Sanjam obzore i grimizne rijeke. "Vojnike" kako koračaju prašnjavim stazama. Nema misli, um miruje. U prolaznosti vremena u kojem vodimo ratove. Hoćemo li kao nekada ležati u travi? Lakoćom života promatrati oblake, biti dijete, bez okova i briga, prosuti osmijeh kroz sumorna jutra. Bilo je bolje kada smo imali ono NEKAD, jer nekad su bila drugačija vremena. Nismo gradili zidove da sačuvamo snove, od onih koji su ih željeli krasti. Nekad nismo bježali od života, od sebe, od vlastitog postojanja. Nekad su maske postojale samo u doba karnevala. Nekad se plesalo u dvoranama zvanim sreća i pružali smo ruke prijateljstva, čak i svojim neprijateljima. Nekad se suze nisu bespotrebno rasipale, nekad su dani imali usporenu prolaznost, nekad su oči promatrale svijet iz druge perspektive i nekad se nismo bojali usnuti. Gdje smo danas? Sanjamo li budni? Ogorčeni i zaustavljeni u nekoj čudnoj iluziji života. Satkani od paučine na čijoj niti visimo. Ostavljeni. Sami. Ukočeni u kukuljicama iz kojih ne vidimo izlaz, glava spuštenih prema tlu. Vidimo li tragove u sjećanjima? Barem onaj jedva primjetan obris koji nas vraća u naša vremena. Hoćemo li sanjati, ponovno, ležati u travi, bez tuge, u prsima, udisati život? Obriši suze, generacijo-bila su to neka druga vremena.
Post je objavljen 25.09.2023. u 12:49 sati.