. Kako u zadnje vrijeme stalno pijemo nesicu, cappucinno i irish-cream, zaželjela sam se mirisa kave.
I tako pijem i gledam Maja talk-show. Nekako mi ona ne ide baš, malo previše ukočena i zakopčana. No tema me privukla - autohtoni hrvatski suvenir...
U posljednjih nekoliko godina, svjesni smo ekspanzije turizma, bar nas tako uvjeravaju. A ako je suditi po gužvama u predsezoni, sezoni i sad u podsezoni, čekanjima na graničnim prijelazima, naplatnim kućicama, bit će da je tako.
Ćesto sam razmišljala što bih ponijela kao turista iz neke zemlje. Jedino sam sigurna da ne bih - proizvod "made in china" i školjku iz Indonezije. Kad sam i kupovala negdje vani, tražila sam nešto baš određeno iz tog kraja i to je uvijek bilo - prilično skupo.
Gosti emisije su, između ostalih, bili - predstavnica Hrvatske gospodarske komore i direktor "Zemlje tisuću otoka". Bilo je predstavljeno nekoliko izvornih suvenira i nekoliko me je zaista oduševilo.
Prvi je doduše, za jednokratnu upotrebu. To je torta "croatiana", koja sadrži - slavonsko brašno, maslinovo ulje, bademe, orahe, suhe smokve, prošek i med od kadulje. Liči na neugledan komad raspucale zemlje, ali meni je slina potekla na usta.
Drugi je suvenir upakiran u kartonsku kutiju boje zemlje, a sadrži - kamenu primorsku kućicu, zarolanu kartu i objašnjenje porijekla na dva jezika, bukaru od drveta koje mora odležati prilično dugo, medenjake i nekoliko oraha.
Treći je patentirani proizvod - razglednica CD-ROM, snažnog vizualnog i mirisnog efekta.
Sjećam se kad sam kao srednjoškolka bila na maturalcu u Dubrovniku. Prvo smo se taljigali do Zagreba u autobusu, pa na Pleso, pa u avion. Kad sam nakon nepunih pola sata, izašla iz aviona na pistu u Ćilipima, osjećala sam se doslovce - kao da sam pala s Marsa. Tome je predhodilo kruženje nad Dubrovnikom, koji se u morskom plavetnilu isticao svojom blještavom bjelinom. Onaj pozitivni šok, pamtim još i danas. Bogatstvo boja, plavetnila mora i neba, mirisi sredozemnog bilja, toplina sunca. Vjerojatno je taj dojam bio pojačan radi toga, što smo za kratko vrijeme došli iz sivog i hladnog Zagreba u sredozemnu klimu. Bila sam tamo još nekoliko puta, ali nikad nisam više osjetila tako snažnu razliku. Mogu si zamisliti kako se osjećaju Skandinavci, Britanci, Nijemci i Rusi kad "ateriraju" . Još im samo treba omogućiti da komadić toga ponesu na odlasku.
Poslije sam svratila na web stranicu "zemlje tisuću otoka". Tu su izloženi svi proizvodi. Cijena je prilično visoka, ali ako je suvenir uistinu kvalitetne izrade, od kvalitetnog materijala, adekvatno prezentiran i upakiran, neka i bude. No dakako, treba ponuditi i nešto za one s plitkijim džepom.
Slijedom svega toga, prisjetila sam se kako smo prije dvadesetak godina, muku mučili što da ponesemo na poklon našim inozemnim prijateljima. Teško je kupiti nešto smisleno ljudima koji sve imaju, a da bi to imalo svoju vrijednost. Srećom, tada nas je spasila - kućna radinost. Tata se tada posvetio buteljiranju vlastitog vina - graševine i frankovke, pekao domaču lozovaču, šljivovicu, breskovaču, travaricu (od sedam vrsti trava, koje je nabavljao iz Dalmacije), pa domaći vinjak, mama pekla slasne pekmeze, kuhala sokove od voća... S tim je vjerujte, bilo mnogo posla, ali danas se ponosim što sam tada stekla naviku pijenja (ne lokanja), kvalitetnog vina i znam razliku između vina i vina. Uz to smo spakirali nekoliko vrsta Sirelinih i Zdenkinih sireva i naši stranci - bili veseli k'o mala djeca. Dan danas pamte kako su ovdje uživali u maminim orehnjačama, makovnjačama, štrudlama, pitama od jabuka, sira i oraha. I danas, kad odlaze iz Hrvatske, obavezno nakupuju sireve, domaće kobasice i pršute...
