ponedjeljak, 31.05.2004.
I love you...
I know I said I need you but that was just a lie
you asked me if I loved you but you never asked me why
so now you've got your answer and I hope you're satisfied
and don't you dare to tell me that you ever even tried
there's nothing I can give you that you ain't already got
cos even when you've got it all you say that I forgot
to give you all my loving and to give you all my time
there ain't enough for the both of us and right now
I want mine
I love you...
Clawfinger
- 08:10 -
Pun k nichega..
Upravo prochitah jedan stari mail koji sam ti poslala.. datum je bio Sun, 4 Nov 2001
Pochela sam tako hladno I skoro nezainteresovano, da svako dalje pominjanje osjechanja mozhe izgledati smijeshno. Uostalom, nisam li i ja sama smijeshna kad sam pod uticajem nekog osjechanja?? Ovo pismo nije oplakivanje tuzhne sudbine, niti je trenutak slabosti.
Ne! To je samo pokushaj da se poslije snova u oblacima, sasvim lagano, bez udarca i bola, spustim na zemlju. Chudno je kako u tome uspjevam, i da li uopshte uspjevam? Ne, ne znam. Ali znam da lazhem ako kazhem "ne boli". Zhelim biti iskrena i hrabra, da se ne uplashim nichijeg podrugljivog osmjeha ili smjeshka. Stekla sam jedno novo iskustvo. Ali, interesantno je to da su sva moja iskustva bila bolna... to je valjda ono shto ljudi zovu "zhivot". I sada, i uvijek chu da se pitam da li je zaista neophodno da se sjecham proshlosti, onog shto je bilo, shto se ne ponavlja. Sjechati se, sjechati.. To je greshka, bar sad u ovom chasu. Chovjek, rastajuchi se uci zhivjeti! Ipak je najbolje da sve zavrshi u prijateljstvu. Ima u zhivotu chasova koji se nikada ne mogu zaboraviti, ima chasova koji se kao sichusne igle zabadaju u meso i zhivce covjeka, koji se u sjechanje zariju tako oshtro i duboko, da ih iz nas vrijeme nikada ne mozhe isprati. A ja, ja nikada nisam znala da zavrshim pismo, pa ni sada. Ja znam da je ovo pismo kraj, onaj pravi stvarni kraj, koji dolazi samo jednom
u zhivotu. I ne plachem!!! Sve je ostalo isto, i nishta nema namjeru da se mjenja. Sve zna samo jednu zapovjed, samo jednu nuzhdu, da nechemu posluzhi i umre. Ja sam slobodna, Ti si srechan. Sasvim dovoljno.
I dok ova noch lagano tone u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokushavam tu, na drugom kraju svijeta, da budem srechna shto znam da postojish, stvarno postojish, ali si jako, jako daleko.
Ljudi kazhu da se vremenom svi snovi raspadnu ko troshne ladje i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i desi - valjda tad shvatish da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna. Znaj jedini moj.. nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te zhelim, da ti pishem, da te ishchekujem, da sa tobom pricham, da te slusham sa suzama u ochima kad mi kazhesh da me volish, da te chekam da mi prichash o ljubavi, o "svojim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvarash ochi", da ti kazhem da te volim..
Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo shto smo jedno drugome rekli, kroz shta smo proshli, shto smo dozhivjeli...
Ne boj se ljubavi moja.. ne mogu nemiri ono shto mozhe spokoj. Ne pogadja srecha koliko boli tuga. Nije sutra ni crnje, ni bjelje, nego shto je bilo svako juche....
Uvjek je nekako. I uvjek se mozhe... I dalje se mora.
Potpuno razumjem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesrechu i svaku tvoju tugu. Svi mi imamo pravo na neke svoje tishine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir. Postoje neke stvari o kojima se shuti. O kojima se ne pricha nikom. I neke o kojima se pricha. I neke o kojima se pricha samo prijateljima.
Znash, duboko sam uvjerena da je i tvoja i moja chitava nesrecha u tome shto smo se rodili na
pogreshnim mjestima. Da smo kojim sluchajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo
drugachije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tudji. Da smo se rodili na srechnijem mjestu, u srechnijoj zemlji, u srechnije vrijeme... Na to ne mozhemo uticati niti se to da promjeniti. Mozhemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronadjemo one naizgled male i beznachajne sitnice koje boje zhivot njezhnim tonovima i uz koje che nam mozhda biti ljepshe i lakshe da prezhivimo ovo malo shto nam je josh ostalo da odzhivimo....
Vjeruj mi - tako mora.. Znash, svi smo mi iz neke ljubavi rodjeni.
I tako je pochelo. Dat nam je ovaj zhivot na poklon, kao listich za tombolu. Mozhemo puno dobiti, ali ne moramo. Mozhemo sve izgubiti, ali ne moramo. Srecha uvjek ima dvije strane - sjaj i tugu. Nikada josh nisam srela nekog ko je nenormalno bogat i bezgranichno srechan.... Ali znam mnoge koji su tako siromashni, a imaju tako velike radosti... Vidish - Bog se uvjek potrudi da stvori ravnotezhu. Poslije velikih radosti obichno dolaze velike tuge.... I obrnuto - poslije velikih, olovnih kisha - pojavi se sunce.... Znash, kad god ti pricham o srechi - osjetim se pomalo nesrechnom. Valjda shvatim da je srecha o kojoj sanjam tako nedostiznna.... I to me ubija....
Ako ti stalno mislish o nesrechama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i gushe, o nemirima
koji te muche, o stradanjima i ranama......one ne mogu nestati, zacijeliti se i prochi... Ne mogu, vjeruj. One se hrane i rastu kad im pridajesh znachaj. One te tada josh vishe obuzimaju. One se shire. One bujaju. I bivaju josh gore nego shto su inache. I josh veche. I josh vishe peku.... I zhele da te dotuku... I uspjeche im - samo ako im dozvolish. Ako im se predash. Ako ih ne obuzdash. Svako ima nekog koga voli. Ja imam tebe.I ti imash mene. Zar to, za pochetak, nije dovoljno da
krenesh dalje? Svako ima nekog koga nema.... I koga zhali. I bez koga mu je teshko. I koga ne mozhe niko i nishta vratiti. I bez koga se zhivot ponekad uchini tezhak. I siv. I nemoguch. I uzaludan... Ali ni to se ne da izmjeniti... Mi moramo ichi dalje. Svaki dan odzhiveti kao da je poslednji. I prashtati.
- 07:26 -
Svako ima nekog koga nema..
Kako jebeno istina. Svako osjeti u zhivotu kako je patiti za nekim. Kako je biti ostavljen. Kako je biti slomljenog srca. Rijetki su oni koji to nisu osjetili. Mislim da sam to osjetila jednom prije tebe, ko dijete od 14 godina, kad me ostavio prvi dechko :) to mi je sad toliko smijeshno.. I bilo mi je teshko cirka 2 sedmice :) jebote koja je to tuga bila.. haha tachno mi je smijeshno kad se sjetim toga. Znam da chu uskoro sresti tu svoju prvu ljubav. Odrasli smo u istom gradu.. kad se vratim vidjet chu ga. Sigurno. Ne znam shta je s njim bilo dalje.. 8 godina se nismo ni chuli ni vidjeli. Pravo da ti kazhem niti me zanima. Jednostavno se sjetim kako je to smijeshan osjechaj. Kako chovjek mijenja mishljenje, mijenja zhivot tokom godina. Kako je prva ljubav chisti kurac, i kako sjechanje na nju nikada ne traje. Ali nikada.
