TKO SAM JA

Izgubljena sam duša u izopačenom svijetu. Ne pripadam ni vjetru ni kiši. Živim u snovima, umirem u stvarnosti. Pronalazim mir u stvarima koje nude dublje značenje od onog površnog. Volim razmišljati o situacijama od kojih većina bježi, jer jednostavnost mi nikada nije bila previše zanimljiva. Imam strahove - i od smrti i od života, s prolaznošću vremena se nisam naučila nositi. Pokreće me glazba i sunce, smiruje tišina i mjesec. Ponekad osjećam da u meni živi tisuću osobnosti, neke od njih volim, neke od njih moram preodgajati - uvijek možeš raditi na sebi i to je prokleto točna istina. Voljet ću te kada si slomljen, jer slomljene duše se prepoznaju. Pružit ću ti ruku kada budeš spreman za let i moliti da ti nikada više ne slome krila. Pali sam anđeo, naučen hodati po Zemlji, osamljen u vlastitim snovima u kojem gradim svoj mali svijet. Rijetki me mogu razumjeti, taj dio me pomalo rastužuje, ali bitno je da JA razumijem njih. Raduju me sitnice i ne lutam tragajući za velikim stvarima. Možda zbog osjećaja da neke ne zaslužujem, a opet duboko u sebi znam da nije tako. Ispunjava me razgovor sa samom sobom, ali se borim s mislima koje imaju nepresušan izvor naviranja. Teško je biti overthinker, čuvati u sebi sve moje, ali i tuđe. Opterećuje ponekad i samo želim ugasiti um - ne uspijeva mi. Volim se smijati i plesati, ali postoje periodi kada me tuga nježno pokrije svojim mekanim pokrivačem. Tada nestajem, nekad su to sati, nekada dani, a ponekad mogu vrijeme mjeriti i tjednima. Moj život je pisanje - tamo prepoznajem samu sebe, gubeći pritom vlastiti identitet u realnom svijetu. Sanjam, ali snovi stvaraju nadrealizam i teško ih je objasniti - kao da ne dolaze s ovoga svijeta. Nisam sigurna mogu li voljeti, taj dio često izaziva bol na koju nisam spremna. Iz tog razloga gradim zidove i kule - kao štit od emocionalnih ratova. Ne volim svađe i radije biram konstruktivan i iskren razgovor. Možeš me poznavati, ali ti ne mogu obećati da ćeš me doista upoznati - rijetki su prešli tu granicu. Nisam savršena, ali postoji glas koji vrišti "posebna" si, taj dio sebe doista prihvaćam. Ako me uspiješ prepoznati u sivom kaosu bivanja, obećajem da ću se potruditi da zidovi padnu.

NEKA DRUGA VREMENA

Sanjam obzore i grimizne rijeke. "Vojnike" kako koračaju prašnjavim stazama. Nema misli, um miruje. U prolaznosti vremena u kojem vodimo ratove. Hoćemo li kao nekada ležati u travi? Lakoćom života promatrati oblake, biti dijete, bez okova i briga, prosuti osmijeh kroz sumorna jutra. Bilo je bolje kada smo imali ono NEKAD, jer nekad su bila drugačija vremena. Nismo gradili zidove da sačuvamo snove, od onih koji su ih željeli krasti. Nekad nismo bježali od života, od sebe, od vlastitog postojanja. Nekad su maske postojale samo u doba karnevala. Nekad se plesalo u dvoranama zvanim sreća i pružali smo ruke prijateljstva, čak i svojim neprijateljima. Nekad se suze nisu bespotrebno rasipale, nekad su dani imali usporenu prolaznost, nekad su oči promatrale svijet iz druge perspektive i nekad se nismo bojali usnuti. Gdje smo danas? Sanjamo li budni? Ogorčeni i zaustavljeni u nekoj čudnoj iluziji života. Satkani od paučine na čijoj niti visimo. Ostavljeni. Sami. Ukočeni u kukuljicama iz kojih ne vidimo izlaz, glava spuštenih prema tlu. Vidimo li tragove u sjećanjima? Barem onaj jedva primjetan obris koji nas vraća u naša vremena. Hoćemo li sanjati, ponovno, ležati u travi, bez tuge, u prsima, udisati život? Obriši suze, generacijo-bila su to neka druga vremena.

