Prièe s poukom

08.06.2014.

slika posuðena sa stranice os-jbarakovica-razanac.skole.hr-

Kao malena djevojèica voljela sam sjediti pored djeda i slušati prièe koje mi je prièao ili èitao. Bio je to ozbiljan èovjek, lagano pogrbljenih leða, blagog pogleda. Nikada se nije šalio. Ne sjeæam se da sam ikada vidjela osmijeh na njegovom licu. Sjeæam se košèatih šaka, krivih prstiju i plavih žila koje su stvarale mrežasti ornament na vanjskom dijelu njegovih šaka. Sjeæam se tog uzbuðenja koje sam osjeæala kada me pozvao da poslušam novu prièu. Stišala bih se poput životinjice koja se skriva... mislim da nisam ni disala.... da ga sluèajno ne ometem, da se ne predomisli.... jer slušanje prièa bilo je nešto što me veselilo više od bilo èega. Kad sama proèitam knjigu osjeæam tugu... jer je došao kraj... nedostaju mi likovi i taj svijet koji me privremeno ugostio... no kad bi on završio prièu nisam osjeæala tugu, jer tek tada je slijedio razgovor.... zajedno smo tražili pouku i dugo raspravljali o prièi koju mi je upravo isprièao ili proèitao.
Tek danas sam svjesna koliko me to odredilo. Još uvijek tražim pouke baš u svemu..... još uvijek tražim drugu stranu prièe... onu koja nije napisana, ali vrišti i doziva da je prepoznam tako nenapisanu.
Sjeæam se tog dubokog osjeæaja poštovanja prema tom starcu.... i zahvalnosti što je odvojio vrijeme za mene.... Danas su poštovanje i zahvalnost još dublji.... jer nema tog materijalnog bogatstva koje mi je mogao ostaviti, a da bi bilo vrednije od tog osjeæaja i pouka iz njegovih prièa.
Danas znam da mogu uèiti baš od svih ljudi koje sreæem na svom putu, mogu uèiti iz knjiga, od prirode, iz tuðih prièa.... pouke su svuda oko mene i puno se lakše kreæem ako ih èitam i razumijem... ako ih ne ignoriram i zanemarujem. Neke lekcije su pozitivne jer me uèe kako trebam, a one negativne me uèe kako nikako ne bi bilo dobro i mudro.
Uz mog djeda bilo je tu još puno Uèitelja..... sve sami Èarobnjaci..... Ponekad podignem pogled ka nebu i kažem nekome: „Hvala ti... puno ti hvala što si baš te ljude poslao na moj put... hvala ti što si me kroz njih i preko njih uèio, èuvao i pazio.... hvala ti što si me nauèio stišavanju i slušanju.... jer bez toga bi njihove poruke bile uzaludne...“
Preko dvadeset godina sam èlan jedne udruge, a teèe veæ deseta godina kako imam èast biti jedan od kotaèiæa u tom mehanizmu i sudjelujem u kreiranju jedne prièe... za mene vrlo važne prièe. Èesto osjeæam umor, budem ljuta, ranjena i pitam se što to meni treba.... ali kad se stišam shvatim koliko je ta prièa važna i lijepa... koliko me oblikovala... stvarala.... nadogradila.... puno toga nauèila.
Nema èlana te udruge od kojega nisam nešto nauèila.... ali neki se posebno istièu. Nekih više i nema meðu nama, ali ostavili su neizbrisiv trag i obvezu èuvanja ideje, uspomene...
U više od dva desetljeæa iz te udruge izbacili smo samo jednu èlanicu. Uèinila je odurno krivièno djelo, odležala je svoje i do kraja života æe vraæati materijalni dug onima koje je oštetila. Ja je se sjetim svakog dana..... jer sam èak i od nje nauèila puno toga. I najnemoralniji pojedinac u našim redovima imao je neke svoje vrline i ostavio je svoj doprinos... koji æe zauvijek i neizbrisivo biti utkan u našu prièu.
Sad æete pomisliti da je to udruga kojoj su pristupili najbolji ljudi na svijetu... jer nije bilo razloga za izbacivanje. To nije tako. U toj udruzi je vrlo šareno društvo.... baš kao i u svakoj drugoj grupi ljudi... Bilo je tu izdaja, podmetanja, laganja, spletkarenja i vrlo ružnih stvari.... bilo je tu zahtjeva od pojedinaca da se neke izbaci zbog odreðenih ponašanja. No nisu izbaèeni. Zašto nisu izbaèeni, a moglo se to vrlo lako uèiniti u okvirima Statuta? Zato što je svrha postojanja udruge važnija od svih osobnih razmirica i interesa, zato što se njeguje solidarnost, zajedništvo, tolerancija i poniznost. Na svu sreæu meðu nama nema onih koji se osjeæaju sucima i krvnicima i koji bi imali potrebu kažnjavati, izbacivati i suditi. Sada lako možete pomisliti da u mojoj udruzi vlada nered. Ali to nije tako. Od milja i u šali je èesto usporeðujem sa Sjevernom Korejom... jer se do reda i forme jako drži, ali uvijek i baš uvijek je sadržaj važniji od forme... i to je razlog što u tom okruženju funkcioniraju tako dugo ljudi razlièitih vjera, nacija, stupnja obrazovanja, mentaliteta... i sve te naše razlièitosti su potpuno nebitne u odnosu na prièu koju zajedo stvaramo. Prije dosta vremena i sama sam se èudila zašto se neki ljudi ne izbace iz udruge... jer su njihova ponašanja bila doista uvredljiva i štetna za udrugu. No danas znam odgovor. Silom se sila ne može pobjediti. Velièina èovjeka je u praštanju i traženju mirnog rješenja.... a loši ionako sami s vremenom otpadnu ili se upravo zbog neoèekivane reakcije pretvore u odane, savjesne i one koji rado ponesu i tuði teret. Kad vrijeme odradi svoje... o tome se može i razgovarati.... pa se ljudi otvore... priznaju svoje predrasude, zablude i straputice na koje su naivno na nagovor nekih loših zalutali. Ta udruga je mnogim moænicima bila trn u oku.... pokušali su je slomiti vrlo moæni ljudi svima znani, ali i oni iza kulisa... koji odraðuju prljave poslove. Bilo je tu suza, ljudi su padali u nesvijest, bilo je onih koji su od straha pobjegli, a i onih koji su prestrašeni ostali. I samu me ponekad bilo strah.... ali danas znam da smo opstali i jesmo samo zahvaljujuæi odnosima koje smo izgradili... zajedništvu, solidarnosti i osjeæaju prihvaæenosti... bez obzira na naše razlièitosti.

