Pitala sam prijatelja jednom, zashto te josh uvjek volim, i ne mogu da predjem preko svega? Znash shta mi je rekao? A rekao mi je pametno..
Kazhe, ja samo ovisim o tebi i tvom prisustvu. Jednostavno sam nauchila na tebe. Mislim da je tu bio fakat donekle u pravu. Predugo si bio dio mog zhivota da bih te mogla tako lako izbaciti kada ja pozhelim. Kazhu ljudi ako nosimo kamen dovoljno dugo.. i moramo ga baciti.. bit che nam zhao, tog obichnog malog kamena.. jer je bio uz nas toliko vremena, da jednostavno osjechamo onu prazninu kada ga nema.
Osjecham prazninu kada te nema. Jednostavno, kao da nedostaje dio mene. Vremenom che se popuniti ta praznina, ali treba vremena, a vrijeme je jebeno teshko. Prebrzo leti, premalo daje..
Htjela sam prijateljstvo. Tebi je to bilo apsolutno nemoguche, jer kao shto si rekao, ne zhelish da me gledash, a da me nemash. Ja sam bar to htjela, da smo u kontaktu, jer ne zhelim da izgubim dio sebe. Osoba si kojoj sam se bezuslovno divila, i dala joj sebe. Dala sam ono koje s sigurnoshchu mogu da kazhem da je moje. Dala sam sebe. Da bi jednostavno bila odbachena, na shugav nachin. Na spiku "zasluzhujesh ti bolje.." Mozhda si tako i mislio, ali vjerovatno (ne vjerovatno, sigurno) si kukavica koja gubi bitku bez da je zapochne. Ti to sam znash, ne znam zashto se zanosish, zashto si se zanosio. Mozhda se pitash zashto bash pishem ovaj blog tebi. Pishem jer jedino tako mogu da razgovaram s tobom, a da me ne ometash, da mi ne govorish pizdarije, mozhda me i shvatish.
Pozhelila sam te. Jebiga.. priznajem da mi je teshko, ali znam da che prochi..
Slusham pjesmu Crowded House - Don't Dream It's Over .. i fakat se osjecham tako..
Post je objavljen 24.05.2004. u 15:13 sati.