Oni su meðu nama

25.06.2014.

Prije par mjeseci se na nekoj od televizija, u kasnim veèernjim satima vrtila se serija pod nazivom „Oni dolaze“. Nisam je pratila.... nego bi tu i tamo odgledala koju scenu. Naslov se odnosi na vanzemaljce.
Juèer sam prokomentirala prve poteze Ministra obrazovanja, a danas èitam prijedloge Ministra zdravlja i prva asocijacija mi je bila: „Oni su došli! Tu su! Likovi s druge planete! Vješto su se zakamuflirali meðu nama i preuzeli vlast!“
„Novi ministar zdravlja Siniša Varga želi mijenjati kolektivni ugovor, potpisan prije samo šest mjeseci, ocjenjujuæi ga neusklaðenim s praksom ostalih granskih kolektivnih ugovora. U emisiji Hrvatskog radija “Izaberi zdravlje” Varga je istaknuo da dodatak na plaæu za vjernost službi, osim zdravstva, nema ni jedna druga djelatnost u Hrvatskoj. J.L.“
Kao prvo..... novi ministar iznosi neistine.... jer nije istina da osim zdravstva taj dodatak nema nijedna druga djelatnost u Hrvatskoj. Vrlo je ružno lagati na samom poèetku mandata.
Nadobudno nudi nešto u zamijenu za to steèeno pravo, a to je model nagraðivanja dobrih radnika, a kažnjavanja loših.
Ako zanemarimo èinjenicu da živimo u Hrvatskoj i zamislimo neku sterilnu državu koju možemo nazvati pravnom i okrenutom svojim graðanima... u kojoj se napreduje znanjem, struènošæu i pozitivnom osobnošæu..... društvo u kojemu nema korupcije, nepotizma i svih ostalih „infekcija“ kojima su politièari zarazili naše društvo, tada bi ova ideja bila prihvatljiva i logièna. Pa tko normalan ne bi volio živjeti u društvu gdje se sposobni, vrijedni, struèni i dobri nagraðuju, a oni drugi kažnjavaju?!!!
No mi ne živimo u takvom društvu. Mi trenutno imamo situaciju kadrovske katastrofe u državnim službama i javnim poduzeæima. Tu akciju su zapoèeli „vanzemaljci“ kodnog imena HDZ, a zadatak da nas dokrajèe dobili su „vanzemaljci“ kodnog imena SDP.
Provode reorganizacije, za koje im studije pripremaju vanjski „struènjaci“ i za to se izdvajaju milijunski iznosi.... dok postojeæi struènjaci, koji bi taj posao odradili u okviru svojih plaæa, temeljem velikog iskustva i poznavanja sustava sjede i ne rade ništa. Takvim reorganizacijama rješavaju se „starih“ kadrova, plaæaju im visoke otpremnine i onda ostaju u banani... jer je sustav uzdrman i narušen.... jer su se ti veliki kadrovski zahvati napravili bez ikakvih priprema, planova i analiza.... od strane ljudi koji ne poznaju sustav.... nekih štreberskih teoretièara koji nisu ni svjesni kakvo zlo èine svojim neznanjem. No u cijeloj toj prièi bitna je lova..... a sustav (opæi interes) i èovjek pojedinac su potpuno nebitni.
Mahnito zapošljavaju rodbinu, prijatelje i kadrove iz svoje politièke opcije. Krše propise na svakom koraku. Ti kadrovi su tek došli i nemaju koristi od odredbi koje govore o „naknadi za vjernost službi“ ili od „dodatka na staž u službi“. Oni u startu dolaze na visoke plaæe.... oni su strano tijelo u organizmu..... poput maligne bolesti koja ga razara. Oni dolaze nastrojeni negativno prema službi i prema radnicima koje su zatekli. Imam osjeæaj da su dobili zadatak: razoriti, uništiti i izbrisati!
U zadnjih dvedeset godina sustav je funkcionirao upravo zahvaljujuæi „starim“ radnicima.... koji su bili vjerni i bez obzira na šminkere na vlasti i u vrhu sustava radili su svoj posao savjesno. „Gore“ se kralo, muljalo, nesnalazilo, ispoljavalo neznanje i nesposobnost.... a „dolje“ se krvavo radilo.... na neki stari naèin.... kako su radnici nauèili u obrazovnom sustavu i kako ih je istesalo radno iskustvo.
Žali mi se prije par dana jedna kolegica.... koja je u poduzeæu 28 godina. Radi u Službi nabave. Pitala je svoju novu direktoricu zašto ona ne može dobiti veæe bodove, ako svi novozaposleni u startu imaju više od nje... a ona ih treba uèiti raditi? Direktorica joj je odgovorila da je oèito nesposobna jer se u sve te godine nije znala pobrinuti za sebe. I eto.... laktaroši, licemjeri i politièki podobni su sposobni prije no što su i poèeli raditi.... dok se iskusnim i vrijednim radnicima iz sustava poruèuje da su idioti jer ne funkcioniraju na taj naèin. To je to! Sukob svjetova! Nije moguæe da su isti zrak disali dok su odrastali, istu hranu jeli, iste škole pohaðali... u istim uvjetima živjeli. Sasvim sigurno se radi o dvije razlièite vrste... i to je dokaz... da su ONI DOŠLI i odluèili uništiti svaki oblik dosadašnjeg života na Zemlji.
Gledam tog novog Ministra i doðe mi ga žao. Doðe mi da ga onako finog i nježnog uzmem za ruèicu i da ga odvedem meðu narod... meðu one radnike koji ostvaruju pravo na „naknadu za vjernost službi“.... pa da vidi kako izgledaju ruke, kako su bolesne te kième, kako su potrošeni ti vjerni ljudi koji nose sustav na svojim leðima...
Doðe mi da ga pitam vjeruje li on da mu mi vjerujemo da æe doista biti nagraðeni struèni, sposobni i vrijedni, a kažnjeni oni koji to nisu? Izmijenili su cijelu rukovodnu strukturu i na funkcije i radna mjesta s kojih bi se trebalo odluèivati o nagradama i kaznama sjede oni koji su došli protuzakonito i nemoralno. Razumije li da nema preduvjete i temelje da bi ovaj njegov utopistièki model mogao biti dobar? I do sada je postojao niz naèina nagraðivanja i kažnjavanja radnika..... a svaki od njih je uglavnom zloupotrebljavan.
Uz to što me nova Premijerova kadrovska križaljka asocirala na seriju „Oni dolaze“.... asocijacija koja je uslijedila je prièa o Babilonskoj kuli i SF filmu „Metropolis“ kojemu je Babilonska kula temeljni motiv.... a govori o podijeljenosti društva u dva sloja... mislioce (prazne teoretièare) i radnike kojima je nareðeno da sazidaju veliku graðevinu u slavu èovjeèanstva. Radnici ne razumiju želje svojih nadreðenih jer žive u lošim uvjetima. Svi govore istim jezikom, a ne razumiju se... i na kraju revoltirani radnici uništavaju graðevinu.
Za sada Hrvatsku još uvijek èuvaju i grade oni koji su je i stvarali, a uništavaju je „mislioci“. Nerazumijevanje je prestrašno! Hoæe li se uloge zamijeniti... i hoæe li ovo biti još jedan SF film koji æe izgubiti predznak znanstvene fantastike?

