dinajina sjećanja

nedjelja, 31.12.2023.

Neka cijeli ovaj svijet...











Neka cijeli ovaj svijet
još sja u suncu
neka naša Zemlja sva
postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna

Jalta Jalta



replika iz Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku



Mi, robovi zvijezdanih noći odbrojavamo trenutke do svitanja,
osjećamo titraje zrnca srca u kojem se krije samo jedna slika,
signirana rukopisom svijetlosti... nutarnje.
zov plamti istino,, bakljo radosti,
čednosti, ludosti i elana.

Na premosnici sjećanja i zbilje, kao djeca dolutala
iz priča, kao posljednji igrači staklenim perlama
uranjamo u spektar nastajućih boja,
u tišinu vječnosti.

Kao Srna želimo dovatiti kraj duge, mjenjati se,
nesmotreno umrijeti u svijetu Fabera,
uskrsnuti u carstvu Ludensa.

Osjetiti njegovu krhkost, lakomislenost
i vjerovanje u bezuvjetnu ljubavi.

Prošla je noć, padale su zvjezde,
svanulo je posljednje jutro
minule godine.





Dijana Jelčić... prva slika moja livada iz sna.


- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 30.12.2023.

Oda minuloj godini...






na kraju ove godine djelići bolnog scenarija
maglovitih zbivanja, želje za povratkom
vremena poezije ruža, za stijegom
pobjede na bojišnici mučnine.

Prijeteća praznina bez titraja, bez pomaka.
Praznina ne postoji, rekoše mudraci.
Postoji začahurena u strahu,
u plesu dugih sjena na litici svijesti,
u budućnosti ubrizganoj u užas bezdana.

mi tragači za sakramentima usnulih svetišta,
mi kušači svetih kapljica, zazivali smo
smirujuća sjećanja minulih godina,
Zelena rijeka, močvara, tišina,
miris lipa i okus smokava,
vitkost breza, starost maslina, vino iz kamena,
tragove odlazaka i dolazaka u igri oblaka i sunca
u disanju srca i tihovanju uma, u titraju vremena.

Tu pri oproštaju s odlazećom,
na prozorru anđeo i ruže,
a mi robovi snovitosti
svjesni njene nevinosti
pišemo odu minuloj godini.






Dijana Jelčić...


- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 29.12.2023.

Djetinjstvo u Agramu...





In Memoriam...

Čovjek se je tako zaputio najnormalnijim putem zaglupljivanja i završit će svoju karijeru kao drvena lutka, jer su počeli da ga modeliraju po svemu što im je potrebno da bi stvorili jednu pasivnu lutku, u ovom kazalištu marioneta, toj društvenoj igri ratova, tiranije, katastrofa, kulta laži i mitosa kriminala. Ne podređujući se tiraniji odgoja, tvrdoglaviji pojedinci čuvaju u sebi živu sliku svog slobodnog, sa bilo kakvom stegom nesuglasnog djetinjstva: to su izgubljena, mrtva, davna dječja nadahnuća, sačuvana u srcu samo onih luda, koje puk zove pjesnicima.

Djetinjstvo u Agramu

Miroslav Krleža… (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.)






„Djetinjstvo u Agramu“ je napisao 1942,
Odrasli Krleža kao dječak od desetak godina osjeća djetinjstvo
kao vrijeme utjehe bitno za emocionalni razvoj odrasloga čovjeka.
Prisjeća se svojih ministrantskih dana i uspomena.
Jedne vizionarske noći je kršćanski kreacionizam
zamijenio Darwinovim evolucionizmom –
„odbacivanjem svih spoznajnih konvencija koje krivotvore stvarnost“
oslobodio se nametnutih društvenih obrazaca
„uređenog dječjeg svijeta nadsvođenog Bogom“.
Umjesto Boga koji u njega usađuje strah kažnjavajući grešnike,
mladi Krleža se odlučuje za ona nadahnuća
sačuvana u srcu samo onih luda, koje puk zove pjesnicima
i.stvara svijet svoje slobode.






U jeseni života uranjam u vrijeme šutnje, bilancu prohujalog i sjećanja.
Sjećam se doba nevinosti. Drhturila je bojažljiva mladica na vjetru trenutka.
Mladost na dlanu vremena romori gimnazijskom ljubavi, smijehom, romori snom,
najavljuje povratak kolone odsutnih.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.

U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti,
ikona nad oltarom trenutka titra, mjenja se,
širi u prostor nedohvatne dolaznosti.








Tvoj osmijeh i mekoća dlanova
kovitlac uzbuđenja,
krhkost zagrljaja i snaga vjerovanja,
punina odbjegla iz praznine,
sitost poslije gladi za snovima.

Nestajemo u dohvatnim svjetovima,
slijede nas galebi i oblaci.

Neumorni u traganju
postojimo trajanjem
u tišini vremena.





Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.12.2023.

Dragulj sudbine...








Odsanjah lucidan san, daleki otok i podzemni hram odjeka.
znala sam da sanjam, a bila sam daleko, bila je to
noći bdijenja u hypogeumu sna.

