Zemlja Pana...
Ingeborg Bachmann: Živjela sam u Arkadiji
Od prije nekoliko dana čujem zvuk frule u trenucima kad nemam vremena da mu poklonim pozornost, čujem melodiju raskidanu vjetrom, zov stišan velikom daljinom, i čini mi se da dolazi s jesenjih brežuljaka što se graniče s plavetnilom jutarnjega neba. Ili je to zvuk zvona kojima bijela janjad dodiruje žbunje kad krene putem u dolinu? Ili potječe od zujanja srebrnih zraka tračnica što vode kolibama pokraj potoka i odatle utječu pravo u sunce, što kao neka velika tonuća postaja sve vlakove u nebo nosi?
Nicolas Poussin, francuski slikar iz vremena baroka, replika kao plakat izložbe u jednoj pariškoj galeriji.
Zemlja Pana, pastirska zemlja slobodna i nepoznata, zemlja sreće i mira,
"kič toplih boja zalazećeg sunca", Arkadija je naša stvarna domovina.
Polibije, rođen i odrastao na surovom kamenjaru Peloponeza,
vidi Arkadiju očima srca. On ne piše o gladi i siromaštvu,
ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama
koje su se kao zlatna nit provlačile djetinjstvom.
Ta Arkadija je poetična mješavina snova,
legendi i mitova, u njoj se kriju vrata vremena.
U zlatnom smogu daljine, spoznah što znači biti arkadijski slobodan,
sreća se rađala u meni, osjetih kako nestaju granice i kako se
sjedinjuju dva sazvježđa.
"Hvala ti" rekoh mu sretna
"Hvala na čemu?"
"Što si me doveo u Arkadiju"
"Arkadija se nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život.
Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak
prije početka, trajanje s one strane vrata vremena,
majka koju treba braniti i voljeti." odgovori mi glasom punim sna.
"Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja.
Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak
i uistinu našli na izvoru sna." odgovorih.
U plavim daljinama trag svitanja. Tonovi frule se pojačaše.
Dijana Jelčić
|
