Suton 01. prosinca 1986, susreli smo se u teatarskom kafiču,
sjetih se prašnjavog perona i vode koja je dolazila iz zemlje,
cvjetnog placa, nas i njih mladih buntovnika bez razloga i
susreta u vlaku na putu ka jugu...
"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" pozvao me na planet poezije
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica."
Pjesma Vesne Parun postade poslanje, izazov našem prvom dijalogu.
Ispričat ću ti jednu davnu priču
U tom će mi pomoći moja muza
Kolko se može kad se nekog voli
I čudna kako je poezija suza… govorio je…
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim
Ti neznaš s kojeg prozora pozdravaljam u noći
Tvoju zvijezdu Tvoj put k meni…odgovorih
"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko,
tako daleko da samo mislima mogu
približiti tvoju udaljenost." šapnuo je moj stih
Na putu tvome iz kraja tužnog
Sreo si djevojku kose plave
zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave.
Ko davna bajka, krotka ko nebo
položi glavu na tvoje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi… stilizirah njegovu pjesmu…
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš."
tiho završi naš osjećajni dijalog moj do tada bezimeni pjesnik.
U igri sa tišinom osjetih titraje bezimenog osjećaja.
Osjetih slijevanje linija njegove sudbine u moje vrijeme.
Znao je da sutra odlazim u njemu nepoznate daljine.
Znala sam da sutra odlazi u meni nepoznatu dolinu mladosti.
Znali smo da ne znamo ništa jedno o drugom.
Vratila sam se u zemlju čokolade i satova srca punog nježnog pamćenja.