BONACA

Zabonacalo je među nama. Smirile su nevere, valovi u meni više ne izazivaju strah. Zabonacalo je, odavno, ali je trebalo snage da se podigne sidro. Vrijeme je učinilo svoje, donijelo i odnijelo. Sreća da ne postoji veća šteta. A valjalo bi, pokrpat, i provu i krmu, ali sitnica je to kada si svjestan onog vjetra u leđa. Gledam svoje jarbole, izdržali su najteže udarce i ponosno čekaju da ih okitim jedrima. Kapetane, vrijeme je za plovidbu. Ima još uvijek neistraženih dubina, vuku srce, golicaju dušu. Gdje li je sada kompas kojeg sam grčevitom silinom držala u ruci? Želim da me vodi, dok jutrima pozdravljam galebove. Oluje nisu moja bol i ugasilo je svjetlo na stoljetnom svjetioniku. Ali tama je uvijek bila najodanija posada. Um nikada neće biti bistriji nego kada okusi tamu u vjenčanici tišine. Mirno more, kapetane, pučina zaziva moje ime. Pozdravljam dokove i sigurne luke, jer smirile su nevere, a bonaca među nama pokidala je konope

Oznake: more, bonaca, jarboli