p.s. ovaj tekst se ne temelji na zaluðenosti teorijama zavjere..... to je tek obièna ironija i bezobrazluk.

Pogled u buduænost

24.06.2014.

Èitam danas u Jutarnjem: „ Iako je prije samo dva mjeseca najavljeno da graðanski odgoj od jeseni ulazi u škole kao zaseban predmet od šestog razreda osnovne škole, od te se ideje odustaje.“
„Ovakvim razvojem situacije razoèarana je dugogodišnja ekspertica za ovo podruèje Vedrana Spajiæ Vrkaš s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koordinatorica eksperimentalne provedbe kurikuluma graðanskog odgoja i obrazovanja te koautorica nastavnoga plana i programa.
Razlog za odustajanje od novoga predmeta ona vidi i u pritisku konzervativnih udruga Vigilare i U ime obitelji. Njihove su temeljne zamjerke na program graðanskoga odgoja što se u njemu ne spominje domoljublje, upitna im je rodna ideologija, a zamjeraju i što su program kreirale nevladine udruge. - To apsolutno nije istina, udruge nikada nisu vodile, one su bile samo suradnici na programu. Što se tièe domoljublja, mogu samo reæi da spadam meðu one istraživaèe koji ne koriste rijeèi s ispraznim konceptom - kaže Vedrana Vrkaš. Prava osoba razlièitih seksualnih orijentacija, objašnjava Vrkaš, u programu graðanskoga odgoja svrstana su pod poglavlje prava društveno osjetljivih grupa. Po njezinu mišljenju, udruge koje zamjeraju koncept zdravstvenoga i graðanskoga odgoja zalažu se za zastarjeli koncept graðanstva kao dužnosti.
Za njih je, objašnjava, koncept graðanstva biti poslušan i pristojan, lijepo se ponašati u javnosti. Pritom ne žele prihvatiti da je graðanstvo vezano uz kontrolu vlasti.
- Oni traže da mi njegujemo moralno biæe izvan politièkog konteksta. Ono koje æe vjerovati u vladu i biti poslušno. Nemaš ti tu u što vjerovati, ti se trebaš osnažiti znanjima i vještinama da kontroliraš vladu i pozivaš je na odgovornost! Formirali ste ovu zemlju na temelju volje graðana, na temelju volje tih graðana ušli ste u Europsku uniju. No ti graðani nemaju pojma da su graðani! I zato jesmo kao narod emocionalno utuèeni i nismo motivirani ni za što - smatra profesorica sa Filozofskog fakulteta Sveuèilišta u Zagrebu. Zamjera bivšim vladama što su utukle znaèajna sredstva za reforme koje nisu provedene.“