Budiš se. U tvojim očima isti san.

Možda si bio akustičar odaje proročanstava,.
moć muških glasova ubrizgao u kamen,
a ženske pretvorio u osjećanje tišine.

Na žal otoka valovi plime donose
školjke i tajne drevnih oceana,
o svijetu izgubljenih utopija,
o blagu potopljenih galija,
o tišini koraljnog svijeta
o smijehu i igri dupina,
o miru modrih dubina.

Pst, pssssssst, prekidaš moj solilokvij
na tvom licu osmijeh, dragulj sudbine,
u buketu ruža miris minulih ljepota,
slutim sreću i radost dolazećih,
svanulo je, bijela svjetlost
uranja u sobu, na oknu
anđeo čuvar našeg
vremena.






Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 27.12.2023.

Vrijeme tihog slavlja...







Divno je vrijeme tihog slavlja. Advent, Badnja večer, Božić, sveti Stjepan.
Danas slavimo Ivanovo otkrivenje. Sveti Ivan je zaštitnik učenika, studenata,
učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelja, slikara i prijateljstva…

tvrđava sveti Ivan ugrađena u zidine Dubrovnika je bila zaštitnica gradske luke,
danas je turistima vidikovac, pjesnicima i glumcima scena koja život znači,
a scena koja život znači, glumci i pjesnici su moje djetinjstvo i život.
Zanesena cvijetom Ivanova evanđelja, u vremenu tihog slavlja

koračah u mislima ka Santiagu, ka grobu brata Ivanova,
i kao Jakov u snu, oslikanim ljestvama, hodočastih ka
pročišćenju .
Doživjeh katarzu u prividu svetišta, trenutak istine,
vječnost ubrizgana u vjerovanje, u svjetlost
rođenja ljubavi.





William Blake samouk, a priznat slikar... slika je izložena u muzeju u Londonu, a replika kao razglednica
budi želju za sretan dan svim
Ivankama, Ivama, Ivonama, IvIcama, Ivicima i Ivanima!


Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 26.12.2023.

Štefanje...









Sveti Stjepan prvomučenik...prvi koji za Krista svjedoči svojom krvlju. Svetkovina se svetoga Stjepana slavi drugi dan Božića, 26. prosinca od 380.-e godine. Zbog svoje blizine najradosnijoj i jednoj od najvećih kršćanskih svetkovina, svetkovini Božića, ova svetkovina i ovaj Svetac su promovirani kao najbliži Kristu i to onom malom djetetu, malom Bogu, Božiću, miru, sreći, radosti i ljubavi. .






Nema ničeg boljeg od ljubavi, istinu kazuje dan
svetog Stjepana i ova pjesma napisana djetetu,
a srce djeteta pamti taj najvreniji dar i
daruje ga svim srcima.
Postoje ljudi koji ljubavlju ostave duboke tragove u našim srcima,
prijateljstvo, najuzvišeniji oblik ljubavi, nas oplemenjuje
i onda kada prijatelji prerano odu..
Stefany, moja švicarska prijateljica danas miruje u vječnom snu.,
ali u meni živi svom onom ljubavi koju djelismo godinama...







Rođena u brdima, odrasla slićno kao Heidi,
pričala je o svom sretnom djetinjstvu,
o svježem kozjem mlijeku,
o cvjetovima na padinama njenog odrastanja,
o vjetru u granama prastarpg drveća
o pastiru i njegovom stadu s kojim su trčali pašnjacima.

Heidi dein welt sind die berge, tvoj svijet su brda,
stihom iz pjesme smo je iz milja zvali Heidi...

Njena je duša uzdrhtala kao listak nebeskog cvijeta,
snažna kao kobalt noći, nježna kao purpur jutra.
zvonka kao njen smijeh u krošnji pamćenja.

Imala je zarazan smijeh, smijeh iz srca, smijala sam se s njom...







sretan ti imendan draga moja Stefany i sretan i radostan dan svim krštenim tim imenom...


Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.12.2023.

Božićno jutro...







Božićno jutro, u srcu tiha sjeta i bokor uspomena.
Stara fotografija krije u sebi moć nježnog pripadanja.
Tata, mama, teta, ujo, nona ja i nonić.. ostala sam samo ja
i sreća ubrizgana u pamćenje i ljepota svih Božićnih ručkova.
da, bila sam dijete veselja i sreće, Nona je servirala delicije
na svijećama i pšenicom ukrašenom stolu, Nonić je
pjevao božićne pjesme, tata prebirao po klavijaturi,
a mama mi kazivala...

Želim ti vrijeme vrijeme puno veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme ostvarenja tvojih snova i želja,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe, vrijeme u
kojem ćeš uistinu živjeti...

osjetih vrijeme u sebi... dočekah vrijeme ljubavi... naučih se smijati...








Neka vam danas bude dan iz snova, nasmijan, sretan i radostan Božić

Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.12.2023.

Tiha noć...







U badnjoj večeri elegantna kao crna pantera
tiha noć uranja u panoramu srca.
Osluškujem tišinu i čujem
radosnu objavu...

