pardon my french

25.03.2009., srijeda

Eto me doma....

Sjedim ja tako u metrou, i sms-am se na hrvatskom. Pored mene sjedi žena, onako, sva zamotana, i čita nešto na arapskom (prvi put da sam uživo vidjela da netko prakticira ta slova). Preko puta mene dvije Njemice, pričaju sve u šesnaest.
Francuze nisam čula, a nije da ih nije bilo. sretan

Uglavnom, da. Nisam pošla pričati o tome.

Neki dan, otišli nas četvero (T, M, B i ja) malo u šetnju. Gdje ćemo? Ajde, ima neka zgodna šuma malo podalje od Pariza (ne znam kako se zove).
Otišli lijepo tamo, blaženi mir i tišina. Šuma je baš šuma, nije park, sva gola jer je listopadna, i primjetili smo dosta konjskih tragova (i potkovice i balege). Nije nas se nešto dojmila, iako sam uvjerena da je prelijepa kad zazeleni.

Nakon što smo se poprilično prošetali, mi žene smo tvrdile da smo hodale bar dva tri kilometra, a muški su rekli da je jedva bio kilometar. zubo

Ok, išli smo polako i sve to, ali ja i dalje tvrdim da je bilo između dva i tri. Je li tako Tijana, slažeš se sa mnom? yes

Uglavnom, malo zraka, malo hodanja, tišine i mira, i ogladnili smo kao vukovi. Gdje ćemo? Aha, ima u predgrađu Pariza jedna pizzerija, kažu, najbolja u Parizu. Nitko od nas nije bio u njoj, ali eto, otprilike znamo gdje se nalazi. Odnosno, M zna.
Super.

Levallois je krasno jedno predgrađe, zapadno od Pariza, spojeno sa gradom direktnom metro linijom i broji oko 80 000 stanovnika. Većina tih stanovnika su mlade obitelji sa djecom. Zgrade su lijepe, balkoni su veeeliki, a općina se dobro brine o njima. Baš onako, poželjno za život. Ulice su mirne i sigurne, i pogađate što? Prepune pizzerija rofl

Išli smo od jedne do druge i tražili zelenu tendu. Nakon što nam je već postalo poprilično hladno, a postali smo i malo više gladni, napokon nam se ukazala. Sve tende do tad su bile crvene, bijele, plave, šarene, ali zelene nigdje.

Uđemo.
Prazno.
Nije još vrijeme za večere.

Vlasnik nas dočekuje kao da smo najrođeniji.
Smješta nas za stol, brblja na talijanskom. Ako možete zamisliti Andy Garciu za tridesetak godina, onda ćete dobiti i sliku.
U stvari, dvojili smo, jel liči na Garciu ili na Pacina iz Godfathera.

I priča on nama specijalietete kuće, nabraja sve što ima, mi čavrljamo s njim. Tj, ostatak ekipe jer ja ne znam talijanski.

U trenutku kad je otišao donijeti nam piće, stol pored nas je zauzeo jedan par.
Mi smo nešto pričali, ogledali se oko sebe i zaključili smo jedno.

Ovaj je vlasnik došao iz Italije prije 30 i više godina, otvorio je pizzeriju i od tada je nije renovirao.
Bijeli štokovi u poluraspadu.
Zelena boja drvenarije se počela guliti.
Zavjesice na prozorima.
Slike raznih glumaca po zidovima (većinom iz Godfathera zubo

)
Slike Venecije. U boji.
Razni detalji.

U stvari, vrlo simpatično.

Već smo počeli i sumnjati da to možda i nije najbolja pizzerija u Parizu, kad čuješ sa susjednog stola (na francuskom):

"Oprostite, odakle ste vi?"

I tako se razvila komunikacija. Oni su brat i sestra, rođeni u Parizu ali "svako lito idu u Istru". Sestra "živi toteka" a brat je "malo dalje od Pariza".
Oduševili smo se!

Govore onaj pravi 'trdi' istarski govor, onako kako su ih učili njihovi stari. Vole Istru jako i jedva čekaju ljeto da idu.
I da, ovdje je hrana dobra ("a toteka je sve domaca hrana") , ali to ipak nije najbolja pizzerija u gradu. Ona se, naime, nalazi (žena vadi blokić i olovku): "grete livo pa onda malo nutri". cerek

U međuvremenu smo i naručili i dobili hranu.
Brat i sestra su naručili patlidžane s nečim (kako znam? Pa vlasnik nam je, noseći, pokazao što oni jedu, da vidimo kako to izgleda), a mi smo naručili pizzu "iznenađenje od šefa kuhinje" (ispod toga piše "ako je pri raspoloženju") rofl

Bio je.
I pizza je bila više nego solidna.

U stvari, ja ne mogu biti nikakav žiri za pizzu jer nisam baš ni ljubitelj i sve su mi dobre, tj. sve su mi ok. Ekipa je, međutim, rekla da je ovo sasvim solidna pizza, ali da su jeli i bolje.
A na njoj je bilo svega. Od dinstanog luka, patlidžana, do sira i salame.

Uglavnom.
Strašno zanimljiv dan smo imali.

Ali ja se raspričala o hrani.
A u stvari, cijelo vrijeme mi se u glavi vrti pjesma "Vraćam se tebi Seko, makar mor'o plivajući preko, vraćam se tebi Sekice...."
Ili, da bi vam bilo jasnije "Eto me doma, bolje volje sam 'odma, na materinoj spizi...."

A mater će praviti raštiku. cerek

Možda i pastrve.
Ah.
Aaaah.
Aaaaaaaaah cerek

Ma nije bitno.

Putujemo sutra, pa opet stavljam blog na zamrzavanje, jer me neće biti nekih 10-12 dana.

Pozdravljam vas i uživajte.
Ja znam da ja hoću cerek

(puturist.com)

- 12:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

23.03.2009., ponedjeljak

Okolo kole pa na Bastillu :)

Ja svima govorim kako se u Parizu ne možeš izgubiti.
Ono, nikako.
Ako i fališ put, a nemaš kartu sa sobom (inače, karte dijele na svakoj stanici metroa), onda ćeš naletjeti na kartu u gradu, koja je izvješena na panoima.