I eto…. Situacija se mijenja iz dana u dan. Do kraja mandata Kukurikavaca možemo oèekivati gradnju kapelica u poduzeæima i obaveznu jutarnju molitvu prije poèetka rada.
Èinjenica je da Jovanoviæ nije znao, htio i mogao napraviti više i da je trebalo mijenjati njega i naèin na koji je krenuo uvoditi promjene. No Premijer je oèito u drugoj polovici mandata odluèio još jednom prevariti biraèe i još jednom pljunuti na ideju socijaldemokracije. Ovo je veliki ideološki zaokret. Graðani mu prestrašno idu na živce i došao je do spoznaje da ih je najbolje sputati i odgajati na konzervativan naèin, jer doista je teško vladati ako nisi okružen poslušnicima i poltronima.
HDZ-ovski krkani su opako narušili sustav vrijednosti u ovoj zemlji…. pljaèkom, korupcijom, nepotizmom i svim ostalim zlim ponašanjima koja smo imali prilike gledati i osjetiti, a SDP - na èelu s Milanoviæem se trudi obrisati svaki trag da je ikakav sustav vrijednosti u ovoj zemlji i postojao.
Kad zatvorim oèi i pokušam zamisliti svoju Hrvatsku za tridesetak godina vidim je otprilike ovako:
Na prostoru te male zemlje živi šaèica polugladnih staraca. Svi su Hrvati… i svi su hetero… iako više i ne provjeravaju da li je to toèno…. jer više nije ni moguæe, a ni važno. Sve manjinske skupine i svi mladi su se davno iselili. Atmosfera u društvu je idilièna jer nema više razlièitih koje bi mrzili i kamenovali, nema više škola pa je i rasprava o potrebi vjeronauka i zdravstveno/graðanskog odgoja odavno zamrla. Nisu baš potpuno gladni jer su autsorsali politièare u Sjevernu Koreju, te životare od te siromašne rente, koja nije velika…. ali za njih je dovoljna… do konaènog odlaska….
Nema tvornica, ni poduzeæa. Postoji samo velika spalionica u kojoj ih najamni radnici (roboti bez nacije, vjere i rodnog obilježja) zbrinjavaju kad umru iz "nepoznatih" razloga... jer ni zdravstvene skrbi odavno nema.... pa se umire sporadièno... gdje tko stigne i kako mu je po guštu.

I da zakljuèim... Odlièno je da su ukinuli uvoðenje zdravstvenog i graðanskog odgoja u škole. Ma koji crni graðanski odgoj?!!!! Graðansko ponašanje je u suprotnosti s našim mentalitetom.

Potisnuti mirisi

22.06.2014.

Sjeæam se.... tih davnih godina trgovine nisu bile tako šarene i bogato opremljene..... Žudili smo za kvalitetnim trapericama iz zapadnih zemalja, žvakama, mirišljavim gumicama i drugim èudesima koja bi ponekad vidjeli kod drugih. Tek kad sam dobila prvu mirišljavu gumicu skužila sam da razmazuje ono što pokušavam obrisati i prlja papir, te da su obiène Pelikanove gumice daleko bolje. Umjetnim mirisom je prikriven nedostatak. Sjeæam se i dana kada su se u Hrvatskoj poèeli otvarati veliki tržni centri.... sve te uvozne robe, svog tog šarenila i reklama koje su nas uvjeravale da smo postali slobodni, da nam je ponuda puno šira i bolja.
Trebalo mi je vremena da skužim da nam netko pokušava ukrasti mirise, okuse i istinsku slobodu.
Danas kad zalutam u samoposluživanje velikog tržnog centra gledam svu tu hranu i razmišljam o tome koliko ljudi ovisi samo o toj ponudi, koliko djece odrasta bez mirisa i pravih okusa... koliko se ljudi razbolijeva od sve te umjetno stvorene hrane, koja izgleda tako primamljivo i šareno na prvi pogled. Danas u toj bogatoj ponudi jasno vidim siromaštvo i prijevaru.