Kada si me ostavio prvi put, onog novembra.. patila sam, i bilo mi je teshko. Plakala sam cijelu noch, ali poslije nisam. Bila sam ljuta na sebe shto sam te pusitla da me lazhesh. Prebolila sam te. Natjerala sam sebe da te prebolim. Znala sam da chesh se javit, da chesh se vratit. Nikada nije bilo sumnje da nechesh. Znala sam..
Jednako kako i sada znam da ne mogu bez tebe. Nisam vishe dijete, i nemam vishe 14 godina. Znam da volim. Nauchila sam. Znam da sam do sada u zhivotu jedino voljela tebe, iskreno. I da nije prolazno. Jer proshlo bi odavno da je..
Nedostajesh mi.. tako mi jebeno nedostajesh. Pozhelila sam ti chuti glas.. nisi zvao kada si obechao..
Sanjala sam te sinoch..
- 06:12 -
nedjelja, 30.05.2004.
O njemu..
Toliko silno je zhelio ljubav, da ju je trazhio u svachijem stihu, u svachijoj prichi, a nije davao nishta osim svoje rijechi, svojih stihova. Njegovi stihovi su za njega bili njegova najvecha ljubav. Kroz njih je patio za nedostizhnim.. Kroz njih je optuzhivao sve.
Optuzhivao je za sve shto nije dobio..
a nishta, sem praznih rijechi, nikada nikome nije ni dao..
- 10:06 -
subota, 29.05.2004.
Kolika je cijena?
Ima jedna legenda koja kazhe da postoji jedna ptica, koja pjeva samo jednom u zhivotu.. Ljepsha nego bilo koje zhivo biche na ovoj planeti. Od trenutka kada napusti svoje gnijezdo, ta ptica trazhi trnovito drvo.. kada ga nadje, uvuche se medju njegove grane pune trnja.. i pjevajuchi, nabada se na najvechi trn. Dok umire, njena bol prerasta u pjesmu, daleko ljepshu od bilo koje koju ste ikada chuli do sada. Cijena te predivne pjesme je zhivot, te chitav svijet zastaje da slusha, a Bog na nebu se osmjehuje.
Jer ono najbolje shto postoji mozhe se dobiti samo po cijeni velike boli.. ili bar tako legenda kazhe.
Tako je isto i u ljubavi.. Nije dzaba ona Balashevicheva balada "sve prave su ljubavi tuzhne.. Ljudi koji nisu imali veliku ljubav u zhivotu ne znaju shta je to velika zhrtva. Za sve se u zhivotu mora zhrtvovati. Morash neshto dati, da bi se neshto dobilo nazad. Mnogi od nas se boje dati neshto dragocjeno, da bi dobili neshto josh dragocjenije. Zashto? Ne znam. Ja sam spremna dati i mnogo vishe shto se od mene trazhi. Jer na kraju krajeva, ja i nemam nishta osim svoje dushe.. a moja dusha odavno pripada tebi. U stvari, kad malo bolje razmislim.. ja imam i svoje snove.
Snovi nam mogu unishtiti zhivot mnogo vishe nego realnost. Istina. Jednako kao shto istina ne mozhe da povrijedi chovjeka vishe od lazhi. Lazh odnosi sa sobom vishe nego bilo koja istina. Jer istinu chovjek mozhe da shvati, ali lazh nikada. Lazh ubija duplo. Mach s dvije oshtrice.
Da li je vrijedno zhrtvovati se za neshto poput ljubavi? Ljudi kazhu od ljubavi se ne zhivi.. ali ne mozhe se zhivjeti bez nje. Stvoreni smo s osjechanjima. Nema ljepsheg osjechaja od ljubavi. Kada chovjek voli, dobija veliku snagu. Mozhe da se nosi sa zhivotom i svim sranjima u njemu. Ja volim. Ja znam. Hvala ti za odgovor, hvala ti shto si me uchinio sretnom. Hvala ti shto si mi pokazao kako je kada te neko voli, i kada nekog volish. Hvala ti, jer mnogi to ne znaju. Hvala ti shto imam neshto dragocjeno u svom zhivotu. Ako me pitash da li je sva ona bol vrijedila ovog osjechaja. Vrijedila je.
Nishta nije ljepshe od ljubavi..
"Der Vogel mit dem Dorn in der Brust,er folgt einem unwandelbaren Gesetz.Was ihn dazu treibt,sich selbst zu durchbohren und singend zu sterben,er weiß es nicht.Im selben Augenblick,da der Dorn in ihn eindringt, ist er sich des kommenden Todes nicht bewußt.Er singt nur und singt,bis kein Leben mehr in ihm ist.Aber wir,die wir unsere Brust mit Dornen durchbohren, wir wissen.Wir verstehen.Und wir tun es dennoch.Wir tun es dennoch..."
Colleen McCullough
Ili prevod.. "...Ptica sa trnom u grudima, slijedi jedan nepisani zakon. Shta je na to tjera, da samu sebe izbushi i pjevajuchi umre, ona to ne zna. U istom momentu, kada trn prodre, ptica nije svjesna dolazeche smrti. Ona pjeva i pjeva, dok zhivot iz nje ne nestane. Ali mi, koji svoje grudi isto tako bushimo sa trnjem,mi znamo. Mi shvatamo. Ali ipak to radimo. Ipak to radimo..."
- 11:47 -
petak, 28.05.2004.
Heh, sjecham se dana kada sam ti prvi put rekla da te volim. Podsjetio me jedan od tvojih mailova na to. Sjecham se razgovora koji je tekao od prilike ovako:
Ja: volim te :)
Ti: volim i ja tebe
Ja: ali ja tebe stvarno volim
Ti: volim i ja tebe najstvarnije
:) kako sam bila sretna tada. Kako bi opet bila sretna da to chujem..
- 14:11 -
Pazhnja koju nisam znala da cijenim, odjebani ljudi, i jedno pitanje..
Kako smo mi jadni. Svi mi koji ne znamo cijenit tudju pazhnju. Fakat. Jadni smo do bola. Ja sam prva koja to priznaje. A svi smo takvi. Sjecham se svih ljudi koji su proshli kroz moj zhivot. Sjecham se pokoje osobe mozhda bolje nego ostalih. Isto tako se sjecham kako pazhnju koju sam dobivala nisam znala cijenit. Ne jer mi osoba nije nishta znachila, nego jednostavno zato shto mi ta pazhnja od bash te osobe nije bila potrebna. Kako fakin ironichno. Imash neshto u pravo vrijeme, od pogreshne osobe. Jadno. Skroz.