BONACA

Zabonacalo je među nama. Smirile su nevere, valovi u meni više ne izazivaju strah. Zabonacalo je, odavno, ali je trebalo snage da se podigne sidro. Vrijeme je učinilo svoje, donijelo i odnijelo. Sreća da ne postoji veća šteta. A valjalo bi, pokrpat, i provu i krmu, ali sitnica je to kada si svjestan onog vjetra u leđa. Gledam svoje jarbole, izdržali su najteže udarce i ponosno čekaju da ih okitim jedrima. Kapetane, vrijeme je za plovidbu. Ima još uvijek neistraženih dubina, vuku srce, golicaju dušu. Gdje li je sada kompas kojeg sam grčevitom silinom držala u ruci? Želim da me vodi, dok jutrima pozdravljam galebove. Oluje nisu moja bol i ugasilo je svjetlo na stoljetnom svjetioniku. Ali tama je uvijek bila najodanija posada. Um nikada neće biti bistriji nego kada okusi tamu u vjenčanici tišine. Mirno more, kapetane, pučina zaziva moje ime. Pozdravljam dokove i sigurne luke, jer smirile su nevere, a bonaca među nama pokidala je konope

Oznake: more, bonaca, jarboli

NEKIMA JE TVOJA SREĆA PREVIŠE

Sreća. Krhka emocija koja može sjebati mnogo situacija. Možeš je dijeliti sam sa sobom, ali problem nastaje kada je želiš podijeliti sa svijetom. Drugima si previše. Nema tu posebnog objašnjenja, jednostavno je tako. Tvoj osmijeh budi u njima nemir i više te ne gledaju istim očima. Ne mogu točno odrediti raditi li se o zavisti, ljubomori ili tek o očekivanju drugih da ćeš vječno biti nisko i nikada ne poželjeti doseći visine. I zapravo je tužno kada tvoja sreća u drugima izaziva bol, a jedino što želiš je vidjeti isti taj osmijeh na licima drugih. Voljela bih okusiti onaj iskreni sjaj u očima i radost drugih zbog vlastitog osmijeha. A često radi toga dolazim do zidova, do bespotrebnih pitanja i potpunog nerazumijevanja. Nasmij se, neće boljeti, jer vjeruj mi, jednog dana ću svoj osmijeh pokloniti tebi. Iz istog razloga, jer želim da te život usrećuje. Skloni smo težiti višim ciljevima-ima tih pojedinaca kojima prosječnost nikada nije bila privlačna i u redu je uživati u vlastitim postignućima. Zašto na tom putu često ostaješ sam? U nekom bolesnom ludilu polumrtvog svijeta kao da se moraš uklapati u bezličnu jednakost-jer sve iznad toga je previše. Skrivaš se iza "maske" prosječnosti kako ne bi povrijedio ljude oko sebe. Često taj bolan šamar primiš od onih bliskih, od kojih ne očekuješ. Sve je to život rekli bi, ali je sjeban koncept postojanja u kojem se igraš skrivača kako bi se drugi osjećali dobro. Znači li to da se možeš radovati samo iznutra? Da je jedini hram tvoje sreće onaj komadić unutar tebe koji nitko ne smije vidjeti? Zašto je toliko teško podijeliti osmijeh? Zar ne znaš da ne košta ništa? Od zavisti i ljubomore se ne živi, a svi biramo svoj put. Hoćeš li njime koračati sam, možda će ovisiti o tvojoj osobnoj sreći.

Oznake: sreća

JAVIT ĆE TI SE...