I ja sam dugo živjela u klopci tog šarenila..... no prije puno godina.... jednog jutra vraæala sam se iz Podravine i ugledala staru baku kako stoji uz cestu i prodaje jagode. Stala sam i kupila sve što je imala. Cijelim putem, iz prtljažnika se autom širio miris iz djetinjstva.... miris pravih jagoda. Cijelim putem sam pokušavala u sjeæanje dozvati neke mirise i okuse.... i shvatila da su nestali... izbugili se u svom ovom šarenom „bogatstvu“ koje me okružuje.
Veæ godinama sam opsjednuta tim osjeæajem praznine.... zbog mirisa i okusa koje su mi pokušali oteti. Prvo sam posadila vrt i poèela uzgajati povræe koje jedemo, posadila sam puno voæki.... Imamo kokice i domaæa jaja.... No kad su mi se mirisi vratili zaronila sam još dublje u tu prièu.....
Meso i mlijeène proizvode kupujem od seljaka..... i to od onih za koje znam na koji naèin uzgajaju tu hranu. Tu trgovinu odraðujemo bez fiskalnih blagajni i raèuna.... pa je hrana zbog toga još mirisnija i bolja... jer uz izvorni miris, okus i boju ima i lagani šmek prkosa i otpora prema onima koji nam kradu mirise iz djetinjstva. Perad, zeèeve, jaja, povræe, puno voæa uzgajamo sami..... a veliki dio uzimamo iz prirode... kao što su gljive, zaèinsko bilje i ljekovito bilje. Hranu spremamo i za zimu..... smrzavanjem, starinskim naèinom pripreme zimnice (bez konzervansa), sušenjem.... Sama razvlaèim tijesto za štrukle, mijesim rezance i druge vrste tijesta...... Kad sam bila skroz mala puno više su mi se sviðali kremasti kolaèi.... a oni starinski, koje je pravila baka nisu me baš privlaèili... a danas opsjednuto prikupljam recepte i ljubomorno ih pokušavam saèuvati.... tako da djecu navuèem na tu hranu i nauèim ih èuvati mirise i okuse. Ja sam gradsko dijete... koje je pred dva desetljeæa igrom sluèaja završilo na selu.... i danas mogu slobodno izjaviti da više u gradu ne bih mogla sretno živjeti.... jer sam se navukla na sve te èarolije koje nudi priroda.... na taj èarobni ritam, red i poštenje... jer kod prirode nema prijevare, muljanja i manipulacije.
Hoæu li zbog toga živjeti duže?! Kaj god! Ali ono što sigurno znam..... Živjet æu bolje..... jer koliko god da živim osjeæat æu mirise, okuse i boje i neæu ovisiti o šarenoj i plastiènoj ponudi male skupine ljudi koji otimaju ljudima dostojanstvo, gaze im prava iz rada, ljudska prava.... a ni sve to nije dovoljno... žele zatrti sjeæanja... žele ukrasti mirise i okuse. Oni su tek lakome društvene skupine koje rade protiv èovjeka... ali nisu oni krivi... mi smo krivi, ako im to dozvolimo.

Nedavno sam s prijateljicom bila na ruèku. Pita ona konobara: „Je li to domaæe tijesto?“ Ja je u èudu gledam.... jer ne mora nam konobar to reæi.... pa to moramo znati same. Ako ne znamo same prepoznati domaæe tijesto.... ovisimo o istinoljubivosti onoga koji nam želi prodati svoj proizvod. Oni koji dobro zaraðuju spremni su platiti bogatstvo za malo „prave“ hrane..... jer postaju svjesni da sva ta kolièina novca koju zaraðuju ima miris ispraznosti.... jer im je miris novca potpuno potisnuo i isprao prave mirise, okuse... a bome i osjeæaje....
Bez obzira koliko volimo svoj posao on nas iscrpljuje i osjeæamo stres.... Kretanje meðu ljudima, sve te lijepe i manje lijepe prièe, sve te "bombe" iz medija optereæuju nas i umaraju.
Svaka minuta koju provedemo u uzgoju, prikupljanju i pripremi hrane znaèi opuštanje.... bez obzira što nas to ponekad fizièki iscrpljuje. Kao da nam netko èarobnim štapiæem izvlaèi sve brige iz tijela i daruje nas mirom i zadovoljstvom.

Zato.... zastanimo na tren, pogledajmo oko sebe.... jer priroda nas zove u zagrljaj i nudi nam sve svoje èarolije..... a od nas traži samo da poštujemo pravila.... Nagrada je bogata. Naše društvo, a i svijet opæenito funkcioniraju potpuno suprotno... Oni koji krše pravila, lažu, petljaju i manipuliraju uživaju nagrade (ili im se bar èini da su nagraðeni)... kod prirode ne postoje rodbinske ili potièke veze, lažne diplome, spletkarenja i podmetanja.... ona voli red, pokoji žulj i malo znoja.... Sve je tako jednostavno i èisto.... Zemlja nam može uprljati ruke.... ali da li ih doista uprlja? Zagrabite zemlju šakama i prinesite je nosu. To je miris života, zajednièke majke, stvaranja..... Trulo lišæe stvara miris šumskog tla.... Èak i neugodni miris stajskog gnoja nije smrad... nego znaèi život. U prirodi postoje više ili manje ugodni mirisi... no u modernom svijetu.... iza sjaja, umjetnih boja i zamamnnih, umjetno stvorenih mirisa èesto se skriva smrad zla.... koji ne osjeæamo baš odmah.... ali rastaèe nas polako, uništava nas iznutra i stvara smrdljiva i neèasna ponašanja kakva u prirodi nisu poznata.

