Dakle prema nekoj teoriji neka dva lika, tugovanje ( po definiciji - emocionalni odgovor na gubitak) se obično odvija u tri faze:
1. Prvu fazu obilježava šok i nevjerica. osoba poriće sama sebi što se dogodilo, osjeća se konfuzno i izgubljeno, a mogu se javiti i neke somatske reakcije poput plitkog disanja, bol u prsima, "stisnuto grlo", itd. U pogledu raspoloženja prevladava žalost i učestali plač.
2. Drugu fazu karakterizira zaokupljenost sječanjima na osobu koja je izgubljena. Osoba se pokušava pomiriti sa gubitkom ali taj gubitak još ne može prihvatiti. Plakanje, nesanica i gubitak apetita se nastavljaju, no s vremenom ovakve poteškoće slabe.
3. Treća faza je kao nekakvo prihvačanje, gdje osoba počinje normalno pokazivati interes za svakodnevne aktivnosti,a sječanja na voljenu osobu izazivaju bliske osjećaje pomješane s tugom, a ne jaku bol i čežnju. Osoba se osjeca snažnije i smatra da može normalno nastaviti svoj život.
To teorija kaze...
Prenesno sa diskusije..
I shta sada?
Mislim, trenutno sam u trechoj fazi, s ponekim skretanjem s puta i ulijetanjem u drugu fazu (ali to chemo zanemariti).
Pitam se shta je gore. Zaboraviti ili sjechati se. Ako se sjecham, boli. Ako zaboravim, boli jer sam zaboravila sve trenutke i lijepe i ruzhne. Ne volim zaborav. Ali isto tako ne volim ni bol. Ne znam kada je prestala druga faza i pochela trecha, ali znam da osjecham jako razocharenje u sebe. Ravnodushnost. Ravnodushnosti svoje se stidim..
Stidim se sama sebe. Pitate se zashto? Zato shto sam mu jednom obechala da ga nikada nechu napustiti, da chu uvjek biti tu za njega kao prijatelj, kada me bude trebao. A znam da me treba. A ja nisam tu. Ne slusham njegove priche, ne boli me njegova bol. Ponekad mi nedostaje, ali ta faza brzo prodje. Okrenula sam se drugoj strani zhivota i .. zaboravljam.
Gore je zaboravit. Onda em shto imash shansu da ponovish iste greshke, em shto zaboravish dio svog zhivota koji ti je u trenutku dok je trajao bio jedan od najboljih. Zaboravljash ono dobro shto si nekada imao. Sjetish se ponekad samo kroz maglu kako ti je bilo loshe.. a zaboravljash sve ono dobro.
Trudim se da ne zaboravim njegov osmjeh, izraz njegovog lica kada me je gledao. Trudim se da ne zaboravim njezhnost u njegovim ochima, i poneku suzu koja se nazirala. Trudim se da ne zaboravim bol u njegovom glasu kada mi je govorio da mu nedostajem..
Ja se trudim.. ali ja sam ljudsko biche.. a ljudi grijeshe.. i zaboravljaju..