U metrou ne možeš promašiti smjer, jer te vode na svakom koraku.
Čak i u samom vlaku imaš lijepo obilježene stanice i kaže ti di si, i koliko ima do tvoje.

Tako ja svima kažem.

I onda se izgubim ja. zubo

Uz dvije karte metroa, i jednu grada. Koje su mi bile u torbi.

Mislim, shvatila sam ja da sam se u jednom trenutku izgubila, ali nisam se nimalo nasekirala. Čak sam i namjerno produžila put, ne bih li vidjela neke 'skrivene' kutke.

Išla sam, u stvari, u jedan kvart, Marais. Izbiješ kod Bastille, na jedan ogroman trg, i onda pratiš putokaze.
Ja nisam.
Umjesto na jugozapad, prošla ja na istok, jedno dva tri kilometra.

I baš je bilo zanimljivo. Hrpa malih uličica sa raznim (malim?) restoranima, sve jedan do drugoga. Jedan španjolski, jedan tajlandski, jedan kineski, jedan ovakav, drugi onakav.... svaki ima obilježje svoga kraja.

U tom me trenutku zvala Kristina da se nađemo na kavi, i ja rekoh "Evo, sad ću, samo da vidim gdje sam. Nađemo se tu-i-tu."

Zove ona nakon desetak minuta da je došla tu-i-tu, a ja još uvijek na istom mjestu. zubo

Uz prethodnu aktivnost hodanja, naravno, jer sam u tih desetak minuta napravila par desetaka krugova oko (kako sam kasnije saznala) istog kvarta. zubo

(pardon - parka)

I onda se sjetim svetog pravila u Parizu: uvijek pogledaj u visinu. Naći će se neki kip koji će te voditi dalje.

Mene je vodilo ovo:

To je "Duh Slobode", kip koji se uzdiže uvis preko 50m, a ostavljen je kao zalog onima koji su u srpnju 1830. godine poginuli u uličnim borbama, kad je monarh svrgnut sa vlasti.

Preko puta, kao centralni dio trga, nalazi se i Opera de Paris Bastille:

nekad utvrda, a danas jedna od najkontroverznijih opera u Europi. Otvorena je 1989. godine, prima 2700 ljudi i predstavlja pravo remek-djelo tehnologije.

Inače, na ovom trgu su revolucionarne mase jurišale 14. srpnja 1789. godine, i danas je taj datum najveći praznik za Francuze u matičnoj zemlji i po svijetu.
Nema ni traga nekadašnjem zatvoru, a posljednji kamen je iskorišten za izgradnju Pont de la Concorde.
Danas se na ovome trgu:

nalaze mjesta za kafiće (krcato je!), staze za skateboarding ili jednostavno mjesto za odmor (a promet je vrlo vrlo vrlo gust)

Isto tako, na ovom se trgu događaju svi protesti, i dan-danas je sinonim za to.

Dok sam lutala i tražila put prema Bastilli, naišla sam na muziku:

On je svirao, a mi, slučajni prolaznici, smo zastajali i uživali u glazbi.
I nastavljali dalje.
Baš dobar osjećaj.

Tako da do Maraisa nisam stigla, ali imam namjeru.
Vrlo skoro thumbup

Čak mi nije ni žao, jer sam uvjerena, da je sve teklo po planu, ove uličice ne bih ni vidjela. cerek

(puturist.com)

- 12:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.03.2009., petak

Samo da poželim

sretan 11. rođendan našoj Ivi, od srca žele njeni tetak i tetka cerek

a uskoro će ići i proljetni dizajn bloga thumbup

- 12:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.03.2009., četvrtak

Jedan račun iz trgovine

- kruh (narezan u šnite, i u zatvorenoj vrećici)
- salata (očišćena i narezana) zubo

- kobasice (4 kom)
- 1 l mlijeka
- vosak za podove (1,25 l)
- kakao prah za napitak
- 825 g nutelle
- miješana salata za obrok (sa jajima i šunkom)
- truleksi

__________________

22 eura.

Fino.

- 19:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.03.2009., srijeda

Hodnicima Versaillesa ili koji jezik mi to pričamo u Hrvatskoj

O Versailleu se nema šta puno reći, a da se prije toga ne zna nešto o njemu.
Našla sam jako dobar putopis o Parizu, i tamo ima dosta detalja o samim povijesnim činjenicama, zanimljivo napisano thumbup

moje putovanje u Pariz by Branimir Bunjac

Dakle, sjeli smo na vlak (lokalni rer) i za nekih 40 minuta smo bili tamo. Vožnja je bila zanimljiva, jer, em što vlak ne ide podzemnim putem, pa smo imali panoramu, em što je bio krcat američkih turista i sve smo razumjeli što govore zubo

Imali smo i zabavljača, koji nam je na harmonici svirao francuske šansone (dvije tri stanice), i kad je završio, uzeo svoj obol u čašicu od jogurta i izašao je van.
Širok osmeh, zlatan zub, pravi Cigan, zabavljao je i pričom i svirkom, valjali smo mu se od smijeha.

Negdje dvije stanice pred kraj, dvoje Amerikanaca nas je pitalo znamo li možda gdje trebamo izaći.
Naravno da da, pa još dvije stanice.

Kad smo izašli iz vlaka, krenuli smo, po mapi, prema dvorcu. U jednom trenutku mi je bilo nešto čudno, okrenem se iza sebe, a ono - naši Amerikanci. Nasmiješili su se i rekli "We are following you".

Pa smo tako počeli pričati.

Do dvorca nema puno, nekih 5 minuta pješke od stanice, ali smo čekali u redu jedno 20-ak minuta. Lijepo smo se i kako priliči, upoznali, razmjenili iskustva kako nam je u Parizu i već smo došli na red za karte.

Karta za sve destinacije u Versailleu (glavni dvorac, mali i veliki dvorac - odmarališta i vrtovi) košta 16 eura, a nama su preporučili da uzmemo kartu samo za glavni dvorac, jer nećemo imati vremena za obići sve. Bilo je negdje oko 13:30, a radi se samo do 17:30. Platili smo 13,5 € i u tu cijenu je uključen i audioguide - slušalice.

Pa smo krenuli lagano.