Priroda je zapoèela razdoblje darivanja. Otvorite oèi i primite darove..... jer ako ih primite... zima æe vam biti ljepša, lakša i mirisnija.

Buju nas autsorsali

16.06.2014.

Outsourcing = izdvajanje. To je engleska rijeè koju koristimo za model ugovaranja temeljem kojeg tvrtke ustupaju odreðene poslove vanjskim poduzeæima koja se njima ne bave.
Na žalost ne znamo koliko je toèno tvrtki koje se bave outsourcingom u RH. Ne znamo njihovu zaradu i broj zaposlenih. Poznajemo taj oblik ugovaranja u poduzeæima koja pružaju zaštitarske usluge, usluge èišæenja, komercijalne usluge i još neke.
Veæina država èlanica EU izdvojila je uslužne djelatnosti iz javnog sektora.
Cilj tog izdvajanja je smanjenje troškova uz zadržavanje iste kvalitete.
Vlada RH je odluèila krenuti s izdvajanjem „malih“ radnika iz javnog u privatni sektor.
Zašto su sindikati protiv?
Smatraju da uvoðenje outsourcinga može prouzrokovati nesagledive i prestrašne posljedice.
Opasnost je u tome da bi se mogao izigrati radni status zaposlenih u javnim institucijama… kako kriteriji zapošljavanja tako i druga prava iz rada.
Radnici u javnim institucijama su sindikalno organizirani i na taj naèin štite svoja prava iz rada, a svjedoci smo kakva je situacija sa sindikalnim organiziranjem u privatnim tvrtkama.
Iskustva drugih zemalja pokazala su da outsourcing ne podiže ni kvalitetu obavljanja poslova niti donosi uštede.
Jedino što æe se ovom mjerom postiæi je nesigurnost radnog odnosa, još veæe izrabljivanje najugroženije skupine radnika i njihovo smanjivanje plaæa.
Nemojmo se zavaravati da æe ovo ostati samo u spomenutim djelatnostima. Po istoj logici zašto bi neka velika državna tvrtka imala svojih stotinjak pravnika, ako pravne usluge može ugovoriti s drugom tvrtkom?! Isto je sa službama knjigovodstva, informatike i veæine poslova koja se obavljaju u tim tvrtkama. Danas se odluèuje o sudbini èistaèica, domara, vozaèa, kuhara… a sutra æe se ta lista proširiti.
Zato je važno poruèiti Vladi da hitno prestane s daljnjim mrcvarenjem tržišta rada. Treba pokrenuti gospodarstvo, a ne pretakati iz šupljeg u prazno i neprestano èiniti štetu.
Koja je uopæe uloga socijalne države (tako nam piše u Ustavu)? Da štiti interese svojih graðana (radnika) ili da štiti interese krupnog kapitala?

Prièa za kraj.... (nepoznati autor...)

KAKO SAM PAO NA ISPITU ZA MENAÐERA

"Diplomirao sam na Fakultetu za menaðment. Bio sam vrlo ozbiljan student i savjesno se pripremao baš za svaki ispit. Ali jednog sam se jako bojao. Bio sam tako sretan kad sam, otvorivši kovertu i èitajuæi na brzinu dobivena pitanja, vidio da skoro na svako znam odgovoriti. No zadnje pitanje me iznenadilo. Glasilo je: "Znate li kako se zove èistaèica na ovom fakultetu?" Pomislio sam da je to sigurno neki "štos", odgovorio sam na sva ostala pitanja i predao rad. Sav siguran, jedva sam èekao da proèitam svoje ime na popisu onih koji su položili. No, kada se na oglasnoj ploèi popis pojavio, na njemu nije bilo mog imena. Pomislio sam da se radi o nekakvoj greški i otišao do profesora.
- "Da, ispit niste položili", rekao je profesor.
/ "Ali, odgovorio sam na sva pitanja.", pobunio sam se.
/ "Niste odgovorili na zadnje", glasio je odgovor.
/ "Ali zar je to pitanje toliko važno?", nisam mogao vjerovati svojim ušima.
/ "Naravno da je važno", odgovorio je profesor. "U svom poslu susretat æete mnoge ljude. Svi oni su važni. I svi zaslužuju vašu pažnju, èak i ako sve što èinite jest samo to da ih pozdravite i nasmiješite se."
Nakon stanke još je dodao: "A znate li ime gospoðe koja služi u kantini? Znate li datume roðendana vaših pet najboljih kolega s fakulteta?".
Nikada nisam zaboravio ovu lekciju. I odmah sam saznao: žena koja je održavala èistoæu i koja je svaki dan bila s nama zvala se Tonka. Znate li vi kako se zove osoba...?"

Do kraja ovog tjedna sindikati prikupljaju potpise za referendum protiv outsourcinga.
Ako prespavamo ovu rundu u sljedeæoj bi mi mogli pasti. Ukljuèimo se i zaštitimo sve naše Tonke, Lojzeke, Pepice, Franje i Barice... zaštitimo sami sebe!

