U svijetu gdje postojashmo samo mi, nasha srecha i nasha ljubav, ostala je tuzhna praznina. Dok sklapam ochi, tonem u san i priblizhavam se nashem kutku.
Godine su proshle al' nisu izbrisale trag. Otvaram stara, drvena vrata koja pochinju da cvile kao ptice slomljenih krila. Pod je krijeshtao pod svakom stopom koju sam nachinila. Prozori, otkani pauchinom i tamnom prashinom, nisu dopushtali zracima sunca da dopru u svijet mraka i tame. Lagano sam prilazila gredi koja se pruzhala na plafonu niz duzh sobe. Josh uvijek je tu stajalo urezano srce sa dva imena a pored samo kratko "limvo te". Godine tu nisu mogle nishta, trag je ostao zauvijek.
I kada nestane te oronule kuche, kada izgori u plamenu strosti, josh uvijek che u pepelu da ostanu urezana ta slova.
Ljudi pripovjedaju da je lako zaboravit al' ti ljudi nisu osjetili neshto tako lijepo i snazhno te ne znaju.
Pokushavam da pronadjem staru stazu, tragam za mrvicama kruha koje sam ostavila iza, vapim za povratkom na samo moj put. Ni sama ne slutim da u koliko jednom chovjek skrene s' puta, teshko che ponovo da se vrati tamo gdje je stao. Vrtlog vremena ga gushi i tjera naprijed ne pitajuchi dal' je to ono sto zheli.
Nove slike, sjechanja i uspomene potisnut' che to vrijeme i tu staru kuchu negdje duboko. Stavit' che katanac na vrata tih odaja a ja se plashim da ne zaboravim...jer kad' bih zaboravila, shta bi mi onda ostalo?
Post je objavljen 16.05.2004. u 06:20 sati.