Teatar besmisla...
Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao.
Naprijed ne može, natrag nema kud.
Riječi nestale suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove?
Ne sjeća se pravo ni svoga imena.
Ivo Andrić
Ne volim čekanje u vakumu ničega,
nedogađanje bez iskre nadanja,
u kaljuži nutarnje palanke.
tromost tihog umiranja
Događaju se takvi trenuci, tada bježim u izmišljaje,
prepuštam se oluji podsvjesti, uraganu zabluda.
Misaono prodirem u podsvijest, u zatomljena zbivanja.
u teataru prohujalih apsurda tonem sve dublje,
u lednici svijesti pronalazim minule ljepote,
osjećam vrhunac samoće, lječilište
zaboravu bitnoga, čak svoga
ili tvoga imena.
U teatru besmisla titraji smisla,
vatra ukradena bogovima,
vatronoša na stijeni
dokazuje istinu,
njegova ljubav za čovjeka ne prolazi,
ona i u nama ostaje uvijek ista.
Tko tvrdi,
prava ljubav je prolazna
taj nikad nije volio.
Dijana Jelčić...
|
