Hodnicima Versaillesa ili koji jezik mi to pričamo u Hrvatskoj
|
O Versailleu se nema šta puno reći, a da se prije toga ne zna nešto o njemu. Našla sam jako dobar putopis o Parizu, i tamo ima dosta detalja o samim povijesnim činjenicama, zanimljivo napisano  moje putovanje u Pariz by Branimir Bunjac Dakle, sjeli smo na vlak (lokalni rer) i za nekih 40 minuta smo bili tamo. Vožnja je bila zanimljiva, jer, em što vlak ne ide podzemnim putem, pa smo imali panoramu, em što je bio krcat američkih turista i sve smo razumjeli što govore  Imali smo i zabavljača, koji nam je na harmonici svirao francuske šansone (dvije tri stanice), i kad je završio, uzeo svoj obol u čašicu od jogurta i izašao je van. Širok osmeh, zlatan zub, pravi Cigan, zabavljao je i pričom i svirkom, valjali smo mu se od smijeha. Negdje dvije stanice pred kraj, dvoje Amerikanaca nas je pitalo znamo li možda gdje trebamo izaći. Naravno da da, pa još dvije stanice. Kad smo izašli iz vlaka, krenuli smo, po mapi, prema dvorcu. U jednom trenutku mi je bilo nešto čudno, okrenem se iza sebe, a ono - naši Amerikanci. Nasmiješili su se i rekli "We are following you". Pa smo tako počeli pričati. Do dvorca nema puno, nekih 5 minuta pješke od stanice, ali smo čekali u redu jedno 20-ak minuta. Lijepo smo se i kako priliči, upoznali, razmjenili iskustva kako nam je u Parizu i već smo došli na red za karte. Karta za sve destinacije u Versailleu (glavni dvorac, mali i veliki dvorac - odmarališta i vrtovi) košta 16 eura, a nama su preporučili da uzmemo kartu samo za glavni dvorac, jer nećemo imati vremena za obići sve. Bilo je negdje oko 13:30, a radi se samo do 17:30. Platili smo 13,5 € i u tu cijenu je uključen i audioguide - slušalice. Pa smo krenuli lagano. Kralj Luis XIV je bio poznat i kao Kralj Sunca, kako je sam sebe nazvao. To je odmah dao na znanje svima njegova spavaća soba je gledala ravno na istok, da ga svakog jutra bude sunčeve zrake (na ovom je krevetu i umro 1715. godine): a mnogo kasnije su Luisa XVI primorali da izađe iz te sobe i da im se preda na linč. Upravo na ovom mjestu: je započela Revolucija. Soba Njezinog Veličanstva je bila soba gdje su se rađali kraljevi, javno i pred očima svijeta: Tog jutra, kad je Revolucija započeta, Marie Antoinette je uspjela pobjeći kroz 'tajna' vrata koja se nalaze u zidu i spasila se na nekoliko sati. Ali, kako znamo, ne zadugo. Versailles je prebogat muzej, poznat po svojim vrtovima i slavnim slikama koje su tamo smještene: Svaka slika predstavlja neki krucijalan dio francuske povijesti, najčešće borbe, i audioguide te vodi kroz svaku od njih. Mene je posebno zanimala Ivana Orleanska, i njena sudbina. Nemojte se iznenaditi ako vidite da su mnoge metro stanice u Parizu nazvane po njemačkim ili ruskim gradovima - to je sve uspomena na velike Napoleonove pobjede. Isto tako, kod Etoila, odnosno kod Arc de Triomphe se križa 12 avenija, svaka nazvana po znakovitim generalima ili najvećim pobjedama Napoleona, a centralni dio je Slavoluk Slike u Versailleu su ogromne, za jednu su naglasili da je velika 56 m2. Ah. Dvorana ogledala je stvarno impresivna prostorija, u kojoj je smješteno 17 zrcala, poredanih nasuprot prozorima koji gledaju u predivne vrtove. Najpoznatija je po tome što je tamo sklopljen Versajski ugovor 1919. godine, kojim je I. svjetski rat priveden kraju. Nakon što smo obišli većinu znamenitosti u dvorcu (sobu posvećenu Apollonu, sobu posvećenu miru, sobu posvećenu ratu, sobu posvećenu Napoleonu, sobu posvećenu boginji lova Diani i još puno njih), otišli smo sa našim Amerima na kavu. Iz Texasa su. Njemu malo proširite ramena i nabacite mu jeans jaknu i dobit ćete pljunutog Norrisa. Chucka Norrisa. Ona je tipična Teksašanka, učiteljica u školi, mila i pristojna žena, koja žali za svojom kuhinjom koju ima u Americi. On je Dwayne a ona je Kitty. Žive u Milanu i Europa im se jako sviđa. Naravno da smo pričali i kulturološkim razlikama. Ja se nisam mogla načuditi kako to da baš toliko obožavaju maslac od kikirikija. Pokušali su mi objasniti u čemu je njegova čar, ali ja, hercegovačkog brda dijete, ne mogu to shvatiti. Ok, probala sam, nije me se dojmilo, i to je to. Rekli su da prije Italije nisu nikad probali kapuccino. Sad ga se ne mogu napiti. Strašno im se sviđa kava u Italiji. Vole i maslinovo ulje. Ponekad im fali pokoja namirnica iz Amerike i onda naruče od rodbine, pa prave pravu američku gozbu u Milanu. Kitty je bila jako iznenađena kad je shvatila koliko Europljana, u stvari, priča engleski jezik. Čak je konstatirala da su oko nje svi poligloti, a da ona zna samo engleski jezik. U Americi se po školama uči španjolski, jako rijetko imaju priliku čuti nešto drugo. Pohvalila me je za moje znanje engleskog. Ah, ti pristojni Ameri. Naime, ja znam koliko ne znam, jer engleski nisam nikad učila, osim preko televizije. Sad kad malo razmišljam, da mi je bar francuski znati kao engleski (uzdah sjete). Međutim, da misli ozbiljno, shvatila sam nakon što me je pitala pitanje iz naslova. Naime, mi kao pravi ambasadori Hrvatske, hvalili smo na sva usta obalu, hranu, obrazovanje, blizinu ostalih zemalja i svega čega smo se mogli sjetiti (i ne, "croatian laguage is not even close to russian language") U jednom me je trenutku pitala: "A vi u Hrvatskoj imate neki svoj jezik, ili međusobno pričate engleski?" Zbunj  Rekoh "Pa eto, imamo taj neki svoj jezik, i zamislite, zove se hrvatski jezik". "Ah, so..." "So... " rekoh i ja njoj. Ona to nije pitala samo iz neznanja nego ju je zbilja zanimalo. I priznala je da, u stvari, ona ne zna ništa, ma ne samo o Hrvatskoj nego općenito o Europi. To sam povezala kad sam shvatila da njima recimo, Champs-Elysee, kao imenica ili fizički pojam, ne znači ama baš ništa. Još smo malo čavrljali o običajima, i naravno! o hrani, a zatim uz pristojno "Ako se nekad nađete u Texsasu, obavezno dođite na kavu" smo se i razišli. A čuj... you never know. Pa jel |
