NEDJELJA...

Nedjelja je prošla mirno i opuštajuće, kakva bi uostalom uvijek trebala biti. No, neda vrag mira da baš bude tako. Da pojasnim - uvečer, umjesto da iščeprkam kakav dobar film na 36 kanala kablovske, onako poslije dobre večere i opustim se do kraja, ja okrenuh Nova TV...
Na mom blogu, uglavnom ne pišem o politici, jer smatram da je ima previše svuda oko nas. U zemljama s dugogodišnjom demokracijom (koja funkcionira), politikom se bave političari, koji su čak i sposobni da se njome bave, a izbori - sa stajališta građana - samo su rutina. No ako o njoj ne pišem, ne znači da sam zabila glavu u pijesak, čitam štampu i pratim "okrugle stolove" i parlamentarne rasprave (koje su vrlo ćesto sve prije nego parlamentarne), dakle, nije mi baš svejedno kuda naš brod plovi i od kakovih daščica je izgrađen...
I kliknula sam na Novu i emisiju "Epicentar", koji vodi moja bivša sugrađanka - Mirjana Hrga. Četvero sugovornika sudjelovalo je u razgovoru o temi, koja je već neko vrijeme aktualna - koliki su bili računi, tko je s njima raspolagao i gdje je završila lova sa njih.
Normalno, odmah mi se digla kosa na glavi, jer ja se to pitam već godinama. I godinama čitam članke u našim tjednicima o inim osobama koje su se"velikodušno" i s mnogo "entuzijazma", uključile u stvaranje naše države, no naravno, ne s puškom, jer ne stvara se država samo s puškom - to je za one manje pametne i sposobne. Krenula ta armada u svjetsko prostranstvo - organizirala skupove iseljenika, obavijestila sve one koji su se sakupili, da sa skupova nipošto ne smiju otići "punih džepova", mogu doći, ali nipošto otići...
I ljudi davali, bili široke ruke, kako čujem, neki su dizali hipoteke na kuće (!!)...I jedan od njih, poslovni čovjek iz Švicarske, uz to što je dao lovu, čovjek je s punim pravom želio znati kud je ta lovica otišla, pa je to svoje pitanje uputio na mnoga mjesta. Naravno, sva mjesta su bila mjerodavna (nadam se da je Vlada mjerodavno mjesto), no - odgovor nije dobio. No, on i mnogi drugi iz dijaspore su zamijetili, da su se neki visoko pozicionirani ljudi počeli bogatiti, do jučer prosječni, a sutra već s gomilom nekretnina i materijalnih vrijednosti. Isto tako su zamijetili da se stoka sitnog zuba sve rjeđe - smije i sve teže živi.
Našoj dijaspori su uredno podijeljene priznanice, to je jedino što je "opipljivo" u cijeloj priči. Jedna stvar, koja bi mi u svakoj drugoj priči bila smiješna, su fantastične - crne vreće. Ne bi za Hrvatsku i njene građane stvar bila bitno drugačija da se radilo o metalnim koferima, ali bi za mene, iz pijeteta prema ljudima koji su iz patriotskih, humanih, emotivnih, kakvih već god razloga davali - mogle su se izbjeći vreće za smeće. Moglo se izbjeći i "tezgarenje" i "drančenje", mogli su se otvoriti bankovni računi, pa bi ljudi i na njih uplaćivali, a i trošenje bi bilo transparentnije...A odavno se zna da je bilo novca za obranu - jednostavnim stopiranjem sredstava koja bi inače išla u nekad saveznu jugo-blagajnu, za JNA.
Kad se sjetim jednog našeg tadašnjeg političara, brkonje sa sijedim pramenom, koji je navodno "izgubio" nekoliko crnih vreća s novcem dijaspore, od zračne luke Pleso do Zagreba. Jednim taksijem je otišao on, a drugim vreće, pa se - negdje izgubiše. Tada nisam vjerovala da to uistinu čitam. No, vreće su nestale i ne samo te, očito i mnogo drugih. Čarobnim štapićem - ružne crne vreće, pretvoriše se u vile i bazene, u jurilice s puno konja i bijele jahte.