Ponoćni sjaj zvijezde padalice obasjava svijet, ostvaruje želje.
Trenutak zaustavljen u vremenu, privid prauzora, znamen postanka.

U tjesnacu zbilje zvuk porođajnog plača nadilazi sluh i nestaje u tišini noći.
U kaleidoskopu svijesti bljesak božanske iskre zrcali nestajanje tuge, nesreće,
bolesti, uskrsnuće Lazarevo, rađanje ptice iz očeva pepela, spasenje brodolomaca,
ozdravljenja oboljelih od mržnje i zle ćudi.

Ljubav je odjenula odoru ovozemaljskog života i daruje nam radost nebesku.





Na dobro nam došla tiha noć...

Dijana Jelčić
- 07:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 23.12.2023.

Zemlja Pana...







Ingeborg Bachmann: Živjela sam u Arkadiji

Od prije nekoliko dana čujem zvuk frule u trenucima kad nemam vremena da mu poklonim pozornost, čujem melodiju raskidanu vjetrom, zov stišan velikom daljinom, i čini mi se da dolazi s jesenjih brežuljaka što se graniče s plavetnilom jutarnjega neba. Ili je to zvuk zvona kojima bijela janjad dodiruje žbunje kad krene putem u dolinu? Ili potječe od zujanja srebrnih zraka tračnica što vode kolibama pokraj potoka i odatle utječu pravo u sunce, što kao neka velika tonuća postaja sve vlakove u nebo nosi?




Nicolas Poussin, francuski slikar iz vremena baroka, replika kao plakat izložbe u jednoj pariškoj galeriji.



Zemlja Pana, pastirska zemlja slobodna i nepoznata, zemlja sreće i mira,
"kič toplih boja zalazećeg sunca", Arkadija je naša stvarna domovina.

Polibije, rođen i odrastao na surovom kamenjaru Peloponeza,
vidi Arkadiju očima srca. On ne piše o gladi i siromaštvu,
ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama
koje su se kao zlatna nit provlačile djetinjstvom.
Ta Arkadija je poetična mješavina snova,
legendi i mitova, u njoj se kriju vrata vremena.


U zlatnom smogu daljine, spoznah što znači biti arkadijski slobodan,
sreća se rađala u meni, osjetih kako nestaju granice i kako se
sjedinjuju dva sazvježđa.

"Hvala ti" rekoh mu sretna
"Hvala na čemu?"
"Što si me doveo u Arkadiju"

"Arkadija se nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život.
Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak
prije početka, trajanje s one strane vrata vremena,
majka koju treba braniti i voljeti." odgovori mi glasom punim sna.

"Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja.
Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak
i uistinu našli na izvoru sna." odgovorih.

U plavim daljinama trag svitanja. Tonovi frule se pojačaše.





Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 22.12.2023.

Davna najdulja noć...








Prijateljica mi darovala sliku nepoznatog autora,
probudila uspomenu na jedan davni zimski suncostaj
na preobrazbu osunčanog hrama u prijeteću tminu noći.

Kockar sa daleke planete ugasio sunce,
stavio žetone na koordinate sutona,
zavrtio ruletu svemira, darovao
noćnoj tmini moć.

Nije uspio ugasiti ljubav, iz Jakovljeve školjke
izranja Venera, u najduljoj noći budi žudnje,
svjetlećom putanjom predaje Danici moć,
u zjenici jutra titraj probuđenog sunca

Poznajem li te?
u sjaju noćnog sunca upitah
sjenku na mom ramenu.
Osjećam li te?
upitah sebe.

Osjetih,
Ljubav je kad jedan čovjek,
ljubav je kad jedna ...
ljubav je kad ...
ljubav je,
jednostavno ljubav.





Iz vječno željenih plavih daljina si izronio Ti... šapnuh, osjećam te...

Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.12.2023.

zima je došla sa suncem...










Na zaslonu sjećanja prauzor svijesti, radost djeteta, igra s prvim pahuljama i
dobrodušni snješko kao uspomena. Zanesena pamćenjem slutim ljepotu
nastupajućeg tihovanja, tankoćutnu idilu dolazećih blagdana.

U pijesku vremena stope u bojama sna,
u vrtlogu života dimenzije postojeće
u smjeni godišnjih doba, a danas
zima uranja u koordinate srca.

Kad nasmiješeni nebeski skitnica
srebrenim dlanovima dotakne
pučinu oceana tada se
uzburkaju dubine.
Nebo se naginje smjeni sazviježđa
i svitanju najkraćeg dana

Kao Bachove sonate odzvanjaju obilježja svjetlosti,
sklad prostora i vremena, harmonija svemira,
žudnja za otkrivanjem nove ljepote.

Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa,
ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima,
ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda
jednoga dana nad pučinom života zaustaviti vrijeme,
utjeloviti trenutak u moć nezalazećeg sunca.





darovala mi fotografiju Jasna Marcelič


Dijana Jelčić
- 07:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 20.12.2023.