Uoèi utakmice

12.06.2014.

Cijeli dan se osjeæam kao Pale sam na svijetu. Oko mene ludilo. Svi su uzbuðeni u išèekivanju utakmice. Atmosfera je postala gotovo idilièna u tom deliriènom zajedništvu koje je zahvatilo naciju. Danas nitko ne traèa, ludilom su zahvaæeni gotovo svi.... od èistaèa ulice do visokoobrazovanih...žene, djeca, starci....svi problemi o kojima slušam svakodnevno kao da su nestali. Odrasli ljudi ukrašavaju automobile zastavicama, iz ureda trešte borbene pjesmice... svi su srcem, dušom i mislima u Brazilu.

Osjeæam se defektno, bolesno... drugaèije. Par puta sam pogledala prema nebu i pitala Ga: „Pa dobro.... zašto se ja nikada ne mogu opustiti i divljati neoptereæeno s veæinom? Što si mi to uèinio?!!! Zašto me kažnjavaš?!!! Zašto ja osjeæam prijezir i gaðenje u trenucima kad su svi tako razdragani, oduševljeni i zaokupljeni... ujedinjeni u trenucima koji su im izbrisali stvarnost? Zašto sam ja toliko ljuta zbog odlaska Premijera i nekih likova iz mog poduzeæa na tu tekmu? Zašto se ja uvijek moram zamarati stvarima koje veæinu ne zanimaju, koje veæina tolerira?“
Nije mi odmah odgovorio.... ali znam da se smijuljio pod brk..... onako oèinski... kao što to uvijek èini kad sam raspigana.

I onda.... kasno popodne... sjednem pred komp i dobijem odgovor na svoje pitanje. Probijajuæi se kroz masu teksktova koji prognoziraju, analiziraju, nagaðaju, copraju (kornjaèe, magarci) naiðem na vijest o prosvjedima pred stadionom.... Kliknem na filmiæ i gledam kako policija suzavcem gaða ljude, kako ih maltretira i pokušava slomiti njihov otpor i ubiti njihov bijes. Odjenom mi se izmeðu redaka ukazao tekst: „Nisi sama. Grupa onih koji misle i osjeæaju poput tebe je daleko veæa od sve te „veæine“ koja te okružuje. Samo je vaš prijezir, vaša ljutnja i vaše èuðenje nešto što je teži i puno neugodniji put.... Ta spoznaja izaziva loše raspoloženje, a svi oni koji pružaju otpor mogu dobiti batine, suzavac u oèi ili u najblažem sluèaju optužbu da ne vole svoju domovinu. Lakše je zaboraviti, zanijekati, praviti se da ne postoji ono što je oèigledno.... lakše je natakati se pivušinom, grickati masni chips i praviti se kako je sve O.K. Nisi sama“

I eto.... i ja sam veèeras srcem, dušom i mislima u Brazilu.... ali ne na stadionu.... nego s onim ljudima koji prosvjeduju ispred stadiona i diljem Brazila.

Igraèima od sveg srca želim da se što prije vrate doma... jer æe se tako troškovi ovoj napaæenoj zemlji smanjiti, a „elita“ koja ih je otišla gledati ne mora se ni vraæati.... jer doma ionako nema ništa novo.... mi smo i dalje u istom onom mulju i problemima u kojima smo bili i prije no što su poletjeli. Isto nam je... s njima i bez njih....

Prièe s poukom

08.06.2014.

