srijeda, 26.05.2004.
Keeping secrets doesnt do anyone any good. They always come out in the end. ALWAYS!
Kako je jebeno jadno kada te osoba kojoj bezgranichno vjerujesh - slazhe. Kako je jadan osjechaj kada se izgubi povjerenje. Ma koliko mi zheljeli da ga vratimo, nazad se ne mozhe. Jadno je ono shto se godinama gradi, shto propadne za sekundu. Bez rijechi. Dovoljan je pogled i to je sve. U zhivotu sam na takve ispade reagirala pogledom (onim jebenim punim bola i pitanja ZASHTO??), i odlaskom. Ljudi koji mi to urade nisu vrijedni mene. Ali (ono jebeno ali) postoje dvije osobe u mom zhivotu kraj kojih sam bila spremna ostati poslije takvog sranja.
Prva osoba je izashla iz mog zhivota, shto svojevoljno, shto na moje insistiranje, prije 2 godine. Sjecham se dana, bio je Bozhich. Druga osoba je tu, i josh uvjek me lazhe. Ne znam da li mi gore pada to shto me lazhe, ili to shto ja te lazhi otkrijem... ili pak to shto on zna da ja znam, da su to lazhi.
Oprashtam koliko mogu, ali postoje one stvari preko kojih se ne mozhe prechi. Nikako. Tu su, i jebiga, you are stuck with it. I shta sada? Oprostiti ili ostaviti? Mislim da me boli isto toliko ono shto on ne zheli da prizna da lazhe, a znamo oboje. Znamo. Ponekad prodje i par mjeseci od te lazhi, ali kada otkrijem, jednako me boli. Jebena sitnica. Boli. Josh jedan nozh u ledja. Pitam se koliko je nozheva potrebno neko da ti zabije, da padnesh mrtav? Koliko bola chovjek mozhe izdrzhat prije nego shto kazhe "DOSTA JE!". Ja izgleda mogu puno. Dok osjecham prema toj osobi. A osjecham. Dosta. Previshe. I jebe me to. Taj osjechaj. Jebe me i to shto s tim svojim postupcima ta osoba ubija tu ljubav u meni. Nishta nije vjechno.. htjeli mi ili ne, osjechaji se ponekad brishu postupcima. Ja znam da nikada vishe nechu imati ovaj osjechaj prema nekom drugom. Mozhda che biti intezitet jednak, ali che se voljet na sasvim drugachiji nachin.
Postoji ona tanka linija izmedju ljubavi i mrzhnje (da, svi znamo za to). Ja hodam po toj liniji. Nenormalan osjechaj. Mrzim te onoliko koliko te volim. A volim te previshe.
Malo je ljudi koje ja mogu da mrzim, jer mrzhnja je osjechaj, a ja svoje osjechaje ne dajem tako lako. Malo je onih koji se mogu pohvaliti da ih mrzim. Kazhem pohvaliti jer velika je chast zadobiti mrzhnju osobe. Velik trud ti treba da te neko zamrzi, jer ljudi obichno ne mrze bez razloga.
Vechinom sam ravnodushna, za sve. A tebe mrzim. Fakat. Znash to i sam, bez da ti ja govorim. Ali te i volim, na zhalost, jebeno te volim. Najradije bi te ubila, ono fino krvnichki (nozhem preko grla) ma, svojim rukama bi ti slomila vrat (jer se tako nekako jebeno osjecham u trenutcima). Zashto? Zato jer te fakin volim. Eto, nikada nisam vjerovala da iz ljubavi chovjek mozhe ubit. Sada sam sigurna u to. Glupo je ovako plakat "aa ostavio me". Glupo je skroz. Ubila bi te da ne plachem bez veze. Da bar imam za chim plakat. Da znam da te neche imat niko drugi, nego jebena crna zemlja. Da ti dodjem i donesem cvjeche, da ti pricham, a da ne mogu chut tebe da mi vrishtish onako histerichno kako samo ti znash (btw obozhavam tvoje histerichno vrishtanje). HM, mislim da pishem previshe shita. Mozhda je vrijeme da prestanem pisat..
- 07:59 -