PARADOKSALNO DRUŠTVO

Razmišljam...Zakletom overthinkeru poput mene to doista nije teško postići. Ponekad se smijem samoj sebi, onako cinično, svisoka, jer ne mogu ugasiti taj plamen u sebi. Plamen misli i njihov tok koji buja u nepresušnom izvoru stvaranja. Razmišljam o ljudima, njihovom ponašanju, utjecaju, načinu komunikacije. Razmišljam o njihovim namjerama i tretmanu koji upakiraju prema tebi kao da slažu savršeno ukrašene kutije kojima će te kupiti samo zbog vizualnog identiteta. Kupuju djelima, uljepšanim riječima, sitnicama koje nekako privuku da te približe k sebi. Padaš na onu uglađenost koja je nekada davno postojala, jer vjeruješ da ima još LJUDI. Lijepo je dok traje, dok nosiš svoje ružičaste naočale i ne vidiš realniju sliku. Živiš u idiličnom filmu vlastitog i tuđeg postojanja i igraš ulogu koja se čini sasvim realna i prirodna u određenom trenutku. Prošla sam taj put, zajeban smjer koji zrači paradoksom i apsurdom. Zajeban, jer ako samo na kratko izletiš iz njegovog okvira shvatiš da su tvoje naočale izgubile ružičaste tonove. Priznaješ si krivnju-ipak mora ići i na tvoj račun. Ništa se ne može dogoditi bez tvojeg sudjelovanja, a samim time i dopuštanja istog. To je u redu, ne znaš koliko možeš dogurati i koliko si mentalno jak ukoliko ne testiraš svoje granice. Ponekad se namjerno pravim da ne vidim, čisto iz razloga da vidim koliko daleko može ići i koliko duboko netko može biti uvjeren da je "budalom" lako manipulirati. Budalom kažem, jer ipak ispadaš takav u tuđim očima. Ako mogu obrisati pod s tobom onda si zasigurno budala. Ne mogu a da se ne nasmijem ovoj situaciji, prvo jer je uistinu zanimljivo znati da si zapravo korak ispred, promatrač koji skuplja tuđe krive poteze, a drugo jer oni ne razumiju da su kročili na sklizak teren. I sada ih držiš u šaci, vraćaš onaj isti servis u igri kakav su oni servirali tebi. Ništa manje, ništa više od toga-potpuno identično. Promatraj tada akcije. Promatraj reakcije. Promatraj neugodnost i negodovanje svakim preciznim vraćanjem "loptice." I uopće sada nije do toga tko će osvojiti meč, nego do onoga tko igra. Tada igra više nije zanimljiva, nisi podložan, a tvoje nepodilaženje smeta mnogima. Zanimljivo je, zapravo, koliko se ljudi uvrijede kada se prema njima počneš odnositi točno onako kako se oni odnose prema tebi. Ni više, ni manje-po zaslugama. Paradoks društva zar ne? Jer, dok te mogu rezati nožem, a ti ne govoriš ništa, u redu je. Problem nastaje kada ti izvučeš oružje-pa čak i da ne vratiš identično, samo mala ogrebotina može uzdrmati taj savršen svijet manipulacije. Paradoks zar ne? Ponekad previše slijepo vjerujemo i nesebično dajemo, nesvjesni "idiota" koji nas okružuju. Ako ti serviraju otrov u najskupljem kristalu, savjetujem ti da zamijeniš čaše. Sada postaješ promatrač.