slika posuðena sa stranice os-jbarakovica-razanac.skole.hr-

Kao malena djevojèica voljela sam sjediti pored djeda i slušati prièe koje mi je prièao ili èitao. Bio je to ozbiljan èovjek, lagano pogrbljenih leða, blagog pogleda. Nikada se nije šalio. Ne sjeæam se da sam ikada vidjela osmijeh na njegovom licu. Sjeæam se košèatih šaka, krivih prstiju i plavih žila koje su stvarale mrežasti ornament na vanjskom dijelu njegovih šaka. Sjeæam se tog uzbuðenja koje sam osjeæala kada me pozvao da poslušam novu prièu. Stišala bih se poput životinjice koja se skriva... mislim da nisam ni disala.... da ga sluèajno ne ometem, da se ne predomisli.... jer slušanje prièa bilo je nešto što me veselilo više od bilo èega. Kad sama proèitam knjigu osjeæam tugu... jer je došao kraj... nedostaju mi likovi i taj svijet koji me privremeno ugostio... no kad bi on završio prièu nisam osjeæala tugu, jer tek tada je slijedio razgovor.... zajedno smo tražili pouku i dugo raspravljali o prièi koju mi je upravo isprièao ili proèitao.
Tek danas sam svjesna koliko me to odredilo. Još uvijek tražim pouke baš u svemu..... još uvijek tražim drugu stranu prièe... onu koja nije napisana, ali vrišti i doziva da je prepoznam tako nenapisanu.
Sjeæam se tog dubokog osjeæaja poštovanja prema tom starcu.... i zahvalnosti što je odvojio vrijeme za mene.... Danas su poštovanje i zahvalnost još dublji.... jer nema tog materijalnog bogatstva koje mi je mogao ostaviti, a da bi bilo vrednije od tog osjeæaja i pouka iz njegovih prièa.
Danas znam da mogu uèiti baš od svih ljudi koje sreæem na svom putu, mogu uèiti iz knjiga, od prirode, iz tuðih prièa.... pouke su svuda oko mene i puno se lakše kreæem ako ih èitam i razumijem... ako ih ne ignoriram i zanemarujem. Neke lekcije su pozitivne jer me uèe kako trebam, a one negativne me uèe kako nikako ne bi bilo dobro i mudro.
Uz mog djeda bilo je tu još puno Uèitelja..... sve sami Èarobnjaci..... Ponekad podignem pogled ka nebu i kažem nekome: „Hvala ti... puno ti hvala što si baš te ljude poslao na moj put... hvala ti što si me kroz njih i preko njih uèio, èuvao i pazio.... hvala ti što si me nauèio stišavanju i slušanju.... jer bez toga bi njihove poruke bile uzaludne...“
Preko dvadeset godina sam èlan jedne udruge, a teèe veæ deseta godina kako imam èast biti jedan od kotaèiæa u tom mehanizmu i sudjelujem u kreiranju jedne prièe... za mene vrlo važne prièe. Èesto osjeæam umor, budem ljuta, ranjena i pitam se što to meni treba.... ali kad se stišam shvatim koliko je ta prièa važna i lijepa... koliko me oblikovala... stvarala.... nadogradila.... puno toga nauèila.
Nema èlana te udruge od kojega nisam nešto nauèila.... ali neki se posebno istièu. Nekih više i nema meðu nama, ali ostavili su neizbrisiv trag i obvezu èuvanja ideje, uspomene...
U više od dva desetljeæa iz te udruge izbacili smo samo jednu èlanicu. Uèinila je odurno krivièno djelo, odležala je svoje i do kraja života æe vraæati materijalni dug onima koje je oštetila. Ja je se sjetim svakog dana..... jer sam èak i od nje nauèila puno toga. I najnemoralniji pojedinac u našim redovima imao je neke svoje vrline i ostavio je svoj doprinos... koji æe zauvijek i neizbrisivo biti utkan u našu prièu.
Sad æete pomisliti da je to udruga kojoj su pristupili najbolji ljudi na svijetu... jer nije bilo razloga za izbacivanje. To nije tako. U toj udruzi je vrlo šareno društvo.... baš kao i u svakoj drugoj grupi ljudi... Bilo je tu izdaja, podmetanja, laganja, spletkarenja i vrlo ružnih stvari.... bilo je tu zahtjeva od pojedinaca da se neke izbaci zbog odreðenih ponašanja. No nisu izbaèeni. Zašto nisu izbaèeni, a moglo se to vrlo lako uèiniti u okvirima Statuta? Zato što je svrha postojanja udruge važnija od svih osobnih razmirica i interesa, zato što se njeguje solidarnost, zajedništvo, tolerancija i poniznost. Na svu sreæu meðu nama nema onih koji se osjeæaju sucima i krvnicima i koji bi imali potrebu kažnjavati, izbacivati i suditi. Sada lako možete pomisliti da u mojoj udruzi vlada nered. Ali to nije tako. Od milja i u šali je èesto usporeðujem sa Sjevernom Korejom... jer se do reda i forme jako drži, ali uvijek i baš uvijek je sadržaj važniji od forme... i to je razlog što u tom okruženju funkcioniraju tako dugo ljudi razlièitih vjera, nacija, stupnja obrazovanja, mentaliteta... i sve te naše razlièitosti su potpuno nebitne u odnosu na prièu koju zajedo stvaramo. Prije dosta vremena i sama sam se èudila zašto se neki ljudi ne izbace iz udruge... jer su njihova ponašanja bila doista uvredljiva i štetna za udrugu. No danas znam odgovor. Silom se sila ne može pobjediti. Velièina èovjeka je u praštanju i traženju mirnog rješenja.... a loši ionako sami s vremenom otpadnu ili se upravo zbog neoèekivane reakcije pretvore u odane, savjesne i one koji rado ponesu i tuði teret. Kad vrijeme odradi svoje... o tome se može i razgovarati.... pa se ljudi otvore... priznaju svoje predrasude, zablude i straputice na koje su naivno na nagovor nekih loših zalutali. Ta udruga je mnogim moænicima bila trn u oku.... pokušali su je slomiti vrlo moæni ljudi svima znani, ali i oni iza kulisa... koji odraðuju prljave poslove. Bilo je tu suza, ljudi su padali u nesvijest, bilo je onih koji su od straha pobjegli, a i onih koji su prestrašeni ostali. I samu me ponekad bilo strah.... ali danas znam da smo opstali i jesmo samo zahvaljujuæi odnosima koje smo izgradili... zajedništvu, solidarnosti i osjeæaju prihvaæenosti... bez obzira na naše razlièitosti.