Kralj Luis XIV je bio poznat i kao Kralj Sunca, kako je sam sebe nazvao. To je odmah dao na znanje svima zubo

njegova spavaća soba je gledala ravno na istok, da ga svakog jutra bude sunčeve zrake (na ovom je krevetu i umro 1715. godine):

a mnogo kasnije su Luisa XVI primorali da izađe iz te sobe i da im se preda na linč. Upravo na ovom mjestu:

je započela Revolucija.

Soba Njezinog Veličanstva je bila soba gdje su se rađali kraljevi, javno i pred očima svijeta:

Tog jutra, kad je Revolucija započeta, Marie Antoinette je uspjela pobjeći kroz 'tajna' vrata koja se nalaze u zidu i spasila se na nekoliko sati. Ali, kako znamo, ne zadugo.

Versailles je prebogat muzej, poznat po svojim vrtovima i slavnim slikama koje su tamo smještene:

Svaka slika predstavlja neki krucijalan dio francuske povijesti, najčešće borbe, i audioguide te vodi kroz svaku od njih. Mene je posebno zanimala Ivana Orleanska, i njena sudbina.

Nemojte se iznenaditi ako vidite da su mnoge metro stanice u Parizu nazvane po njemačkim ili ruskim gradovima - to je sve uspomena na velike Napoleonove pobjede. Isto tako, kod Etoila, odnosno kod Arc de Triomphe se križa 12 avenija, svaka nazvana po znakovitim generalima ili najvećim pobjedama Napoleona, a centralni dio je Slavoluk

Slike u Versailleu su ogromne, za jednu su naglasili da je velika 56 m2. Ah.

Dvorana ogledala je stvarno impresivna prostorija, u kojoj je smješteno 17 zrcala, poredanih nasuprot prozorima koji gledaju u predivne vrtove.
Najpoznatija je po tome što je tamo sklopljen Versajski ugovor 1919. godine, kojim je I. svjetski rat priveden kraju.

Nakon što smo obišli većinu znamenitosti u dvorcu (sobu posvećenu Apollonu, sobu posvećenu miru, sobu posvećenu ratu, sobu posvećenu Napoleonu, sobu posvećenu boginji lova Diani i još puno njih), otišli smo sa našim Amerima na kavu.

Iz Texasa su. Njemu malo proširite ramena i nabacite mu jeans jaknu i dobit ćete pljunutog Norrisa. Chucka Norrisa. Ona je tipična Teksašanka, učiteljica u školi, mila i pristojna žena, koja žali za svojom kuhinjom koju ima u Americi. On je Dwayne a ona je Kitty.

Žive u Milanu i Europa im se jako sviđa.
Naravno da smo pričali i kulturološkim razlikama. Ja se nisam mogla načuditi kako to da baš toliko obožavaju maslac od kikirikija. Pokušali su mi objasniti u čemu je njegova čar, ali ja, hercegovačkog brda dijete, ne mogu to shvatiti. Ok, probala sam, nije me se dojmilo, i to je to.

Rekli su da prije Italije nisu nikad probali kapuccino. Sad ga se ne mogu napiti. Strašno im se sviđa kava u Italiji. Vole i maslinovo ulje. Ponekad im fali pokoja namirnica iz Amerike i onda naruče od rodbine, pa prave pravu američku gozbu u Milanu.

Kitty je bila jako iznenađena kad je shvatila koliko Europljana, u stvari, priča engleski jezik. Čak je konstatirala da su oko nje svi poligloti, a da ona zna samo engleski jezik. U Americi se po školama uči španjolski, jako rijetko imaju priliku čuti nešto drugo.

Pohvalila me je za moje znanje engleskog. Ah, ti pristojni Ameri. Naime, ja znam koliko ne znam, jer engleski nisam nikad učila, osim preko televizije.

Sad kad malo razmišljam, da mi je bar francuski znati kao engleski (uzdah sjete).

Međutim, da misli ozbiljno, shvatila sam nakon što me je pitala pitanje iz naslova.
Naime, mi kao pravi ambasadori Hrvatske, hvalili smo na sva usta obalu, hranu, obrazovanje, blizinu ostalih zemalja i svega čega smo se mogli sjetiti (i ne, "croatian laguage is not even close to russian language") zubo

U jednom me je trenutku pitala: "A vi u Hrvatskoj imate neki svoj jezik, ili međusobno pričate engleski?"

Zbunj eek

Rekoh "Pa eto, imamo taj neki svoj jezik, i zamislite, zove se hrvatski jezik".
"Ah, so..."
"So... " rekoh i ja njoj.

Ona to nije pitala samo iz neznanja nego ju je zbilja zanimalo. I priznala je da, u stvari, ona ne zna ništa, ma ne samo o Hrvatskoj nego općenito o Europi. To sam povezala kad sam shvatila da njima recimo, Champs-Elysee, kao imenica ili fizički pojam, ne znači ama baš ništa.

Još smo malo čavrljali o običajima, i naravno! o hrani, a zatim uz pristojno "Ako se nekad nađete u Texsasu, obavezno dođite na kavu" smo se i razišli.

A čuj... you never know. Pa jel zubo

- 14:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

16.03.2009., ponedjeljak

Park Montsouris

Redskine, evo ti ga! party

Smješten u južnom dijelu grada, drugi po veličini, park Montsouris ('monsuri') je stvarno impresivan. Uvijek krcat ljudima, naročito vikendom, gdje se ljudi odmaraju od svakodnevne strke, i kako sam već rekla u nekom postu prije, imaju osjećaj da su na godišnjem odmoru.

U parku se nalazi drveće 'naseljeno' raznim pticama, ima jedno veliko jezero, ugodan restorančić, a tamo je smještena i glavna gradska meteorološka stanica.

I kako sam navela u prethodnom postu, smješten je točno preko puta Cite Universitaire, pa ako je studentima malo njihovog prostora, mogu doći ovdje, potrčati, ljubovati na klupici ili učiti uz jezero.

uhvatili smo i jedno vjenčanje, odnosno slikanje za vjenčanje, gdje su glavni akteri bili vrlo zbunjeni i ošamućeni zubo

nadam se da im je ostatak dana prošao sa više osmijeha. cerek

- 15:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.03.2009., nedjelja

Od dragosti studirati

Strancima možda manje poznat, ali vrlo atraktivan dio je Cite Universitaire - studenstki kompleks, smješten na jugoistoku grada, i svakako je vrijedan vaše pažnje, ako imate imalo vremena za šetnju.