Sjecham se koliko njih me je voljelo na neki svoj poseban nachin. Da bi ih ja na kraju odjebala, vrlo lako, bez da trepnem. Sjecham se jednog dechka. Sjecham se da smo se druzhili neko vrijeme. Sjecham se da smo prichali dosta, da me je zagrlio jednom na plazhi po kishi, i sjecham se kako smo se smijali kao ludi jer nam roditelji nisu dali druzhit se.. bili smo druge vjere i sav taj shit. Sjecham se jedan dan kada mi je priznao da mu znachim dosta. Kada smo radi moje gluposti prekinuli prichati rekao mi je "Znash.. znachish mi.. dosta. Danas kada sam doshao kuchi, imao sam tvoj miris na svojim rukama. Tvoj parfem. Svugdje sam te mogao osjetiti. Nedostajesh mi." Jebote, a ja ko poslednja kuchka odgovorih "Imam vech nekog, zhao mi je". A nisam imala nikoga. I nije mi fakin bilo zhao. Jednostavno mi je bilo dosta njega. Bio je zanimljiv dok se kolebao. I nedostajala mi je ta njegova pazhnja. Jeste. Nedostajala mi je osoba koja je u meni vidjela povjerenje. Osoba koja je u meni vidjela nekog vrlo dragog i vrijednog. Ali zhivot teche dalje.
Sjecham se svog najboljeg druga. Druzhili smo se, uvjek smo zajedno ishli svugdje. Zajedno smo radili sve. Zajedno se smijali zhivotu, i svim sranjima u njemu. Znali smo sve jedno o drugom. Sjecham se kako sam nash odnos lichno ja sjebala. Znam da sam mu znachila dosta vishe od prijatelja. Ali, on se meni nije svidjao na taj nachin. Bio mi je drag kao osoba. Nikako neko pored koga mogu ujutro da se budim. Sjecham se da sam ga odjebala na sasvim banalan nachin. Bez pardona. Rekla sam mu samo 'have a nice life'. Samo to. I chao. Nedostajao mi je i taj moj najbolji drug. Nedostajao mi je neko ko me mozhe posavjetovat, neko kome sam ja mogla rechi svoje tajne bez da sazna chitav svijet.
Sjecham se jednog dechka s kojim sam ishla u shkolu. Sjecham se da je bio zaljubljen u mene, i molio me da me drzhi za ruku dok sjedimo u klupi na chasu. A meni je to bilo smijeshno. Voljela sam njegovu pazhnju, ali ne i njega. Kako fakin uvjek meni neshto pogreshno dodje. I na kraju te shkolske godine, kada mi je rekao da zheli samnom i dalje da se vidja.. rekla sam famozno "zhao mi je, imam drugog." i onda sam kao najvecha kuchka dodala "ali ako hochesh da budesh drugi, zashto da ne". Gledao me je kao izgubljeno pseto jebote. Rekla sam to jer nisam zheljela da budemo zajedno non stop. Da mogu da zhivim svoj zhivot, i samo onda kada mi nedostaje pazhnje da ga vidim. A nisam trebala. Znam da nisam. Nikada se vishe nismo vidjeli.
Postoji josh mali milion ovakvih ljudi koje se sjecham ponekad kao kroz maglu. Koji su u pojedinim trenutcima mog zhivota meni i znachili neshto. Ali ne dovoljno da bi ostali uz mene. Jednostavno sam ih odbacivala kako su dolazili. Bez veze. Meni ti ljudi nisu trebali. Nije mi trebala njihova pazhnja.
Sjecham se i tebe. Sjecham se, jer sam ja bila osoba koja je odbachena. Jer moja pazhnja i moja ljubav tebi nisu trebale. Kako se fakin kolo zhivota okrene. Morash iskusit i jednu i drugu stranu, da ga jebesh. Sjecham se da si jednom rekao da te gushim. Mene su gushili samo oni koji mi nishta nisu znachili. Oni od chije pazhnje sam bjezhala.. a nisam znala kako da kazhem da odjebu.
Kako fakin odvratno.
Ne znam kako objasnit sve to. Jedino znam da u trenutcima samoche, ja se sjetim odbachenih ljudi. Ja se sjetim one pazhnje koje trenutno nemam, i zhao mi je shto sam je tad imala i odbacila. Sad mi treba. Ali nichija nije do zore sjala..
Znam da chesh se i ti sjetiti mene. Kada budesh sam. Kada te svi napuste. Znash ti i sam da che to tako da bude. I bilo je par puta. Znash da chu ti nedostajati ja i moje 'gushenje', jer chesh tada znati koliko je znachilo to shto te neko voli, i kako je lijepo biti voljen. Sjetit chesh se.
Jebo to sve.
Imam jedno pitanje, na koje nisam dobila odgovor, a zhelim. Jednostavan odgovor.
- 07:56 -
.. iza ponochi
Josh jedna od onih nochi kada ne smijem da zaspim..
Znam da chu te sanjati ali plashi me sa kim..
Imam potrebu toliko toga da kazhem, a osjecham da che se svaka moja nespretna rijech zaplesti u mrezhu besmisla i ostati neizgovorena.. ali ko zna.. mozhda samo takve, neizgovorene rijechi i vrijede..
Ma kad bi samo jednom mogla da preslikam tvoj dlan na svoj.. da vidim onu chezhnju u tvojim ochima.. onaj sjaj velike mrachne rijeke koja definitivno teche mojim venama..
samo na chas..
- 03:54 -
četvrtak, 27.05.2004.
Tako mi malo treba da te prezirem...
Mnogo puta si me pitao "zashto me volish"? Svaki put mi je odgovor bio do krajnje mjere neadekvatan. Zashto? Zato shto u tim momentima nisam sjela i razmislila. Nisam dala mnoshtvo razloga zashto - zato.. vech sam jednostavno odgovarala sa onim starim i vech dobro utabanim "zato shto si to ti, zato shto te volim, i shto si poseban".
I jesi, fakin poseban, i jeste, volim te, bash zato shto si to ti. Jedan jedini. I shto nema takvog sjebanog bicha vishe na ovoj planeti, koji je identichan. Bar ja tako mislim.
Da se razumjemo, imash ti milion mana i bubica (a ko ih nema), ali ja te volim mozhda upravo zbog tih.
Volim te shto si shizofrenichar. Svaki put kada neshto pogreshno uradim, ti to pretvorish u urotu protiv tebe. Protumachish na svoj jebeni nachin kao da sam namjerno htjela da te povrijedim, i sjebem.
Volim te kad si zhivchan. Voljela sam te zvat "zhivcho moj" jer si mi bio tako simpa kada vrishtish. Kada nemash mira i vrishtish za svaku sitnicu. Obozhavam ti boju glasa kada si takav. Kad zamucash zbog te fakin histerije u sebi. Obozhavala sam te i kada popizdish josh vishe jer sam ti govorila da si sladak kada pizdish :) fak.. kako sam te voljela..
Volim te zbog chinjenice i kada si bio najveche govno prema meni, volio si me. Znam da jesi.
Volim te jer si mi poslao razglednicu jednu, s medom koji peca ribu.. iako mi nisi na njoj napisao ono shto sam ja u tom momentu tako silno zheljela da vidim.. voljela sam te. Znash da sam tada u tom momentu prstom dodirivala one ispisane rijechi, zatvorenih ochiju, zamishljajuchi kako si bash to ti napisao, samo za mene, i kako su tvoje ruke dodirivale to shto ja sada imam.
Volim te jer si me jedini ti voljeo onda kada su me svi mrzili. Iako to nisi pokazivao na onaj nachin na koji sam ja htjela.. na nachin na koji je meni to bilo potrebno.
Volim te jer mi suze idu same od sebe kada ti ovo pishem, i ljudi me chudno gledaju.. a to je valjda znak da te volim i dalje.
