Ulicama Pariza
|
Puno sam puta razmišljala da sada živim u tom slavnom 'zapadnom svijetu'. I prije sam putovala, znala za neke stvari, imala mutnu pretpostavku kako to sve ide, ali što bi rekao moj danas omraženi pjevač: malčice je drukčije u praksi. Truli Zapad? Ne znam, ne bih se složila. Samoj ću sebi izgledati kao Mujo iz onog vica kad je otišao u Kanadu i prvi mjesec sve predivno, a kasnije "u pm. gdje sam ovo došao". Zasad uživam u lijepim stvarima i sitnicama. Šećući ulicama Pariza, strašno volim promatrati ljude. Razmišljam kakvih nas sve ima, kojih lica i oblika, kakve individualnosti i šta nam sve prolazi kroz glavu. Kad vidiš ženu na cesti, stvarno je "dama iz Pariza". One su uređene, napucane, drže do sebe. Hodaju ravno i samouvjereno. Na skoro svakoj vidiš da se nečim bavila u životu (po obliku tijela bih najčešće rekla da je balet), ma koliko godina da ima. Nije neobično ako vidiš ženu od nekih 50-ak godina, u strogoj minici, i ono što me najviše iznenadilo - to na njima izgleda sasvim solidno, nimalo groteskno, prirodno čak. Nema debelih žena. O tome sam već pričala. Pretpostavljam da im je večera glavni obrok, i iako je hrana bogata i kalorična, nije 'teška'. Preko dana nešto čalabrcnu, a uvečer jedu sve - od predjela do deserta. Polako i uživajući. Jučer sam bila u metrou, a pored mene je neka žena (od svojih 45-50 godina) jela svoju užinu. Između ona dva 'kolačića od stiropora' (od riže) stavila je namaz od tune i to je jela četiri pet stanica. Dio po dio, zalogaj po zalogaj. Došlo mi je da joj vratom zavrnem  jer u principu ne volim ljude koji u hranu gledaju kao da će ona pojesti njih, a ne oni nju. Pokupila je sve mrvice prstom, a onda je prešla na jabuku. Isti princip. Zalogajčić po zalogajčić, žvakala je beskonačno dugo, pa opet otkine mali dio, i tako sve do kraja. Dugo smo se vozile zajedno, nekih pola sata, i u tih pola sata je ona imala svoj dnevni obrok. Kasnije sam shvatila da je ona zbilja uživala u tome, a ne da se bojala svoga obroka. U restoranima, kada sjednete za stol, taj je stol vaš cijelu večer. Ma koliko ljudi čekalo da se netko ustane i da zauzme slobodan stol, ako ste vi odlučili da budete tamo pet sati, onda ćete i biti. Nema nervoze, nema ružnih pogleda. Jede se sa mirom i polako, sve po redu. Isto tako, nema debelih muškaraca. I o tome sam već pričala. Tu i tamo se nađe pokoji koji je 'pustio stomak ispred sebe', ali nema debelih. I drže do sebe, kao i žene. U Francuze možete buljiti koliko vas je volja. To nije znak nepristojnosti. I oni će buljiti u vas. Bez imalo smješka, samo će vas proučavati. Ispočetka sam mislila da imam rogove na glavi, da mi se ruž pomaknuo negdje kod oka, ili da je (što je najvjerojatnija solucija kod mene) ostao kakav komad hrane po kaputu (ne, ne jedem kao životinja, nego sam smotana) - ali kasnije sam pročitala u nekoj knjizi - ako bulje u vas, znači da im se sviđate, da se neki dio na vama njima svidio. E, tako već može  Ali ako vas ignoriraju - to vam baš i nije kompliment.Po metroima, iako bulje u vas, ne smiješe se. Smješak je znak flerta, čak i nepristojnosti. Ono 'nešto' se postiže pogledima, laganim osvrtom iza leđa, i to je nešto što ostane i vama i njima da vam podigne cijeli dan (pročitala u knjizi, nisam još iskusila u praksi - čisto for the record) Kad smo već kod knjiga, neki dan sam kupila pet. Šta'š, ne odoljeh. Bila sam ovdje (Shakespeare and company bookstore): Šta reći? Ušla sam u svoj san. To je valjda najjednostavniji opis. Knjige nisu skupe. U stvari, knjige su jeftine! Uzela sam par vrlo zanimljivih (meni) naslova, jedan od njih je "French or foe?". Amerikanka koja živi u Parizu je napisala knjigu o francuskim običajima i ponašanjima. Tamo sam i našla taj detalj o osmijesima. Tek sam na početku. Kao izraziti frankofil, želim i sama vidjeti zašto Francuzi ne vole strance, zašto je čak i Japancima njihovo ponašanje čudno, želim shvatiti i zagrepsti ispod površine. Jer, Francuzi nisu nepristojan narod. Samo imaju ta neka svoja pravila, koja se, očito, razlikuju od ostatka svijeta. A mene zanima, zašto. Gdje su korijeni svega toga? Kako već napisah gore, ljudi su vitki i drže do sebe. Ono što se meni najviše sviđa, ti možeš biti totalno različit od njih, ali na njihovim licima nećeš vidjeti osuđivanje ili