Cvijet bez korijena...







dan obasjan suncem nestaje u bezdanu tmine, do sutra,
kad zimski solsticij objavl pobjedu gospodarice daljina,
a bijela svjetlost svitanja svjedoći početak bez kraja…

Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Sjećanja premošćuju razvaline,
obnavljaju se davne ludosti.
U prostoru uma gomilaju
okusi, mirisi i glasovi
minulih dana

Jutros dobih nekoliko grana bijele imele.
Promatarm njenu nježnu ljepotu,
ćutim njenu snagu. Vjerujem
u mit o njenom poslanju.
Cvijet bez korijena doletio s Elizejskih polja
i donio sreću na naše zemaljske puteve.
U vrijeme došašća postaje znak
ljubavi, mira i radosti nebeske.

svijetlost ne pozna satove, pretače
ih u ocean želja, a sunce skriva
korijenje noći, budi novi dan
ostvaruje vječno željeni
zagrljaj pod imelom.




Dijana Jelčić...
- 09:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 19.12.2023.

Volim kič Došašća...





Darovani mi tanjur sa slikom zagrljaja vuka i crvenkapice
me prisjetio na ovu močnu misao

"Ako ćutiš - ćuti iz ljubavi.
Ako govoriš - govori iz ljubavi.
Ako opominješ - opominji iz ljubavi.
Ako opraštaš - oprosti iz ljubavi.”

Sv. Augustin






Volim kič Došašća, ovo vrijeme ljubavi, mira i uspomena.
Stilizirani anđeli lebde oko nas, utjelovljuju vjerovanja,
nečujne poruke uranjaju u dušu.

Odmatam fascije pamćenja, oživljavam slavlja osjećanja
uz sjaj svijeća i miris cimeta, vanilije i mandarina
iščekujem porod ljubavi u javi i našim srcima...







Skidam odoru zbilje, trčim uz rijeku minulih uspomena.
U srcu titraj uzbuđenja.
Na oltaru praiskona izgovorih zakletvu istini.
Ti i ja postadosmo MI, prvo lice množine,
dvojnost sa osobinama jednine, tad
šapnuh molitvu zvjezdama
nad oceanom sna.






Dijana Jelčić
- 10:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.12.2023.

Pijesak i pjena...







Čarobna frula

Javi se u meni riječ
i brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
za oganj što ga čelo skriva.

Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
zvjezdano u meni zvoni.
o uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

Jure Kaštelan






od Kaštelana naučih, iz sjećanja
na postojeće obrasce izranjaju novi oblici,
slijedio poslanje antičkih pjesnika,
oslanjao se na izvore iz kojih je učio,
sučeljavao svijest i prirodu, fizičko i metafizičko.
Prijećam se poeme „Pijesak i pjena“…
lutkinog razgovora s nepoznatim,
vidijeh dvoje ljudi usamljenih
pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svijetlom suncokreta,
leptira i katedrala.
On pod korijenjem leda i žudnje.
Noći ne ostavljaj samu svoju djecu,
uvedi nas u san. Neka zora rodi Afroditu,
neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav…

Ljubav je preplanulost od ljetnog sunca
rumenilo od zimskog vjetra
dobro napravljena frizura
kupljena lijepa haljina,
i sreća uvijek
ista i uvijek
drugačija."





osjetih ljubav kao uzvurkano more, šum vala i bonacu, ocean satkan od kapljica sna.

dijana jelčić
- 16:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.12.2023.

Žena u ženi...







Dok se lazur noći mješa sa misterijom plavih daljina,
a utroba oceana ključa Mjesečevim mjenama mi
bdijemo u zavjetrini sna.
Noćas sam bila u zemlji razbijenih zrcala,
među krhotinama ljudskih sudbina.
Na oštrici istine vidjeh izranjanje
okrutnosti iz zrna vremena.
Poželjeh ubiti sve ljudske nesreće,
vidjeti ljubav sa stjegom pobjede,
osjetiti kako mrvi okove bezdušnosti,
kako razdire odoru mraka i
zalutalim putnicima
daruje putokaze ka ljudskosti.







Noć je mirisala na tugu, misli kovitlale,
gušile osjećanja, slike vrtložile
zbrkanim redoslijedom,
bol je nadvladala sva druga ćuvstva.
Posljednji puta sam je vidjela uplakanu.
Sama je ugasila svijeću na oltaru svog vremena,
uzdigla se iznad zemaljske boli.
Pobjegla je bjelinom jutra omotana, odletjela u
srcem željeni mir i spokoj.

U srcu još uvijek titra sjenka sjećanja.
Svijest odvaja urlike nasilja od tankoćutne
tišine jutrozorja. Zamire elegija tuđih života,
ona duboka bol suosjećanja sa nemoći djece
i žena pred bezumljem zlostavljanja. A ljubav,
žena u ženi, dolutala iz putanje sunca i zauvijek
ostala da sjedinjuje sve misli u jednu jedinu, misao
o srcem odapetim letom ka plavim daljinama
ka željenoj slobodi






Dijana Jelčić


- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 16.12.2023.

Teatar besmisla...








Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao.
Naprijed ne može, natrag nema kud.
Riječi nestale suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove?
Ne sjeća se pravo ni svoga imena.
Ivo Andrić


Ne volim čekanje u vakumu ničega,
nedogađanje bez iskre nadanja,
u kaljuži nutarnje palanke.
tromost tihog umiranja

Događaju se takvi trenuci, tada bježim u izmišljaje,
prepuštam se oluji podsvjesti, uraganu zabluda.

Misaono prodirem u podsvijest, u zatomljena zbivanja.
u teataru prohujalih apsurda tonem sve dublje,
u lednici svijesti pronalazim minule ljepote,
osjećam vrhunac samoće, lječilište
zaboravu bitnoga, čak svoga
ili tvoga imena.

U teatru besmisla titraji smisla,
vatra ukradena bogovima,
vatronoša na stijeni
dokazuje istinu,
njegova ljubav za čovjeka ne prolazi,
ona i u nama ostaje uvijek ista.

Tko tvrdi,
prava ljubav je prolazna
taj nikad nije volio.





Dijana Jelčić...

- 09:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 15.12.2023.

Riječ premosnica...








U magli zaborava silueta nezaborava,
osmijesi minule mladosti,
traganje za izvorom svjetlosti,
kojom vidimo sve, a ona sama
je nevidljiva, zgusnuta u bjelini svitanja i sjaju zenita i ljepoti sutona.
Utjelovljena blještećim lampionima i ulićnim svjetiljkama,
razbijačica tmine u noćima kao što je bila ova
krcata mislima o moći govora.

Misao, duša vremena, duša istine,
nutarnja svjetlost, obrana od
tmine.
Osjećaj, pravda na braniku svijesti,
moćnik na trgu sudbine,
svetost tijela u hramu života.
Nad jazom između misli i osjećaja
spoznaja, lebdeći most
ka zavodljivosti želja.
da izvori tuge usahnu,
da mržnje nestanu,
da život iskri sate
u kojima samo
sreća cvate.
Nad prijetećim bezdanom
bojišnica taština, u sučeljavanjima
riječi mjenjaju značenja, postaju
ubojitije od bodeža ratnika.

Tražim riječ premosnicu
između misli i osjećaja
Mislim i osjećam riječ
koja vjekuje u miru
jednakosti i ritmu
različitosti.





Dijana Jelčić
- 07:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.12.2023.

Staza bez povratka...






"... i ja zaboravih raskoš odore,
jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice
ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom..."

stih kraljevića iz Pjesme nad pjesmama...



Dolutao si kroz vrijeme, zakoračio u moj život, zaoblio prostor.
govorio o biseru iznjedrenom iz zagrljaja pijeska i pjene,
bijelom kao odora mladenke, ponekada crnom
kao gorke suze isplakane tuge, ali oduvijek
znak rađanja novog sna.

Osjetih moć trenutka i otvaranje školjke.
Stajali smo pod Suncem.

Dogodilo se ono sanjano međuvrijeme,
onaj željeni djelić vječnosti, ono
istinito između jučer i sutra.
Očutih stisak ruku i dodir
sudbinskih linija.







Zagrljaj je posvetila bijela golubica. Krenuli smo stazom bez povratka.

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 13.12.2023.

O Luce, Luce mala...








Dan svete Lucije je ushit svjetlosti, a svijetlost je zanos bogova i ljudi,
stvoriteljica plodnosti zemlje, zlata sunca i srebra mjeseca.
Svjetlosti prije tebe je bila moć tame i jedno veliko ništa.
Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora,
mirišeš cvijećem, ti vodiš kroz šume i pustinje,
daruješ riječima značenje, mislima tok.
U tebi susrećemo sebe u tijelu koje
tek tobom vide naše oči.



Ča je s tebon danas, ča si štufa svega
koji je mirakul na srce ti lega
o, Luce, Luce mala!
Pritislo je jugo, sve je u balunu
vridi li zbog tega grintat u kantunu
o, Luce, Luce mala!

Oiver Dragojević



Tvoje boje su naše vrijeme i naš prostor,
ti si moć zbilje, naša misao
to si ti.
na žrtveniku budućnosti osmijeh unuke Luciane...







sretan ti imendan draga naša Luciana... sretno bilo i svim Lucijama, Lucama i Lucianima...

Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 12.12.2023.

Usidreni...









Oči su tražile staze kroz tminu, neuspješno se privikavale
na znakove kraj puta, svjetlost mira je ugasila strahove,
sjene su nestajale. Tmina nema izvor, ona je tek
bezobličje smisla, vrtlnjom plave ljepotice
skriven izvor bjeline svitanja.

Titra romor riječi u sjećanju, ljubav je jedina sloboda,
uzdiže nas ponad mračnih zbivanja.

Sunce je uvijek bilo tu, veselilo se s nama,
dodirivalo tišinu, odnosilo
na gozbu anđela.

Rame uz rame još uvijek prolazimo puteve svjetlosti i mraka,
slijedimo nit zbilje.

Gledam iluziju dodira neba i mora,
vidim porod sunca i nas
usiderne u životnim
mjenama.