Volim te jer nakon svog ovog vremena, svih sranja, i lazhi.. i nekih drugih ljudi.. nisam prestala da te volim, niti se ta ljubav umanjila ni za sekundu.
Volim te, i zhelim biti s tobom.
Volim te jer me upotpunjavash. Jer si jedina osoba koja mi je potrebna u zhivotu. Jer znam da bih pored tebe bila spremna osvojit fakin svijet. Jer se uz tebe osjecham tako jebeno dobro. Jer znam da je svako sutra, bolje. Uz tebe.
Volim te jer si jedini koji je ostao uz mene, unatoch svim mojim sranjima. Jer znash rech pravu rijech u pravom trenutku. Jer mi ono tvoje "maco" znachi vishe od svega na svijetu.
Volim te jer si ruzhan. A meni si najljepshi. Sjecham se kada sam te prvi put vidjela, pomislila sam si kako si fakin ruzhan. I rekla sam bichesh moj. I bit chesh. Meni si tako jebeno najljepsha osoba koju ja znam, i nebih te mjenjala nizashta na svijetu.
Volim te, jer mrzish cijeli svijet. A volish mene. (bar si me volio.. vishe nisam sigurna u to)
Volim te, zbog onog sms-a prije par godina.. na kojem je stajalo "volim te jedina, i niko nas nikada nehce moch rastavit". Kako sam te u tom trenutku voljela..
Volim te jer nikada nisi dao nikome da kazhe neshto ruzhno meni.. (dobro, bilo je dana kada i jesi..)
Volim nachin na koji izgovarash moje ime. Volim jer si jedini ti koji me tako zove.
Volim te zbog imena d.. jer znam da me nikada niko tako vishe neche zvati. Jer nikome to ime nije lijepo osim nama. Jer je nashe.
Volim te zbog majice koju si mi dao. Koja josh uvjek mirishe. Koju chuvam ko ochi u glavi.
Volim te jer si ljubomoran. Shizofreno-ljubomoran (ja mislim da to postoji hehe). Jer mislish da svako mushko zheli samo mene. A u stvari koga briga zamnom.
Volim te jer jedino ti si znao slushat moje debilne probleme, moju najebanu psihu.
Josh ima stvari zbog kojih te volim.. ali to chu ti rechi na nekom drugom mjestu.. u neko drugo vrijeme. Uskoro. Fakat.. josh samo malo.
- 05:35 -
srijeda, 26.05.2004.
d&d forever..
Zashto to u naslovu? Sjecham se jednog dijelicha te priche.. U to doba kada smo se upoznali, igrali smo jednu RPG igru.. zvanu planetarion. Eh, tu smo vjechito vodili neke ratove, a on je uvjek htjeo da posudjuje moje shipove i pare i shta ja znam, da ide napadat ostale planete. Hehe. Sjecham se da smo se svadjali dosta isto, jer on je bio na jednoj strani, ja na drugoj, te nashe planete (koja fakin ironija). On je vodio jedan dio grupe, neko drugi je vodio drugi dio (u kom sam bila i ja). Sjecham se da sam tih dana morala ichi u drugi grad, i nisam mogla vodit' svoje 'trupe' pa sam njemu dala password da se brine o tome dok mene nema. Obechala sam mu poslat razglednicu. I poslala sam. Dobio je prije nego shto sam se ja vratila.. Kada sam se ponovo logon na igru, on je ostavio neki post na forumu.. i u potpisu napisao "d&d forever". :) ( sad ovdje zamislite onaj smajlich s srcima ) hehe
- 14:19 -
Keeping secrets doesnt do anyone any good. They always come out in the end. ALWAYS!
Kako je jebeno jadno kada te osoba kojoj bezgranichno vjerujesh - slazhe. Kako je jadan osjechaj kada se izgubi povjerenje. Ma koliko mi zheljeli da ga vratimo, nazad se ne mozhe. Jadno je ono shto se godinama gradi, shto propadne za sekundu. Bez rijechi. Dovoljan je pogled i to je sve. U zhivotu sam na takve ispade reagirala pogledom (onim jebenim punim bola i pitanja ZASHTO??), i odlaskom. Ljudi koji mi to urade nisu vrijedni mene. Ali (ono jebeno ali) postoje dvije osobe u mom zhivotu kraj kojih sam bila spremna ostati poslije takvog sranja.
Prva osoba je izashla iz mog zhivota, shto svojevoljno, shto na moje insistiranje, prije 2 godine. Sjecham se dana, bio je Bozhich. Druga osoba je tu, i josh uvjek me lazhe. Ne znam da li mi gore pada to shto me lazhe, ili to shto ja te lazhi otkrijem... ili pak to shto on zna da ja znam, da su to lazhi.
Oprashtam koliko mogu, ali postoje one stvari preko kojih se ne mozhe prechi. Nikako. Tu su, i jebiga, you are stuck with it. I shta sada? Oprostiti ili ostaviti? Mislim da me boli isto toliko ono shto on ne zheli da prizna da lazhe, a znamo oboje. Znamo. Ponekad prodje i par mjeseci od te lazhi, ali kada otkrijem, jednako me boli. Jebena sitnica. Boli. Josh jedan nozh u ledja. Pitam se koliko je nozheva potrebno neko da ti zabije, da padnesh mrtav? Koliko bola chovjek mozhe izdrzhat prije nego shto kazhe "DOSTA JE!". Ja izgleda mogu puno. Dok osjecham prema toj osobi. A osjecham. Dosta. Previshe. I jebe me to. Taj osjechaj. Jebe me i to shto s tim svojim postupcima ta osoba ubija tu ljubav u meni. Nishta nije vjechno.. htjeli mi ili ne, osjechaji se ponekad brishu postupcima. Ja znam da nikada vishe nechu imati ovaj osjechaj prema nekom drugom. Mozhda che biti intezitet jednak, ali che se voljet na sasvim drugachiji nachin.
Postoji ona tanka linija izmedju ljubavi i mrzhnje (da, svi znamo za to). Ja hodam po toj liniji. Nenormalan osjechaj. Mrzim te onoliko koliko te volim. A volim te previshe.
Malo je ljudi koje ja mogu da mrzim, jer mrzhnja je osjechaj, a ja svoje osjechaje ne dajem tako lako. Malo je onih koji se mogu pohvaliti da ih mrzim. Kazhem pohvaliti jer velika je chast zadobiti mrzhnju osobe. Velik trud ti treba da te neko zamrzi, jer ljudi obichno ne mrze bez razloga.
Vechinom sam ravnodushna, za sve. A tebe mrzim. Fakat. Znash to i sam, bez da ti ja govorim. Ali te i volim, na zhalost, jebeno te volim. Najradije bi te ubila, ono fino krvnichki (nozhem preko grla) ma, svojim rukama bi ti slomila vrat (jer se tako nekako jebeno osjecham u trenutcima). Zashto? Zato jer te fakin volim. Eto, nikada nisam vjerovala da iz ljubavi chovjek mozhe ubit. Sada sam sigurna u to. Glupo je ovako plakat "aa ostavio me". Glupo je skroz. Ubila bi te da ne plachem bez veze. Da bar imam za chim plakat. Da znam da te neche imat niko drugi, nego jebena crna zemlja. Da ti dodjem i donesem cvjeche, da ti pricham, a da ne mogu chut tebe da mi vrishtish onako histerichno kako samo ti znash (btw obozhavam tvoje histerichno vrishtanje). HM, mislim da pishem previshe shita. Mozhda je vrijeme da prestanem pisat..
