Staza bez povratka...
"... i ja zaboravih raskoš odore,
jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice
ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom..."
stih kraljevića iz Pjesme nad pjesmama...
Dolutao si kroz vrijeme, zakoračio u moj život, zaoblio prostor.
govorio o biseru iznjedrenom iz zagrljaja pijeska i pjene,
bijelom kao odora mladenke, ponekada crnom
kao gorke suze isplakane tuge, ali oduvijek
znak rađanja novog sna.
Osjetih moć trenutka i otvaranje školjke.
Stajali smo pod Suncem.
Dogodilo se ono sanjano međuvrijeme,
onaj željeni djelić vječnosti, ono
istinito između jučer i sutra.
Očutih stisak ruku i dodir
sudbinskih linija.
Zagrljaj je posvetila bijela golubica. Krenuli smo stazom bez povratka.
Dijana Jelčić
|
