HIPERAKTIVNOST JEDNOG DJEDA...

Čitam po blogovima - fizička aktivnost, zdrava hrana... Borba da što dulje ostanemo mladi, aktivni i puni života...
Sjećam se, kad sam bila u pubertetskoj dobi, svi oni preko dvadesete bili su mi stari, a oni preko trideset za mene su zašli u zlatne godine, a oni stariji - neću se ni podsjećati.
Doduše, kad sam postala djevojka, nikad me nisu privlačili dečki moje dobi. Bili su nekako nezreli i neozbiljni. I tako se moje mišljenje zadržalo do danas...a ovo je bio samo uvod u priču.
Jučer poslijepodne, sjela sam na van i uživala u posljednjim toplim danima. Sunce mi grijalo leđa, čak sam se skinula u kratke rukave. I onda čujem netko pjeva...
Nasmijala sam se u sebi. Stigao Deda...
Deda je inače otac moje prve susjede (zapadne). Inače ima još i sina, koji je s mojim Pajom išao u osnovnu školu. Udovac je već godinama i učitelj u mirovini. Ima blizu osamdeset godina i živi sam, u selu u kojem je proveo radni vijek, na granici naše i podravske županije. Ali povremeno odlazi k sinu u Đurđevac, pa malo kćeri u Bjelovar, pa kući.
To je možda na prvi pogled, sasvim normalna i uobičajena priča, ali da vam je vidjeti tog čovjeka...Veli Zmaja - da ga nema, trebalo bi ga izmisliti...
U proljeće, obavezno dolazi kćeri i posije i posadi mali vrt iza kuće. Inače je nizak i malo pogrbljen, malo teže hoda. Odjeća mu čini se nije velika preokupacija - Deda fura svoj modni stil - nosi trenirke s kapuljačama, donji dio navuče skoro po ispod pazuha, a na glavi nosi - ovisno o vremenu i temperaturi - od šilt kape, maramice svezane s čvorovima na četiri kraja, slamnatog šešira, unukine vunene kape s coflekom i onim štitnicima za uši i pletenicama od vune, pa do pokrivala za glavu, koje nikad prije niti poslije na nikome nisam vidjela - samo na njemu.
Upravo je pao gol na utakmici Hrvatska - Engleska, moj Pajo skače po dnevnom boravku. Vani se lagano pucika negdje u daljini, a iz kafića se čuje galama. (inače Crouch me oduševljava još od svjetskog prvenstva, svojom neobičnom pojavom nikako mi se ne uklapa u nogomet, ni u sport uopće). I još nešto, izašla sam nakon gola popušiti (upravo pao i drugi gol, usrao Robinson, rupa ha ha, već se malo bliže puca), i tako išla ja popušiti, a kod susjeda moj Deda pjeva, no to nema veze s utakmicom i euforijom, jer on vrti svoj film...
Sad sam izašla i ja iz filma, da - Deda obično nosi pokrivalo koje liči na vatrogasni šljem, s malim šiltovima naprijed i odozada, u kombinaciji je crne i kričavo žute boje i to s poprečnim prugama, koje odmah asociraju na - osin zadak. A taj dojam je upotpunjem sa - šiljkom od desetak centimetara, koji strši na vrhu šljema (!!). Moja Zmaja kad je prvi put vidjela tu kapu, valjala se od smijeha, da su joj suze curile. Ne bi to još bilo toliko čudno, da Deda ne ide s tom kreacijom u grad, bez imalo kompleksa. I uz to obično nosi štap sa montiranom - trubom (ona s gumenim nastavkom za stiskanje, što proizvodi iritantan zvuk), malom bocom od pive i svjetlom na baterije...
Inače svoju prisutnost obznanjuje s - pjevanjem. Pjeva uglavnom podravske i međimurske pjesme. To je u današnje doba stvarno rijetka pojava da nekoga čuješ da pjeva (a da nije pijan) i to me oduševljava. U vrijeme kad se čuje samo psovanje, svađe i naelektrizirani istupi...
Inače Deda prodaje kozmetiku Oriflame i redovito ide na sastanke, odlazi u disko-klub za umirovljenike, koji se održava jednom tjedno u našoj "Sedmici", blizu kolodvora. Jednom je došao kasno iz diska i pospanom mu za ručkom, glava pala u - tanjur s juhom.
U familiji ga svi prihvačaju takovog kakav je i to mi se sviđa, ima dvije unuke i nikad nisam čula da mu prigovaraju da takav hoda po gradu. Kad ga netko zove na mobitel, razgovara se tako glasno, da ga čuju u susjednoj ulici. Govori podravskim dijalektom i ima malo meketav ton glasa.
I na kraju da ne mislite da se ismijavam iz čovjeka, naprotiv ništa nisam karikirala. Naprosto me oduševljava, jer, priznat' ćete da je takav tip starčeka uistinu rijetkost i - rekla bih - blagodat.
I - oštra suprotnost mom tati Nosonji, koji je malo stariji od njega, a potpuno suprotan tip. Normalno da ga volim najviše na svijetu, ali ponekad poželim da izađe iz svoje kolotečine, odustane od - ravnanja "krive Drine", praćenja politike i Sabora, rata u Iraku, gladi i nepravde na planeti, domaćih svinjarija, sekiracija radi stvari koje ne može promijeniti...
Stvarno, sad shvačam ono što ljudi uvijek govore - stari ljudi su kao mala djeca, samo što je s njima znatno teže.
Završila tekma 2 : 0!!!!!
Pozdrav svima i čitamo se...