Pregled posta

Priče s poukom

slika posuđena sa stranice os-jbarakovica-razanac.skole.hr-

Kao malena djevojčica voljela sam sjediti pored djeda i slušati priče koje mi je pričao ili čitao. Bio je to ozbiljan čovjek, lagano pogrbljenih leđa, blagog pogleda. Nikada se nije šalio. Ne sjećam se da sam ikada vidjela osmijeh na njegovom licu. Sjećam se koščatih šaka, krivih prstiju i plavih žila koje su stvarale mrežasti ornament na vanjskom dijelu njegovih šaka. Sjećam se tog uzbuđenja koje sam osjećala kada me pozvao da poslušam novu priču. Stišala bih se poput životinjice koja se skriva... mislim da nisam ni disala.... da ga slučajno ne ometem, da se ne predomisli.... jer slušanje priča bilo je nešto što me veselilo više od bilo čega. Kad sama pročitam knjigu osjećam tugu... jer je došao kraj... nedostaju mi likovi i taj svijet koji me privremeno ugostio... no kad bi on završio priču nisam osjećala tugu, jer tek tada je slijedio razgovor.... zajedno smo tražili pouku i dugo raspravljali o priči koju mi je upravo ispričao ili pročitao.
Tek danas sam svjesna koliko me to odredilo. Još uvijek tražim pouke baš u svemu..... još uvijek tražim drugu stranu priče... onu koja nije napisana, ali vrišti i doziva da je prepoznam tako nenapisanu.
Sjećam se tog dubokog osjećaja poštovanja prema tom starcu.... i zahvalnosti što je odvojio vrijeme za mene.... Danas su poštovanje i zahvalnost još dublji.... jer nema tog materijalnog bogatstva koje mi je mogao ostaviti, a da bi bilo vrednije od tog osjećaja i pouka iz njegovih priča.
Danas znam da mogu učiti baš od svih ljudi koje srećem na svom putu, mogu učiti iz knjiga, od prirode, iz tuđih priča.... pouke su svuda oko mene i puno se lakše krećem ako ih čitam i razumijem... ako ih ne ignoriram i zanemarujem. Neke lekcije su pozitivne jer me uče kako trebam, a one negativne me uče kako nikako ne bi bilo dobro i mudro.
Uz mog djeda bilo je tu još puno Učitelja..... sve sami Čarobnjaci..... Ponekad podignem pogled ka nebu i kažem nekome: „Hvala ti... puno ti hvala što si baš te ljude poslao na moj put... hvala ti što si me kroz njih i preko njih učio, čuvao i pazio.... hvala ti što si me naučio stišavanju i slušanju.... jer bez toga bi njihove poruke bile uzaludne...“
Preko dvadeset godina sam član jedne udruge, a teče već deseta godina kako imam čast biti jedan od kotačića u tom mehanizmu i sudjelujem u kreiranju jedne priče... za mene vrlo važne priče. Često osjećam umor, budem ljuta, ranjena i pitam se što to meni treba.... ali kad se stišam shvatim koliko je ta priča važna i lijepa... koliko me oblikovala... stvarala.... nadogradila.... puno toga naučila.
Nema člana te udruge od kojega nisam nešto naučila.... ali neki se posebno ističu. Nekih više i nema među nama, ali ostavili su neizbrisiv trag i obvezu čuvanja ideje, uspomene...
U više od dva desetljeća iz te udruge izbacili smo samo jednu članicu. Učinila je odurno krivično djelo, odležala je svoje i do kraja života će vraćati materijalni dug onima koje je oštetila. Ja je se sjetim svakog dana..... jer sam čak i od nje naučila puno toga. I najnemoralniji pojedinac u našim redovima imao je neke svoje vrline i ostavio je svoj doprinos... koji će zauvijek i neizbrisivo biti utkan u našu priču.
Sad ćete pomisliti da je to udruga kojoj su pristupili najbolji ljudi na svijetu... jer nije bilo razloga za izbacivanje. To nije tako. U toj udruzi je vrlo šareno društvo.... baš kao i u svakoj drugoj grupi ljudi... Bilo je tu izdaja, podmetanja, laganja, spletkarenja i vrlo ružnih stvari.... bilo je tu zahtjeva od pojedinaca da se neke izbaci zbog određenih ponašanja. No nisu izbačeni. Zašto nisu izbačeni, a moglo se to vrlo lako učiniti u okvirima Statuta? Zato što je svrha postojanja udruge važnija od svih osobnih razmirica i interesa, zato što se njeguje solidarnost, zajedništvo, tolerancija i poniznost. Na svu sreću među nama nema onih koji se osjećaju sucima i krvnicima i koji bi imali potrebu kažnjavati, izbacivati i suditi. Sada lako možete pomisliti da u mojoj udruzi vlada nered. Ali to nije tako. Od milja i u šali je često uspoređujem sa Sjevernom Korejom... jer se do reda i forme jako drži, ali uvijek i baš uvijek je sadržaj važniji od forme... i to je razlog što u tom okruženju funkcioniraju tako dugo ljudi različitih vjera, nacija, stupnja obrazovanja, mentaliteta... i sve te naše različitosti su potpuno nebitne u odnosu na priču koju zajedo stvaramo. Prije dosta vremena i sama sam se čudila zašto se neki ljudi ne izbace iz udruge... jer su njihova ponašanja bila doista uvredljiva i štetna za udrugu. No danas znam odgovor. Silom se sila ne može pobjediti. Veličina čovjeka je u praštanju i traženju mirnog rješenja.... a loši ionako sami s vremenom otpadnu ili se upravo zbog neočekivane reakcije pretvore u odane, savjesne i one koji rado ponesu i tuđi teret. Kad vrijeme odradi svoje... o tome se može i razgovarati.... pa se ljudi otvore... priznaju svoje predrasude, zablude i straputice na koje su naivno na nagovor nekih loših zalutali. Ta udruga je mnogim moćnicima bila trn u oku.... pokušali su je slomiti vrlo moćni ljudi svima znani, ali i oni iza kulisa... koji odrađuju prljave poslove. Bilo je tu suza, ljudi su padali u nesvijest, bilo je onih koji su od straha pobjegli, a i onih koji su prestrašeni ostali. I samu me ponekad bilo strah.... ali danas znam da smo opstali i jesmo samo zahvaljujući odnosima koje smo izgradili... zajedništvu, solidarnosti i osjećaju prihvaćenosti... bez obzira na naše različitosti.