gađenje. Nema kolutanja očima ako prođe netko tko je pretil. Ok, pretil si, ali to je tvoj problem, nije moj. Nema onog podsmijeha ili nešto slično. Ja bih to više nazvala: "Ja znam šta je za mene najbolje i neću ti soliti pamet da ti pričam/dam do znanja šta je najbolje za tebe". Ako nekog upitaš za smjer, vrlo rado će ti pomoći. Još mi se nikad nije dogodilo da mi netko ne kaže potrebnu informaciju. I rukama, i nogama, i svakako. Ako trčiš prema vratima metroa koja se zatvraju, dvojica će stati i zaštiti vrata dok ti ne uđeš. Ako propustiš nekoga ispred sebe, ili mu pridržiš vrata, uvijek ćeš dobiti "Merci", a često i "Vous etes tres gentile" (vrlo ste ljubazni). To je fraza u nastavku, ukliještena u rječnik Francuza. Konobari ali i svi drugi turistički djelatnici su jako ljubazni. Često bez osmijeha, ali ljubazni. Kristina i ja smo jučer bili na ručku i u jednom momentu su nas zamolili ako se možemo premjestiti na stol za dvoje, jer je došla neka ekipa od šestero njih. Premjestili smo se (iako smo mogle i odbiti, nitko nam ne bi zamjerio), a u zamjenu i velika ispričavanja konobara, dobili smo besplatnu kavu. I još šest "Merci beaucoup" sa susjednog, do maloprije našeg, stola. U Parizu nema lokalnih zvijezda i zvjezdica. Kad se emitirala prva sezona Big Brothera, vrata od studija su bila zatrpana smećem tijekom cijele sezone. Pogađate, kasnije se nije više nikad prikazivala. I baš su Francuzi bili ti koji su uveli sat privatnosti u BB show, zgroženi činjenicom da je tvoj život izložen 24 sata dnevno. Kad je Sarkozy oženio Carlu, prve godine su bili po svim medijima i događanjima. Francuzima je pukao film, digli su se na noge i opet - pogađate. Sad Sarkozy radi svoj posao, Carla svoj, bez medijske pompe, bez suludog eksponiranja u javnosti i bez imalo pretenzija da pokažu da su prvi u državi. Ako isti taj navedeni napravi grešku u koracima, mediji se odmah dignu na noge i kritiziraju njegov rad, ili ono što im se ne sviđa. Uz podršku javnosti, svakako. To čak nije ni nelogično. Prije nekih 200 godina, Francuzi su svojim nedodirljivim kraljevima odrubljivali glave. Doslovce, to svi znamo. Za njih je otpor prema onome što im direktno šteti sasvim normalan. (*edit (a mislila sam da sam stavila): hvala Kristina za ove info koje sam stavila u post*) Volim biti ovdje i šetati gradom. Drago mi je da imam dosta vremena i ne moram protrčavati kroz sve ono što mi se nudi. Za mene su gradovi uvijek bili hrpa građevina, koji u jednom momentu postanu dio tvog okoliša, ali ljudi... ljudi su ono što čine grad, i na kraju, ono što ostane kad iz tog grada odeš. Ne mogu reći da mi ne godi kad se vozim metroom pa vidim da je sljedeća stanica: Musee du Louvre ili Trocadero, jer to u meni još uvijek stvara osjećaj strahopoštovanja. Ne mogu reći da mi ne godi da je Versailles na pola sata od mene lokalnim rer-om, odnosno gradskim prijevozom. Ali ono što mi više godi je to da ljudi hodaju, šetaju, zabavljaju se. Rade preko tjedna svoje svakodnevne poslove, a preko vikenda su SVI negdje. Jer ovaj grad pruža toliko parkova (prije rečeno šuma, perivoja, daleko je to od pojma parka na koji smo mi navikli), u kojima možeš biti po par sati i osjećati se kao da si na godišnjem. I toliko sadržaja u samom gradu i izvan njega. Uvijek, ali uvijek treba nositi sobom nositi aparat. Pa ako se baš taj dan ne događa ništa na ulici, sutra će se dogoditi. Neki dan sam šetala do Borisa i išla sam preko Champsa. Ono, idem prošetati do njega, pa ćemo se vratiti doma, ništa strašno. Radni dan, popodne. Kadli ono, ispred mene gerila - par stotina vojnika, poredani kao jedan na Champs Elysee. Obučeni u one plave uniforme i sa bijelim perjanicama na kapama, stoje svi kao jedan, spremni da ispod Arc de Triomphe odaju počast nepoznatom borcu. Okrenula sam se iza sebe kad sam ih prošla i u onoj ogromnoj masi turista i ljudi koji su se slučajno zatekli tu, samo vidiš kako bijele perjanice lepršaju na vjetru. Pa ti ne nosi foto-aparat. Kina, kojih ima bezbroj, svaki tjedan prikazuju po 10 filmova. Svako kino. Po deset filmova. Tjedno. I svi puni. Nezamislivo, za moje pojmove. Mislim, sasvim normalno, ali opet... wow. Ulice su uvijek pune, bez obzira na vrijeme. Živost je doslovce na svakom koraku. I nemam druge riječi, nego: da - volim šetati ovim gradom. |
