Vech odavno zhelim napisati pismo. Neko pismo koje che me osloboditi sve ove napetosti koja me polagano zahvata. Zhelim da na neki papir utisnem svako sjechanje koje uopshte postoji u meni. Tim pismom zhelim da otkrijem I ono skriveno u meni, ono shto ni sama do sada nisam zapazila, ili makar samo imenovala. A mozhda je ovo pismo samo isprika ili nachin na koji chu bez grizhnje savjesti spomenuti tebe.. Ne znam..
Pochela sam tako hladno I skoro nezainteresovano, da svako dalje pominjanje osjechanja mozhe izgledati smijeshno. Uostalom, nisam li i ja sama smijeshna kad sam pod uticajem nekog osjechanja?? Ovo pismo nije oplakivanje tuzhne sudbine, niti je trenutak slabosti.
Ne! To je samo pokushaj da se poslije snova u oblacima, sasvim lagano, bez udarca i bola, spustim na zemlju. Chudno je kako u tome uspjevam, i da li uopshte uspjevam? Ne, ne znam. Ali znam da lazhem ako kazhem "ne boli". Zhelim biti iskrena i hrabra, da se ne uplashim nichijeg podrugljivog osmjeha ili smjeshka. Stekla sam jedno novo iskustvo. Ali, interesantno je to da su sva moja iskustva bila bolna... to je valjda ono shto ljudi zovu "zhivot". I sada, i uvijek chu da se pitam da li je zaista neophodno da se sjecham proshlosti, onog shto je bilo, shto se ne ponavlja. Sjechati se, sjechati.. To je greshka, bar sad u ovom chasu. Chovjek, rastajuchi se uci zhivjeti! Ipak je najbolje da sve zavrshi u prijateljstvu. Ima u zhivotu chasova koji se nikada ne mogu zaboraviti, ima chasova koji se kao sichusne igle zabadaju u meso i zhivce covjeka, koji se u sjechanje zariju tako oshtro i duboko, da ih iz nas vrijeme nikada ne mozhe isprati. A ja, ja nikada nisam znala da zavrshim pismo, pa ni sada. Ja znam da je ovo pismo kraj, onaj pravi stvarni kraj, koji dolazi samo jednom
u zhivotu. I ne plachem!!! Sve je ostalo isto, i nishta nema namjeru da se mjenja. Sve zna samo jednu zapovjed, samo jednu nuzhdu, da nechemu posluzhi i umre. Ja sam slobodna, Ti si srechan. Sasvim dovoljno.
I dok ova noch lagano tone u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokushavam tu, na drugom kraju svijeta, da budem srechna shto znam da postojish, stvarno postojish, ali si jako, jako daleko.
Ljudi kazhu da se vremenom svi snovi raspadnu ko troshne ladje i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i desi - valjda tad shvatish da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna. Znaj jedini moj.. nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te zhelim, da ti pishem, da te ishchekujem, da sa tobom pricham, da te slusham sa suzama u ochima kad mi kazhesh da me volish, da te chekam da mi prichash o ljubavi, o "svojim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvarash ochi", da ti kazhem da te volim..
Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo shto smo jedno drugome rekli, kroz shta smo proshli, shto smo dozhivjeli...
Ne boj se ljubavi moja.. ne mogu nemiri ono shto mozhe spokoj. Ne pogadja srecha koliko boli tuga. Nije sutra ni crnje, ni bjelje, nego shto je bilo svako juche....
Uvjek je nekako. I uvjek se mozhe... I dalje se mora.
Potpuno razumjem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesrechu i svaku tvoju tugu. Svi mi imamo pravo na neke svoje tishine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir. Postoje neke stvari o kojima se shuti. O kojima se ne pricha nikom. I neke o kojima se pricha. I neke o kojima se pricha samo prijateljima.
Znash, duboko sam uvjerena da je i tvoja i moja chitava nesrecha u tome shto smo se rodili na
pogreshnim mjestima. Da smo kojim sluchajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo
drugachije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tudji. Da smo se rodili na srechnijem mjestu, u srechnijoj zemlji, u srechnije vrijeme... Na to ne mozhemo uticati niti se to da promjeniti. Mozhemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronadjemo one naizgled male i beznachajne sitnice koje boje zhivot njezhnim tonovima i uz koje che nam mozhda biti ljepshe i lakshe da prezhivimo ovo malo shto nam je josh ostalo da odzhivimo....
Vjeruj mi - tako mora.. Znash, svi smo mi iz neke ljubavi rodjeni.
I tako je pochelo. Dat nam je ovaj zhivot na poklon, kao listich za tombolu. Mozhemo puno dobiti, ali ne moramo. Mozhemo sve izgubiti, ali ne moramo. Srecha uvjek ima dvije strane - sjaj i tugu. Nikada josh nisam srela nekog ko je nenormalno bogat i bezgranichno srechan.... Ali znam mnoge koji su tako siromashni, a imaju tako velike radosti... Vidish - Bog se uvjek potrudi da stvori ravnotezhu. Poslije velikih radosti obichno dolaze velike tuge.... I obrnuto - poslije velikih, olovnih kisha - pojavi se sunce.... Znash, kad god ti pricham o srechi - osjetim se pomalo nesrechnom. Valjda shvatim da je srecha o kojoj sanjam tako nedostiznna.... I to me ubija....
Ako ti stalno mislish o nesrechama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i gushe, o nemirima
koji te muche, o stradanjima i ranama......one ne mogu nestati, zacijeliti se i prochi... Ne mogu, vjeruj. One se hrane i rastu kad im pridajesh znachaj. One te tada josh vishe obuzimaju. One se shire. One bujaju. I bivaju josh gore nego shto su inache. I josh veche. I josh vishe peku.... I zhele da te dotuku... I uspjeche im - samo ako im dozvolish. Ako im se predash. Ako ih ne obuzdash. Svako ima nekog koga voli. Ja imam tebe.I ti imash mene. Zar to, za pochetak, nije dovoljno da
krenesh dalje? Svako ima nekog koga nema.... I koga zhali. I bez koga mu je teshko. I koga ne mozhe niko i nishta vratiti. I bez koga se zhivot ponekad uchini tezhak. I siv. I nemoguch. I uzaludan... Ali ni to se ne da izmjeniti... Mi moramo ichi dalje. Svaki dan odzhiveti kao da je poslednji. I prashtati.