Ima jedna zgodna priča o izbacivanju suradnika:

„Tijekom predsjednikovanja Abrahama Lincolna neki je u njegovom kabinetu imenovani dužnosnik neprestano pronalazio razne načine remećenja predsjednikovih nastojanja. Ako bi Lincoln bio za nešto, mogli ste se okladiti da će se taj tip zalagati za suprotno.
Budući da je to trajalo već podulje vrijeme, jedan je Lincolnov prijatelj upitao predsjednika zašto ne smjeni toga dužnosnika i umjesto njega ne postavi nekoga s kim će bolje surađivati. Umjesto odgovora, Lincoln je prijatelju ispričao pričicu o obadu:
"Jednoga sam dana šetao soeskim putem i naišao na poljodjelca, orača. U plug je upregnuo konja. Kad sam mu se približio, ugledao sam na konjskomu bedru velikoga obada. Htio sam ga otjerati, jer je obad očito radio svoj posao - ujedao. Ali orač mi reče da to ne činim.
'Zašto?', pitao sam iznenađeno.
'Prijatelju, taj je obad jedino što još pokreće ovu staru ragu', odvratio mi je. "

(U navodu kod J. M. Templetona, prevela Vesna Krmpotić: "Priručnik za predsjednike i Prinožnik za narod")


Trajemo takvi preko dva desetljeća. Svjesna sam da možemo u vrlo kratkom roku nestati ili postati bljutava i razvodnjena priča. Dovoljno je da se pojave neki ljudi koji neće biti svjesni koliko su odnosi važni, ljudi koji će biti sebični, umišljeni, neće poštivati različitosti, neće učiti od onih s više iskustva, probleme će lomiti preko koljena, a ne promišljanjem.... možda će se prodati za sjajne perle i šarene laže. Desilo se mnogima.... pa se može desiti i nama. Sve je to život. Bez obzira što se desi u budućnosti priču koja je napisana, koju sam doživjela nitko ne može obrisati, zanijekati i uprljati. Ona je dokaz da se može... ona nosi veliku pouku za one koji znaju i žele pouku tražiti.... Osjećam se čuvaricom uspomena i te priče... koja mi je važna... ali ne mogu izjaviti da ću je braniti po svaku cijenu..... kao što je to jedan pripadnik moje generacije izgovorio jučer za neku drugu grupu ljudi. Tko sam to ja ili bilo tko drugi da se osjetimo pozvanim da bez obzira na način lomimo volju i nezadovoljstvo toliko velikog broja ljudi?!!! Novo vrijeme i novi ljudi nose svoja pravila i navike.... a ja mogu jedino htjeti ili ne htjeti u toj priči dalje sudjelovati.... a to ovisi o mom sustavu vrijednosti. Nije mi to ćaćino leno da gazim principe, ljude i sve oko sebe da bih zadržala nešto što volim. Mogu se osjećati samo počašćeno što sam imala prilike biti likom u toj priči i napisati svoje stranice... koje nitko ne može obrisati.
Očito neki ramaženi „dječaci“ po svaku cijene žele biti glavni likovi u nekim pričama. Pri tom im nije važno koliko su ti likovi negativni. Bitno je da su glavni. U toj borbi za svoju priču „po svaku cijenu“ misle da mogu druge likove zataškati, zanijekati, umanjiti ili ih izbrisati.... no to na svu sreću nije tako.... jer životne priče piše život.... a temelje se na odnosima... to su priče u kojima možemo kreirati samo svoj vlastiti lik.... i to upravo kroz svoje odnose s drugim ljudima.
I za kraj ću vam ispričati jednu priču.... kojoj ne znam autora.... a govori o važnosti odnosa među ljudima....

"Kule u pijesku

Rabin Harold Kushner gledao je djecu koja su na obali zidala kulu iz pijeska. Kada su završili zamišljenu kulu za koju su potrošili puno vremena i strpljenja, došao je val i u trenu je izravnao sa zemljom. Rabin je očekivao suze i bijes. Međutim, djeca su sjela, primila se za ruke i počela se smijati. Malo zatim, započela su graditi novu kulu.

Nasmiješio se i rekao: "Spoznao sam da su me naučila vrlo važnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo sagradili sa tolikim trudom. Kada se to dogodi moći će se smijati samo oni koji će se imati s kime držati za ruke.""



Post je objavljen 08.06.2014. u 18:06 sati.