Dijana Jelčić

fotografija porod sunca... Jasna Marcelić
- 09:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.12.2023.

Dobro jutro...






Dobro jutro
U jutru slutnje ljubav iz daljine, toplinu nade u dušu unosi,
lastavice odletjele u oči vraća ljepotu ćutim iz dubine.
Čarobne sanje, drhtaj dana, ditiramb srca bez tuge,
postoji ljubav u tisuće nijansa, ne nisu misli prazne ni puste.

Hvala ti draga što misliš na me, osjećaš tajnu ove duše,
hvala i danu što nas spoji, nedavne zime, moje tuge.
Srele se duše dvije i prepoznale, stvorile niti pune zlata,
usrećile se prepoznavanjem otvorile prijateljstvu čarobna vrata.

11. 12 2014. mojoj Dijani Nada Vučić


odgovorih joj

Titraji nutrine...
Skoro nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja,
nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka,
bolesna od sebe, žedna na izvoru.
Krletka satkana od niti prošlosti, srce u lancima nekog davnog sna
duša u okovima izgubljene sreće.
Začu titraje nutrine. nada umire zadnja i ona postade duša vjetra,
osjeti širinu doline, sve tajne svijeta.
Iznenada slobodna, pomilova usnulu šumu
rastrga korotu i poletje sa lastavicama
ka nebu spasenja.

Dijana Jelčić... za tebe Nado...






prva slika... darovao mi Salim Ljuma
- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.12.2023.

Budim se...







Skoro nepostojeća,
nestvarna na platnu života,
bolesna od sebe, žedna na izvoru.
začu titraje nutrine. nada umire zadnja,
rastrga korotu i krenu korak po korak
do kraja vremena, do povratka
zvijezdama.


Aheront…

Svijet je velik, srce malo. Skrivam se u utrobi lađe,
bojim se. Prostor se zgušnjava do fikcije Aheronta,
do nestajanja u bjelini zaborava.
Iz razjarenog svjetla izranja lađar, traži novčić za plov
ka drugoj obali.

Budim se.



Kad sutra zapališ drugu svijeću reće mi prijateljica neka u tebi zavlada mir i spokoj,
reće mi prijateljica, poslala sam ti prevod pjesme. Zaboravi minule dane
strahovanja, probudi se, prva se još nije ugasila, neka pobjedi
moć nadanja, a onda slijede tjedni ljubavi i radosti.



Acheronte ...

Il mondo č grande, il cuore e piccolo. Mi sto nascondendo
nelle viscere della nave, Ho paura. Lo spazio si sta addensando
Fino a finzione del Acheronte, all'estinzione nell'oblio bianco.

Dalle luci infuriate Emerge barcaiolo, Ricercando la moneta
per traversare verso l’altra sponda.

Mi sveglio.

prevod, Dragana Broz








Moć nadanja me, kao u svijetu čudesa,
korak po korak vodila crno bijelim
poljima do svijeta mira i tišine
Slušam srcem, razumijem
govor vjetra, mora,
cvijeća, suza i
osmijeha.






Budim se, na kraju iščekivanja ljubav silazi s neba i ostaje...


Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 09.12.2023.

Pusti me da sanjam...








Sanjala sam život. U snovima je sunce uvijek tu.
Vrtložilo se tkivo podsvjesti, rađala su se
sjećanja zaboravljena u luminu nutrine.

Zar je moguće misliti u snu?
Tajanstvenost sive tvari
je svjedočila svoje
djelovanje.

Izranjaš iz sive koprene ovog jesenjskog neba i zlatiš ga osmijehom.
Na istoku se rađa ljepota. Mlado sunce izranja iz njenih njedara.
Tvoje riječi se obrću u misaonom režnju, omamljuju me.
Sjećam se, prije svitanja si govorio jezikom tišine.
U tvojim očima se njedrilo jutrenje.
Osjetih kako se misao slijeva u osjećaj. Usne na usnama,
to više nije bio san. Začuh zvuke zornice. U našoj zbilji, na
oltaru osjećanja, stoluje ljubav. U kaležu ključa krv. Ćutim te,
tvoj lik je u svemu minulom i dolazećem. Pusti me da budna sanjam.






Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 08.12.2023.

U jednoj zimskoj noći...








Bilo je vrijeme došašča. Sunoćavalo se. Ovijala nas je božanska tišina. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom računala. Sjedila sam na divanu, listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao.

Zidni sat je šaputao odu trenutku, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo, vrijeme se zaustavilo u očima Mona Lise. Smiješila se neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika. Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima.

Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti ili ipak utjelovljenje ljubavi koju je osjećao duboko u sebi?







Što li krije taj osmijeh?, pomislih glasno.

Prišao si mi prekidajući pisanje. Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas.
O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje koje osjetih u staničju žudnji.
O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu.

Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči….strah me je..dođi, vidjet ćeš…sve je pijesak i pjena…šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljiv ali osjećajan veo blizine.





Postao je…

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.12.2023.

Ušutkajte pjesnika...