To je, u stvari, međunarodni grad u malom, i u njemu je smješteno oko 5000 studenata iz raznih dijelova svijeta, a koji pohađaju pariško Sveučilište.

Kompleks su financirali razni svjetski dobročinitelji i gradnja je počela 1920-tih godina, a danas se tamo nalazi 37 kuća, svaka izgrađena u različitom stilu.

Atmosfera je odlična - kompleks sadrži i ogromno igralište, puno zelenila i nudi raznu zabavu (mali nogomet, stolni tenis, badmington, jogging i ostale igre na otvorenom).
U centralnoj kući, koji je financirao Rockefeller, nalazi se restoran, bazen, dvorana za vježbanje, knjižnica i kazalište.

Jedna od 'avenija':

Kanadska kuća cerek

Meksička kuća:

Japanska kuća:

...sa pripadajućim vrtom yes

Brazilska kuća (obrati pažnju na boje balkona) thumbup

Centralna kuća:

Osim ovih prikazanih, tu se nalaze i španjolska, talijanska, švedska, norveška, marokanska, libanonska kuća, i puno njih kojih se sada ne mogu sjetiti.

Hrvatskih ili balkanskih kuća, kao što pravilno i pretpostavljate, nema. Ali zato ima jedna 'miješana' kuća u kojoj su smješteni studenti koji nemaju svoje matično prebivalište.

Kompleks je smješten ravno preko puta impozantnog parka Montsouris, a povezan je sa gradom tramvajskom linijom.
Svi oglasi na javnim panoima su, naravno, namjenjeni za studente. Od škola za učenje francuskog jezika, do ponude večernje zabave u gradu.

Pitam se pitam, dragi Bože, pa tko ne bi studirao tamo? cerek

- 13:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.03.2009., četvrtak

Ulicama Pariza

Puno sam puta razmišljala da sada živim u tom slavnom 'zapadnom svijetu'. I prije sam putovala, znala za neke stvari, imala mutnu pretpostavku kako to sve ide, ali što bi rekao moj danas omraženi pjevač: malčice je drukčije u praksi.

Truli Zapad? Ne znam, ne bih se složila. Samoj ću sebi izgledati kao Mujo iz onog vica kad je otišao u Kanadu i prvi mjesec sve predivno, a kasnije "u pm. gdje sam ovo došao". Zasad uživam u lijepim stvarima i sitnicama.

Šećući ulicama Pariza, strašno volim promatrati ljude. Razmišljam kakvih nas sve ima, kojih lica i oblika, kakve individualnosti i šta nam sve prolazi kroz glavu.

Kad vidiš ženu na cesti, stvarno je "dama iz Pariza". One su uređene, napucane, drže do sebe. Hodaju ravno i samouvjereno. Na skoro svakoj vidiš da se nečim bavila u životu (po obliku tijela bih najčešće rekla da je balet), ma koliko godina da ima. Nije neobično ako vidiš ženu od nekih 50-ak godina, u strogoj minici, i ono što me najviše iznenadilo - to na njima izgleda sasvim solidno, nimalo groteskno, prirodno čak.
Nema debelih žena. O tome sam već pričala.

Pretpostavljam da im je večera glavni obrok, i iako je hrana bogata i kalorična, nije 'teška'. Preko dana nešto čalabrcnu, a uvečer jedu sve - od predjela do deserta. Polako i uživajući.

Jučer sam bila u metrou, a pored mene je neka žena (od svojih 45-50 godina) jela svoju užinu. Između ona dva 'kolačića od stiropora' (od riže) stavila je namaz od tune i to je jela četiri pet stanica. Dio po dio, zalogaj po zalogaj. Došlo mi je da joj vratom zavrnem smokin

jer u principu ne volim ljude koji u hranu gledaju kao da će ona pojesti njih, a ne oni nju. Pokupila je sve mrvice prstom, a onda je prešla na jabuku.
Isti princip.
Zalogajčić po zalogajčić, žvakala je beskonačno dugo, pa opet otkine mali dio, i tako sve do kraja.

Dugo smo se vozile zajedno, nekih pola sata, i u tih pola sata je ona imala svoj dnevni obrok. Kasnije sam shvatila da je ona zbilja uživala u tome, a ne da se bojala svoga obroka.

U restoranima, kada sjednete za stol, taj je stol vaš cijelu večer. Ma koliko ljudi čekalo da se netko ustane i da zauzme slobodan stol, ako ste vi odlučili da budete tamo pet sati, onda ćete i biti. Nema nervoze, nema ružnih pogleda.

Jede se sa mirom i polako, sve po redu.

Isto tako, nema debelih muškaraca. I o tome sam već pričala. Tu i tamo se nađe pokoji koji je 'pustio stomak ispred sebe', ali nema debelih. I drže do sebe, kao i žene.

U Francuze možete buljiti koliko vas je volja. To nije znak nepristojnosti. I oni će buljiti u vas. Bez imalo smješka, samo će vas proučavati. Ispočetka sam mislila da imam rogove na glavi, da mi se ruž pomaknuo negdje kod oka, ili da je (što je najvjerojatnija solucija kod mene) ostao kakav komad hrane po kaputu (ne, ne jedem kao životinja, nego sam smotana) - ali kasnije sam pročitala u nekoj knjizi - ako bulje u vas, znači da im se sviđate, da se neki dio na vama njima svidio. E, tako već može dead

Ali ako vas ignoriraju - to vam baš i nije kompliment.

Po metroima, iako bulje u vas, ne smiješe se. Smješak je znak flerta, čak i nepristojnosti. Ono 'nešto' se postiže pogledima, laganim osvrtom iza leđa, i to je nešto što ostane i vama i njima da vam podigne cijeli dan (pročitala u knjizi, nisam još iskusila u praksi - čisto for the record)

Kad smo već kod knjiga, neki dan sam kupila pet. Šta'š, ne odoljeh. Bila sam ovdje (Shakespeare and company bookstore):

Šta reći? Ušla sam u svoj san. To je valjda najjednostavniji opis.