- 07:59 -
napomena
Doshlo je do male tehnichke greshke - MOJOM KRIVICOM! Blog je izgubio dizajn.. jer sam ja njushkala po codu :p
Nadam se da chu to sve ponovo moch vratit.. uskoro :)
- 04:30 -
Kada je dozvoljeno odustajanje?
Odustati, isto je kao i umrijeti. Za mene. Ne volim odustajati. Ne volim prihvatiti poraz. Trudim se sve svoje snove i zhelje ispuniti, jer odustati znachi unaprijed izgubit.SHBBKBB je najgore (shto bi bilo kad bi bilo). Ne volim takve dvoumice.
Nikada nisam htjela odustati od tebe. I kada je bilo najgore, a znash i sam da je bilo takvih perioda.
Nisam htjela odustati, jer sam dala svoju rijech. A moja rijech znachi. Ako nikome drugom, ona znachi meni. Ona chuva moj obraz. Ne gazim datu rijech.
Odustati se mozhe samo kada se umire.. rechi "kasno je" mozhesh samo kada si na zadnjem izdahu. Kada vishe fakat nema nade nizashta. Pa ni onda nije kasno za josh jedan udisaj. Ne volim to "kasno je". To za mene nema nikakvog znachenja. Mlada sam, zdrava, predamnom ima vremena (bar se nadam), i ja ne odustajem. Ponekad se skrene s puta ka zheljenom cilju, ponekad se mozhda i malo zaluta, ali se uvjek zna vratiti na pravi put, zna se zheljeti. Ako je zhelja dovoljno jaka, ona je ostvariva. Znam po sebi. Znam shta sam do sad prozhivjela.
Odkud tebi pravo da odustajesh? Odkud si dajesh to za pravo? Ja ti nisam rekla da se smije odustat.
- 03:01 -
utorak, 25.05.2004.
..i shta josh ima da se oprosti, to ti nochas oprashtam..
Svaka kap kishe sumorno doziva moju pazhnju lupajuchi u prostrana okna uokvirena svijetlim zavjesama. Nochas je sve mrachno i hladno kao dusha ova osudjena na vjechnu kaznu sjechanja.
Nochas svi ratnici polazhu oruzhje i napushtaju frontove nakon izgubljene bitke. Sve se urotilo protiv ovo malo ljubavi shto je ostalo. Chak i ova sumorna kisha kao da izaziva na dvoboj. Mjesechina, skrivena pod zavjesom tamnih, pjenastih oblaka svojim vragolastim prstima mami na josh jedno iskushenje. Kao strashnih sablasti jato, moja osjechanja chas se vinu do beskrajnih visina a chas doticu dno.
Nochas i vjetar njishe ladju u pogreshnom pravcu te mi ne dopushta da odplovim daleko od ovog grada.
Nocas se prepushtam rijeci zaborava jer bash kao shto si rekao... mi smo samo obichni stranci ciji se putevi nikad' ukrstiti neche..
- 06:21 -
ponedjeljak, 24.05.2004.
Ovisnost?
Pitala sam prijatelja jednom, zashto te josh uvjek volim, i ne mogu da predjem preko svega? Znash shta mi je rekao? A rekao mi je pametno..
Kazhe, ja samo ovisim o tebi i tvom prisustvu. Jednostavno sam nauchila na tebe. Mislim da je tu bio fakat donekle u pravu. Predugo si bio dio mog zhivota da bih te mogla tako lako izbaciti kada ja pozhelim. Kazhu ljudi ako nosimo kamen dovoljno dugo.. i moramo ga baciti.. bit che nam zhao, tog obichnog malog kamena.. jer je bio uz nas toliko vremena, da jednostavno osjechamo onu prazninu kada ga nema.
Osjecham prazninu kada te nema. Jednostavno, kao da nedostaje dio mene. Vremenom che se popuniti ta praznina, ali treba vremena, a vrijeme je jebeno teshko. Prebrzo leti, premalo daje..
Htjela sam prijateljstvo. Tebi je to bilo apsolutno nemoguche, jer kao shto si rekao, ne zhelish da me gledash, a da me nemash. Ja sam bar to htjela, da smo u kontaktu, jer ne zhelim da izgubim dio sebe. Osoba si kojoj sam se bezuslovno divila, i dala joj sebe. Dala sam ono koje s sigurnoshchu mogu da kazhem da je moje. Dala sam sebe. Da bi jednostavno bila odbachena, na shugav nachin. Na spiku "zasluzhujesh ti bolje.." Mozhda si tako i mislio, ali vjerovatno (ne vjerovatno, sigurno) si kukavica koja gubi bitku bez da je zapochne. Ti to sam znash, ne znam zashto se zanosish, zashto si se zanosio. Mozhda se pitash zashto bash pishem ovaj blog tebi. Pishem jer jedino tako mogu da razgovaram s tobom, a da me ne ometash, da mi ne govorish pizdarije, mozhda me i shvatish.
Pozhelila sam te. Jebiga.. priznajem da mi je teshko, ali znam da che prochi..
Slusham pjesmu Crowded House - Don't Dream It's Over .. i fakat se osjecham tako..
- 15:13 -
Shta ostaje poslije ljubavi?
Poslije ljubavi ostaje:
- "Telefonski broj koji lagano blijedi u pamchenju",
- "... melodije sa radija koje izlaze iz mode",
- "Ostaju tajni znaci, ljubavne shifre...",
- "... ostaju sauchesnici: chuvari tajni koje vishe nisu nikakve tajne",
- "... ostaje laka uznemirenost, povrijedjena sujeta, metalni ukus promashenosti na usnama. Ostaju drugi ljudi i druge zhene."
- "Poslije ljubavi ne ostaje nishta." - i to je to.
- 09:33 -
Sad' neka mi iz knjige rodjenih ime brishu..
Jer, ja onakva kakva sam trebala biti.. ne postojim. Nisam nikad ni bila. Bila sam samo iluzija. Fakin iluzija onoga chega sam trebala bit, pred tobom. Neko kome si se ti nadao, a nikada nije mogao biti. Znash.. kada od nekoga ochekujesh da ti se divi, da ti daje svoje vrijeme, ti morash biti spreman uzvratiti isto. Ili bar uochiti tudju zhrtvu. A ti to nisi znao. Znao si.. rekao si mi jednom.. ali rekao si premalo, prekasno. Kada vech nije bilo povratka na staro. I bilo mi je zhao slushati bol u tvom glasu, jer sam znala da tog trenutka patish, kao shto sam patila ja. Ali nazad se nije moglo. Previshe toga je proshlo pored nas, previshe toga je ostalo nedorecheno.. ili smo u nekim situacijama i rekli previshe.. Jednostavno smo krenuli svako svojim putem. A tako sam htjela da nastavimo zajedno, tamo gdje smo stali. Mozhda chemo jednog dana i biti.. josh samo malo, dok se srede neke stvari. Dugujesh mi zagrljaj.. duzhan si mi ostao..
