Svaka kap kishe sumorno doziva moju pazhnju lupajuchi u prostrana okna uokvirena svijetlim zavjesama. Nochas je sve mrachno i hladno kao dusha ova osudjena na vjechnu kaznu sjechanja.
Nochas svi ratnici polazhu oruzhje i napushtaju frontove nakon izgubljene bitke. Sve se urotilo protiv ovo malo ljubavi shto je ostalo. Chak i ova sumorna kisha kao da izaziva na dvoboj. Mjesechina, skrivena pod zavjesom tamnih, pjenastih oblaka svojim vragolastim prstima mami na josh jedno iskushenje. Kao strashnih sablasti jato, moja osjechanja chas se vinu do beskrajnih visina a chas doticu dno.
Nochas i vjetar njishe ladju u pogreshnom pravcu te mi ne dopushta da odplovim daleko od ovog grada.
Nocas se prepushtam rijeci zaborava jer bash kao shto si rekao... mi smo samo obichni stranci ciji se putevi nikad' ukrstiti neche..
Post je objavljen 25.05.2004. u 06:21 sati.