Cijeli dan se osjećam kao Pale sam na svijetu. Oko mene ludilo. Svi su uzbuđeni u iščekivanju utakmice. Atmosfera je postala gotovo idilična u tom deliričnom zajedništvu koje je zahvatilo naciju. Danas nitko ne trača, ludilom su zahvaćeni gotovo svi.... od čistača ulice do visokoobrazovanih...žene, djeca, starci....svi problemi o kojima slušam svakodnevno kao da su nestali. Odrasli ljudi ukrašavaju automobile zastavicama, iz ureda trešte borbene pjesmice... svi su srcem, dušom i mislima u Brazilu.
Osjećam se defektno, bolesno... drugačije. Par puta sam pogledala prema nebu i pitala Ga: „Pa dobro.... zašto se ja nikada ne mogu opustiti i divljati neopterećeno s većinom? Što si mi to učinio?!!! Zašto me kažnjavaš?!!! Zašto ja osjećam prijezir i gađenje u trenucima kad su svi tako razdragani, oduševljeni i zaokupljeni... ujedinjeni u trenucima koji su im izbrisali stvarnost? Zašto sam ja toliko ljuta zbog odlaska Premijera i nekih likova iz mog poduzeća na tu tekmu? Zašto se ja uvijek moram zamarati stvarima koje većinu ne zanimaju, koje većina tolerira?“
Nije mi odmah odgovorio.... ali znam da se smijuljio pod brk..... onako očinski... kao što to uvijek čini kad sam raspigana.
I onda.... kasno popodne... sjednem pred komp i dobijem odgovor na svoje pitanje. Probijajući se kroz masu teksktova koji prognoziraju, analiziraju, nagađaju, copraju (kornjače, magarci) naiđem na vijest o prosvjedima pred stadionom.... Kliknem na filmić i gledam kako policija suzavcem gađa ljude, kako ih maltretira i pokušava slomiti njihov otpor i ubiti njihov bijes. Odjenom mi se između redaka ukazao tekst: „Nisi sama. Grupa onih koji misle i osjećaju poput tebe je daleko veća od sve te „većine“ koja te okružuje. Samo je vaš prijezir, vaša ljutnja i vaše čuđenje nešto što je teži i puno neugodniji put.... Ta spoznaja izaziva loše raspoloženje, a svi oni koji pružaju otpor mogu dobiti batine, suzavac u oči ili u najblažem slučaju optužbu da ne vole svoju domovinu. Lakše je zaboraviti, zanijekati, praviti se da ne postoji ono što je očigledno.... lakše je natakati se pivušinom, grickati masni chips i praviti se kako je sve O.K. Nisi sama“
I eto.... i ja sam večeras srcem, dušom i mislima u Brazilu.... ali ne na stadionu.... nego s onim ljudima koji prosvjeduju ispred stadiona i diljem Brazila.
Igračima od sveg srca želim da se što prije vrate doma... jer će se tako troškovi ovoj napaćenoj zemlji smanjiti, a „elita“ koja ih je otišla gledati ne mora se ni vraćati.... jer doma ionako nema ništa novo.... mi smo i dalje u istom onom mulju i problemima u kojima smo bili i prije no što su poletjeli. Isto nam je... s njima i bez njih....
Post je objavljen 12.06.2014. u 19:39 sati.