Knjige nisu skupe. U stvari, knjige su jeftine! Uzela sam par vrlo zanimljivih (meni) naslova, jedan od njih je "French or foe?". Amerikanka koja živi u Parizu je napisala knjigu o francuskim običajima i ponašanjima. Tamo sam i našla taj detalj o osmijesima. Tek sam na početku.

Kao izraziti frankofil, želim i sama vidjeti zašto Francuzi ne vole strance, zašto je čak i Japancima njihovo ponašanje čudno, želim shvatiti i zagrepsti ispod površine.

Jer, Francuzi nisu nepristojan narod. Samo imaju ta neka svoja pravila, koja se, očito, razlikuju od ostatka svijeta. A mene zanima, zašto. Gdje su korijeni svega toga?

Kako već napisah gore, ljudi su vitki i drže do sebe. Ono što se meni najviše sviđa, ti možeš biti totalno različit od njih, ali na njihovim licima nećeš vidjeti osuđivanje ili gađenje. Nema kolutanja očima ako prođe netko tko je pretil. Ok, pretil si, ali to je tvoj problem, nije moj. Nema onog podsmijeha ili nešto slično. Ja bih to više nazvala: "Ja znam šta je za mene najbolje i neću ti soliti pamet da ti pričam/dam do znanja šta je najbolje za tebe".

Ako nekog upitaš za smjer, vrlo rado će ti pomoći. Još mi se nikad nije dogodilo da mi netko ne kaže potrebnu informaciju. I rukama, i nogama, i svakako.
Ako trčiš prema vratima metroa koja se zatvraju, dvojica će stati i zaštiti vrata dok ti ne uđeš.
Ako propustiš nekoga ispred sebe, ili mu pridržiš vrata, uvijek ćeš dobiti "Merci", a često i "Vous etes tres gentile" (vrlo ste ljubazni). To je fraza u nastavku, ukliještena u rječnik Francuza.

Konobari ali i svi drugi turistički djelatnici su jako ljubazni. Često bez osmijeha, ali ljubazni.

Kristina i ja smo jučer bili na ručku i u jednom momentu su nas zamolili ako se možemo premjestiti na stol za dvoje, jer je došla neka ekipa od šestero njih. Premjestili smo se (iako smo mogle i odbiti, nitko nam ne bi zamjerio), a u zamjenu i velika ispričavanja konobara, dobili smo besplatnu kavu. I još šest "Merci beaucoup" sa susjednog, do maloprije našeg, stola.

U Parizu nema lokalnih zvijezda i zvjezdica. Kad se emitirala prva sezona Big Brothera, vrata od studija su bila zatrpana smećem tijekom cijele sezone. Pogađate, kasnije se nije više nikad prikazivala.
I baš su Francuzi bili ti koji su uveli sat privatnosti u BB show, zgroženi činjenicom da je tvoj život izložen 24 sata dnevno.

Kad je Sarkozy oženio Carlu, prve godine su bili po svim medijima i događanjima. Francuzima je pukao film, digli su se na noge i opet - pogađate. Sad Sarkozy radi svoj posao, Carla svoj, bez medijske pompe, bez suludog eksponiranja u javnosti i bez imalo pretenzija da pokažu da su prvi u državi.

Ako isti taj navedeni napravi grešku u koracima, mediji se odmah dignu na noge i kritiziraju njegov rad, ili ono što im se ne sviđa. Uz podršku javnosti, svakako.

To čak nije ni nelogično. Prije nekih 200 godina, Francuzi su svojim nedodirljivim kraljevima odrubljivali glave. Doslovce, to svi znamo.
Za njih je otpor prema onome što im direktno šteti sasvim normalan.

(*edit (a mislila sam da sam stavila): hvala Kristina za ove info koje sam stavila u post*)

Volim biti ovdje i šetati gradom. Drago mi je da imam dosta vremena i ne moram protrčavati kroz sve ono što mi se nudi. Za mene su gradovi uvijek bili hrpa građevina, koji u jednom momentu postanu dio tvog okoliša, ali ljudi... ljudi su ono što čine grad, i na kraju, ono što ostane kad iz tog grada odeš.

Ne mogu reći da mi ne godi kad se vozim metroom pa vidim da je sljedeća stanica: Musee du Louvre ili Trocadero, jer to u meni još uvijek stvara osjećaj strahopoštovanja. Ne mogu reći da mi ne godi da je Versailles na pola sata od mene lokalnim rer-om, odnosno gradskim prijevozom.
Ali ono što mi više godi je to da ljudi hodaju, šetaju, zabavljaju se.

Rade preko tjedna svoje svakodnevne poslove, a preko vikenda su SVI negdje. Jer ovaj grad pruža toliko parkova (prije rečeno šuma, perivoja, daleko je to od pojma parka na koji smo mi navikli), u kojima možeš biti po par sati i osjećati se kao da si na godišnjem. I toliko sadržaja u samom gradu i izvan njega.

Uvijek, ali uvijek treba nositi sobom nositi aparat. Pa ako se baš taj dan ne događa ništa na ulici, sutra će se dogoditi.

Neki dan sam šetala do Borisa i išla sam preko Champsa. Ono, idem prošetati do njega, pa ćemo se vratiti doma, ništa strašno. Radni dan, popodne.

Kadli ono, ispred mene gerila - par stotina vojnika, poredani kao jedan na Champs Elysee. Obučeni u one plave uniforme i sa bijelim perjanicama na kapama, stoje svi kao jedan, spremni da ispod Arc de Triomphe odaju počast nepoznatom borcu.
Okrenula sam se iza sebe kad sam ih prošla i u onoj ogromnoj masi turista i ljudi koji su se slučajno zatekli tu, samo vidiš kako bijele perjanice lepršaju na vjetru.

Pa ti ne nosi foto-aparat.

Kina, kojih ima bezbroj, svaki tjedan prikazuju po 10 filmova. Svako kino. Po deset filmova. Tjedno.
I svi puni.
Nezamislivo, za moje pojmove.
Mislim, sasvim normalno, ali opet... wow.

Ulice su uvijek pune, bez obzira na vrijeme.
Živost je doslovce na svakom koraku.

I nemam druge riječi, nego: da - volim šetati ovim gradom.

- 12:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

11.03.2009., srijeda

Creme brulee

Francuska je zemlja slatkih stvari, a ja izdvajam svoju najdražu poslasticu.

