"..i uvek svechano obecham.. a znam da lazhem u sebi.. da chu prestati da se sjecham.. ovo je posljednja pjesma o tebi.."
Sjetim te se.. nekako uvjek iza ponochi. Tada je valda najtishe. Tada nemam o chemu drugo razmishljati, niti shta drugo raditi, sem misliti.. o tebi. Sinoch sam gledala nebo. Niti jednog oblaka.. i jedna zvijezda. Pitala sam se vidish li ti tu istu zvijezdu nekad, ili su tvoje zvijezde neke sasvim druge?
Sanjati vech odavno ne mogu. Mozhesh li ti? Sanjash li me ikada, ili sam neka davno zaboravljena osoba, koja ti vishe nishta ne znachi?
Mislim, zhelim da me zaboravish. Lakshe je zaboravit nego se sjechat. Mnogo manje i boli..
Dok sam brisala suze s obraza opet sam se okrenula prozoru da vidim onu zvijezdu, da joj kazhem da te pozdravi kada te ugleda.. ali nje vishe nije bilo na istom mjestu. Smijeshno.. sve stvari/ljudi/dogadjaji se u zhivotu pomjeraju.. samo ja pokushavam da ostanem na istom mjestu. Mozhda se jednom vratish, i pozhelish da krenemo odakle smo stali. Mozhda zato i stojim na istom? Ali nechu josh dugo.. ne.. vrijeme je da se krene..