Javit će ti se oni koji su ti okrenuli leđa, jednostavnom lakoćom poput stranice u knjizi. Javit će ti se oni koji su te gledali svisoka-kao malu točku na kraju izjavne rečenice. Javit će ti se oni kojih nije bilo u trenutku kada si ih trebao najviše. Javit će ti se oni kojima si bio usputna stanica na putu njihove sebičnosti. Javit će ti se onda kada najmanje očekuješ, kada prestaneš razmišljati o njihovom postojanju i zahvališ im na lekcijama koje su ti nesebično dijelili. Javit će se da razdrmaju mirno more u tvojem umu. Pitat će te kako si, samilosno kao da ih doista zanima. A zapravo znaju sve o tebi. Bit će to korak kojim će pokušati otključati vrata, ali brava više nije ista. Vrijeđa ih tvoja sreća, uspjeh i lakoća kojom koračaš kroz život. Poželjet će te kupiti...Ponovno...Jer sada si netko, sada vrijediš dovoljno da te puste u svoj mali krug. A on odavno ne postoji na tvojoj listi želja. Zatvoren je, jer dovoljno dugo si kružio van njegovih linija. Više ti nije stalo, dovoljno si uložio u sebe da ne vodiš stare bitke, a ionako nema smisla nanovo prolijevati krv koja je odavno prolivena. Zarasle su rane, još pokoji ožiljak podsjeti na prošlost. Pogledat ćeš ga s osmijehom, uz dozu zahvalnosti, jer svaki ožiljak je lekcija. I stajat ćeš, ponosan, na samoga sebe, uzvišeno poput Eiffelovog tornja. Stajat ćeš ispred istih onih koji nisu uspjeli shvatiti tko si. I javit će ti se, uronjeni u kaos vlastitog postojanja, javit će se, jer doticat će ih tvoja tišina. Javit će ti se, samo ovoga puta ti ćeš pustiti da telefon zvoni...

PARADOKSALNO DRUŠTVO

Razmišljam...Zakletom overthinkeru poput mene to doista nije teško postići. Ponekad se smijem samoj sebi, onako cinično, svisoka, jer ne mogu ugasiti taj plamen u sebi. Plamen misli i njihov tok koji buja u nepresušnom izvoru stvaranja. Razmišljam o ljudima, njihovom ponašanju, utjecaju, načinu komunikacije. Razmišljam o njihovim namjerama i tretmanu koji upakiraju prema tebi kao da slažu savršeno ukrašene kutije kojima će te kupiti samo zbog vizualnog identiteta. Kupuju djelima, uljepšanim riječima, sitnicama koje nekako privuku da te približe k sebi. Padaš na onu uglađenost koja je nekada davno postojala, jer vjeruješ da ima još LJUDI. Lijepo je dok traje, dok nosiš svoje ružičaste naočale i ne vidiš realniju sliku. Živiš u idiličnom filmu vlastitog i tuđeg postojanja i igraš ulogu koja se čini sasvim realna i prirodna u određenom trenutku. Prošla sam taj put, zajeban smjer koji zrači paradoksom i apsurdom. Zajeban, jer ako samo na kratko izletiš iz njegovog okvira shvatiš da su tvoje naočale izgubile ružičaste tonove. Priznaješ si krivnju-ipak mora ići i na tvoj račun. Ništa se ne može dogoditi bez tvojeg sudjelovanja, a samim time i dopuštanja istog. To je u redu, ne znaš koliko možeš dogurati i koliko si mentalno jak ukoliko ne testiraš svoje granice. Ponekad se namjerno pravim da ne vidim, čisto iz razloga da vidim koliko daleko može ići i koliko duboko netko može biti uvjeren da je "budalom" lako manipulirati. Budalom kažem, jer ipak ispadaš takav u tuđim očima. Ako mogu obrisati pod s tobom onda si zasigurno budala. Ne mogu a da se ne nasmijem ovoj situaciji, prvo jer je uistinu zanimljivo znati da si zapravo korak ispred, promatrač koji skuplja tuđe krive poteze, a drugo jer oni ne razumiju da su kročili na sklizak teren. I sada ih držiš u šaci, vraćaš onaj isti servis u igri kakav su oni servirali tebi. Ništa manje, ništa više od toga-potpuno identično. Promatraj tada akcije. Promatraj reakcije. Promatraj neugodnost i negodovanje svakim preciznim vraćanjem "loptice." I uopće sada nije do toga tko će osvojiti meč, nego do onoga tko igra. Tada igra više nije zanimljiva, nisi podložan, a tvoje nepodilaženje smeta mnogima. Zanimljivo je, zapravo, koliko se ljudi uvrijede kada se prema njima počneš odnositi točno onako kako se oni odnose prema tebi. Ni više, ni manje-po zaslugama. Paradoks društva zar ne? Jer, dok te mogu rezati nožem, a ti ne govoriš ništa, u redu je. Problem nastaje kada ti izvučeš oružje-pa čak i da ne vratiš identično, samo mala ogrebotina može uzdrmati taj savršen svijet manipulacije. Paradoks zar ne? Ponekad previše slijepo vjerujemo i nesebično dajemo, nesvjesni "idiota" koji nas okružuju. Ako ti serviraju otrov u najskupljem kristalu, savjetujem ti da zamijeniš čaše. Sada postaješ promatrač.