Znam da ti je teshko kada me vidish s drugim, znam, jer i meni je isto tako kada vidim tebe. Znam koliko to boli, da ono shto je tvoje neko drugi ima.. Rekao si mi hiljadu puta da nedash ono shto je tvoje. A ja vishe to nisam. Da li ti je zhao shto si izgubio mene, ili ti je zhao shto je neko uzeo ono neshto shto je tvoje?
od shoka kad te vidjeh da lezhish kraj nje,
i razbi se poslednji kliker tog nadanja
da sanjam to sve..
U zlo doba puche ko iz pakosti
lastish moje hrabrosti..
Pala sam u zoru, pala..
vishe nisam izdrzhala,
sad neka mi iz knjige rodjenih.. ime brishu..
Na tom mjestu gdje sam pala,
ostala je mrlja mala.. kao da je neko zgazio
trulu vishnju..
Opsovah je, i gurnuh je onako kako umjeh ja zhenstveno,
al ubi me.. taj tvoj pogled pun mrzhnje i baci na tlo..
Radujte se dushe, sitne, prodane..
od iste ste rdje skovane..
- 07:29 -
nedjelja, 23.05.2004.
Sadashnjost je neshto sasvim drugo..
Zhivimo u sadashnjosti. Ali mnogi ljudi to ne znaju ukljuchujuchi i mene.
Proshlosti se sjechamo, trebamo zhivjet u sadashnjosti, a nadati se buduchnosti.
Ja zhivim u proshlosti, i chekam buduchnost, dok mi sadashnjost prolazi pokraj mene. Pitam se zashto? Ne nalazim odgovor. Proshlost je se vech desila, mozhda se zato vracham u nju. Proshlost mogu izabrat.. loshe i dobre trenutke. Ovisno od onoga koje hochu da prozhivim. I uvjek iznova, ja mogu da se sjetim, i da prodjem kroz to u mislima. Sadashnjost vechinu vremena ne zhivim, jer to nije to shto sam htjela, jer je to samo put ka onome shto zhelim, i shto mislim da che bit. I zhivot lagano prolazi. A ja se sjecham, i nadam. To mi ne valja. Zhivot prolazi.. godine.. trenutci a ja se nadam nechem vishe..
Nadala sam se tebi. Nadala, jer je to proshlo vrijeme i vishe se ne nadam. Zhelim popunit moju teglu i sitnim kamenchichima, i pijeskom (momentima) a ne s par krupnih kamenja.. zhelim upotpuniti svoj zhivot. Pa ako to znachi zhivjeti s nekim drugim, neka bude.
Dala sam sve od sebe, sve sam pokushala. Ljubav nije glasanje. U ljubavi obje stranke moraju bit za DA, inache nema ljubavi. Tu ne mozhe preovladat jachi glas. To sam tek nedavno shvatila. Shvatila sam da se u ljubavi i zhivotu ne mozhe glasat za bolje sutra..Shvatila sam da si taj zhivot sama moram izgradit. Pa bez tebe, ako je sudjeno.
Ne zhelim te napustiti niti zaboraviti. Ali to je ono shto ti zhelish. Ne zhelish me kao prijatelja, ti i nemash prijatelja. A htjela sam ti bit neko na koga se mozhesh oslonit kad ti je najtezhe. Htjela sam biti tu za tebe, pomochi ti kada je pomoch najpotrebnija. Dati ti lijepu rijech, zagrljaj. Utjehu.
Htjela sam.. a sadashnjost je neshto sasvim drugo..
- 10:45 -
Sjetih se..
kako sam ga zavoljela.. Heh.. uz pjesmu narodnu, vino i suze :)
al' nedaj se pa kako nam bude, vjeruj u mene..
ali nikad ne vjeruj u ljude..
Ne chekaj da neko drugi kazhe da,
ne treba tebi ta milostinja
ne idi.. zauvjek samnom ostani..
Nemoj slushati druge, znam da ih boli kad neko se voli
al' nedaj se, pa kako nam bude..
vjeruj u mene, ali nikad ne vjeruj u ljude..
Ne chekaj da neko drugi kazhe DA.. ne treba tebi ta milostinja..
ne idi.. zauvjek samnom ostani..
Pjevao mi je tu pjesmu.. i tog trenutka sam se sjetila tebe.. i znala sam da nisi vrijedan ni sjechanja..
- 08:23 -
Koliko lazhi stane u jedan zhivot?
Danas sunce ne sja. Nema ga na nebu. Hladno je.. a u meni toplo. Sretna sam danas. Kako je to lijep osjechaj bit sretan. Tako je dobro shto srecha nije apsolutna. Shto ponekad prodje. Shto je manje ima, to je vishe cijenimo.
Sinoch sam srela nekoga ko mi je znachio dosta.. nekoga koga sam nedavno ostavila radi tebe. Smijeshno je to shto se uvjek pojavish kada mi je dobro, pokvarish sve, i nestanesh, ostavljajuchi me da patim u tom sranju. Ali uvjek.
Ponovo sam s njim. On mi je pokazao kako je to kada te neko voli. Pokazao mi je kako se zaljubljeni ljudi ponashaju i trebaju ponashat. Kakav je to osjechaj kad te neko zagrli i bez rijechi.. a ti znash, osjechash svu ljubav.
I voljela sam ga, na sasvim drugi nachin nego shto sam tebe, ali sam ga voljela. I znachio mi je mnogo. U jednom trenutku mozhda i vishe nego shto si mi ti.. On mi je chestitao rodjendan tachno iza ponochi, dok se ti nisi ni sjetio.. dok je tebi neshto drugo bilo vazhnije. Mislim da je on zauzeo tvoje mjesto. Bar sad vidim stvari bistrije. Vidim koliko je on spreman za dati, a ti za uzeti. Uvjek si samo uzimao, nikada nishta dao.
Koliko lazhi mozhe da stane u jedan zhivot? Ti si ih govorio duplo vishe. Jednom si mi rekao da lazhesh da me zashtitish.. lazhesh `jer ne mozhesh da mi kazhesh istinu. Vjeruj, ne zna istina da vrijedja kao lazh. Lazh je skuplja, i mnogo vishe boli.
On me nikada nije lagao, jer je znao, i imao obzira za mene. Jer me je volio, jer me voli.
Koliko nam u zhivotu mali treba da budemo sretni. Meni je bila potrebna spoznaja da je neko meni u blizini vrijedan mog pogleda. Da sam pogrijeshila shto sam mislila da chu samo s tobom biti sretna.
Bilo je dana kada sam si govorila kako sam uvjek trchala za srechom.. a ona mi uvjek izmicala. Neko mi je rekao da ja nisam trchala za srechom.. nego da je srecha trchala zamnom, a ja joj uvjek izmicala. Kako jebeno tachno. Trebala sam odavno spoznat da ti nisi moja srecha. Iako sam tako jako htjela da budesh. Bila sam uz tebe godinama i chekala da se pojavi ono shto mi treba. A nikad nije. Trazhila sam iluzije, neshto shto nikada nije postojalo, a ja sam mislila da postoji. Kako jebeno zhalosno.
Svako bira svoju srechu.. ja sam svoju izabrala.
- 05:34 -
subota, 22.05.2004.
Dodjoh kuchi.. iza ponochi je. Za chudo, nema one tuge iako je proshlo dvanaest :) Sretna sam..