Creme Brulee

za 4 osobe
priprema: 15 min
hlađenje: 1 h
kuhanje: 38 min

sastojci:

1 štapić vanilije
3 prstohvata cimeta
3 žumanjca
60 g šećera
40 cl vrhnja
5 cl mlijeka
100 g smeđeg šećera

priprema:

Zagrijte pećnicu na 160 stupnjeva.
Prerežite štapić vanilije cijelom dužinom. Sa jednom žličicom izgrebite sjemenke i neka padnu u zdjelu.
Dodajte cimet, žumanjke, šećer, vrhnje i mlijeko. Sve dobro smiksajte.

Smjesu zatim stavite u četiri porculanska kalupa i neka se peče u pećnici 30 min.
Neka se malo ohladi, a zatim stavite u frižider na jedno sat vremena.

Nakon toga pospite smeđim šećerom i stavite na 7-8 minuta ispod jako vrućih rešetki, da se karmelizira (mislim da će i let lampa dobro poslužiti) zubo

Tako karmelizirano servirajte, toplo ili hladno. Po želji.

Probajte. I uživajte. njami

- 15:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.03.2009., utorak

Posljednje carevo počivalište

Iako je umro na otoku sv. Helena, tijelo cara Napoleona II dopremljeno je u Francusku 19 godina nakon njegove smrti (1840. godine), i to po njegovoj želji, "da mu tijelo počiva na obalama Seine".

Sarkofag je stavljen u Hotel des Invalides, po kojem je nazvan cijeli kvart u središtu Pariza. U središtu Des Invalides je crkva (sada desakralizirana) Dome, a upečatljiva je po tome što je njezina kupola pozlaćena i vidi se iz svih kuteva grada.

Hotel Des Invalides je sagradio Luis XIV za svoje ranjene vojnike i beskućne veterane, ali i kao spomenik svojoj slavi. Sagrađena je u razdoblju od 1670-1676 godine, i jedna je od najimpresivnijih građivina Pariza.

Prilaz sa Aleksandrovog mosta (tamo gdje je Big sreo Carrie smokin

)je veličanstven:

vrtovi ispred bolnice je oblikovao de Cotte 1704. godine i opkolio ih je topovima

Iako je ovo zdanje nekad služilo za ranjene, bolesne i nemoćne, danas je u njegovoj unutrašnjosti par muzeja; muzej oružja, muzej ratnih uniformi, muzej ordena, te maketa utvrda i gradova.
Gužve na ulazu nema, jer umjesto tete na šalteru ulaznicu će vam prodati ovaj stroj:

a karta koju kupite tamo (oko 8€) vam vrijedi za sve muzeje koji su unutra, te za Napoleonovu grobnicu.

Mi smo malo zavirili u muzej oružja i uniformi:

top:

i detalj na topu zubo

a onda smo ušli u crkvu, koja je, u stvari, bila privatna kapelica (!) Luisa XIV:

a tamo se nalazi i spomen palim borcima, i jako mi se sviđa ovaj buket žita:

U središnjem dijelu, a iza oltara se nalazi i pozlaćena kupola (pozlaćena nanovo 1989. godine i od tada blješti nepomućenim sjajem) - pogled iznutra:

ispod koje se 'ugnijezdio' car Napoleon Bonaparte:

Nakon ulaska u kapelu, dočekaju vas grobnice (spomenici?) drugih utjecajnih ličnosti, najodanijih generala:

na zidovima oko njega su skulpture ožalošćenih građana, jedan čita što je Napoleon napravio za Francusku, a drugi oko njega kleče na koljenima i očajavaju:

svakako, tu je i njegov kip:

oko sarkofaga su anđeli (ženski) a ispod je krug od lovorovog lišća:

ali u sredini prekrasno, prekrasno počivalište:

Kad smo se vraćali doma, baš sam rekla Borisu: da nije bilo ovakvih egocentrika, poput njega, Luisa XIV i ostalih, Francuska ne bi bila ni u pola zemlja kao što sada jest.

- 12:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.03.2009., nedjelja

Bila sam u slikovnici

OK, bila sam u Maastrichtu, ali to vam dođe na isto cerek

ovo je fontana:

Uglavnom, prije nego sam pošla, o Nizozemskoj nisam znala ništa. Osim da je to zemlja tulipana, klompi, vjetrenjača, zemlja liberalnog zakona i da je u svijetu zovu i Holandija.

Holandija je samo dio Nizozemske, jedna pokrajina, i zemlja se službeno zove Netherlands. Netherlands obuhvaća više pokrajina, među kojima je, svakako, i Holandija. U zemljama koje ovu državu nisu prevele kao Holandija, ime znači upravo to - niska zemlja (Nederland). Na hrvatskom je Nizozemska, na francuskom je Pays-Bas, i tako dalje.

O Maastrichtu sam znala još manje.
Osim da je tamo 1993. godine osnovana Europska unija (točnije, potpisan je ugovor u Maastrichtu '92. ali je stupio na snagu '93). Da me je netko pitao gdje se točno taj Maastricht nalazi, vjerujte da mu ne bih znala reći.

Maastricht je smješten u najjužnijem dijelu Nizozemske, i glavni je grad pokrajine Limburg. Leži na obali rijeke Maas, i jedan je od najstarijih gradova u toj državi.

Službeni jezik je nizozemski, ali oni pričaju svojim dijalektom koji je, recimo to tako, teško razumljiv u drugim dijelovima Nizozemske.

Nedaleko od grada nalazi se sjecište triju država (odnosno, tu se križaju četiri države, ali mislim da je četvrta država davno izumrla i nisam joj zapamtila ime):

U ovoj točki se sijeku Belgija, Njemačka i Nizozemska (i još ta četvrta, zaboravih_joj_ime, država), tako da sam imala priliku stajati sa dvije noge i jednom rukom u sve tri države. Zanimljivo iskustvo. Kažu da se tamo tijekom ljeta čeka i po sat vremena da se poslikaš, ali mi smo došli sa rukama u džepovima i jednostavno se slikali. Nije bilo gužve.

U tom se predjelu nalazi i najviša točka u Nizozemskoj:

(327,5 metra).

