U jednoj zimskoj noći...
Bilo je vrijeme došašča. Sunoćavalo se. Ovijala nas je božanska tišina. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom računala. Sjedila sam na divanu, listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao.
Zidni sat je šaputao odu trenutku, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo, vrijeme se zaustavilo u očima Mona Lise. Smiješila se neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika. Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima.
Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti ili ipak utjelovljenje ljubavi koju je osjećao duboko u sebi?
Što li krije taj osmijeh?, pomislih glasno.
Prišao si mi prekidajući pisanje. Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas.
O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje koje osjetih u staničju žudnji.
O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu.
Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči….strah me je..dođi, vidjet ćeš…sve je pijesak i pjena…šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljiv ali osjećajan veo blizine.
Postao je…
Dijana Jelčić
|