- 17:16 -
petak, 21.05.2004.
Josh jedno nishta.
.. bash tako. Josh jedno nishta. Otvorih ochi, mozhda si se danas javio pomislih. Ali ne.. previshe ochekujem :)
Ma nije to ni tako loshe.. eto danas chu otichi na fax, uchit chu, radit zadatke, pravit se fina.. i nechu ni pomislit na tebe. Na tebe mislim samo navecher kada legnem u krevet, i ujutro kada izlazim iz njega. Ja mislim da je to jedan veliki napredak. Ne misliti na tebe cijeli dan.
Pokushavam prestat pushit.. evo, ne zapalih cigaru ima 2 sedmice. Pokushavam se rijeshit svojih poroka. Ti si jedan od njih.. a ni tebe nema, vishe od 2 sedmice.
Mozhda che ovoga puta upalit? A mozhda i neche. Neche mi bit zhao ni u jednoj, ni u drugoj situaciji. Meni je danas dobro, i nishta mi to ne mozhe pokvarit. Dok god imam neshto o chemu da mislim, tebi nema mjesta. I neche ga ni bit.
ti chesh mi biti u svakom snu,
ja chu i dalje prichati sa tobom..
nochima kao da si tu..
Kazhi mi srecho, kazhi mi tugo
da li nochu pomislish na nas..
Edo
Kad zavrshi ta pjesma koju slusham, ja chu ugasit ovaj kompjuter, i izach van. I srest onog mog zgodnog profesora (od 27 godina), i prichat s njim 3 sata, divit mu se. I zaboravit chu na tebe. Jednostavno.
A mozhda se opet lazhem..
- 03:39 -
četvrtak, 20.05.2004.
samocha..
Shto vishe vremena prolazi.. sve vishe mislim kako sam se nisko spustila.. pisajuchi ti mail u trenutku kada sam bila slaba. Ne zato shto sam napisala, nego zato shto te nije briga, shto nisi odgovorio.
Dobro znash koliko mi nedostajesh.. i dobro znash koliko me povrijedi to tvoje ignoriranje.
Koliko je vremena proshlo.. chovjek bi mislio da sam se nauchila na to tvoje ponashanje prema meni. Teshko nekad pada.. taj osjechaj samoche. Osjechaj da nikoga nemash pored sebe.. nikoga koga je imalo briga za tebe. Ti znash taj osjechaj.. ali ti si mnogo jachi, i nauchio si zhivjeti tako. Ja nisam. Do dushe.. mozhda si vjeshto sakrivao svoje pravo lice iza vela samoche.. i mozhda je sve do sada bila lazh, kao shto je mnogo puta utvrdjeno do sada.. ali ja josh uvjek vjerujem.. u tebe.
- 13:29 -
srijeda, 19.05.2004.
..dio onoga davno napisanog tebi
praznina.. razum mi gushi i poslednje vapaje srca za
snovima, za nekim boljim vremenom.. Potishtena svojom
samochom idem golim stazama zhivota.. Dusha mi u krilo
prosu pregrsht djechijih suza.. neispunjenih snova..
kupim ih mahnitalno.. kao da nisu dio mene.. kao da je
to tudja tuga.. tudji zhivot..
Bez svjetlosti stojim u mrachnom tunelu.. Gdje je
kraj? Gdje pochetak? Izlaz mi se chini tako daleko..
Ne trazhim od tebe da me pronadjesh, da mi pokazhesh
put.. da me uhvatish za ruku i grijesh je u svom
dzepu.. Ne, hvala..
Promrznute prste che grijati moj kaput.. moja dusha..
To sam ti jednom napisala.. tako sam se jednom osjechala. Shit jelde? Fakat je.. tako je to kad te strefi tuga, obichno iza ponochi. Kad te u grudima neshto stegne, i kad pomislish da ne mozhesh disat.. a ono boli, ne prestaje. Znam taj osjechaj. Znam kako je kada gledash u nechije ochi, i pokushavash da nadjesh bar neki odgovor, a tamo nichega nema. Samo jebena mrtva slika.
I dodje trenutak kada ta bol prodje, kada je zaboravish, i kada nemash vremena da mislish o tome. I onda odjednom.. iskrade se tamo negdje obavezno iza ponochi.. ona stara bol, obuzme te chitavog, i mada ne znash kako chesh se izvuchi iz toga.. pokushavash.. i ne ide. Sve dok ne utonesh u san u kojem sanjash one ruke koje zhelish, one ochi koje volish, ne prestaje.
Uvjek sebi kazhem "ujutro che sve izgledati bolje", i svaki put si slazhem. Jutro ne izgleda bolje. Jutrom se samo na momente zaboravlja, jer druge stvari zaokupljaju vrijeme.. a navecher, kada je apsolutna tishina.. onda ti zima udje u dushu i fakin gotov si. Pozhelish da umresh. Da te nema. A nije lakshe, treba bit chovjek i borit se u zhivotu. Pa jebemga nismo ni prvi ni poslednji kojima nije uspjelo. Treba bit chovjek i prezhivit. Treba bit chovjek i stvorit neshto od zhivota, neshto po chemu che nas pamtiti.. bar nashi najblizhi ako niko drugi.
Evo slusham parni valjak ... "..zaspao bih sada ja.. na tvojim rukama.. budio se nebih nikada.. neka vrijeme samo broji svoje godine.. meni je vech dosta chekanja.. " i upravo tako se osjecham. Meni je dosta chekanja. Mislim da je vrijeme okrenit se drugim stvarima.. mislim da je vrijeme, a teshko mi ide.. josh malo.. josh samo malo..
- 07:10 -
utorak, 18.05.2004.
znam da znash..
Josh jedan napad depresije, u ovim ranim popodnevnim satima. Ono, drma me pravo. Zadnjih par dana mi jako nedostajesh. Ne pitaj me zashto. Napisah ti mail. Ne zbog toga shto zhelim da me se sjetish, vech da meni bude lakshe (kako si ti to jednom meni rekao). Nisam osoba koja zna lagat i skrivat svoje osjechaje. Kod mene je sve na papiru, crno na bijelo. Ne postoje nijanse. Znam da znash.
Napisala sam ti neke pizdarije. Znam da che ti bit' sve to smjeshno, ali svejedno.. volim da ti pishem.. znam da znash..
U jednom trenutku rekoh da sam odrasla, i da sam vech odavno prestala vjerovat u bajke. Bajke pripadaju knjigama, a ja ih nemam vremena chitat'. Ima ona tanka linija izmedju mirnog sna i koshmara. Pa kada zakorachish na onu tamnu stranu, ne znash nach put nazad.. Ma koji vrag ti imam pisat ja o tome. Znam da znash..
Nekada mi je smjeshno rechi da si mi ti jedina bliska osoba, iako si tako daleko. Ono, ne postoji niko blizhi meni na ovome svijetu. Niko me ne zna niti ja zhelim da me zna. A neprijatelj si mi, najgori. U isto vrijeme. Koliko god me povrijedio, ne mozhesh me unishtiti. Jednom jesi, vishe ne mozhesh.
Da mi je izach iz ovog koshmara, iz ove fakin nochne more. Sve che bit bolje, samo da prodje. Mora da prodje. Prolazilo je mnogo puta, proche i ovaj. Samo je jebeno teshko chekati.