I to je jednostavan recept, nisu ti turisti toliko zahtjevni. Bitno im je upakirati paket - našeg mora, planina, zasad netaknute prirode - s osmijehom i nenametljivom uslužnošću, stvoriti im uvjete da u tome uživaju i ne opaliti ih pritom cijenom preko svake mjere. A na odlasku im omogućiti da dio svega toga - ponesu sa sobom.
Kažu da u Španjolskoj 50.000 ljudi izravno živi od proizvodnje i prodaje suvenira... Podatak za razmišljanje.
Dragi moji, pozdravljam vas
komentiraj (9) * ispiši * #
02
ponedjeljak
listopad
2006
VIROZA I TURNIR
Dragi moji, ja sam vam sva nikakva. Napisat' ću par riječi da vidite da sam živa, ali i to je uvjetno rečeno. U subotu sam još odvezla turu od 40 km s mojim Geckom. Nakon čega sam se vratila, otuširala, sjela za večeru i počele su tegobe. Bila sam stvarno k'o Jeremija. Curio mi nos, počela mučnina, glavobolja, čak su me i mišići boljeli. Kako nisam imala viroze i gripe godinama, nisam ni sama znala što da radim. Lonac čaja, andol i kapi za nos i legla sam u krevet. Naravno, nisam mogla zaspati...
Bog blagoslovio Novu TV na večeri Luca Bessona. Odgledala sam "Leona" i "Nikitu", jednog za drugim. A onda noć, u kojoj sam odspavala, sve zajedno - jedva sat vremena.
Onda, u nedjelju - jurnjava do navečer. Natrpala sam se čajem i vitaminima i pravac - dvorana - na turnir.
Ove godine je bio slab odaziv klubova, jer je - 8. listopada Državno prvenstvo Hrvatske za kadete, u Đurđevcu. Pa se ljudima ne da ići u tjedan dana, dva puta u istom pravcu. Moja juniorka došla na red tek iza 14 h, s prvom borbom. Usrala je, kao da je prvi put u borilištu. Išla je izvoditi neke udarce i eksibicije bez potrebe, a protivnica je lupala - s najjednostavnijim udarcima i - kupila bodove. Živa blamaža. Bila je ljuta na samu sebe i izjavila da bi se - najradije išamarala (!!).
No, "mali" Vedran (onaj dečko od 1.98 cm), nam je priredio veselje. On i njegov protivnik (iz konkurentskog kluba), tako su se pokefali da je svima bilo jasno da imaju i neke osobne motive. Ovaj drugi - par centimetara niži, ali isto stokilaš. Svi smo nabili noseve uz borilište (i ja - kamerom, naravno).
Dva klana navijača su navijala (kak mi je to bilo podnijeti, uz moju virozu i zundanje u ušima), iz svega glasa. A ova dvojica su dva puta u žaru borbe, izletjela iz borilišta (svaki puta sam se uspješno izmakla, a da snimka nije trpjela). Jednom su prekrenuli i stolicu suca i sjebali mu žice na daljincu za bodovanje.
Drugi puta je naš Vedran opizdio bočni u glavu da je ovaj sjeo i borbu su prekinuli suci.
Drugi protivnik je bio pun sebe, ali naš Vedran nije imao motivaciju kao s prvim protivnikom, pa su bile sve tri runde. Svaka čast "malcu", stvarno je ljudina.
Danas, lagano kunjam, malo mi je bolje. Stvarno sam Jeremija. Ali već sutra ću biti ona stara. A čeka me i krečenje. Pozdrav svima
komentiraj (9) * ispiši * #