Sami grad je jako lijep. Nije velik (ima oko 120 000 stanovnika), a ja sam svaki čas očekivala kad će doći ljudi koji rade u filmskom studiju i maknuti kulise. Zbilja posebno mjesto:

mene je oduševio detalj kad smo išli gledati stare zidine grada:

i kad su nove zgrade ustupile mjesto starim zidinama (obratite pažnju na fasadu koja izgleda kao da je srušena, ali nije - iza ovih "ruševina" oko prozora je fasada od stakla), ostala je uspomena:

a na dnu fasade piše: Nisam što sam bio.

Jako impresivno.

Grad je inače dobio ime po rijeci Maas, i nisam se nadala da je tako široka:

Općenito me je iznenadilo da u tako malom gradu u principu ne očekuješ ništa, a onda naletiš na crkve ogromnih razmjera:

Lijevo je protestantska, a desno katolička crkva.

Protestantizam je glavna religija u Nizozemskoj, osim u pokrajini Limburg, tako da je katoličanstvo glavna religija u Maastrichtu.

Maastricht je postao dio Nizozemske tek 1839. godine, iako je kulturno bliži Njemačkoj i Belgiji. Ali do dana današnjeg, ovaj grad je ostao sasvim svoj, različit od svega što ga okružuje.

Najbliže njemačko mjesto je Aachen, udaljeno nekih 40-ak kilometara. Budući da je Njemačka dosta jeftinija od Nizozemske, puno ljudi tamo ide u nabavku hrane i svega ostalog.

Nisam ostala dovoljno dugo da naučim koja im je hrana tradicionalna, ali postoje dvije stvari koje se prave samo tamo (i koje sam donijela u Pariz, hvala D&M cerek

): limburška kobasica i džem koji se proizvodi u jednom selu kraj Maastrichta. Taj džem je od jabuka ili marelica, bez imalo konzervansa i na izgled liči na med. I odličnog je okusa njami

Jedu jako puno pomfrita i sve zalijevaju kečapom.
Kao posljedicu imaju dosta debelih, čak i pretilih ljudi, iako svi, ama baš svi, voze bicikl.

Ako se desi prometna nesreća u kojoj je vozač auta udario biciklista, vozač automobila je kriv bez obzira na situaciju.

Jezik im je strašno čudan, osjećala sam se gluha pored ušiju (ništa ne razumijem) i slijepa pored očiju (čitam, ali znam samo slova, ne znam ni izgovor ni značenje).

Zato još jednom hvala mojim domaćinima koji su bili i više nego savršeni (da Du, falit će mi razgovori do 5:30 ujutro), a moja mi je rodica svako jutro pripremala ovakvu kavu:

Pa tko ne bi bio zadovoljan smijeh

- 00:32 - Komentari (9) - Isprintaj - #

01.03.2009., nedjelja

Čovjek bi rek'o - proljeće

Predivan dan bješe.
Napokon.

Vođeni idejom da se i mi popnemo na taj Tour de Eiffel, spremismo se (jel se tako kaže?) na noge lagane i krenusmo.

Zbilja izgleda fantastično, pogotovo noću, što jest jest:

Mislili smo da će biti neka gužvica oko tornja, jer je vrijeme lijepo a pogled bez prepreka, ali ovome se nismo nadali:

Da, sve ovo je red, i na dva druga kraka isto toliko.

Pa smo 'napravili krug'.

Naime, msr. E. je dobio počasno mjesto ispod tornja, baš kako i doliči.

Pozdravili smo se s njim i spustili se na obalu Seine.

Ovi brodovi se iznajmljuju, pa ljudi tu žive. I imaju skoro pa vrtove na krmi:

Po mom ukusu je malo vlažno i vjerojatno ima previše komaraca, ali činjenica da mogu "otkopčati" svoju kućicu i premjestiti se negdje drugdje ne zvuči loše.

Uostalom, ni restoran im nije daleko zubo

a ovo je tip restorana u kojem su kravata i odijelo obavezni.

Detalj:

Dok smo tako čavrljali kako smo večer prije ispred najelitnijeg pariškog hotela snimili paparazze kako očekuju da će oni nekog snimiti (čekali su kao napeta puška, ali nismo saznali koga):

došli smo, ni ne primjetivši do mosta Bir-Hakeim.
Bir-Hakeim je, u stvari, prva brigada koja je oslobodila Pariz u WW II.

Most je stvarno prekrasan (ma, koji nije):

i također je poslužio kao pozadina u raznim filmovima:

Poseban je po tome što je podijeljen u trake za auta, za bicikle, za pješake, a na gornjoj konstrukciji su tračnice za metro.

Nedaleko od njega nalazi se i dašak NY:

Naime, Francuzi koji žive u Americi su darovali Francuskoj ovaj umanjeni Kip, nakon što je Francuska darovala (zajedno sa Nizozemskom?) kip orižinal Americi.
Ah, zahvalnosti zapadnoga svijeta i kulturnih li ljudi zubo

Uživala sam gledati kako ljudi provode ovaj dan:
(lijevo na slici, a okruglo u zraku je balon, panoramska vožnja iznad Pariza):

neki su se sunčali, neki su šetali, haklali, a neki su igrali i nogomet:

neki su boćali:

(na trenutak pomisliš da nisi u Parizu, ta atmosfera na boćalištima je uvijek tako lijepo... domaća i svugdje ista).

A neki su odmarali. Ili su razmišljali "kamo danas?". Ili im je, eto tako, iz nećemo navoditi razloge, naughty

bilo vruće:

Na putu smo naišli i na dašak Berlina (komad zida):

pa na neku ulicu "Paul et Jean" ('pol e žan'), što smo mi, jelte, zdravo seljački, prekrstili u Puležan zubo

Ali definitivno, događaj dana i ono što nam je držalo osmijeh (drži i sad) je ova slika:

Pitate se zašto? Ono, tipičan francuski izlog, šareni artikal, lijep sam k'o slika i tako dalje. Šta je neobično? Prodaja kućnih potrepština? A-a. Previše šarenila? Ma ne, uopće nije šareno. Slika na kojoj teta kuha, a ispod slika nekih paprika? Ma jok.