Zhelim da te vidim.. jako mi nedostajesh..
znam da znash..
..isto tako znam da te nije briga.
ipak ..... .. .
- 06:40 -
ponedjeljak, 17.05.2004.
..sjechanja na tebe
Sjetim te se.. nekako uvjek iza ponochi. Tada je valda najtishe. Tada nemam o chemu drugo razmishljati, niti shta drugo raditi, sem misliti.. o tebi. Sinoch sam gledala nebo. Niti jednog oblaka.. i jedna zvijezda. Pitala sam se vidish li ti tu istu zvijezdu nekad, ili su tvoje zvijezde neke sasvim druge?
Sanjati vech odavno ne mogu. Mozhesh li ti? Sanjash li me ikada, ili sam neka davno zaboravljena osoba, koja ti vishe nishta ne znachi?
Mislim, zhelim da me zaboravish. Lakshe je zaboravit nego se sjechat. Mnogo manje i boli..
Dok sam brisala suze s obraza opet sam se okrenula prozoru da vidim onu zvijezdu, da joj kazhem da te pozdravi kada te ugleda.. ali nje vishe nije bilo na istom mjestu. Smijeshno.. sve stvari/ljudi/dogadjaji se u zhivotu pomjeraju.. samo ja pokushavam da ostanem na istom mjestu. Mozhda se jednom vratish, i pozhelish da krenemo odakle smo stali. Mozhda zato i stojim na istom? Ali nechu josh dugo.. ne.. vrijeme je da se krene..
- 05:56 -
nedjelja, 16.05.2004.
Tugovanje?
1. Prvu fazu obilježava šok i nevjerica. osoba poriće sama sebi što se dogodilo, osjeća se konfuzno i izgubljeno, a mogu se javiti i neke somatske reakcije poput plitkog disanja, bol u prsima, "stisnuto grlo", itd. U pogledu raspoloženja prevladava žalost i učestali plač.
2. Drugu fazu karakterizira zaokupljenost sječanjima na osobu koja je izgubljena. Osoba se pokušava pomiriti sa gubitkom ali taj gubitak još ne može prihvatiti. Plakanje, nesanica i gubitak apetita se nastavljaju, no s vremenom ovakve poteškoće slabe.
3. Treća faza je kao nekakvo prihvačanje, gdje osoba počinje normalno pokazivati interes za svakodnevne aktivnosti,a sječanja na voljenu osobu izazivaju bliske osjećaje pomješane s tugom, a ne jaku bol i čežnju. Osoba se osjeca snažnije i smatra da može normalno nastaviti svoj život.
To teorija kaze...
Prenesno sa diskusije..
I shta sada?
Mislim, trenutno sam u trechoj fazi, s ponekim skretanjem s puta i ulijetanjem u drugu fazu (ali to chemo zanemariti).
Pitam se shta je gore. Zaboraviti ili sjechati se. Ako se sjecham, boli. Ako zaboravim, boli jer sam zaboravila sve trenutke i lijepe i ruzhne. Ne volim zaborav. Ali isto tako ne volim ni bol. Ne znam kada je prestala druga faza i pochela trecha, ali znam da osjecham jako razocharenje u sebe. Ravnodushnost. Ravnodushnosti svoje se stidim..
Stidim se sama sebe. Pitate se zashto? Zato shto sam mu jednom obechala da ga nikada nechu napustiti, da chu uvjek biti tu za njega kao prijatelj, kada me bude trebao. A znam da me treba. A ja nisam tu. Ne slusham njegove priche, ne boli me njegova bol. Ponekad mi nedostaje, ali ta faza brzo prodje. Okrenula sam se drugoj strani zhivota i .. zaboravljam.
Gore je zaboravit. Onda em shto imash shansu da ponovish iste greshke, em shto zaboravish dio svog zhivota koji ti je u trenutku dok je trajao bio jedan od najboljih. Zaboravljash ono dobro shto si nekada imao. Sjetish se ponekad samo kroz maglu kako ti je bilo loshe.. a zaboravljash sve ono dobro.
Trudim se da ne zaboravim njegov osmjeh, izraz njegovog lica kada me je gledao. Trudim se da ne zaboravim njezhnost u njegovim ochima, i poneku suzu koja se nazirala. Trudim se da ne zaboravim bol u njegovom glasu kada mi je govorio da mu nedostajem..
Ja se trudim.. ali ja sam ljudsko biche.. a ljudi grijeshe.. i zaboravljaju..
- 09:13 -
Shta ostane poslije ljubavi?
U svijetu gdje postojashmo samo mi, nasha srecha i nasha ljubav, ostala je tuzhna praznina. Dok sklapam ochi, tonem u san i priblizhavam se nashem kutku.
Godine su proshle al' nisu izbrisale trag. Otvaram stara, drvena vrata koja pochinju da cvile kao ptice slomljenih krila. Pod je krijeshtao pod svakom stopom koju sam nachinila. Prozori, otkani pauchinom i tamnom prashinom, nisu dopushtali zracima sunca da dopru u svijet mraka i tame. Lagano sam prilazila gredi koja se pruzhala na plafonu niz duzh sobe. Josh uvijek je tu stajalo urezano srce sa dva imena a pored samo kratko "limvo te". Godine tu nisu mogle nishta, trag je ostao zauvijek.
I kada nestane te oronule kuche, kada izgori u plamenu strosti, josh uvijek che u pepelu da ostanu urezana ta slova.
Ljudi pripovjedaju da je lako zaboravit al' ti ljudi nisu osjetili neshto tako lijepo i snazhno te ne znaju.
Pokushavam da pronadjem staru stazu, tragam za mrvicama kruha koje sam ostavila iza, vapim za povratkom na samo moj put. Ni sama ne slutim da u koliko jednom chovjek skrene s' puta, teshko che ponovo da se vrati tamo gdje je stao. Vrtlog vremena ga gushi i tjera naprijed ne pitajuchi dal' je to ono sto zheli.
Nove slike, sjechanja i uspomene potisnut' che to vrijeme i tu staru kuchu negdje duboko. Stavit' che katanac na vrata tih odaja a ja se plashim da ne zaboravim...jer kad' bih zaboravila, shta bi mi onda ostalo?
- 06:20 -
subota, 15.05.2004.
..and I will give you all.. my empire of dirt!!!
Josh jedan od bezbroj blogova koji je objavljen u svrhu zabavljanja publike.. i ispunjavanja svoje unutrashnje praznine.. josh jedan pokushaj da se bar neki dio zhivota upishe, i zapamti, sachuva od zaborava..
Ovdje se nechu predstavljati.. neka to ostane nasha mala tajna..jer ovdje bar na internetu, identitet nam i nije vazhan. Ovdje svako mozhe da bude ono shto zheli..
Postoje dvije osobe u mom zhivotu koje me znaju u potpunosti. Te dvije osobe su dva razlichita dijela mog zhivota. Dvije nepremostive strane. Moje dobro, i moje zlo.. Zashto ovo pishem? Ne znam. Mozhda nekada, negdje.. te osobe prochitaju moje misli, mozhda me bolje upoznaju, a mozhda i shvate da su chitavo vrijeme zhivjele kraj nekog ko im nije bio poznat.
Ovo ovdje je posvecheno njima..
- 08:27 -