Vlado Gotovac je rođen 19. rujna u Imotskom. Njegove knjige su bogatsvo naše kućne biblioteke. Čitajući dočitavajući shvatih, on je tražio istinu u svjedočanstvima postojanja. Zavirivao je u već napisano da bi šireći svoj misaoni horizont širio i horizont drugih.
Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost.
Ljubav je bila njegova zvijezda vodilja. Zrcalila se u svemu što je govorio i što je pisao. Živio je opasno tvrdeći da je najveća izdaja, izdaja sebe samoga.
Misao Vlade Gotovca je satkana od ljubavi i poezije. Za njega je pjesništvo dio vječnosti u čovjeku, svaki osjećaj vrijedan opasnosti, on je skica za život u kojem on živi poeziju. On ne opovrgava svoju opijenost poezijom, jer kada u njegovim riječima podrhtavaju zvijezde on osjeća metafizičnost bitka poezije.







…Kao što golemo sunce tiho i ravnodušno prolazi
Sa svojim vatrama sa svojim eksplozijama
l stvara život
Kao što mjesec svoju hladnoću u tišinu pretvara
l stvara tajnu
Kao što oblaci jednaku igru nad pustim predjelom igraju
Tako nastaje pjesma…

Ušutkajte pjesnika I bit će manje riječi među nama
Manje slučajnog sjaja Manje tajanstvenog leta...
Sigurniji bit će trenutak, A izgubljeno bit će doba.



Njegove ideje su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je čovjek, njen jedini sudionik i suradnik.
Porota ga optužuje činjenicama proizašlim iz tadašnjeg manifesta slobodi. Stojeći, uzdignute glave i srca puna ljubavi, on sanjar, on heretik trenutka se branio rečenicom koju svi pamtimo:

A tako radostan i tako raznolik je svijet — to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem. Bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.








Godine tamnovanja je provodio vjerujući u ostvarenje svoga sna. Snaga njegovog uma i ljubav je sazrijevala u njegovoj poeziji. Osam ukradenih godina se slilo u poetiku duše.






.
Vlado Gotovac nas je napustio 7. 12. 2000. ostala nam je njegova poezija i njegova poruka... čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje... slijedimo je!


Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 06.12.2023.

Dan svetog Nikole...







Uspomena iz djetinjstva... Večer u dnevnoj sobi none i nonića, iz kamina se širio miris borovine, a oni su pričali legendu o svetom Nikoli, njegovoj dobroti i njegovom noćnom darivanju kroz dimnjak... stavljala sam čizmicu kraj kamina i odlazila sretna na spavanje. Juirom se radovala darovima... mi nemamo kamin, ali slijedimo Márquezovu misao, nismo prestali slijediti snove, vjerujemo u legendu i kao da je sveti Nikola ljubavlju u nama zaustavio vrijeme ozbiljnosti, darovao nam vrijeme snova i vječnog djeteta... dijete u nama se još uvijek raduje jutru i darovima...








Zanos vječnosti,
život usidren u snu
i suma godina.

Kotrljali se trenuci,
rušile planine,
nestajala mora,
rađali oceani.

Nad nama
nezalazeće sunce,
u ljuljačci vremena
budno srce.

Ljubav je
zaustavila
vrijeme.




Dijana Jelčić
- 07:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 05.12.2023.

Svijest versus podsvijest...







Dok svijest miruje podsvijeat caruje
ćutim dodir sutona zbilje i svitanja sna,
Odsutna iz zbilje. zapletena u mreži
snova odsanjah porod Galateje
ostvarenje skulptorove želje.

Mediteran, dveri kroz koje odlazimo
i vraćamo se u dolinu djetinjstva,
u zaton snova, na obalu spasa
od oluje neostvarenih sanja.







Iz kobaltne tmine izranja otok,
srce beskrajne pučine o koje se,
u nekom minulom vremenu,
razbijaše žalovanja.

začuh zov nutrine i tvoj glas
odnesite me u neko drugo vrijeme
i ostavite na otoku nekom
za uzvrat ću vam
pjevati o sreći..

U svitanju nad otokom rapsodija boja,
uspavljuje podsvijest, donosi
radost budnosti.




Dijana Jelčić


slika... Fadil Vejzović, darovana nam Galatea
- 08:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.12.2023.

Sjeti se Barbara...







O Barbara,
bez prestanka kiši nad Brestom
kao što je kišilo i prije.
no to sada isto nije
Sada lije strašna i korotna kiša,
to čak ni oluja nije
od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao uginula štenad strvi
otječući vodom ponad Bresta
da nestanu negdje daleko,
daleko, veoma daleko od Bresta
tamo gdje nestaje sve.





Legenda kaže sveta Barbara je zaštitnica života, brani nas od groma i vatre,
u ratnim olujama štiti ratnike na bojištima, bdije nad gradovima, rudnicima i ljudima.
Tek danas razumijem poruku koju nam je Prevert svojom pjesmom ostavio u naslijeđe.