Nego ono što piše ispod tih paprika. A piše lijepo "Domaći proizvod" (i naznaka da se vidi da je ili 3 kn ili 7 kn). E sad, tko je tu Hrvat, uređivač izloga, vlasnik ili osoba c) - vjerojatno nije nitko. Who cares? smokin

Pusa svima - ovim se postom i odjavljujem na nekih 5-6 dana jer sutra ujutro putujem za Nizozemsku, i jedva čekam pisati "šta ima" tamo.
wave

- 23:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Servisne informacije (smještaj)

Hoteli

Pariz je grad sa najvećim smještajnim kapacitetom u Europi, a opet je poželjno rezervirati mjesta u hotelima tjednima ili mjesecima unaprijed.
Kategorije hotela varijraju od najelitnijih do najjednostavnijih, i po cijeni i po uslugama.

Riječ hotel u ne znači uvijek i pojam na koji smo mi naučili, hotel. Riječ se može odnositi i na gradsku vijećnicu (Hotel de Ville, npr.), na bolnicu ili na palaču

Ponajbolji hoteli nalaze se na području Champs-Elysees (Bristol, Royal Monceau ili Four Seasons George V.), ali ima i svih ostalih.
Na području Maraisa, koje je možda najzanimljivije za turiste željne živahnosti, mogu se naći hoteli razumnih cijena. To su manji hoteli, koji su preuređeni od palača ili dvoraca.
Međutim, obližnje četvrti (iako ne baš tako blizu) kao što su Les Halles ili Rue st-Denis puna su prostitutki i narkomana.

Četvrt oko Tour de Eiffel i Les Invalides je tradicionalno 'dosadna' a tamo su smještene institunacionalne zgrade, i hoteli.

Oko kolodvorskih područja (Gare du Nord ili Gare de Lyon) nalaze se dosta povoljni hoteli koji pružaju najosnovnije usluge, ali trebalo bi pažljivo birati.

Na Montmartru se nalaze živopisni hotelčići, dosta ugodni, ali bi u principu trebalo paziti: naime, mnogi hoteli se 'izdaju' da su na Montmartru, a u stvarnosti se nalaze u četvrti Pigalle, poznatoj i kao "Četvrt crvenih svjetiljki".

Ako smještaj tražite osobno, najbolje vrijeme za to je kasno prijepodne ili rano poslijepodne. Ako su sve sobe zauzete, probajte opet nakon 18:00 h kada se oslobađaju rezervacije.

Posezona u Parizu traje od sredine studenog do ožujka i u srpnju i kolovozu, i tada su obično cijene niže, ali ne i nužno. Naime, modne revije i ostali događaji mogu napuniti hotele do posljednjeg mjesta, a time se i cijene dižu.

U nekim hotelima nude se posebne pogodnosti studentima, obiteljima ili starijim osobama. Popusti su česti ako se rezervira online, a cijene su niže ako se rezervira smještaj dosta vremena unaprijed. Svakako nemojte propustiti pitati postoji li kakav popust.

Što se tiče usluge hotela, polupansion vam često neće ni trebati, uz veliki izbor restorana po gradu.
Dodatni troškovi u hotelima su, recimo usluga iz mini-bara, usluge pranja, telefoniranja ili parkiranja u garaži.
Napojnice nisu nužne, jer je u cijenu sobe uključena i porez i usluga, ali u posebnim slučajevima (ako vam rezerviraju ulaznice za predstavu, ili ako vam odnesu robu na pranje) se daje napojnica.

Želite li biti sigurni da ćete dobiti wc u sobi, zatražite 'bain', a ako želite kupaonicu, tražite i 'cabinet de toilette'.
Ako jedete tipični francuski doručak, zatražite da vam daju 'orange presee' (oranž prese - svježe iscjeđenu narandžu) a ne 'jus d'orange' (koji je industrijski).

Bračni kreveti ('grand lits') su uobičajeni, ali ipak morate naglasiti želite li ili ne.

Iz sobe se treba odjaviti do podneva, a ako ostanete duže, platit ćete još jedan dan.

Većina hotela primaju djecu (dapače, u većini je i smještaj za djecu do određenih godina besplatan), a oko pogodnosti za putnike sa invalidnošću ćete se morati dogovoriti direktno sa osobljem hotela.

Priličan broj hotela se zatvara u kolovozu.

Jako dobar link za informacije o hotelima je i www.parisinfo.com ili možete otići osobno:
Office du Turisme
25 Rue des Pyramides
75001 Paris
tel: 033 892 68 30 00

Apartmani i privatni smještaj

Za ovaj vid smještaja najbolje se povezati sa nekim od agencija. Na gornjem linku također možete naći skoro sve informacije o apartmanskom smještaju, kao i o privatnom smještaju.

Agencije nude vrhunski opremljene apartmane u razdoblju od jednog tjedna do šest mjeseci, a veći apartmani su ponekad jeftinijii.

Za detaljnije informacije za apartmane možete pogledati linkove:

www.ely1212.com
www.psrparis.com
www.aslom.com

ili za privatni smještaj i noćenje s doručkom:

www.citadines.com
www.hroy.com
www.bed-and-breakfast-in-paris.com
www.apartments-in-paris.com

U Parizu postoji velika ponuda i hotelskih lanaca koji se većinom nalaze u predgrađima, a kod onih najjeftinijih se ne može preporučiti ništa drugo osim cijene.
Hotelski lanci nude povoljniji smještaj vikendom.
Nešto bolji lanci su Campanile i Ibis.
Campanile - www.campanile.fr

ili pogledajte veći izbor na: www.choicehotels.com

Hosteli i kampovi su također popularan način smještaja, doduše za one koji ne traže skoro nikakvu komociju, nego doslovce samo krevet i malo krova nad glavom. U hostelima su toaleti zajednički a sobe višekratne (kao i u svim hostelima), a kampovi su iznimno popularni i organizirani - ljeti, nažalost, popunjeni do posljednjeg mjesta.

Dođite u Pariz, i uživajte u njemu. Ne bojte se ničega! cerek

napomena:
za cijeli blok servisnih informacija koristila sam se EYEWITNESS TRAVEL PARIZ knjigom koja je moja zvijezda ovdje, moja putopisna Biblija i koja mi je u mnogome olakšala i "prosvijetlila" boravak ovdje. Ah, nema smajlića koji se klanja, ali u to ime živjeli vi meni sto godina party

- 11:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>