Iskreno rečeno mislim da se nikad neće ni saznati tko je i koliko "uštipnuo". Zašto pojedinci ne bi morali (nakon kaznene prijave), dokazivati otkud im lova, iz kojih izvora - neka dokažu da nisu lopovi, a ne da sustav mora dokazivati da jesu. A uostalom koga briga za novac, on i tako nije imovina, kako nas je onomad poučio vrli doktor prava.
Glavno da za stoku sitnog zuba i guske u magli - sustav vrlo dobro funkcionira. Kad treba provesti ovršni postupak za bakicu, zbog neplaćanja televizijske pretplate (koja TV ne gleda, jer nema televizijski signal u svojoj vukojebini, oprostite na izrazu), sustav je brz i efikasan. Nemoj plaćati rate kredita, nemoj platiti režije, nemoj platiti prekršajnu kaznu, uđi u minus na tekućem - snaći će te prije nego kažeš keks...
Pa se na kraju ove moje litanije (nedjeljne) pitam - zašto se recimo moj Pajo i ja nismo snašli - kupili neku tvorničicu, porinuli se bliže k jaslama, upecali kakve dionice. Umjesto toga, ja sam u svojoj bivšoj firmi tada (u ratno doba) ostajala po čitave dane, jer su stizali autobusi s izbjeglicama sa svih strana, a mi smo ih, bez obzira na opis radnog mjesta - kupali, šišali, presvlačili. Sjećam se kad je pao Vukovar, došlo je toliko ljudi da nismo znali kuda s njima. Sjećam se kako smo skidali s njih odjeću - smrdljivu i jadnu. Sjećam se da sam gurnula ruku u džep jakne, prije nego smo robu odvozili u vešeraj i u njemu našla - malu plastičnu kutijicu sa nešto soli, ključ i par čarapa. Tada sam, sjećam se - pukla - isplakala sam dušu i oči... plakala sam razmišljajući - da li je to sve, sve što je čovjeku ostalo od prijašnjeg života - malo soli, čarape i ključ od kuće koja možda više ne postoji??? Sjećam se, plakala sam misleći na muža u Pakracu, na brata u Komletincima, na brojne poznate koje već danima nismo čuli jer su negdje u Slavoniji, a telefonske veze prekinute... Pukla sam, jer sam bezbroj puta sa zebnjom išla na MUP pregledavati popise mrtvih i ranjenih, kad god je stigla vijest o pogibijama naših dečkiju...Sjećam se onog - 29. rujna, svaki puta kad se čula detonacija, pitala sam se što će biti cijelo, kad izađem iz podruma, tko je u tom trenutku od meni poznatih i nepoznatih izgubio život...Sjećam se mlade žene, od jedva osamnaestak godina, čiji je muž bio podoficir JNA, koji je tek godinu dana bio u službi, a tog dana u vojarni u okruženju, a ona u najžešćim eksplozijama izbačena na ulicu s djetetom od nekoliko mjeseci - na rukama, jer je njezin gazda kod koga je ona s mužem bila podstanar, baš u tom trenutku odlučio da je vrijeme da joj da - otkaz iz stana...Sjećam se da su je dovezli k nama u firmu, pa smo sakupljale stvari za bebu... Sjećam se kako smo prišivali oznaku kolegi s posla - na rukav veste, jer nije imao uniformu, pa ga pratile...sjećam se njegovog uplašenog pogleda, grča na licu, znojnih ruku i drhtavih prstiju...povratka na štakama...
Toliko se toga sjećam i jedino što znam - da nitko od tih ljudi koje sam spomenula i tisuća drugih koje nisam, nije "uštipnuo" ništa iz onih famoznih vreća. Uštipnuli nismo, a izgubili? Izgubili smo mnogo, mnogo više no što se misli, neke stvari ni tisuće vreća ne bi naplatile...
Neću više o politici, jer uvijek me jedna tema odvlači na drugu, pa se sjećam i prisjećam, pa sam u isto vrijeme i bijesna i tužna.
I prođe još jedna jesenja nedjelja, lijepo je počela, ali sjetno završila.
Laku noć vam želim.