Ima jedna zgodna prièa o izbacivanju suradnika:

„Tijekom predsjednikovanja Abrahama Lincolna neki je u njegovom kabinetu imenovani dužnosnik neprestano pronalazio razne naèine remeæenja predsjednikovih nastojanja. Ako bi Lincoln bio za nešto, mogli ste se okladiti da æe se taj tip zalagati za suprotno.
Buduæi da je to trajalo veæ podulje vrijeme, jedan je Lincolnov prijatelj upitao predsjednika zašto ne smjeni toga dužnosnika i umjesto njega ne postavi nekoga s kim æe bolje suraðivati. Umjesto odgovora, Lincoln je prijatelju isprièao prièicu o obadu:
"Jednoga sam dana šetao soeskim putem i naišao na poljodjelca, oraèa. U plug je upregnuo konja. Kad sam mu se približio, ugledao sam na konjskomu bedru velikoga obada. Htio sam ga otjerati, jer je obad oèito radio svoj posao - ujedao. Ali oraè mi reèe da to ne èinim.
'Zašto?', pitao sam iznenaðeno.
'Prijatelju, taj je obad jedino što još pokreæe ovu staru ragu', odvratio mi je. "

(U navodu kod J. M. Templetona, prevela Vesna Krmpotiæ: "Priruènik za predsjednike i Prinožnik za narod")


Trajemo takvi preko dva desetljeæa. Svjesna sam da možemo u vrlo kratkom roku nestati ili postati bljutava i razvodnjena prièa. Dovoljno je da se pojave neki ljudi koji neæe biti svjesni koliko su odnosi važni, ljudi koji æe biti sebièni, umišljeni, neæe poštivati razlièitosti, neæe uèiti od onih s više iskustva, probleme æe lomiti preko koljena, a ne promišljanjem.... možda æe se prodati za sjajne perle i šarene laže. Desilo se mnogima.... pa se može desiti i nama. Sve je to život. Bez obzira što se desi u buduænosti prièu koja je napisana, koju sam doživjela nitko ne može obrisati, zanijekati i uprljati. Ona je dokaz da se može... ona nosi veliku pouku za one koji znaju i žele pouku tražiti.... Osjeæam se èuvaricom uspomena i te prièe... koja mi je važna... ali ne mogu izjaviti da æu je braniti po svaku cijenu..... kao što je to jedan pripadnik moje generacije izgovorio juèer za neku drugu grupu ljudi. Tko sam to ja ili bilo tko drugi da se osjetimo pozvanim da bez obzira na naèin lomimo volju i nezadovoljstvo toliko velikog broja ljudi?!!! Novo vrijeme i novi ljudi nose svoja pravila i navike.... a ja mogu jedino htjeti ili ne htjeti u toj prièi dalje sudjelovati.... a to ovisi o mom sustavu vrijednosti. Nije mi to æaæino leno da gazim principe, ljude i sve oko sebe da bih zadržala nešto što volim. Mogu se osjeæati samo poèašæeno što sam imala prilike biti likom u toj prièi i napisati svoje stranice... koje nitko ne može obrisati.
Oèito neki ramaženi „djeèaci“ po svaku cijene žele biti glavni likovi u nekim prièama. Pri tom im nije važno koliko su ti likovi negativni. Bitno je da su glavni. U toj borbi za svoju prièu „po svaku cijenu“ misle da mogu druge likove zataškati, zanijekati, umanjiti ili ih izbrisati.... no to na svu sreæu nije tako.... jer životne prièe piše život.... a temelje se na odnosima... to su prièe u kojima možemo kreirati samo svoj vlastiti lik.... i to upravo kroz svoje odnose s drugim ljudima.
I za kraj æu vam isprièati jednu prièu.... kojoj ne znam autora.... a govori o važnosti odnosa meðu ljudima....

"Kule u pijesku

Rabin Harold Kushner gledao je djecu koja su na obali zidala kulu iz pijeska. Kada su završili zamišljenu kulu za koju su potrošili puno vremena i strpljenja, došao je val i u trenu je izravnao sa zemljom. Rabin je oèekivao suze i bijes. Meðutim, djeca su sjela, primila se za ruke i poèela se smijati. Malo zatim, zapoèela su graditi novu kulu.

Nasmiješio se i rekao: "Spoznao sam da su me nauèila vrlo važnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doæi æe val i odnijeti ono što smo sagradili sa tolikim trudom. Kada se to dogodi moæi æe se smijati samo oni koji æe se imati s kime držati za ruke.""

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)