(POLU)OTOK LJUBAVI

Ima tih nekih mjesta, koje ti ukradu srce, zarobe dušu, spontano poput okova. Zavuku se pod kožu i dišu zajedno s tobom...Kao jedno. Tamo je sve drugačije i vrijeme teče u nekoj usporenoj stvarnosti. I sanjaš...U svoj svojoj budnosti, sanjaš...Upoznaješ magična jutra i misteriju noći, koračaš cestama koje ispisuju sjećanja. Živiš, ponovno, iznova. Ima tih nekih mjesta gdje su ljudi drugačiji, gdje dođeš na svoje i osjećaš da te razumiju. Nalaziš sebe u prisustvu drugih. Tamo se zaustavi vrijeme i razgovori teku sporije, ali vrijede, njih čuvaš zatvorene u kutiji sjećanja. Zovu se SREĆA - kutije koje opisujem. Izmame osmijeh na lice koji teško skidaš, jer druge emocije ne postoje. Ima tih nekih mjesta na kojima umire stari dio tebe, rodiš se ponovno, drugačiji...To su mjesta koja te izmijene, ali na pravilan način. Osjećaš mir i slobodu postojanja. Poželiš zaustaviti vrijeme i trenutak pretvoriti u vječnost. Ima tih nekih mjesta koja razderu kožu i zavuku se duboko ispod. Zagrle te toplinom i ljepotom, svojstvenom i posebnom-taj dio ne možeš nikome ispričati...Neće razumjeti. Ima tih nekih mjesta koja moraš doživjeti, mjesta gdje ostaviš trag - zauvijek, mjesta koja se ukopaju poput ožiljka i znače ŽIVOT.

Oznake: pelješac

ENERGETSKE PIJAVICE...

Ti doista nemaš ništa za reći. Tvoje oružje je odsutan pogled i sitne niti nervoze koje se rasipaju zrakom. U daljini nas veže lažna ljubav, u blizini zavist, neprihvaćanje i ljubomora. Čudan svijet, prepun izmišljenih odnosa jer misliš da tako mora biti. A ne moramo MI ništa, vjeruj mi. Lakše je zagrliti ništa, nego se vječno boriti s vjetrenjačama. Znaš li da te razumijem? U nekoj čudnoj realnosti, koja mi je nepoznata, doista razumijem, ali ja ne želim potonuti. Ne s tobom, ne na takav način. Gradiš svoj mali svijet, okružuješ se onima nalik sebi, jer ako ste svi jednaki onda možeš dobiti na važnosti. Nema boljih, samo ste kopije u svakodnevnoj kolotečini. Prezirem jednakosti, prezirem prosječnost i osrednje postojanje. Zašto ne želiš otvoriti oči? Podignuti se stepenicu više i pobjeći iz vlastitog očaja? Gušiš me svojim stajanjem u mjestu, savršenim izgovorima kojima pravdaš loše postupke, gušiš me lijenim postojanjem i pogledom koji skriva tisuću osobnosti. Tjeraš me da okrećem leđa, da odustanem. Vjeruj mi, pokušala sam ostati, ali taj teatralni svijet gnjeva mrcvari moje postojanje kao strvinari lešinu. To pravo na mene nećeš imati, previše je prošlo i suze mi više nemaju značenje. Nemaš me čime kupiti, jer nemam razloga niti da te žalim. Volim te, svejedno, negdje duboko u sebi, onako u tišini, jer sjetim se da smo nekada bili djeca. Tada je među nama sve imalo smisao