Marketing
Potisnuti mirisi
Sjećam se.... tih davnih godina trgovine nisu bile tako šarene i bogato opremljene..... Žudili smo za kvalitetnim trapericama iz zapadnih zemalja, žvakama, mirišljavim gumicama i drugim čudesima koja bi ponekad vidjeli kod drugih. Tek kad sam dobila prvu mirišljavu gumicu skužila sam da razmazuje ono što pokušavam obrisati i prlja papir, te da su obične Pelikanove gumice daleko bolje. Umjetnim mirisom je prikriven nedostatak. Sjećam se i dana kada su se u Hrvatskoj počeli otvarati veliki tržni centri.... sve te uvozne robe, svog tog šarenila i reklama koje su nas uvjeravale da smo postali slobodni, da nam je ponuda puno šira i bolja.
Trebalo mi je vremena da skužim da nam netko pokušava ukrasti mirise, okuse i istinsku slobodu.
Danas kad zalutam u samoposluživanje velikog tržnog centra gledam svu tu hranu i razmišljam o tome koliko ljudi ovisi samo o toj ponudi, koliko djece odrasta bez mirisa i pravih okusa... koliko se ljudi razbolijeva od sve te umjetno stvorene hrane, koja izgleda tako primamljivo i šareno na prvi pogled. Danas u toj bogatoj ponudi jasno vidim siromaštvo i prijevaru.
I ja sam dugo živjela u klopci tog šarenila..... no prije puno godina.... jednog jutra vraćala sam se iz Podravine i ugledala staru baku kako stoji uz cestu i prodaje jagode. Stala sam i kupila sve što je imala. Cijelim putem, iz prtljažnika se autom širio miris iz djetinjstva.... miris pravih jagoda. Cijelim putem sam pokušavala u sjećanje dozvati neke mirise i okuse.... i shvatila da su nestali... izbugili se u svom ovom šarenom „bogatstvu“ koje me okružuje.
Već godinama sam opsjednuta tim osjećajem praznine.... zbog mirisa i okusa koje su mi pokušali oteti. Prvo sam posadila vrt i počela uzgajati povrće koje jedemo, posadila sam puno voćki.... Imamo kokice i domaća jaja.... No kad su mi se mirisi vratili zaronila sam još dublje u tu priču.....
Meso i mliječne proizvode kupujem od seljaka..... i to od onih za koje znam na koji način uzgajaju tu hranu. Tu trgovinu odrađujemo bez fiskalnih blagajni i računa.... pa je hrana zbog toga još mirisnija i bolja... jer uz izvorni miris, okus i boju ima i lagani šmek prkosa i otpora prema onima koji nam kradu mirise iz djetinjstva. Perad, zečeve, jaja, povrće, puno voća uzgajamo sami..... a veliki dio uzimamo iz prirode... kao što su gljive, začinsko bilje i ljekovito bilje. Hranu spremamo i za zimu..... smrzavanjem, starinskim načinom pripreme zimnice (bez konzervansa), sušenjem.... Sama razvlačim tijesto za štrukle, mijesim rezance i druge vrste tijesta...... Kad sam bila skroz mala puno više su mi se sviđali kremasti kolači.... a oni starinski, koje je pravila baka nisu me baš privlačili... a danas opsjednuto prikupljam recepte i ljubomorno ih pokušavam sačuvati.... tako da djecu navučem na tu hranu i naučim ih čuvati mirise i okuse. Ja sam gradsko dijete... koje je pred dva desetljeća igrom slučaja završilo na selu.... i danas mogu slobodno izjaviti da više u gradu ne bih mogla sretno živjeti.... jer sam se navukla na sve te čarolije koje nudi priroda.... na taj čarobni ritam, red i poštenje... jer kod prirode nema prijevare, muljanja i manipulacije.
Hoću li zbog toga živjeti duže?! Kaj god! Ali ono što sigurno znam..... Živjet ću bolje..... jer koliko god da živim osjećat ću mirise, okuse i boje i neću ovisiti o šarenoj i plastičnoj ponudi male skupine ljudi koji otimaju ljudima dostojanstvo, gaze im prava iz rada, ljudska prava.... a ni sve to nije dovoljno... žele zatrti sjećanja... žele ukrasti mirise i okuse. Oni su tek lakome društvene skupine koje rade protiv čovjeka... ali nisu oni krivi... mi smo krivi, ako im to dozvolimo.
Nedavno sam s prijateljicom bila na ručku. Pita ona konobara: „Je li to domaće tijesto?“ Ja je u čudu gledam.... jer ne mora nam konobar to reći.... pa to moramo znati same. Ako ne znamo same prepoznati domaće tijesto.... ovisimo o istinoljubivosti onoga koji nam želi prodati svoj proizvod. Oni koji dobro zarađuju spremni su platiti bogatstvo za malo „prave“ hrane..... jer postaju svjesni da sva ta količina novca koju zarađuju ima miris ispraznosti.... jer im je miris novca potpuno potisnuo i isprao prave mirise, okuse... a bome i osjećaje....
Bez obzira koliko volimo svoj posao on nas iscrpljuje i osjećamo stres.... Kretanje među ljudima, sve te lijepe i manje lijepe priče, sve te "bombe" iz medija opterećuju nas i umaraju.
Svaka minuta koju provedemo u uzgoju, prikupljanju i pripremi hrane znači opuštanje.... bez obzira što nas to ponekad fizički iscrpljuje. Kao da nam netko čarobnim štapićem izvlači sve brige iz tijela i daruje nas mirom i zadovoljstvom.
Zato.... zastanimo na tren, pogledajmo oko sebe.... jer priroda nas zove u zagrljaj i nudi nam sve svoje čarolije..... a od nas traži samo da poštujemo pravila.... Nagrada je bogata. Naše društvo, a i svijet općenito funkcioniraju potpuno suprotno... Oni koji krše pravila, lažu, petljaju i manipuliraju uživaju nagrade (ili im se bar čini da su nagrađeni)... kod prirode ne postoje rodbinske ili potičke veze, lažne diplome, spletkarenja i podmetanja.... ona voli red, pokoji žulj i malo znoja.... Sve je tako jednostavno i čisto.... Zemlja nam može uprljati ruke.... ali da li ih doista uprlja? Zagrabite zemlju šakama i prinesite je nosu. To je miris života, zajedničke majke, stvaranja..... Trulo lišće stvara miris šumskog tla.... Čak i neugodni miris stajskog gnoja nije smrad... nego znači život. U prirodi postoje više ili manje ugodni mirisi... no u modernom svijetu.... iza sjaja, umjetnih boja i zamamnnih, umjetno stvorenih mirisa često se skriva smrad zla.... koji ne osjećamo baš odmah.... ali rastače nas polako, uništava nas iznutra i stvara smrdljiva i nečasna ponašanja kakva u prirodi nisu poznata.
Priroda je započela razdoblje darivanja. Otvorite oči i primite darove..... jer ako ih primite... zima će vam biti ljepša, lakša i mirisnija.
Post je objavljen 22.06.2014. u 12:57 sati.