Ima jedna zgodna prièa o izbacivanju suradnika:

„Tijekom predsjednikovanja Abrahama Lincolna neki je u njegovom kabinetu imenovani dužnosnik neprestano pronalazio razne naèine remeæenja predsjednikovih nastojanja. Ako bi Lincoln bio za nešto, mogli ste se okladiti da æe se taj tip zalagati za suprotno.
Buduæi da je to trajalo veæ podulje vrijeme, jedan je Lincolnov prijatelj upitao predsjednika zašto ne smjeni toga dužnosnika i umjesto njega ne postavi nekoga s kim æe bolje suraðivati. Umjesto odgovora, Lincoln je prijatelju isprièao prièicu o obadu:
"Jednoga sam dana šetao soeskim putem i naišao na poljodjelca, oraèa. U plug je upregnuo konja. Kad sam mu se približio, ugledao sam na konjskomu bedru velikoga obada. Htio sam ga otjerati, jer je obad oèito radio svoj posao - ujedao. Ali oraè mi reèe da to ne èinim.
'Zašto?', pitao sam iznenaðeno.
'Prijatelju, taj je obad jedino što još pokreæe ovu staru ragu', odvratio mi je. "

(U navodu kod J. M. Templetona, prevela Vesna Krmpotiæ: "Priruènik za predsjednike i Prinožnik za narod")


Trajemo takvi preko dva desetljeæa. Svjesna sam da možemo u vrlo kratkom roku nestati ili postati bljutava i razvodnjena prièa. Dovoljno je da se pojave neki ljudi koji neæe biti svjesni koliko su odnosi važni, ljudi koji æe biti sebièni, umišljeni, neæe poštivati razlièitosti, neæe uèiti od onih s više iskustva, probleme æe lomiti preko koljena, a ne promišljanjem.... možda æe se prodati za sjajne perle i šarene laže. Desilo se mnogima.... pa se može desiti i nama. Sve je to život. Bez obzira što se desi u buduænosti prièu koja je napisana, koju sam doživjela nitko ne može obrisati, zanijekati i uprljati. Ona je dokaz da se može... ona nosi veliku pouku za one koji znaju i žele pouku tražiti.... Osjeæam se èuvaricom uspomena i te prièe... koja mi je važna... ali ne mogu izjaviti da æu je braniti po svaku cijenu..... kao što je to jedan pripadnik moje generacije izgovorio juèer za neku drugu grupu ljudi. Tko sam to ja ili bilo tko drugi da se osjetimo pozvanim da bez obzira na naèin lomimo volju i nezadovoljstvo toliko velikog broja ljudi?!!! Novo vrijeme i novi ljudi nose svoja pravila i navike.... a ja mogu jedino htjeti ili ne htjeti u toj prièi dalje sudjelovati.... a to ovisi o mom sustavu vrijednosti. Nije mi to æaæino leno da gazim principe, ljude i sve oko sebe da bih zadržala nešto što volim. Mogu se osjeæati samo poèašæeno što sam imala prilike biti likom u toj prièi i napisati svoje stranice... koje nitko ne može obrisati.
Oèito neki ramaženi „djeèaci“ po svaku cijene žele biti glavni likovi u nekim prièama. Pri tom im nije važno koliko su ti likovi negativni. Bitno je da su glavni. U toj borbi za svoju prièu „po svaku cijenu“ misle da mogu druge likove zataškati, zanijekati, umanjiti ili ih izbrisati.... no to na svu sreæu nije tako.... jer životne prièe piše život.... a temelje se na odnosima... to su prièe u kojima možemo kreirati samo svoj vlastiti lik.... i to upravo kroz svoje odnose s drugim ljudima.
I za kraj æu vam isprièati jednu prièu.... kojoj ne znam autora.... a govori o važnosti odnosa meðu ljudima....

"Kule u pijesku

Rabin Harold Kushner gledao je djecu koja su na obali zidala kulu iz pijeska. Kada su završili zamišljenu kulu za koju su potrošili puno vremena i strpljenja, došao je val i u trenu je izravnao sa zemljom. Rabin je oèekivao suze i bijes. Meðutim, djeca su sjela, primila se za ruke i poèela se smijati. Malo zatim, zapoèela su graditi novu kulu.

Nasmiješio se i rekao: "Spoznao sam da su me nauèila vrlo važnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doæi æe val i odnijeti ono što smo sagradili sa tolikim trudom. Kada se to dogodi moæi æe se smijati samo oni koji æe se imati s kime držati za ruke.""

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)