U vremenu došašća se mislima i osjećajima uvijek vraćam u djetinjstvo.
Blagdan svete Barbare je bio dan tihog slavlja u našoj kući.
Moja draga nona je slavila rođendan i imendan.
Vidim zaštitnicu moga djetinjstva kako u porculansku zdjelicu
sipa vodu i stavlja pšenicu da proklija, da se do Božića zazeleni,
da bude ures blagdanu mira.
Dan svete Barbare vezujem sa svim minulim adventima,
u sjećanju titraju vjenci i paljenje prvih svijeća, za
vjerovanje i nadanje. Ova je jedna u nizu
godinama užganim za sve Barbare.

Sretan im imendan!





Dijana Jelčić
čić

- 08:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.12.2023.

Moć nadanja...






Subotnja večer. Teške od oblaka vise ruke neba nad prozorom.
Na prozoru anđeo i buket ruža, znamenje svih minulih dana.
Ne palim svjetlo. Promatram dlanove vremena.
Ostavljaju otiske prolaznosti na staklu,
privid svih naših došašća.

Zidna ura razbija tišinu. Klatno titra trenutke. Kovitla ih u prošlost.
Poezijom kiše nebo objavljuje vrijeme iščekivanja.
Poziva me u igru s kapima od kojih je sazdan svijet.
Možda sam nekada davno bila suza srca univerzuma?

Divna pomisao. Maštarija se tiho slijeva u iluziju prapočetaka.
Ćutim mekoću tmine. Ovija se oko mene kao kukuljica oko svilenca.
Postaje odora u kojoj tijelo nestaje, postaje kristal otrgnut iz vječnosti.

Ti ulažiš u sobu. Pališ svjetlo. Čarolija nestaje. Promatraš me začuđeno.
Netko mi je danas pričao o orgonu, progovorio si prvi.
Ja sam ga osjećala u sebi i oko sebe, doživjela sam dodir duše i materije.

Na našem adventnom svijećnjaku četiri još neupaljene svijeće.
upalit ćemo je u bjelini svitanja prvog adventa da osjetimo
moć nadanja...



Dijana Jelčić
- 09:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 02.12.2023.

Dijalozi..







Suton 01. prosinca 1986, susreli smo se u teatarskom kafiču,
sjetih se prašnjavog perona i vode koja je dolazila iz zemlje,
cvjetnog placa, nas i njih mladih buntovnika bez razloga i
susreta u vlaku na putu ka jugu...

"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" pozvao me na planet poezije


02. prosinca 1986... Jutro poezije, Ružica Orešković, tadašnja voditeljica
progovori anđeoskim glasom...

"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica."

Pjesma Vesne Parun postade poslanje, izazov našem prvom dijalogu.

Ispričat ću ti jednu davnu priču
U tom će mi pomoći moja muza
Kolko se može kad se nekog voli
I čudna kako je poezija suza… govorio je…

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim
Ti neznaš s kojeg prozora pozdravaljam u noći
Tvoju zvijezdu Tvoj put k meni…odgovorih
"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko,
tako daleko da samo mislima mogu
približiti tvoju udaljenost." šapnuo je moj stih

Na putu tvome iz kraja tužnog
Sreo si djevojku kose plave
zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave.
Ko davna bajka, krotka ko nebo
položi glavu na tvoje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi… stilizirah njegovu pjesmu…

"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš."
tiho završi naš osjećajni dijalog moj do tada bezimeni pjesnik.

U igri sa tišinom osjetih titraje bezimenog osjećaja.
Osjetih slijevanje linija njegove sudbine u moje vrijeme.
Znao je da sutra odlazim u njemu nepoznate daljine.
Znala sam da sutra odlazi u meni nepoznatu dolinu mladosti.
Znali smo da ne znamo ništa jedno o drugom.

Vratila sam se u zemlju čokolade i satova srca punog nježnog pamćenja.






Naši dijalozi traju...


Dijana Jelčić...

- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 01.12.2023.

Na dverima Došašća...








Već u djetinjstvu sanjah let u plave daljine.
U snovima učih letjeti, savladavati
razdaljine, slijediti put bijelih
oblaka, igrati se s njima.
Onda me ljubav prizemljila, obuzdala skitnicu,
darovala mi ljepotu ovozemaljskih staza,
miris ruža i vjerovanje u
anđela blagovjesti.

Prvim danom prosinca se olovno nebo prošlih tuga
pretače u ljubičaste uspomene i vjetrovima
prošlosti sakuplja pepeo boli u urnu
koju bacam u rijeku zaborava.

Ljubav je ovo ovdje i ovo sada, njena ljepota zasljepljuje
kao bjelina breze u proljeće, opija mjesecima ljeta,
miluje me rapsodijom nepostojećih boja.
Osjećam ljubav i slutim dolazeća zima će
nam darovati ljubičasta svitanja.







Na dverima Došašća dobijah desetljećima buket ljubičastih ruža,
naše znamenje minule i dolazeće ljepote. Odmatam fascije
pamćenja, dozvoljavam prohujalom da se vrati u ovaj
trenutak spokoja, da posveti odaju vedrine u kojoj
živimo slavlje osjećanja i iščekujemo radosno
navještenje arhanđela Gabrijela.



chelli

Sandro Botichelli... Blagovijest


Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>